Trenutno razvijate Publishing Acts, program u čijem je okviru izdavaštvo određeno na raznolike načine, između ostaloga kao prostorna praksa, alat za promatranje i društvena koreografija. O čemu je točno riječ i kako se u okviru projekta spajaju arhitektura i izdavaštvo?

Projekt Publishing Acts, iako je riječ o međunarodnom projektu unutar paneuropske platforme Future Architecture, svoj izvorni naslov nosi na hrvatskom jeziku: Izdavaštvo-akcija. Svojevrstan je to hommage “izlasku umjetnosti na ulice” i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavaštva. Kao što su članovi Grupe šestorice među prvim hrvatskim umjetnicima izašli iz galerijskih prostora i izlagali u javnim prostorima – kao čin institucionalne i društveno-političke kritike, i/ili kao čin aktiviranja zajednice, ili bar publike, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – tako i Izdavaštvo-akcija kroz svoje tri izdavačke radionice, uključujući i ovogodišnje četvrto, ponovljeno izdanje u Rijeci – nastoji “stvoriti publiku”. Nužno je ponovno vratiti se u engleski jezik – to make public – možemo razumjeti, uzimajući značenjsku dvosmislenost u obzir, i kao objaviti i kao stvoriti publiku. Publishing Acts, oslanjajući se na rad Making Public umjetnika i edukatora Paula Soullelisa, težište naravno postavlja na stvaranje javnosti, odnosno stvaranje publike, za razliku od pukog objavljivanja. Objaviti, prema autoru, u pravilu podrazumijeva “učiniti javno dostupnim”.

Koncepcija “stvaranja publike” polazna je točka članka Izdavaštvo kao kritička prostorna praksa, koji je služio kao teorijski okvir prvih eksperimentalnih radionica Izdavaštvo-akcija I i II. Autorica teksta Rebekka Kiesewetter opisuje težnje Publishing Acts vrlo bliskim nastojanjima avangardnih prethodnika, umjetnika-konceptualaca poput Grupe šestorice autora, a to su: poticanje na djelovanje, služenje kao sredstvo oblikovanja zajednica, zamišljanje alternativnih sustava vrijednosti i otvaranje novih političkih horizonata. Tijekom eksperimentalnih radionica izdavaštva koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019.), izdavačkoj aktivnosti pristupalo se kao metodi istraživanja suvremenih urbanih teritorija i zamišljanja budućih u kojima ćemo tek živjeti zajedno, uvijek propitujući nametnute gradske narative poput (uspješne) deindustrijalizacije, (uspješnije) demilitarizacije ili (najuspješnijeg) kulturnog turizma. Sami izdavački eksperimeti preuzimali bi oblike heterotopijskih mjesta, smještenih fizički unutar, a konceptualno izvan gradskih teritorija.

Na pitanje kako se u okviru projekta Publishing Acts spaja arhitektura i izdavaštvo, proširit ću odgovor na prostor, budući da, unutar navedenih ekperimentalnih radionica, od samih početaka razmatramo potencijal izdavaštva kao kritičke prostorne prakse. Naime, prostor može podrazumijevati i apstraktnu sferu (tematski prostor), i materijalni prostor (izdavačko mjesto). Proces izdavaštva koji teži oblikovati zajednicu, “stvoriti publiku”, u sebi nužno nosi karakteristike izvedbenosti – procesualnosti, događajnosti, relacionalnosti i otvorenosti – kao i oprostorivanja, odnosno pruža prostornu infrastrukturu diskurzivnoj sferi. Izdavaštvo kao praksa “stvaranja prostora”, u kojoj zamišljamo vlastitu kolektivnost i prostornu pravdu, skrbi o procesima koji nadilaze granice monetarnih izdavačkih aktivnosti, a koji mogu oblikovati sfere u kojima (kontra)publike stvaraju i šire (kontra)diskurs. Tome je bliska misao pjesnika nadrealista Andréa Bretona, citirana u naslovu kolektivnog istraživanja umjetnica Andree Francke i Eve Weinmayr –  “One publishes to find comrades” – a koja kazuje da je “svrha publiciranja, izdavaštva pronaći drugove”.

