U glavnom programu publici će se predstaviti filmovi Pedra Almodovara Putnici ljubavnici, Xenia Panosa Koutrasa, Ajme meni Jana Ole Gerstera, Diplomacija Volkera Schondorffa, Bijeli bog Kornela Mundruczoa, te slovenske Priče iz WC-a Gregora Andolšeka i Tijane Zinajić, dok će festival zatvoriti domaća koprodukcija Duh babe Ilonke Tomislava Žaje. U dokumentarnom programu publika će se upoznati s ekscentričnim Ericom koji sanja o glazbenoj karijeri, zaviriti u Bilješke o revoluciji i demokraciji Eleonore de Montesqiou, preseliti se na Brač u Bijelu kuću Ranka Paukovića, poslušati intimnu priču jedne nizozemske majke te se podružiti sa Aldonom u snažnoj i dirljivoj priči koju će nam ispričati Iwo Kondefer. Backpackeri će opuzensku publiku povesti na put Europom i Azijom, da bi ih na kraju pozdravio i Boban Minić u filmu Laku noć, Sarajevo.

I ove godine u Opuzenu će biti promatrana Europa očima mladih europskih redatelja u tradicionalnoj festivalskoj selekciji Europska kratka kritika. Oni će publici otvoriti vrata u širok spektar tema s “Ruba Europe”. Kroz trinaest dojmljivih kratkih filmova najrazličitijih tematika i aktera upoznaju se pisci bez inspiracije, mlade majke i njihovi probleme, afričke prostitutke, zlostavljane žene koje se bore protiv sustava, izumitelji i umjetnici – ljudi kojima nije teško pustiti nas u svoju intimu, ali i one kojima zbližavanje teško pada.

U programu animiranih filmova, Dykmans Julien će zaplesati Mehanički valcer, Sara Koppel će predstaviti ugrožene životinjske vrste u 60 sekundi Ozbiljno smrtne tišine, zavirit će se i u Tajni laboratorij Nikole Tesle te upoznati neobična bića koja putuju vlakom i još neobičnije ljude bez usta. OFF je bogat i domaćim programom u kojem će se devet mladih hrvatskih filmaša predstaviti u  dokumentarno-igranoj selekciji, a publika će imati priliku zakoračiti i na sam rub mediterana u istoimenom filmskom programu u kojem će se prikazati  ukupno 12 filmova.

Uz filmski, tu je bogat popratni program, od čega je najvažnije izdvojiti retrospektivnu izložbu 5 godina OFF-a kao i OFF filmsku školu koju festival nekoliko godina organizira s organizacijom Blank_filmski inkubator, na kojoj će i ove godine budući filmski profesionalci naučiti osnove pripreme i snimanja filma. Detaljan program festivala možete pronaći ovdje.

Festival će biti održan od 17. do 22. kolovoza na raznim lokacijama u Opuzenu.

Paura in Citta je film Davorina Maca napravljen u formi dnevničkog filma, koji je autor snimio kad je imao samo 20 godina. Istovremeno, film funkcionira i kao spot napravljen za neku stvar kultnog britanskog elektro benda Cabaret Voltaire, iako vrlo vjerojatno njegovi članovi nisu svjesni postojanja istoga. Film je nedavno restaurirala Slovenska kinoteka, tako da se prikazuje s nove 35mm kopije.   

XXXIII Theofanisa De Leziosoa produkt je filmskog laboratorija LabA za koji Emmanuel Lefrant, direktor najveće evropske distribucijske kuće za eksperimentalni film Light Cone, kaže da je jedinstven film koji izgleda potpuno drugačije od svega što je u životu vidio, a ipak se na puno načina referencira na filmsku povijest. 

Aluminium of Greece strog je i precizan prikaz tehnološkog napretka Grčke u 60-ima. Tema filma, kao i način na koji je snimljen isijavaju nadu u budućnost zemlje. No, kad se danas gleda, film izaziva određeni osjećaj beznađa. Film Roussosa Koundourosa je neostvarena vizija budućnosti, priča o progresu koji se mogao dogoditi, ali ipak nije. 

