kritika kulture – Kulturpunkt

Kulturom protiv napretka

petra — Wed, 18 Apr 2012 13:31:32 +0000

Istarski župan Ivan Jakovčić u telefonskom se gostovanju na HRT-ovoj emisiji In medias res, obrušio na pulski Konzervatorski odjel. Povod Jakovčićevim teškim riječima jest nedavna odluka konzervatora da se područje uključeno u projekt Brijuni rivijera, točnije bivše austrougarske vojne baze Sv.Katarina-Monumenti, upiše u registar kulturnog dobra. Ovog žestokog zagovarača golferskog turizma na mišljenje da u domaćoj kulturi postoji mafija koja zbog svoje koristi manipulira ulaganjima u turizam, potaknula je činjenica da je ovo područje Pule u registar uvršteno nakon što je za projekt Brijuni rivijera završilo prikupljanje ponuda na međunarodnom natječaju i nakon što je Danku Končaru za taj projekt dodijeljena pedesetogodišnja koncesija.

IDS-ovac se u telefonskom javljanju Petru Vlahovu požalio da je ovim potezom Končareva investicija od 226 milijuna kuna postala upitna, s obzirom da zbog upisa investitor za svaku intervenciju od sada mora tražiti suglasnost konzervatora. “Radi se o osobama koje su neodgovorne, naprosto mafija u kulturi. Poznate su mi itekako dobro te osobe, one su već na desetak mjesta stopirale projekte i iživljavaju se nad tisućama nezaposlenih u Istri. Morat ćemo poduzet neke mjere”, ljut je bio Jakovčić koji je kasnije u Večernjem listu zatražio ostavku pomoćnika ministrice kulture Zaltka Uzelca nadležnog za konzervatorske poslove pri ministarstvu. “Krivac je Uzelac i zato tražim da se takav čovjek odmah smjeni jer sramoti državu kada usred natječaja mijenja pravila igre”, mišljenja je Jakovčić.

S druge strane, prije nekoliko dana u Večernjem listu se oglasila konzervatorica u Konzervatorskom odjelu Pula Sunčica Mustać, koja je kazala kako je postupak za upis pokrenut prije gotovo dvije godine, po čemu bi se dalo zaključiti da datum upisa nije tempiran. Gradska vlast Pule stala je uz župana te se u žalbi Ministarstvu kulture ogradila od rješenja konzervatora i zatražila hitno brisanje kompleksa iz registra kulturnog dobra. Čini se da je razlika između kulturne baštine i naslage šute u tek nekoliko papira.

No stavimo sa strane zasada upis u registar. U cijelom slučaju, pored grabeža javnog prostora od strane privatnih poduzetnika, lobista i kojekakvih investicijskih vizionara, zabrinjava i Jakovčićev diskurs o kulturi. Čini se kako istarski župan odluke Konzervatorskog odjela ne može smjestiti nigdje drugdje nego pod kategoriju mafijaških ucjena. Iz ranijih istupa mogli smo saznati koliko ga smeta taj naporni svrab Pulske grupe, Građanske inicijative za Muzil “Volim Pulu”, Društva arhitekata Istre i Zelene Istre, udružne s kvartovskim buhama Inicijativom za Delfin, Štinjancima iz Građanske inicijative Brijuni rivijera i Udruge za Sisplac, jer svi oni, svatko u svojoj domeni, upozoravaju na prozirnost priče o brijunskoj zlatnoj koki. Smatra li župan i njih zločinačkom organizacijom koja građanima otima kruh iz usta?

U svom najnovijem javljanju u studio državne televizije, istarski je župan doveo u pitanje samo postojanje prosudbe o kulturi (ili čak o javnom dobru), ukoliko je ono u nesuglasici s “projektom državnog značaja”. Zato je Jakovčić zatražio smjene, sastanke s ministricom kulture i premijerom te suptilno zaprijetio propašću projekta koji je, čini se, postao “too big to fail”. Ali, koliko god nas Jakovčić uvjeravao, nikako da se otresemo tog dosadnog pitanja, što li je uopće od javnog značaja u projektu Brijuni rivijera?