Nedavno je u sklopu Publishing Actsa održana Škola izdavaštva, ciklus u kojemu su sudjelovali različiti domaći i inozemni praktičari iz različitih područja. Možete li nam ukratko predstaviti glavne fokuse programa i objasniti kako je tekao proces formacije tog privremenog kolektiva?

U vremenima fizičkog distanciranja, bilo je iznimno važno održati Školu izdavaštva kao, možda čak i prkosni, susret tijela. Riječ je o pokušaju stvaranja škole “stvarno korisnog znanja”, a koja se bavila pedagogijama brižnosti i alternativnim oblicima arhitektonske edukacije – i to online, točnije pomoću radijskog prijenosa emisija uživo putem interneta, te offline, živim susretom živih bića (ljudi, životinja i biljaka) u prostorijama bivšeg skladišnog prostora IVEX-a na Delti i urbanim pejzažima grada Rijeke. Stvorili smo, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.

Škola izdavaštva, budući da je bila lišena potrebe za davanjem pragmatičnih odgovora na potrebe arhitektonske profesije, poticala je radikalnu metodologiju, funkcionirajući kao neobična kombinacija radio-emisije, umjetničkog performansa i grupne terapije.The Radio School, program otvoren za javnost, platforma je britanskog umjetnika i dizajnera Jacka Bardwella, koji je zajedno s drugim participantima radionice-simpozija, stvarao live edukativne sadržaje u formi radijske postaje. Emitiranja uživo sastojala su se od niza razgovora, u prvom redu sa sudionicima koji nisu mogli doputovati u Rijeku zbog porasta zaraze koronavirusom. Važno je napomenuti da je program The Radio School zamišljen kao “događajni element” digitalne izložbe Publishing Acts, koja ponajprije služi kao digitalni arhiv svih dosadašnjih publikacija Izdavaštvo-akcija.

Performativna radionica Pedagogies of Care umjetnice Selme Banich poticala je slušanje, imaginaciju i transparentnost, te služila kao “somatski uvod” u praksu i politiku dodira, čulnosti i svjesnosti. Upravo je neposredan susret s “drugima”, kroz tjelesno iskustvo u visokorizičnoj situaciji, bio jedinstven. Armina Pilav, arhitektica i osnivačica istraživačkog kolektiva Un-war Space Lab, te sudionica radionice, osvjestila je da nas je rizik kontaminacije od “drugog” tijela činio još svjesnijim ljudi u neporednoj blizini, čak i bliskijima nego u “normalnim” okolnostima.

Osim povezivanja sa samima sobom, te svijetom putem etera, nastojali smo stvoriti smislene spone i s lokalitetom – s riječkim umjetničkim organizacijama i projektima poput MO Hartera, Građanke svome gradu, Prostor Plus – dijeleći iskustva i podršku u brižnom radu sa zajednicom, te samostalnim izdavačkim poduhvatima. I na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti iznimnu kohezijsku ulogu koju su imali komunalni ručkovi u stvaranju brižnog kolektiva. Zajednički smo pripremali većinu objeda, i to čak online prateći grčke recepte koji koriste samo povrće uzgojeno u vlastitoj bašti, ili pak kuhajući kilograme i kilograme sardinijske paste koja je stigla brzom pošiljkom u IVEX. Bili su to načini povezivanja s onima koji fizički nisu mogli biti s nama (TiriLab, Institutes of Care), a bogati ručkovi koji su nahranili mnoge sudionike i goste, ne bi uspjeli bez velike podrške članica i članova bračke zajednice Zemlja za nas.

Program Škole izdavaštva uključio je pristupe različitih disciplina sa zajedničkim fokusom na pedagogiju brižnosti. Kakve ste oblike učenja (ili odučavanja) prakticirali u okviru škole, i zašto je za njih važan transdisciplinarni pristup? 

