Ovisno o historijskom kontekstu, kratki je metar u razvoju filmske umjetnosti zadobivao veću ili manju važnost, dok se produkcija i dalje odlikuje vitalnošću i tematskom, stilskom ili autorskom heterogenošću. Forma koja naglasak nerijetko pomiče prema autorski specifičnom izričaju, čije mogućnosti teoretičari poput Mareka Hendrykowskog (Umetnost kratkog filma. Clio: 2004.) uspoređuju s potentnošću poezije u dohvaćanju cjeline iskustva, razvija se neovisno od srednjostrujaških tokova. Iako karakterističnija za eksperimentalni film i uobičajenija za dokumentarni, čak se i žanrovske konvencije igranog filma u kondenziranom obliku provode kroz kratku formu. Redukcija postupaka i jasnoća u obradi teme u svim slučajevima ostaju najvidljivija obilježja kratkog metra.

Ekonomičnost je značajka koja determinira kratki film, od unutarnje logike do cjelokupne produkcije. Posljedica toga je istovremeno više autorski uvjetovanih odluka neopterećenih izvanfilmskim (financijskim) kontekstom, ali i prisutnost kratkog filma u studentskim, radioničkim i amaterskim krugovima. Kao nezaobilazni segment svake kinematografije, kratkometražna produkcija može pružiti dobar uvid u prevladavajuće poetike, kao i generacijski uvjetovane trendove.

Hrvatsku je kratkometražnu scenu posljednjih godina postalo uvriježeno proglašavati nadmoćnom dugom metru. Tome zacijelo pridonosi niz festivala koji su kratkometražni film etablirali, a ako im programska orijentacija i nije nominalno kratkometražna, ipak se uz njega vezali, kao što je slučaj s Danima hrvatskog filma. Za našu je produkciju karakteristično da kratki metar najčešće asocira na studentski film i promeće se u poligon za diferenciranje redateljskih osobnosti, što je vidljivo i kroz specijalni program Zagreb Film Festivala – Kockice, koji prednost daje mladim autorima. Pritom češće imamo uvid u tehnički zadovoljavajuća, ali nediferencirana ostvarenja, prije zanatske vježbe, nego li cjelovite radove. Iako je festivalska prezentacija jedina mogućnost komunikacije s publikom, stoga i nezaobilazni korektiv redateljskog rada, ipak je nemoguće ne osjetiti nedostatak autorski samosvjesnih, artističkih filmova koji granice istražuju i prekoračuju, što su tendencije koje kratki film uz sebe veže.

Posljednji uvid u prevladavajuću produkciju dali su Dani hrvatskog filma (16.-20. lipnja), obuhvativši filmove koji su festivalski tretman u nekom od oblika već ostvarili. Ipak, njihovo okupljanje prema rodovskom ključu dobar je pokazatelj razvoja ili promjena tendencija koje su se preko DHF-a uglavnom i ustalile.

Zadnjih se godina, posebno u kratkom igranom filmu, zaziva ženski val. Riječ je o pojmovno nepreciznom određenju koje se periodički ponavlja svaki put kad se autorice (o kojoj god umjetnosti da se radilo) brojčano približe kolegama. U mnogo slučajeva takav je pristup umjetničkom radu žena izrazito paternalistički intoniran, a potencijal navodno ženskih tema ostavlja zarobljenim unutar tradicionalistički intoniranog diskursa. Iako smo u filmu nepobitno bili suočeni s nizom autorica koje su na specifičan način tretirale dotad podzastupljene teme, u posljednje se vrijeme stječe dojam manjka kritičnosti prema takvim pojavama. Primjerice, zanemaruje se činjenica da postavljanje ženskog lika u središte interesa ne mora nužno značiti fokus na rodnu problematiku, dok su i takvi likovi najčešće obilježen melankolično tjeskobnim stanjima, gotovo prototipskima za našu dominantnu filmsku produkciju.

Upravo je takva Tanja redateljice Jasne Nanut, čija se rezignacija preobražava u dominantni ton filma. Nemogućnost realizacije kontakta na vizualnom se planu ispoljava kroz hladne i nepristupačne eksterijere zagrebačkih kvartova. Emocionalna i socijalna deprivacija utjelovljena je kroz lik Tanje, čiju potisnutu destruktivnost ipak dokraja ne definira materijalizirani strah od prolaznosti (u liku bolesnog oca). Nenaglašena spona između psihološke skice junakinje i socijalne zbilje u koju je uronjena rezultira nekoherentnošću, nasuprot problematizaciji konzekvenci nezaposlenosti, besperspektivnosti i pritiska društvenih očekivanja (na ženu) kakvu bismo očekivali. Konvencionalna režija svrstava film u već istrošenu struju tematiziranja otuđenosti kao jedine dostupne reakcije.