U filmu Povratak u ulicu Aeolus redateljica Maria Kourkouta radila je s isječcima iz starih grčkih filmova iz 50-ih i 60-ih, s idejom da, kako sama kaže, oslobodi komprimirano vrijeme zarobljeno u njima. Film govori o grčkoj povijesti, onako kako je ona nesvjesno zabilježena. 

Amen je snimljen 1993. u Nizozemskoj, montiran 20 godina kasnije u Južnoj Africi, a ovo je njegova međunarodna premijera. Režiser Aryan Kaganof pjesnik je, romanopisac, umjetnik, glazbenik i jedan od najradikalnijih filmaša koji danas snimaju. Njegova vizija politike filma, kao i seksa u filmu, i seksa u politici, o čemu se govori u Amenu, nije objašnjena samo unutar njegovih kadrova, nego i u načinu na koji izlaže svoje radove. 

Kuhani je eksperimentalni film inspiriran stvarnim slučajem katoličkog svećenika iz Ugande Anthonya Musaale koji je u pismu svom nadbiskupu upozorio na slučajeve kršenja celibata i seksualnog nasilja prema maloljetnicima za koje su odgovorni njegovi kolege. Pismo je izašlo u javnost, a otac Musaala uskoro je suspendiran i procesuiran temeljem zakona protiv homoseksualnih aktivnosti. Redatelj filma Ntare Guma Mbaho Mwine državljanin je Ugande i SAD-a koji se bavi fotografijom, kazalištem, filmom i televizijom. 

Projekcije će biti održane u utroak, 16. prosinca, u kinu Tuškanac, s početkom u 20 sati.

Film je u potpunosti snimljen u Zagrebu, u hrvatskoj-njemačkoj koprodukciji. Režiju i scenarij filma potpisuje Una Gunjak, direktor fotografije je Matthias Pilz, montažerka je Anja Siemens, a skladatelj glazbe je Bernd Schurer. Producentica je Jelena Goldbach iz njemačke producentske kuće Zak Film Productions, a hrvatski koproducent je Siniša Juričić iz Nukleus filma. Kokoška je dosad osvojila više od dvadeset festivalskih nagrada, a uvrštena je u međunarodnu konkurenciju kratkometražnih filmova prestižnog Sundance Film Festivala.

Una Gunjak je 2008. diplomirala filmske studije pri Sveučilištu u Torinu, a 2010. magistrirala je montažu na prestižnoj National Film and Television School u Londonu gdje trenutno živi i radi kao montažerka i redateljica igranih i dokumentarnih filmova te reklama. Kokoška joj je prvi profesionalni autorski projekt.

Izvor: HAVC

Radi se o kratkometražnom filmu koji govori o problemima mladog razvedenog para i njihovog djeteta. Žestok, realan i emotivan dijalog Danijela i Kristine dovodi do neželjenih posljedica.

Film će biti prikazan u subotu 20. rujna u Klubu kulture, s početkom u 21 sat.

Tijekom pet dana, od deset pa do dva ujutro, prikazano je 136 filmskih naslova, a održana su i brojna besplatna popratna događanja te koncerti. Biti u Motovunu od 26. do 30. srpnja značilo je uroniti u neprekidan svijet filma koji se odvijao kako na čak četiri platna tako i na ulicama malog gradića na 277 metara nadmorske visine kojim su prodefilirala brojna važna imena svjetske kinematografije poput Stephena Daldryja, Yeşim Ustaoğlu ili Andreja Zvjaginceva. No, kako organizatori uvijek ističu, Motovun nije samo film, Motovun je i zabava, zajedništvo i druženje, snažan osjećaj povezanosti onih koji film vole i onih koji film stvaraju. 

