Sever je u uvodu u obraćanje medijima istaknuo kako je ovaj događaj dio zajedničkog djelovanja udruga civilnog društva i pet sindikalnih središnjica protiv najavljene monetizacije autocesta, ali i puno šire – protiv rasprodaje nacionalne državne imovine. U situaciji u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi, građani su postali taoci nesposobnih politika prijašnjih, ali i sadašnje vlasti. “U situaciji u kojoj ne znaju kako pokrenuti gospodarstvo, kako puniti proračun i riješiti nagomilane dugove, posegnuli su za onim što jedino znaju – s jedne strane obespraviti radnike, a s druge rasprodavati nacionalnu imovinu i dobra”, izjavio je Sever te nastavio kako smatra neprihvatljivim rasprodaju dobara stvaranih generacijama prije nas radi krpanja rupa u proračunu i vlastite nesposobnosti. Sever je zaključio svoje obraćanje napomenom da se rasprodajom HPB-a, Croatia osiguranja, davanjem cestau koncesiju te najavljenom koncesijom  zračne luke, rasprodaje malo dobroga što je preostalo te pitanjem što će ostati sljedećim generacijama. 

Mijat Stanić je istaknuo kako je ovo tek jedna u nizu akcija s ciljem zaustavljanja Vlade u namjeri da davanjem autocesta u koncesiju pokrpa državni proračun i otplati tek dio duga za izgradnju autocesta, a ova je akcija bila slikovit način prikaza što Vlada u stvari čini. Stanić je podsjetio na prethodne istupe u kojima je izneseno dovoljno argumenata zašto to ne treba činiti s obzirom da su autoceste razvojni projekt RH kojim se htjelo povezati dijelove Hrvatske i razvijati privredu i turizam. “Ako autoceste damo u koncesiju taj projekt iz razvojnog postaje komercijalni, ali za nekoga tko nije do sada ulagao u autoceste. Od Vlade smo akcijama uspjeli dobiti da objavi studiju o monetizaciji autocesta za koju se pokazalo da nije studija o monetizaciji već o koncesiji. Odluka vlade da autoceste da pod koncesiju bez studije je ili nezakonita ili prevara koju smo dobili jer su savjetnici bili dužni izraditi studiju i predložiti sve modele na temelju kojih će se Vlada odlučiti za onaj najpovoljniji”, napomenuo je Stanić i dodao kako se posljednjih dana u javnosti pojavila informacija da se radi na novom modelu, onom sekuritizacije javnog duga kroz obveznice, za koji je ova grupa okupljenih organizacija i sindikata od početka govorila da je možda jedno od najboljih rješenja. Stanić je podsjetio i na drugo moguće rješenje o reprogramu duga za koji smatra da je također prihvatljivije rješenje od koncesija. “Ovom gestom, rezanjem krave, željeli smo pokazati da se ne isplati ubijati kravu zbog jednog šnicla. Ova krava je zlatna, to je zlatna koka koja može dugoročno donositi prihode RH i obavljati svoje dvije osnovne funkcije, a to su razvoj i povezivanje”, zaključio je Stanić i najavio da će inicijativa nastaviti s daljnjim koracima, a to je referendum koji će organizirati ako Vlada ne odustane od namjere davanja  autoceste u koncesiju. Taj je instrument daleko jeftiniji od štete do koje će doći ukoliko se Vladu ne spriječi u ovim namjerama. 

Teodor Celakoski o cijelom je problemu govorio sa sistemske razine i osvrnuo se na paradigmu upravljanja javnim dobrima: “U ovih dvadeset godina dokazano je da oni koji su bili na vlasti ne samo da nisu u stanju upravljati javnim dobrima već nude samo dva modela – jedan je politička korupcija, politički klijentelizam u upravljanju javnim poduzećima i ustanovama, a drugi privatizacija. Svođenje mogućnosti upravljanja Hrvatskom na ova dva modela – privatizacija ili politička pljačka – potpuno je neprihvatljiva”, smatra Celakoski te ističe da je Hrvatskoj potreban novi model upravljanja javnim dobrom koji ne bi bil vezan samo uz političku kontrolu jer je ona do sada pokazala samo pogubne rezultate na javnim tvrtkama koje upravljaju autocestama. “Ono što nama treba nije politička kontrola tih ustanova, već javna. Hrvatska mora iznaći model u kojem je moguće upravljati našim zajedničkim dobrima na korist građana, a to je moguće samo javnom kontrolom. Mehanizmi medijskog praćenja i civilno-društvenog djelovanja nisu dovoljni. Hrvatskoj je potrebna reforma upravljanja i kontrole javnim dobrima i institucijama koje njima upravljaju”, zaključio je Celakoski obraćanje medijima. 