Jer, sjetili smo se da na travnati tepih golf-terena ipak ne može zakoračiti noga koja nije propisno obuvena. Radna mjesta koje Jakovčić zaziva na kraju će biti uglavnom ona slabo plaćena i sezonska, iz lepeze sumornih uslužnih djelatnosti turističke industrije. Kako se čini, pedeset godina golemi prostor Brijuni rivijere bit će odvojen od građana Pule i dan u ruke privatnim poduzetnicima, koji će ga potom iznajmljivati onima koji si takav provod mogu priuštiti. Čini se da je posrijedi ipak fantazma prosperiteta, jedna od onih “naših stvari” na koje mafija u kulturi već neko vrijeme ukazuje.

P. N.

Karaoke kultura

petra — Wed, 25 Jan 2012 13:06:34 +0000

Udruženje američkih kritičara National Book Critics Award Circle, objavilo je odabir kandidata za godišnju nagradu. Među nominiranima je i spisateljica Dubravka Ugrešić, čija je zbirka eseja Napad na minibar, na engleski jezik prevedena kao Karaoke Culture, predložena u konkurenciji najbolje kritičke proze. Karaoke-kultura, Ugrešićkin je termin skovan u istoimenom eseju, centralnom u zbirci.

Odgovarajući na pitanje što je to karaoke kultura, u prošlogodišnjem intervjuu objavljenom u Vijesniku, Ugrešić je kazala: “U eseju Karaoke-kultura pokušavam detektirati neke ključne oznake suvremene kulture. Da bih izbjegla termine koji su u (istina, slabom) opticaju – poput post-postmodernizma, pseudo-modernizma i digimodernizma – skovala sam svoj termin: karaoke kultura. Radi se, dakle, o kulturi u koja je zahvaljujući tehnologiji (internet, itd.) širom otvorila vrata anonimnim masama.

Nekadašnji pasivni konzument danas je značajan igrač u kulturnoj ekonomiji. On sve više postaje aktivnim sudionikom, na njega se sve više računa. On je kritičar-amater, koji ocjenjuje knjigu putem svojih blogova i internetskih foruma, on je pisac-amater, koji distribuira svoju knjigu preko interneta, on je kreator svoga fandoma, svoga čitalačkog kruga. Sve to, i mnogošto drugo po mome mišljenju tektonski su pomaci”.

Esejistička zbirka Napad na minibar na domaće je tržište izašla 2010. u izdanju Frakture i Fabrike knjiga. Knjiga obuhvaća čitav spektar aktualnih tema od pitanja integracije stranaca u društva zapada, preko pitanja medijskih obračuna, slučaja Vještica iz Rija do razmišljanja o suvremenoj kulturi u globaliziranom svijetu. Dubravka Ugrešić u svakom eseju pokazuje kako ne želi pristati na palanački mentalitet, kako provinciju proizvode samo oni koji imaju skučene obzore i koji na taj način misle i da je provincija stanje duha a ne mjesta življenja.

Uz Dubravku Ugrešić, u istoj kategoriji natječu se i pisac Jonatham Lethem sa zbirkom eseja Tvrđava samoće, kritičarka Ellen Willis s Out of the Vinyl Deeps: Ellen Willis on Rock Music, David Bellos sa svojom zbirkom kritika o prevođenju te Geoff Dyer. Dobitnici nagrada bit će poznati 8. ožujka.

P. N. / Izvor: AP, Fraktura

Društvo za sve

admin — Mon, 18 May 2009 13:47:07 +0000

Razgovarala: Darija Žilić

Damir Arsenijević doktorirao je književnost i kulturalne studije na Univerzitetu De Montfort u Leicesteru, a trenutno je docent engleske književnosti i kulturalnih studija na Univerzitetu u Tuzli. Njegovo primarno područje istraživanja je odnos između kulturne produkcije i politike u Bosni i Hercegovini od kasnih 80-ih godina do danas. Pored teorijskih i kritičko-analitičih istraživanja u oblasti književnosti, s posebnim fokusom na kulturalne studije i suvremene poststrukturalističke književne teorije, Arsenijević se aktivno bavi prevođenjem teorijsko-kritičkih i književno-umjetničkih tekstova. Član je Grupe Spomenik, umjetničko-teorijske grupe koja raskrinkava perpetuiranje ideologija koje su odgovorne za ratove, etničko čišćenje, logore i genocid na tlu bivše Jugoslavije, ideologija koje su proklamiraju i vladaju u ime rasne, nacionalne, etničke i klasne nejednakosti i koje upravo danas sprovode i reproduciraju politiku terora nejednakosti.