Prvi problem koji izranja iz takve konstatacije jest pitanje uključenosti lokalne zajednice u motovunska događanja. Tako je direktorica TZ Motovun Iva Jeletić potvrdila da je za vrijeme trajanja festivala zabilježeno dva posto više dolazaka te da iz godine u godinu bilježe porast broja ostvarenih dolazaka i noćenja, “upravo zahvaljujući dodatnoj turističkoj ponudi, dok su za trajanja festivala svi smještajni kapaciteti popunjeni, što je i rezultat suradnje turističke zajednice s cjelokupnim sektorom koja kreira imidž Motovuna kao odredišta koje nudi više”. S jedne se strane radi o stvarnom, mjerljivom profitu koji utječe u lokalnu zajednicu, barem tih pet dana u godini, iako je pojam destinacije odnosno odredišta poprilično velik problem naše turističke ponude, vidljiv od Dubrovnika do Pule, ali i od Vinkovaca do Gračaca. No, motovunski je festival više od destinacije, ili bi barem trebao biti, sudeći prema izjavama organizatora, pa stoga posebno zabrinjava činjenica da i nakon sedamnaest godina tjedne filmske okupacije u organizacijskom timu festivala nema niti jednog lokalca. 

Za komentar smo zamolili selektoricu glavnog programa Milenu Zajović, uključenu o organizaciju festivala od samih početaka: “U nekoliko smo navrata pokušali uključiti neke lokalne dečke u organizaciju, ali većina njih zapravo se ne bavi filmom i nije im primarno područje interesa, više su usmjereni na neka svoja zanimanja, turizam ili ugostiteljstvo. Jedan od dečkiju koji je najduže bio u ekipi je Motovunac Danijel Hamdija, no on je prije dvije ili tri godine krenuo dalje, Klub mladih iz Motovuna surađuje s nama, potom Filip Motovunski je također rastao uz naš festival, a ove godine u timu imamo i filmskog kritičara Deana Kotigu koji se sudjelujući u organizaciji, čini mi se, na neki način vratio kući. Morate uzeti u obzir da je ovo mali grad i da u njemu nema puno ljudi”.

U tom je kontekstu zanimljiva i ovogodišnja intervencija na pročeljima motovunskih kuća i lokaliteta u obliku “tajne povijesti”, natpisa o tome gdje se i što dogodilo proteklih godina koji detektiraju neke javne ili manje javne događaje vezane uz festival. Vidljivo je iz postavljenih tabli da one imaju malo ili nimalo veze s gradom Motovunom, ta bi povijest mogla biti ispisana bilogdje i stoga ne čudi što table na pročeljima neće ostati dulje od pet festivalskih dana, iako bi u nekom sretnijem, paralelnom svemiru, ti natpisi mogli činiti dodatnu turističku ponudu ovog prekrasnog gradića. Ipak, motovunski je festival svojim angažmanom utjecao na konačni početak obnove dotrajalih, time i opasnih gradskih zidina, čineći gradić sigurnijim mjestom za svoje posjetitelje, pa barem radi toga zaslužuje i poneku tablu.

“Čini mi se da smo u ovih sedamnaest godina uspjeli naučiti ljude da je to što radimo za njihovo dobro, nadam se da su primijetili da je kolateralna korist od toga što organiziramo festival i porast turizma tijekom cijele godine. Ako pogledate kako je grad izgledao prije desetak godina, vidi se da su pročelja obnovljena, da su zidine obnovljene, da se mnogo toga promijenilo. Mi se svake godine trudimo, i sa svakom promjenom vlasti, njegovati i održavati dobre odnose. Nemamo se potrebu svrstavati jer mi ne dolazimo kao politički faktor, bar ne u ovom lokalnom značenju, nego kao netko tko želi napraviti dobar provod i dovesti što više ljudi u ovaj grad”, rekla je Zajović. Ipak, dojam da festival svoj simbolički kapital odnosi sa sobom u Zagreb nakon tjedan dana srpanjskih događanja, nakon sedamnaest godina možda je i najviše poražavajuća činjenica, dobiti usprkos.