Iva iz zapaženog prošlogodišnjeg filma Tomislava Šobana Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. možda nije zanimljiviji lik od Tanje, no Šoban je svakako zanimljiviji redatelji koji se poigrava intermedijalnim i intertekstualnim momentima. Već je i naslov očita referenca na Ivu Tomislava Radića, dok će voajeristički pristup kameri sugerirati promjenu pozicije, kojom naslovna junakinja postaje objekt promatranja. Novouspostavljeni odnosi dominantne klase zamjenjuju Radićevu studiju malograđanštine. Čini se da Šoban ne poseže za elementima koji bi gledatelja naveli na zaključak ekonomske uvjetovanosti Ivina odlaska, već je on prije rezultat suvremenih trendova koji samorealizaciju smještaju uvijek negdje drugdje.

Intermedijalnost je temeljna karakteristika Šobanovog ovogodišnjeg ostvarenja Nije odgoj. Slikarstvo kao središnji narativni motiv u tkivo je filma ugrađeno modifikacijom slikarskih postupaka, od kompozicije kadra do dezintegrirane fotografije gotovo impresionističke teksture. Budući da je izvorno riječ o adaptaciji kratke priče Ružice Ašić Nije odgoj djevojaka u Češkoj, kratka književna forma interferira sa svojim filmskim pandanom u slijedu popkulturnih ili umjetničkih referenci na oba polja. Autore povezuje sličan senzibilitet prema vlastitom mediju stvaralaštva, u kojem se kao krajnji čin uspješne izgradnje kratke forme nameće autorska perspektiva. Kao što Ašić minimalistički ocrtava (pod)svijest protagonistkinje, Šoban će isto činiti igrom vizualnog koja tu svijest neprekidno reflektira.

Govorimo li o karakteristikama naše scene, Nije odgoj ne treba promatrati neovisno od filma Opet, unedogled redateljice Nikice Zdunić, budući da su oba produkt istovjetne vježbe na zagrebačkoj Akademiji. Ipak, redateljske intervencije odvode adaptacije u posve nekomplementarnim smjerovima. Na tragu spomenutog ženskog filma, ženskog senzibiliteta ili pak ženskih likova, Opet, unedogled bit će simptomatičan jer se junakinjina samosvijest, unatoč činjenici da se oslobađa sputavajuće veze, gradi isključivo kroz odnos s muškarcem, inzistirajući na emotivnom momentu kao krucijalnom za osvještenje vlastite pozicije.

Uspjeh Kokoške Une Gunjak prije nekoliko je godina potvrdio postojanje interesa za tematizaciju ratne zbilje devedesetih. Iako bismo, s obzirom na vremenski odmak, očekivali polemičnost ili dekontekstualizaciju, osim promjene tipičnih fokalizatora, koji su češće žene ili djeca, ne dopire se dalje od individualizacije kolektivne traume. Na tom je planu više pridonio dugi metar, bilo fokusom na slijepe točke kolektivne memorije (Crnci G. Devića i Z. Jurića), bilo žanrovskim pristupom (Broj 55 K. Milića). Ovogodišnji kratki filmovi ostaju zarobljeni u napetim stanjima protagonista, dok izostanak ikakve autoreferencijalnosti i svjesnosti o formi promatrane fenomene ne naglašava, već utapa u preširoko postavljen narativ. Prodor realnosti u iskonstruirani dječji svijet u Po čovika Kristine Kumrić očito sadrži dovoljno emocionalnog naboja koji će ga učiniti prividno aktualnim, unatoč pozicioniranju u specifičan društveni kontekst istraumatizirane ruralne sredine devedesetih godina. Dijana Mlađenović u filmu Grimizno pak problem silovanja u ratu unižava svodeći ga na eksces. Potencijal teme koja ostaje društveni tabu nije iskorišten, a stvarne konotacije opresivne atmosfere ostaju izvan redateljičina zanimanja.

