Zadravčevom radu Petra Belec je napisala: “Ovo uslojavanje misli i fotografske sintakse istovremeno je prisutno na razini pojedinih fotografija kao i čitave serije: humor i ironija ustupaju mjesto suosjećanju, a ono kritici društva i dokumentarnom zamjećivanju uličnih začudnosti, pri čemu ih sve podjednako prožima gotovo neprimjetna nostalgija autora koji sa (svojim) gradom ulazi u intiman dijalog. Zagrepčani, naime, prije svega kao da postavljaju pitanje – govori li fotografija više o subjektu koji se nalazi ispred ili o autoru koji stoji iza objektiva? I tko su to Zagrepčani; radi li se uopće o ljudima ili je na fotografijama ipak u pitanju – grad? Starija gospođa s popisom za kupovinu na stepenicama Dolca opisuje emocionalnu vizuru zagrebačke tržnice s jednakom točnošću s  kojom mladi par u jeansu prati suvremene gradske tramvaje ili s kojom se dama u krznenjaku uklapa u kontekst kojim dominira Givenchyjev natpis na pročelju hotela Dubrovnik. Zadravec nam iz fotografije u fotografiju pokazuje da ljudi nisu odvojivi od grada, i da bilježeći jedno bilježi istovremeno i drugo. Autor pritom razotkriva i sebe – fotografije Zagrepčana (auto)portret su intimnog odnosa s gradom koji ga je oblikovao i u kojemu je proveo čitav svoj život, pri čemu motivima i strukturom upućuju na činjenicu koju je Susan Sontag davno zapisala u svojoj Maloj sumi fotografije: konačna fotografija ne postoji”.

Krešimir Zadravec (Zagreb, 1974) započeo se baviti fotografijom 2004. godine, a od 200­­6. izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivač je internetskog časopisa za promociju fotografije Bulb magazine, kao i interdisciplinarnog umjetničkog projekta Organ Vida. Trenutno radi kao fotoreporter za redakciju N-ost mreže za izvještavanje o Istočnoj Europi. Više o fotografu možete saznati ovdje. 

Izvor: Kulturni centar Beograda

Fotografija kao medij postala je sveprisutna uslijed novog razvitka tehnologije posebice tijekom zadnjeg desetljeća. U gotovo svaki mobitel ugrađena je fotografska kamera, a uz to i veliki broj kućanstava postao je vlasnikom barem jednog digitalnog fotoaparata. Ovakva situacija potpuno je suprotna onoj s kraja 19. stoljeća kada je sam fotograf bio jedina osoba koja je posjedovala fotoaparat. Današnja dostupnost fotografije omogućava njeno stvaranje od strane “običnih” građana među kojima se popularizira te se rasprostranjuje kao vrlo čest hobi. Već neko vrijeme se fotografija, koja se kroz prošlost toliko trudila ostvariti i potvrditi status umjetnosti, sve više integrira u postojeći sustav čineći dio masovne industrije koja uništava neke od njenih najvećih vrijednosti. Istovremeno njena umjetnička strana i dalje govori i pruža mnogo, ali egzistirajući čvrsto na marginama društva. Opipljivost same fotografije postaje sve rjeđom zbog zadržavanja u digitalnom formatu što dovodi i do nastanka virtualnih internetskih galerija. Njihovo postojanje omogućilo je veću vidljivost brojnih kvalitetnih autora, ali isto tako je ne selektirajući radove otvorilo polje koje često radi na štetu kvalitete i u svrhu masovne industrije gubeći na jedinstvenosti, originalnosti ideja, autorskog stila, tehnike itd.

Jedni od onih koji žele poboljšati uvjete rada mladih i neafirmiranih fotografa s ciljem profesionalizacije struke te ostvarivati projekte u suradnji s institucijama su osnivači organizacije dr. Organa vida. Oni su Marina Paulenka (studentica Grafičkog fakulteta), Martina Škrobot (apsolventica modnog dizajna i organizatorica njihovog bivšeg zajedničkog projekta Photoshock) i Krešimir Zadravec (dio uredničkog dua Gojević/Zadravec, začetnika foto magazina Bulb). I sami se bave fotografijom te im je najveća želja osnovati modernu i svima dostupnu galeriju. U razgovoru su naglasili: “Mladi autori osuđeni su na organizaciju izložbi u neadekvatnim prostorima, pa često možete naletjeti na fotografsku izložbu u kafiću. Također izložbe se organiziraju u prostorijama raznih udruga, školskih ustanova, knjižnica. Navedeni prostori nisu priznati od struke, pa u tom kontekstu ispada kao da se nisu dogodili.”