Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog Andrea Matošević odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom započinje ciklus radova Industrijska mapiranja, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.

Zvučni arhiv jedne epohe

Ciklus Industrijska mapiranja započinje projektom Sicomat (2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Miodragom Gladovićem, Marijom Kalogjerom i Ivanom Marušićem Klifom) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla. 

U sljedećem projektu, Propulzor – partitura za brod Galeb (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj Vladislav Knežević) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.

Na temeljima ovih projekata nastaje treći – Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.

Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija i trombon), Michele Sambin (šalmaj i video), Davor Sanvincenti (video) te Hrvoje Pelicarić (ton majstor). 

Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i songove, a oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević. 

Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: Amerikanka Zorana Tadića (1970.), Pulski navozi Branka Bauera (1970.), Ho-ruk! Petra Trinajstića (1978.), Hop-Jan! Vlatka Filipovića (1967.), Narodziny statku Jana Lomnickog (1961.), Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji, Shipyard Paula Rotha (1935.) te Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.). 

Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se Smilja Glavaš, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.

Topliji pogled u prošlost

O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6×6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst. 

Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove songove s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.

Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije “privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”. 

Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao soundtrack Metropolisa podebljan beatovima koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-noiserskim veom. 

Glas industrije

Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog “Golika” kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od  “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo. 

Melankoličan intermezzo, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.  Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica “Sonja Erbežnik”. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva “Sonja”, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, “istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha. 

Kada se “Sonja” izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “freelancere” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio gore uvjete rada – barem direktniji.

Od kastracije do porinuća

U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao gang bang –  silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice, hop-jan, hop-jan.

No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja  plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće Castration Song – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad. 

U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter Castration Songa, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.

Performans završava naglim rezom: kadrovi neke plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi The Scientist grupe Coldplay. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa. 

Ho-Ruk! Hop-Jan! ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski pathos. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Program započinje u petak, 5. srpnja u 19 sati uz Zagrebački orkestar ZET-a koji će promarširati kroz Malešnicu, a nastavlja se u 19:30 s cirkuskom izvedbom Grand Hotel Cirkus Cabaret, u produkciji Cirkulture i Loop Cirkusa i u izvedbi Matije Vuletića, Aleksandra Đikića, Tatjane Vuletić i Diane Fureš. U 21 sat bit će prikazana dva filma: Moj stan, kratkometražni uradak velikana hrvatskog filma Zvonimira Berkovića koji je osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu, te kultno djelo Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli koje “funkcionira kao svojevrsni povijesni dokument jer vjerno opisuje život i običaje u Zagrebu i njegovoj okolici 1930-ih godina”, piše u najavi.

U subotu, 6. srpnja u 11 sati održava se dječja predstava Matovilka u izvedbi skupine Kazališni moljci i u produkciji Tvornice lutaka. Poslijepodne u 18:30 na programu je cirkuska predstava udruge Cirkorama Čarolija šešira u kojoj izvode Ratko Bokić i Ivo Frangeš. Nakon predstave će se održati radionica cirkuskih vještina za djecu. Slijedi koncert zagrebačkog glazbenog kolektiva Silver Lining “koji njeguje tradiciju jazza i uličnog sviranja”, a večer završava projekcijom novog filma njemačkog redatelja Wima Wendersa Savršeni dani koja započinje u 21:15. Nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog filma te dobitnik dvije nagrade na festivalu u Cannesu, Wendersov film je “dirljiv i poetičan prikaz ljepote svakodnevnog svijeta koji nas okružuje”.

Posljednji dan programa započinje u 19 sati s predstavom-koncertom Orkestra Pokoloka u izvedbi Teatra Poco Loco nakon koje u 21 sat slijedi izvedba Tko je ovdje lud? u režiji i izvedbi Marka Torjanca i Natalije Đorđević. “Kroz šest zabavnih psihoterapeutskih seansi, predstava postavlja ozbiljna pitanja o životu preispitujući standarde ‘normalnog'”.