Ne možemo negirati činjenicu da je posljednjih godina kratkometražna scena doživjela kreativni zamah, a nerijetko su u prvi plan stupila neočekivana ostvarenja, proizašla iz alternativnih kinoklubaških tokova. DHF je to ove godine naglasio organiziranjem specijalnog programa izvan konkurencije, koji je prikazao filmove nekonvencionalnog karaktera, o čemu je pisao Matej Beluhan. Budući da tzv. rubni, amaterski filmovi svojom neopterećenošću i kreativnošću nadilaze dosege dominantnih ostvarenja, u pojedinim se slučajevima njihovo strogo odvajanje čini kontraproduktivno.

Prominentni i nagrađivani filmovi jakih autorskih figura (Jušić, Turić, Tarokić, Sikavica i dr.) posebno su potencirali dojam uzleta kratkog filma. Iako su kvalitativne oscilacije uobičajene, u posljednje je vrijeme ipak teško izbjeći zasićenost stilskim ili tematskim rješenjima. Kratka forma se pak češće shvaća kao prostor realizacije fragmenata, koje bi bilo prirodnije uklopiti u širi kontekst, nego li kao konačni format koji determinira logiku odabira i kompozicije materijala. Promišljanje forme i razvoj pripadajućeg filmskog jezika čine se zanemarenima u korist sadržajnih senzacija. Fokusiranje na anomalije različitog karaktera rijetko ima čvrsto uporište u društvenoj zbilji, a češće se svodi na funkciju pojačanja osnovne narativne linije. Čak kad se umeću fantastičnu motivi (slučaj s Fabijanom Lovre Mrđena) ili nadrealistički momenti (Mliječni zub Saše Bana), koji ostvaruju začudnost, pozadinski elementi ovisnosti ili korupcije, barem asocijativno povezani s provodnim motivom, ostaju na razini dekora.

Grand prix ovogodišnjeg DHF-a osvojio je film Zvir Miroslava Sikavice, koji se na društvenu problematiku možda najkonkretnije referira, naglasivši je pseudodokumentarnim pristupom isprekidanih kadrova i naglih promjena fokusa. Pritom na mjesto neproduktivnog emocionalnog odnosa spram protagonista postavlja mogućnost racionalnog sagledavanja društvenih kompleksa sugeriranih filmom. Svaki će pojedini postupak biti u funkciji izgradnje atmosfere koja, prelamajući se na dva protagonista, poentira širu društvenu simptomatologiju.

Koncentriravši gotovo svu produkciju, Dani hrvatskog filma okupljaju sve rodove i poetike naše kratkometražne scene. Utoliko daju precizan uvid u promjene ili učvršćivanje zadanih obrazaca. Ipak, izvan kinoklubaških aktivnosti, alternativnih i konceptualnih umjetnika (spomenimo samo Toma Gotovca ili Ivana Ladisalava Galetu), rijetko se koji etablirani filmaš posvetio razvoju kratkog metra i poigravanju njegovim konvencijama. Na igranom se planu pak forma najčešće shvaća kao prezentacija vještine s ciljem otvaranja mogućnosti u dugom metru. Film se uklapa u unaprijed zadane konture, koje manje anticipiraju prepoznatljivi izričaj. Konvencionalni stil i scenaristička rješenja djeluju jednoobrazno, a paradoks kratkog filma ovdje se otkriva u praksi. Iako se otkriva kao najzahtjevnija, kratka će forma redovito preuzimati funkciju vježbe, a manje će se tragati za individualnom artističkom poetikom. Analogija s poezijom u ovom se slučaju potvrđuje na novoj razini: iako produkcijski pristupačno, samo će dovitljivost, disciplina i umjetnički napor stvoriti izvanserijsko kratkometražno djelo, koje će jednako intrigirati kondenziranim smislom kao i površinskom jednostavnošću.

U četvrtak, 14. travnja, u MM centru u 19:30 sati prikazuje se 8 kratkometražnih filmova hrvatskih autorica koji tematiziraju različite vrste zarobljenosti, uvjetovane vanjskim faktorima, na koje protagonisti/ce ovih filmova imaju malo ili nimalo utjecaja. Filmovi, nastali od 1982. do 2015. godine, prikazuju život koji je paraliziran, bezizlazan zbog mitologiziranja romantičnih odnosa, odgoja, društvenih normi, nezrelosti, gubitaka s kojima se ne možemo pomiriti te zbog praznine kao posljedice svih uzroka.