KP: U svojim tekstovima iznimno si kritičan prema etno-nacionalističkim elitama u Bosni i Hercegovini. Kakva je „poslijeratna kulturna produkcija u BIH“, odnosno kako na njeno kreiranje utječu upravo te elite?

D.A.: Moja kritika etno-nacionalnih elita je kritika akumulacije kapitala koji je izgrađen na politici terora nejednakosti koji se danas instalirao u parlamentarne demokracije i vlada kroz birokratske aparate u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, sama kritika etno-nacionalnih elita je postala, ako ćemo pravo, oprirodnjena. Danas smo sudionici ne samo ogoljenog i neprikrivenog nasilja politike terora nejednakosti, već i društvene amnezije tzv. liberalne građanštine, koja na razne načine pokušava instalirati zaborav na emancipatorske geste u prošlosti, iskustva i prakse zajedničkog života, i time kreira jednu uravnilovku između fašizma i komunizma, a sve s tobože vanideološke pozicije. Ovo je po meni mnogo perfidnija ideološka manipulacija.

U kontekstu ovakvih političkih ekonomija moramo promatrati poslijeratnu kulturnu produkciju u BiH. Ova produkcija je heterogena; u njoj nalazimo kulturne intervencije koje idu od onih koje nastavljaju producirati politike etno-nacionalnih elita, preko onih koje se zatvaraju u osobno ratno iskustvo i potajno parazitiraju na njemu, do onih koje polaze od ovakvog iskustva, ali ne zarad parazitiranja, već u ime propitivanja i eksponiranja svih politika terora nejednakosti kako bi se stvorili uvjeti, ideje i praksa mogućih emancipatorskih gesti.

Danas etno-nacionalne elite vrlo direktno i ogoljeno nastavljaju producirati svoju politiku kroz kulturnu produkciju ali ovo nas ne treba iznenaditi. Svaka dominantna ideologija koriti heterogene elemente kako bi stvorila privid svoje homogenosti.

KP: Često ističeš i nedostatak političke kritike kulture. U kom smislu vidiš supkulture kao prostor za razvijanje disidentskih strategija u odnosu na vladajuće ideologije kulture? Naime, posve je jasno da su liberalni konformistički intelektualci itekako zakazali i da se nisu odmakli od esencijaliziranja “bosanskog”.

D. A.: Upravo je politička ekonomija kritike kulture ono što nam nedostaje. Supkulture trebaju biti prostor u kojem se stvaraju nove mogućnosti, koje prevazilaze fascinaciju svakodnevnim. Ukoliko to nisu, uopće me ne interesiraju.

Ne bih dovodio u istu ravan liberalne konformističke intelektualce sa supkulturom niti bih od njih očekivao razvoj bilo kakvih disidentskih strategija. Upravo ovi konformistički intelektualci danas u Bosni i Hercegovini proizvode rasizam i, drugim sredstvima, postižu iste ciljeve kao i etno-nacionalne elite. Upravo će ovakvi intelektualci ustvrditi kako je tek sad moguće živjeti zajedno nakon ratova, a ovo naravno znači najgoru politiku suživota—života jednih pored drugih, ovim uvodeći zabranu na mogućnost promišljanja jedne nove i drugačije humanije društvenosti.

KP: Ono što mi se čini iznimno interesantnim je tvoja ideja o repolitizaciji poezije. Naime, dok se posvuda bespotrebno nariče o tome kako poezija danas gubi svaki smisao, ti naglašavaš kako je upravo “poezija razlike” u Bosni mjesto kritike, odnosno “crvena tinta” bosanskohercegovačkog pjesništva. Možeš li obrazložiti?