Drugi je problem cijena karata za kino koja se kreće od 25 kuna za dnevne projekcije u kinu Bauer i 35 kuna za večernje projekcije u kinima Trg i Billy, odnosno ako poželite pogledati više od dva filma tijekom trajanja filmskog festivala, izdvojit ćete barem stotinu kuna. Uzevši u obzir cijene pića i jela, a ovdje mislim na fast food pripravke, potom izdvajanja za prijevoz jer Motovun je jako loše povezan s ostatkom Istre i Kvarnera, te smještaj čije cijene bujaju upravo tijekom festivala, ovaj maleni festival “što nikada ne želi postati velik”, riječima direktora Igora Mirkovića, ispada jedan od najskupljih pro(iz)voda koji si ljeti možete priuštiti. Kome je dakle festival namijenjen? Je li potražnja za filmovima tolika da opravdava cijene ulaznica ili cijene ulaznica održavaju posebnost i ekskluzivnost filmskog festivala? Ako su projekcije rasprodane u subotu i nedjelju, a tijekom tjedna kino dvorane su poluprazne, pitanja poput tko ide u kino, zanima li lokalno stanovništvo film i na koji im je način sve to predstavljeno postaju važnija od toga koja je filmska zvijezda danas na doručku i što koji autor misli o filmu koji je snimio. Motovun film festival podržavaju, među ostalima, HAVC (500 000 kuna), Ministarstvo turizma, Kreativna Europa, Švedska ambasada i Istarska županija te Hrvatsko-turska udruga prijateljstva čiji je predsjednik Goran Beus Richembergh, zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik Odbora za turizam. Među ostalima, sponzori su festivala i Hrvatski Telekom, Auto Zubak i Jadransko osiguranje. S obzirom da posjećenost festivala uslijed krize, ali i svega navedenog, nije na razini najboljih motovunskih godina, možda bi slavljeničko, punoljetno izdanje festivala mogao obilježiti i zreliji odnos prema svojoj publici.

Ponajbolji komentar na spomenutu problematiku iznio je Marko Brecelj tijekom nastupa u vrtu kojem je prisustvovalo tek dvadesetak ljudi. Dok ga organizacija nije zamolila da svoj nastup privede kraju, njegove su najave trajale otprilike koliko i same pjesme, no bez njih Breceljevi nastup i pojava ne bi bili potpuni. Tako je u jednom trenutku izjavio da je htio održati koncert kad sva događanja na festivalu tog dana budu gotova tako da svi mogu doći, no direktor Mirković mu je objasnio da je specifičnost Motovuna u tome što sva događanja teku paralelno i istovremeno. Brecelj je, opisujući koncept svog festivala Koperground, rekao da mu ne pada napamet organizirati festival kojem sam ne može prisustvovati te da se kod njih zajedništvo i zabava očituju u tome da svi sudjeluju u svemu. Zamolbu pak  da završi koncert, iako su te večeri na programu bile još tri projekcije i koncert Damira Avdića, Brecelj je u svom stilu opisao kao sarajevski atentat te na brzinu odsvirao posljednjih sedam pjesama i zainteresiranoj publici podijelio DVD-ove s filmom Janeza Burgera o sebi pod nazivom Stariji parazit, ukoliko su uslijed paralelnosti programa propustili projekciju u jednom od motovunskih kina.

Filmovi prikazani u konkurenciji trebali su pokazati “što se u svijetu umjetničkog filma događalo u posljednjih dvanaest mjeseci”, kako je rekao Jurica Pavičić, selektor glavnog programa. Tako su na programu bili pobjednici i sudionici velikih filmskih festivala, razmjerno nepoznati no zanimljivi filmovi (poput pobjedničkog Plemena Miroslava Slabošpickog), prvi su put zastupljene zemlje Cipar (koprodukcija filmova Kismet i Stratos) te Venezuela (Loša kosa, prikazan u suradnji s Queer Zagreb Sezonom). Jedini turski film prikazan u kinu Trg bio je ujedno i jedini dugometražni film Yusufa Pirhasana, snimljen 2004. godine, dok je Araf (2012.) redateljice Yeşim Ustaoğlu dobio nezasluženi popodnevni termin. Hitovi poput igrano-dokumentarnog filma Iaina Forsytha i Jane Pollard o liku i djelu Nicka Cavea ili filma američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, snimanog tijekom razdoblja od dvanaest godina, nažalost nisu opravdali prikazivanje u “prime timeu” u kinu Trg, za razliku od nagrađenog Plemena koji je imao jednu jedinu projekciju u popodnevnim satima prvog dana festivala, prije službenog otvaranja, ili grčkog Stratosa u istom terminu posljednjeg dana. Iz osobne perspektive, nedovršeni, nikada prikazan film Trash Stephena Daldryja u kojem glavne uloge tumače tri najpopularnija dječaka iz slamova Rio de Janeira, stigao direktno iz montaže i prikazan kao veliko iznenađenje prve večeri festivala, ostat će i najbolji filmski doživljaj. 