Osobni rezovi Sanje Iveković, svjetski priznate video umjetnice, performerice i aktivistice, čin su ogoljavanja lica i oslobađanja osobnog identiteta, a ujedno i tjeskobno priznanje vlastite definiranosti društvenim stereotipima posredovanim televizijskom slikom. Istražujući odnos pojedinca, društva i medija televizije, autorica u svom videu pred kamerom inscenira performans u krupnom planu: velikim škarama odrezuje jednu po jednu rupu na crnoj čarapi koja joj prekriva lice, ispunjavajući svaku novu rupu novim kratkim isječkom iz televizijske emisije Povijest Jugoslavije. Pobjednički film Dana hrvatskog filma 2013., Terarij Hane Jušić, govori o zarobljenosti u zajedničkoj dokolici i prikazuje kako zadatost tjelesnosti i pulsiranje tijela utječu na naše odluke i reakcije. Najbolji eksperimentalni film na Danima hrvatskog filma 2003. bio je onaj filmske kritičarke i selektorice Rade Šešić, In The Whitest Solitude, vizualna poema o zarobljenosti u jeziku, riječima te oslobođenju u pokretu tijela koji pretvoren u ples izaziva najdublje emocije. U dvije stop animacije Danill Ivanoviču, oženi me i Danill Ivanoviču, slobodan si Petre Zlonoge promatramo zarobljenost u vlastitim emotivnim sigurnosnim zonama i revidiranjima istih. Autorica odlučuje zaprositi Danilla Ivanoviča Harmsa, međutim, nakon nekoliko godina odustaje od zaruka, revidira stavove prvog filma i istražuje granice vlastite sigurnosne zone, fizički, mentalno i emotivno. Zaključuje da “biti slobodan“ češće ima puno više veze s „biti odgovoran“ prema sebi, a time i drugima, nego s „biti nevezan“ te da je svaki novi rad uvijek izazov ispočetka, a gurkanje granica sigurnosne zone zapravo nužnost, preduvjet. Tu su i filmovi Ultrazvuk Tanje Golić, Probudi me Dee Jagić te Baš si glupa, glupa Kristine Kumrić.

O temi zarobljenosti u ovih 8 filmova govorit će selektori programa: dramaturginja i scenaristica Jasna Žmak te predsjednik Kinokluba Zagreb Vedran Šuvar.

Filmovi se prikazuju u sklopu programske cjeline Runda kratkog koja je posvećena hrvatskim kratkometražnim filmovima. Kratke slike su filmski program MM centra koji pozornost posvećuje inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja. Program se održava svakog četvrtka i specijaliziran je za kratki, umjetnički, eksperimentalni film, a osim filmskim projekcijama, jednaku važnost pridaje filmskoj teoriji te razgovorima s autorima i filmskim stručnjacima.

Ulaz je besplatan, a više informacija potražite na službenoj stranici MM centra i Facebook stranici Kratkih slika.

U ovom dijelu programa nastupaju Tanja Mravak, Vlado Bulić, Marija Borovičkić, Marko Pogačar i drugi, a posebna će večer biti posvećena liku i djelu korčulanskog autora Roberta Tomovića. Osim književnika i pjesnika, raspravama o jubavima u letu pridružit će se i povjesničari Dragan Markovina i Boris Stamenić, a svoje su sudjelovanje najavili i autori popularnog stripa Lavanderman. 

Tijekom opuštenih ćakula s multimedijskim umjetnicima u sitne noćne sate bit će istražen odnos umjetnosti i ljetnih ljubavi te fenomen galeba kao specifikum jadranskog priobalja i njegove šanse opstanka u Europskoj uniji. U filmskom programu bit će ugošćeni filmovi Dobrodošli u Igrane Kristine Kumrić i Lito Vilovito, jugoslavenski kino klasik iz 1964. godine, a posebno će prikazivanje doživjeti i kratki film Trapula autorskoga dvojca Ivana Ramljaka i Marka Škoblja. 

Tijekom manifestacije, organizirane su i dvije radionice. Fotoradionica pod mentorstvom Davora Konjikušića bavit će se ljetnom foto-memorabilijom, a radionica Ričolov će kroz riječi i sliku i pod paskom teatrologinje Jane Dolečki i slikarice Danke Dimitrijević aktivno uključiti sudionike u razotkrivanje samog grada Korčule.   

Festival organizira zagrebačka udruga kulturne akcije Kula u partnerstvu sa Gradskom knjižnicom Ivan Vidali iz Korčule, Centrom za kulturu Korčula, gradskim muzejom Korčula i gradom Korčula. Svi će se programi odvijati na otvorenom, u uličicama i na trgovima stare gradske jezgre i u potpunosti su besplatni.  

Sve dodatne informacije o festivalu potražite na službenim stranicama ili facebook stranici.

Izvor: ŠUŠUR!