D. A.: U Bosni i Hercegovini poezija ne gubi smisao. Pogledaj samo intervenciju određenih snaga u međunarodnoj zajednici u BiH koji su izvršili cenzuru poezije 2008. godine u sklopu obilježavanja međunarodnog dana nestalih, 30. kolovoza. To nam, ako ništa drugo, govori da je poezija još uvijek relevantna i da može vrlo precizno i snažno dotaknuti ona mjesta na kojima se susrećemo s društvenim traumama. To me je isto tako ponukalo da kroz jedan drugačiji oblik rada, kroz teorijsko-umjetničku grupu koja se zove Grupa Spomenik nastavim raditi na tome kako poezija osvjetljava “slijepe mrlje” u društvu.

Ako pogledaš od 80-tih godina do danas, upravo postoji jedna struja poezije, koju sam ja nazvao “poezija razlike”, koja imaginativno progovara ne samo o neslobodi već producira alternativne mogućnosti humanije društvenosti. I u tome i jeste politička snaga ove poezije – što se ne bavi samodopadno svojom posebnošću i ne insistira na rasizmu razlika, već je razlika ovdje prazno mjesto koje se nanovo pregovara. U takvoj poeziji se akcent stavlja za jednom solidarnošću među onima koji ne mogu participirati ravnopravno u simboličkom poretku, među onima koji su uključeni u društvo samo tako što su isključeni. I upravo je danas u BiH najbolja poezija, time što insistira na društvu za sve i to na podjednakim osnovama, antagonizira društveni konflikt a ne pacificira ga.

KP: Doktorirao si u Leiceteru, zanima me kako procjenjuješ može li doći do stvaranja epistemske zajednice, šire intelektualne mreže u Jugoistočnoj Europi, u kojoj utjecaj više ne bi imale dominirajuće etno-nacionalističke zajednice?

D. A.: Ovakva epistemska zajednica već na neki način postoji kroz formalne ili neformalne mreže. Ona djeluje i generira znanja, i bori se za preuzimanje proizvodnih sredstava u produkciji i praksi znanja. Ova zajednica, baš kao i poezija koja ima emancipatorski potencijal, polazi od sopstvenog iskustva, ali afirmativno, u ime nečega. Ova zajednica danas pravi jednu novu platformu koja će povezati sva rascijepljena mjesta ali ne po principu njegovanja razlika, tako što ćemo se posjećivati samo kao etnički subjekti i njegovati rasizam razlike, već tako što nudi jedan drugačiji način svakodnevnog života. Oni koji pripadaju ovoj zajednici žive život drugačije.

Međutim, mislim da nama nije samo problem dominantnih etno-nacionalnih elita u obrazovanju. Istina, barem u BiH danas, univerziteti su zadnja mjesta gdje se vrši pretvorba, gdje se oduzima društveno dobro. I upravo su to i mjesta gdje se mogu producirati emancipatorski politički efekti i generirati jedna emancipatorksa politika koja ne samo da se bori protiv privatizacije, već se bori protiv politike terora nejednakosti ali na afirmativan način, u ime nečega. To danas vidimo u protestima na hrvatskim univerzitetima. Ovi protesti ne samo da pokazuju koliko je još uvijek aktualna politika koja je zasnovana na jednakosti, već u svojoj konkretnoj materijalnosti, pokazuju kolika je snaga te politike. I još nešto vrlo bitno, koliko je potrebno insistirati i snažiti ono što se zove nepotkupljiv život. To jeste politika nepotkupljivog života i kao takva će imati izvanredne poticaje ne samo u Hrvatskoj već i šire.

U BiH je danas problem što liberalni konformistički intelektualci pretendiraju da se izgrade kao intelektualna elita i kroz diskurs akademije podržavaju etno-nacionalne elite. To se desilo u priči oko konsocijacije u BiH, gdje je većina ovakvih BiH intelektualaca zdušno progutala traljave konsocijacijske teze koje su došle iz Hrvatske. Tako da su oni dio problema a ne njegovo rješenje.

No, kao što sam rekao, jedna nova mogućnost koja se ne zadržava samo na zadovoljavanju kratkoročnih interesa, već insistira na jednakosti svih i društvenog dobra za sve ne samo da se proizvodi, već postaje sve snažnija. A sve u ime jačanja nepotkupljivog života.