Ulaz na sva događanja je slobodan, a više detalja o programu pronađite ovdje.

U aktualnom bloku, naslovljenom Filmska umjetnost kroz feminističku prizmu bit će prikazano šest dugometražnih filmova nakon kojih slijede rasprave, a na kraju ciklusa održat će se i filmski kviz. Program je tematski fokusiran na promišljanje “rodnih uloga koje su u današnjem društvu podržane i perpetuirane upravo kroz medijski sadržaj, a pogotovo kroz filmsku umjetnost”, rekao nam je jedan od voditelja CineMAZa Svebor Mihael Jelić. “Zato ljudi često i nesvjesno preuzimaju obrasce ponašanja koje nauče kroz filmove te ih prenose u vlastiti život, odnose i rodne uloge”, dodatno ističe.

Na prvom susretu, 8. lipnja, bio je prikazan film Turist (2014.) redatelja Rubena Östlunda, kada su sudionice_i u raspravi nakon projekcije dekonstruirale patrijarhalnu ideju muškarca kao “glave obitelji” te u iznevjerenoj slici “oca” kao zaštitnika otvorile pitanje trebaju li ustaljene slike muškosti (a tako i onu o idealnoj obiteljskoj strukturi) mijenjati pojedinci ili društvo u cjelini.

Sljedeći susret se održava u nedjelju, 16. lipnja u 19 sati kada će biti prikazan jugoslavenski film Rajka Grlića U raljama života (1984.), a u raspravi će se analizirati rodni stereotipi i njihova reprodukcija na filmu. 

U petak, 21. lipnja, na rasporedu je Peti element (1997.) u režiji Luca Bessona, a tjedan dana nakon, 28. lipnja, raspravi će prethoditi film Korak do slave (2000.) redatelja Camerona Crowea. Zadnja dva susreta su 2. i 5. srpnja kada će biti prikazani filmovi Ljubavni par (1964.) švedske redateljice Mai Zetterling te Živjeti od ljubavi (1973.) Kreše Golika. 

Osim osvješćivanja načina i obrazaca kojima filmovi perpetuiraju određenu sliku o rodnim ulogama, cilj programa je, pojašnjava Jelić, da se sudionice_i filmskih večeri upoznaju s feminističkom terminologijom koja će im pomoći u prepoznavanju rodnih stereotipa te usput navodi neke od termina kojima će se baviti. Male gaze ili muški pogled je osmislila filmska teoretičarka i feministica Laura Mulvey, a u vizualnim umjetnostima označava prikaz ženskih likova isključivo kao objekt muške požude. Manic pixie dream girl je termin kojim je filmski kritičar Nathan Rabin opisao arhetip ženskog lika koji je egzotičan, jednodimenzionalan i samodestruktivan, a u filmovima se pojavljuje da bi ispunila emocionalne potrebe glavnog protagonista. Uz to, kako navodi Jelić, nakon projekcija analizirat će se prikazi partnerskih odnosa u odabranim filmovima, s namjerom da se otvori diskusija o reproduktivnim pravima žena kao i o reproduktivnom radu koji je utkan u kapitalizam kao nevidljiv i izrabljivački posao koji najčešće obavljaju žene. 

Rasprave će moderirati voditelji projekta Martina Batur (studentica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i Svebor Mihael Jelić (student režije na Filmskoj akademiji u Beču). Na zadnjem susretu, 5. srpnja održat će se filmski kviz vezan uz filmove i pojmove koji će biti obrađeni unutar rasprava, a pobjednicama_ima su osigurane nagrade.

Ulaz na sva događanja je slobodan i nije potrebna prethodna prijava. Najave projekcija pratite na MAZ-ovoj Facebook stranici. 

Kako stoji u najavi projekcija, riječ je o filmovima koji postavljaju pitanje “koliko je radioaktivna naša obiteljska jezgra i što se nalazi s druge strane dictuma obiteljskoga kohabitiranja, koje je rijetko stvar osobnoga izbora, a češće pitanje sile”.