A. L.

Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije u svom se uvodu također osvrnula na Glas 99 podsjećajući da su sindikati tada pružili značajnu infrastrukturnu podršku OCD-ima koji su u tom trenutku još uvijek bili slabo razvijeni. Nakon ovog organiziranja, suradnje su se događale oko nekih partikularnih tema manjeg dosega poput inicijative MIRamiDA, zatim akcija s ciljem osnaživanja i poticanja žena na sudjelovanje u političkom životu, potom aktivna pomoć radnicima TDZ-a, HT-a, Kamenskog, DTR-a i sličnih. Obzirom da u posljednjih tri godine pratimo snažno kršenje i ugrožavanje radničkih prava, ali i nastajanje novih inicijativa i aktera koji kroz nove modele suradnje i participacije izražavaju potrebu za aktivnim sudjelovanjem u političkim procesima, u ovom se trenutku otvaraju mogućnosti za uspostavljanje novih oblika suradnje među akterima sindikata i OCD-a. Zenzerović je kao moguće teme okupljanja navela problem migranata te potrebu za suradnjom sa sindikatima na smanjivanju predrasuda i diskriminacije ovih grupa, kao i rad na vraćanju povjerenja mladih u sindikalno organiziranje. 

Nakon Zenzerović, riječ je preuzeo Krešimir Sever iz Nezavisnog hrvatskog sindikata koji je istaknuo kako se nalazimo u vremenu gušenja građanskog društva u svrhu veličanja kapitala, koncepta koji je sam sebi postao svrhom. Sever je napomenuo kako pitanje rada i radnih prava jest primarni interes radnika, ali kako bi ovo pitanje trebalo biti u interesu i drugim društvenim grupama. Slabost vidi u razjedinjenosti aktera što ne bi trebao biti slučaj obzirom da su nam interesi isti te poziva na aktivniju komunikaciju kroz koju ćemo prepoznati što zajedno možemo i kako možemo drugačije činiti neke stvari. Kao neke od zajedničkih tema vidi pitanje prava na vodu te nacionalizaciju nacionalnih dobara, kako onih materijalnih tako i onih nematerijalnih. Svoje je izlaganje zaključio je pozivom da se koristimo danim nam pravom – onim utjecaja na društvo. 

Teodor Celakoski svoje je izlaganje započeo pitanjem zbog čega je sadašnji trenutak dozreo za ovakva okupljanja. Odgovor nalazi na trima razinama. Prva razina je vrijednosni pomak u kojem ODC-i i sindikati diskurzivno izlaze iz tranzicijske faze u kojoj su svoju ulogu vidjeli korektivnom. Obzirom da su se procesi na koje se pokušavalo djelovati “korektivno” pokazali neispravljivima, pojavljuje se potreba za postavljanjem novih zahtjeva. Druga razina proizlazi iz organizacijskog pomaka u smjeru pluralizma formi djelovanja te volje aktera da uđu u drugačije oblike organiziranja i djelovanja. Dok je sindikalno organiziranje bilo prvenstveno interesno organizirano, ono se sada pomiče prema direktnodemokratski organiziranim procesima i inicijativama te su sindikati spremni surađivati. S druge pak strane OCD-ovi vide ograničenja u projektnom djelovanju te se okreću novima prostorima umrežavanja i tipova djelovanja, a u tom smislu sindikate vide kao jaku društvenu snagu. Prema Celakoskom treća razina je ona interesna na kojoj je došlo do deziluzioniranja u očekivanjima spram političkih elita te osvještavanja da ovi akteri ne mogu ostvariti svoje interese kroz dosadašnje principe djelovanja. Nakon analize stanja, jedan od ključnih aktera inicijative Pravo na grad otvorio je i pitanje kako osigurati uračunljivost partnerstava i spriječiti njihovo urušavanje zadovoljavanjem partikularnih interesa. Moguće rješenje vidi u nalaženju zajedničkog nazivnika u organizacijskom smislu. Kao prvi korak potrebno je stvoriti komunikacijsku platformu koja će biti zamašnjakom oko potencijalnih točaka djelovanja, a neke od mogućih su pitanja referenduma, autocesta, voda… Obzirom da se radi o procesima dugog trajanja potrebna je raznolikost djelovanja i širenje fronte kako bi se proizvela dodana vrijednost u javnoj dinamici. Celakoski također ne vidi ni dugoročnu opstojnost široko organiziranih fronti, već je skloniji manjim, taktičkim koalicijama oko pojedinih tema. 

Predstavnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel zaključio je krug uvodnih izlaganja ističući kao prvi korak potrebu za međusobnim upoznavanjem kao osnovom bilo kakvog daljnjeg rada. Jedan od takvih trenutaka bila je prosvjedna akcija za praznik rada na kojem se i dogodila ideja za ovakvim, prvim okupljanjem različitih aktera. 

Nakon uvodnih izlaganja uslijedila ja rasprava s okupljenim predstavnicima organizacija, sindikalnih ogranaka i sindikata. Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović kao temu mogućeg okupljanja pozvala je na pridruživanje akciji na kojoj oni aktivno rade, a tiče se EU propisa kojima se uređuju politike skrbi za starije ljude i one kojima je potrebna tuđa njega. Bernard Ivčić iz Zelene akcije podsjetio je na nužnost angažiranja oko Zakona o strateškim investicijama, a Danijela Dolenec iz Grupe 22 upozorila je na potrebu rada na temi šire participacije građana za koji je osnova mijenjanje zakona o referendumu. 

Na kraju ovog “sastanka”, moderatorica Vedrana Bibić sumirala je zaključke u tri točke. Prva je potreba za uspostavom komunikacijske platforme, druga rad na promjeni zakona o referendumu kao jednom od ključnih alata za djelovanje okupljenih aktera te je konačno podvukla i najčešće spominjane teme djelovanja kao što su strateške investicije i prepuštanje autocesta koncesionarima. 

Antonija Letinić