Usudila bih se reći da smo u radu na Školi izdavaštva zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. U želji za “okončanjem disciplina”, uzimali smo u obzir disciplinarne i antidisciplinarne perspektive – radikalne pedagogije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  – od Pedagogije obespravljenih brazilskog edukatora Paula Freirea, do mnoštva praksi razškolovanja u arhitektonskoj edukaciji. Kao samo neke od primjera, spomenut ću istraživački projekt o svjetskoj povijesti alternativnog arhitektonskog obrazovanja Radical Pedagogies, koji je vodila je teoretičarka arhitekture Beatriz Colomina sa Sveučilišta Princeton, te izložbeni projekt Education Shock kustosa Toma Holerta, koji će se otvoriti početkom sljedeće godine u Berlinu.

Kao i kod mnogih prethodnika, vjerojatno i nekih budućih nasljednika, naglasak našeg kolektivnog istraživanja bio je na razumijevanju praksi koje imaju za cilj promjenu, transformaciju ili drugost/različitost. Slijedeći ideju radikalne postdisciplinarnosti da su svi načini ljudske spoznaje jednakovrijedni, pojmove poput “drugog”, “drukčijeg” ili “na drugi način” razumijevali smo politički i poetski. Usredotočili smo se na marginu, na ono između, svakodnevno i odbačeno. Prvi je korak bio uspostaviti “vlasništvo nad sobom”, kao vježba usvajanja jednog od osnovnih pojmova radikalnih teorija obrazovanja. Pritom je bila ključna već spomenuta radionica Selme Banich, budući da se zasnivala na istraživanju “iznutra”, osnaživala slušanje, vokalizaciju, transparentnost i, u konačnici, imaginaciju kao alate promjene. Fokusirali smo se na utjelovljenje kao iskustvo, i kao kolektivnu transformacijsku silu, olakšavajući pritom naše procese umještanja i izmještanja. Tjelesnost, kao subjektivnost, nepoznanica je u arhitektonskom obrazovanju, ako izuzmemo učenje o prostornim normativima za, uglavnom, savršena (muška) tijela.

Radionica Pedagogije brižnosti stoga je bila bliska praksisu kritičke pedagogije, koji je orijentiran prema emancipaciji i oslobođenju marginaliziranih društvenih skupina i pojedinaca. Započeli smo rad osvješćivanjem kao praksom samoosnaživanja i kolektivne skrbi unutar strukturnih odnosa moći, zatim prakticirali individualnu i kolektivnu brižniju svakodnevicu, kao i vizije bolje budućnosti. Citirat ću riječi umjetnice Banich: “Prisutni smo u vječnoj promjeni. S druge strane, budući da nas ‘obrazovanje za pripitomljavanje’ sprječava da svijet vidimo kao nešto što se može promijeniti, mi želimo oslobođenje. Želimo naučiti, odučiti, poništiti – rastaviti i transformirati – ono što se osjeća, izvodi i čini javnim”.

Dugogodišnja ste praktičarka neformalnih obrazovnih programa u području arhitekture i urbanizma. S obzirom na iskustvo, kako i gdje u općenitom smislu vidite najveću potrebu za širenjem stručnog, arhitektonskog znanja?

Počet ću od potrebe za širenjem arhitektonske pedagogije, koja bi uz tehničko i umjetničko obrazovanje morala uključivati politički čin, bar podržavati stvaranje kritičke pozicije. Kao što ne postoji “apolitična arhitektonska praksa”, tako ni arhitektonska pedagogija nikad nije samo prostor refleksije i vježbe, već prostor društvene, odnosno političke (inter)akcije. Podučavati o arhitekturi znači problematizirati pedagoške norme i propitivati politički status quo. Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed.

S druge strane, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje nam intelektualne alate i organizacijske sposobnosti, koje kasnije možemo primijenjivati u drugim područjima. Tek kad savladamo neku disciplinu, možemo uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići. Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj “arhitektonskoj karijeri” bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj… I zaista, način razmišljanja oblikovan dugim studiranjem i prakticiranjem arhitekture primjenjujem u svojem istraživačkom i kustoskom radu. Za mene su izložbeni projekti “male arhitekture”, mada mainstream arhitektonski diskurs jedino produkciju zgrada prepoznaje kao arhitekturu.