Sedamnaesto izdanje Motovuna donijelo je velik broj domaćih filmova, pobjednika Pule Broj 55 Kristijana Milića i dugometražni dokumentarac Matije Vukšića Djeca Tranzicije te kratkometražne Poklon predsjednika Nixona Igora Šeregija, Stol između Silve Ćapin, Naslovnicu Silvane Menđušić, Pragove Dijane Mlađenović i Igre, film nastao na Međunarodnoj filmskoj radionici Festivala tolerancije. Laureat godišnje smotre dugometražnog igranog filma nije najbolje što je hrvatska kinematografija ponudila u posljednih godinu dana već ono što su pulski, a potom i motovunski selektori odabrali kao najbolje. Broj 55 ne nudi ništa novo domaćoj kinematografiji osim sjajnog redatelja i dobrih efekata, no mogao bi imati publiku jer domaći čovjek i dalje živi u ’92, takve su prilike, a filmska je katarza ponekad bolja od one stvarne. Isto tako, domaći dugometražni dokumentarac u produkciji Factuma filmska je verzija serijala Provjereno, gledane emisije Nove TV, a s obzirom na izrazitu apolitičnost redatelja mogao bi imati prolaz i na HTV-u. To sve ne znači da se radi o “dobrim filmovima”, već da njeni stvaratelji snimaju stvarnost koju proizvode masmediji i putem njih je plasiraju.

Kad spominjemo kvalitetne filmove, moramo citirati Mikea Downeyja, producenta i predsjednika motovunskog savjetodavnog odbora, ali i člana umjetničkog savjeta Pula film festivala, koji u uvodnoj riječi ističe sljedeće: “Stvarni problem je stanje kulturnih potpora u Europi. Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska – i Hrvatska – moraju pronaći nove modele jer stariji jednostavno ne funkcioniraju. Omjer sjajnih filmova i jednostavno negledljivog smeća nije više prihvatljiv (…) S tim se problemom moramo suočiti – ili će filmsku industriju ubiti njena vlastita prosječnost”. Downey se ovdje zalaže za preustroj kulturnih politika koje omogućavaju snimanje smeća jer, bit će, dopuštaju da loše ideje budu financirane ili ne sankcioniraju loše izvedbe. Kao mjerilo stoga ne bismo smjeli uzeti neku neizrecivu kvalitetu, no ako problem postavljamo u sferu “sjajnih filmova i negledljivog smeća” odnosno nečijeg umjetničkog ukusa, dogodit će se da i dalje ne smatramo problemom to što ravnatelj vijeća koje odlučuje o tome koji će filmski festival dobiti koliko javnog novca sjedi u savjetodavnim odborima i motovunskog i pulskog filmskog festivala.