Prostori “klaustrofobije, manipulacije i pasivne agresije u kojima uključeni igrači učvršćuju pozicije koje su im dodijeljene i potvrđuju svoj obiteljski identitet, koliko god ono bio patološki postavljen”, česta su tema su ovih filmova.

U glasovitom Od 3 do 22 Kreše Golika, prvoga domaćega redatelja čiji je opus bio izrazito fokusiran na obiteljske anomalije i malograđansko licemjerje, razotkriva se radioaktivan utjecaj patrijarhata na život mlade žene, dok u novijem dokumentarnom filmu Dvoboj autorica Zrinka Matijević opservacijskom metodom ulazi u prostor manipulacije i ucjene koji karakterizira odnos roditelj-dijete.

Program zaokružuju Danijel i Da je kuća dobra i vuk bi je imao, dva kratka filma Hane Jušić, autorice koja secira patološke dimenzije obiteljskoga čopora, s naglaskom na njegovu iščašenu seksualnu dinamiku. Nakon projekcije Jušić će sudjelovati u razgovoru s publikom.

Detaljni opisi filmova dostupni su na sljedećoj poveznici.

Upravo zbog toga kino Tuškanac retrospektivu tog iznimnog redatelja i otvara filmom Tko pjeva zlo ne misli u ponedjeljak, 26. rujna u 19.30. Tako će u narednih sedam dana tuškanačka publika vidjeti temeljiti zbor iz redateljeva kratkometražnog i dugometražnog opusa i to s ponajboljim ostvarenjima poput filma Jedan brod je zaplovio ili Od 3 do 22, te dugometražnoga prvijenca Plavi 9 (po kome su nazvani i, nekad, veoma popularni bomboni), Tu su i posebno zapamćeni Djevojka i hrast, Ljubica, Razmeđa, Živjeti od ljubavi, Imam dvije mame i dva tate, i Kala u slovenskoj produkciji, film koji je pobrao pohvale kritičara kao i tv film Motel mjesečina. Autor je također slavnih Gruntovčana, jedne od najpopularnijih i ponajboljih humorističnih serija TV Zagreb čiji su nezaboravni likovi Dudeka, Regice, Cinobera i Presvetlog pomalo već ušli u legendu. Ciklus završava prvom epizodom te serije.

Detaljan raspored projekcija potražite ovdje. 

Jedna od najuspješnijih djelatnosti Hrvatskog filmskog arhiva zaštita je i restauracija filmskog gradiva. Povodom toga pripremljen je program hrvatskih filmova restauriranih analognim, fotokemijskim postupkom te filmova restauriranih digitalnim postupkom. Uz nepobitne klasike hrvatske kinematografije poput spomenutoga filma Plavi 9 Kreše Golika, Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića i Sokol ga nije volio Branka Schmidta prikazat ćemo i neke manje poznate, ali dragocjene naslove poput partizanske epopeje Živjeće ovaj narod Nikole Popovića, Od petka do petka Antuna Vrdoljaka u kojem glavnu ulogu igra Boris Dvornik te srednjometražne duologije Branka Majera U našeg Marina i Takva pjesma sve osvaja.

Na programu su i filmovi Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, najznačajnije institucije prijeratne hrvatske kinematografije te program klasičnih filmskih komedija u sklopu kojeg vam nudimo rijetku priliku vidjeti projekcije filmskog gradiva na substandardnim 8 mm i S8 mm formatima. Osim u filmskim projekcijama u kinu Tuškanac moći ćete uživati i u razgledanju popratnog filmskog gradiva izložena u predvorju kina.

Filmski program započet će na Svjetski dan audiovizualne baštine 27. listopada u 21 sat svečanom projekcijom filma Plavi 9 (1950.) Kreše Golika, a trajat će do 31. listopada.

Detaljan program možete pronaći ovdje.