Time dolazimo do posljednjeg pitanja, onog o poziciji motovunskog festivala među ostalim filmskim festivalima koji se tijekom ljeta održavaju u Istri, ali i šire. Odgovor može dati pripovijest o maloj bari punoj krokodila odnosno kontekstu dodjele ovogodišnje nagrade Maverick. Nagradu za hrabri i beskompromisni put u filmskom stvaranju Motovun je dodijelio ruskom redatelju Andreju Zvjagincevu koji je i prisustvovao uručenju nagrade. Njegova su tri filma (Povratak, Izgnanstvo, Elena) u Motovunu prikazana, no ne i posljednji, Levijatan (2014), dobitnik Zlatne palme za najbolji scenarij na ovogodišnjem Cannesu. Zašto je tome tako, poznato je – Levijatan će biti prikazan na Vukovar film festivalu krajem kolovoza čiji je organizator ujedno i distributer filma, Discovery film. O “svađi” motovunskog i vukovarskog filmskog festivala pisao je Nenad Polimac, ali i selektorica Motovuna, ni jedno jasno ne precizirajući stvarni problem, a to je već duboka i u tradiciji utemeljena nesnošljivost ljudi koji rade iste programe, a sredstva za njih crpe iz istog izvora: zajedničkog novca. Političnost festivala odnosno zagovaračka pozicija koju zauzimaju uglavnom se sastoji od uopćenih fraza o slobodi izražavanja i poštivanju ljudskih prava te tako dodjeljivanje nagrade ruskom redatelju koji se “razračunava s Putinom” i posvećivanje mjesta u žiriju ukrajinskom redatelju kojeg je uhitila ruska obavještajna služba postaju jedini politički statement motovunskog festivala. Istra je i dalje u tranziciji, pokazao je dokumentarac Lothara Justa i Arnolda Trampea, a u tom se limbu i dalje nalaze hrvatska kinematografija i kulturna politika te oni koji bi nam njihove učinke trebali opravdati. 

Dvije su sjajne stvari u cijeloj priči. Nova festivalska lokacija u Buzetu svojim je filmskim odabirom namjenjena prvenstveno najmanjima, a onima na koje se inače računa da će rasprodati projekcije Šegrta Hlapića ovaj je put ponuđena alternativa. Selekcija suvremenih skandinavskih, nizozemskih, španjolskih, čeških, argentinskih, slovenskih, hrvatskih filmova za mlade zaista je impresivna, a sudeći prema fotografijama, posjetitelja nije nedostajalo. U ovom slučaju, možda je motovunska ekipa na pravome tragu kako doskočiti problemu uključivanja lokalne zajednice ili odgajanja publike – potrebno je okrenuti se onima koji tek dolaze. S druge strane, ali ne nasuprot, nalaze se mladi volonteri koji shvaćaju da je volonterski rad društvena vrijednost, a ne uzaludno trošenje vremena, da je lokalna zajednica podjednako važan element opstanka kulturnih manifestacija te da je dojam “veličine” više mentalna opsjena nego način na koji bi stvari trebale funkcionirati. Motovun ne mora krenuti iznova, samo se treba zapitati kome se obraća i kome bi se htio obratiti. Nova su uha, u ovom slučaju oči, uvijek tu negdje.

U međunarodnom dijelu programa bit će prikazana 32 filma iz 16 zemalja i sa svih (naseljenih) kontinenata. Kao i prethodnih godina, filmovi u natjecateljskom dijelu bore se za nagradu publike. Festival otvara komedija Welcome to China, u kojoj francuski glumac Gad Elmaleh glumi samoga sebe. 

Domaći program na rasporedu je 2. kolovoza i revijalnog je karaktera. Otvara ga Priča o Mari iz Velog Varoša, bajkovita priča snimljena u Splitu koju će osobno predstaviti redatelj Igor Šeregi i producentica Rea Rajčić. Domaći bloku tradicionalno prikazuje i “lokalne” filmove, tj. filmove u kojima sudjeluju Postirani.

Ulaz na sva festivalska događanja je besplatan, a detaljne informacije o festivalu možete pronaći ovdje. 

Ukupno je odabrano jedanaest projekata, četiri kratkometražna te sedam dugometražnih, od kojih su dva već završena, Nije sve u lovi Darija Pleića (Interfilm) i Simon čudotvorac Petra Oreškovića (Alka film). Debitantski igrani filmovi su Osmi povjerenik Ivana Salaja (MaXima film), ZG80 Igora Šeregija (Kinoteka) te Trampolin Katarine Zrinke Matijević Veličan (Interfilm). Pet od ukupno sedam odobrenih projekata u kategorijama produkcije su debitantski radovi, a u dvije pretprodukcijske kategorije – za razvoj scenarija i razvoj projekata – od deset odobrenih, šest ih je debitantskih.

Potpuni popis rezultata Javnog poziva za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u 2013. godini u kategoriji poticanja proizvodnje audiovizualnih djela te kategoriji poticanja razvoja scenarija i razvoja projekata dugometražnih igranih filmova potražite na ovoj poveznici, a rezultate Javnog poziva za programe međunarodne suradnje potražite ovdje.

U srpnju će biti objavljen drugi dio rezultata za poticanje audiovizualnog stvaralaštva za 2013. godinu (dokumentarni, eksperimentalni, animirani film).

Izvor: HAVC

U hrvatskom se kratkom igranom filmu najčešće polazi od nekoliko jednostavnih i lako uočljivih tematskih premisa. Prva je kako su djeca čuvari izgubljene neposrednosti i stoga najsigurnija karta za postizanje autentičnog i navodno jedinstvenog uvida u stvarnost. Druga je kako njihovi ili nesretni ili zli roditelji, a zajedno s njima i gledatelj koji gledajući ove filmove sam postaje ili zao ili nesretan, mogu od njih puno toga naučiti, te u kontaktu s njima ponovo povratiti svoju davno izgubljenu neposrednost. Treća je pak da odrasli svoju emocionalnu zakočenost i obamrlost prikrivaju vodeći beskonačne razgovore o banalnostima ispod čije se površine kriju zloćudne struje njihove nepresušne frustracije. Navedene premise nesumnjivo jesu klišeji, a u filmovima što smo ih gledali na netom završenim 22. Danima hrvatskog filma rijetko se događalo da i jednu od njih vidimo uobličenu kao ambivalentnu, problematičnu ili barem višeznačnu.

Jednostavnije rečeno, našem kratkom metru nasušno nedostaje kompleksnosti i suptilnosti kako na tematskoj, tako i na razini filmske forme. Kad je o priči riječ, na Danima smo tako imali prilike pogledati pregršt filmova o starmaloj djeci i infantilnim ljudima čiji su scenariji u najboljem slučaju bile sačinjene od kule klišeja, a u najgorem još i obloženi neprozirnim slojem prepotentne didaktičnosti. Što se tiče formalne razine režijski je pristup također pratio lako uočljive, zamorno predvidljive obrasce. Jedni su se odlučivali za duge statične kadrove začudne kompozicije vjerujući kako je to način da plošnost likova i priče transformiraju u punokrvnu psihološku studiju snažne emotivne rezonancije, dok su drugi pak na razini slike pribjegavali provjerenim rješenjima kakva se obično koriste u reklamnim i videospotovima te tako proizveli tek oblik vizualne pornografije koja od gledatelja zahtjeva minimum emocionalnog i intelektualnog angažmana.

No, kako i uvijek, bilo je onih koji su kročili drugačijim putem. Na razini teme osvježenje su donijeli filmovi Kutija Nebojše Slijepčevića te Ljepotan Saše Bana. Kutija, kojoj je Slijepčević i scenarist, kreće od stare postavke o neukrotivosti i pogubnosti ljudske znatiželje, ali se pritom fokusira na mikropsihologiju dobro odabranih i precizno postavljenih karaktera. Film se bazira na ne odveć inventivnoj ideji – u lokalnoj birtiji stariji čovjek šankeru ostavi kutiju nepoznata sadržaja na čuvanje. Ostatak filma prolazi u nizu apsurdnih situacija što će ih ova situacija proizvesti, a Slijepčević fokus stavlja na minuciozno psihološko portretiranje svojih aktera. Interpretacije Damira Šabana, Igora Hamera, Rakana Rushadiata opčaravaju bogatstvom nijansi, dok je dijalog prirodan i funkcionalan, na trenutke upravo nevjerojatno plastičan. Slijepčevićeva je režija pak nevidljiva, odnosno podređena onome što ga u ovom filmu najviše zanima – gogoljevski grotesknim impulsima običnog čovjeka izloženog neobičnoj situaciji. Ljepotan Saše Bana također gradi na psihologiji i pritom iskazuje zavidnu suptilnost i kompleksnost u portretiranju odnosa dvoje protagonista. Mladić (Nikša Butijer) dolazi na set neke reklame posjetiti svoju djevojku (Marina Redžepović) koja radi kao organizatorica statista. Pritom ostaje osupnut svijetom površnosti, kao što su njime vjerojatno osupnuti i mnogi mladi hrvatski filmaši prisiljeni reklamama i sapunicama zarađivati kruh svagdašnji. Osim što vješto prokazuje mehanizme svijeta medija, Saša Ban koji je i autor scenarija, vješto vodi i situaciju između ljubavnog para ulovljenog u ralje svijeta površine. Film njihov odnos ne daje kroz dijaloge, već ga gradi glumačkim interpretacijama koje su uklopljene u efikasan režijski koncept. Kroz sugestivne krupnjake izvrsnih glumaca čija mikromimika lica govori tisuću riječi postupno se gradi uvjerljiva psihološka minijatura bogatu sačinjena od niza precizno ulovljenih detalja i bogata slojevima značenja.

Na režijskoj razini izdvojila su se dva filma iz omnibusa Zagrebačke priče dva. Film Sare Hribar Od danas do sutra ima solidan scenarij o netom rastavljenom paru, no ono što ga izdvaja jest sigurna režijska ruka mlade redateljice koja sa svojim materijalom barata rijetko viđenom kompetencijom. U filmu se kamera miče posvema funkcionalno, sve je riješeno nenametljivo i precizno, a treba pohvaliti i upotrebu domaće glazbe kojom se podcrtava filmom izvrsno izgrađena atmosfera. Drugi pak film koji impresionira režijskom izvedbom jest Sin Ivana Sikavice, prema scenariju Ivana Skorina, u kojem pratimo minijaturu iz odnosa oca i sina. Otac skuplja sina na policijskoj postaji i u zoru ga odovodi na trčanje oko Jaruna. Dijalog je minimalan jer Sikavica prije svega zanima atmosfera napetosti između dvoje protagonista koju gradi dobro odabranim režijskim rješenjima. Također do maksimuma koristi atmosferu zore, kao i apsolutnu filmičnost čina trčanja. U građenju psiholoških portreta, koje osnažuje sjajan odabir glumaca (Goran Radović i Matija Čigir), redatelj upečatljive krupnjake lica kombinira sa širokim planovima u kojima ih vidimo kako trče i hodaju te tako vizualnim gradacijama kako ritma tako i plana psihološku priču uobličava promišljenom upotrebom filmskog pokreta i slike.

Spomenimo i ovogodišnje osvajače nagrada. Nagradu Oktavijan hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji igrani film osvojio je Terarij Hane Jušić u kojem je priča o dvoje bratića iznesena kroz visokostilizirani, dosljedno proveden režijski koncept. Najbolji redateljičin potez svakako je nenametljiva upotreba provodne metafore koja je u domaćem filmu rijetko korištena s željenom suptilnošću pa Terarij možemo svrstati na stranu filmova koji su na ovim Danima otvarali nove vidike. Na žalost, isto ne može biti rečeno za Balavicu Igora Mirkovića kojoj je pripala nagrada žirija (Vera Zima, Zdenko Bašić, Filip Šovagović) za najbolju režiju. Film nastao prema kratkoj priči Olje Savičević Ivančević pati od korištenja već toliko puta viđenih prizora u kojima se djece na pragu puberteta prvi put susreću s tajnama svijeta odraslih koje su u Mirkovića prvenstveno seksualne prirode. Ova su “otkrivenja” dana s nultim stupnjem psihološke kompleksnosti, a s maksimalnim brojem bodova u kategoriji dopadljivosti. Film je vizualno upakirano u celofan kakav smo navikli gledati u reklamnim filmovima velikih telekomunikacijskih firmi u kojima se lijepi život što će nam ga omogućiti njihove usluge prikazuje prizorima zalaska sunca, pogledima s krova zgrada, i osmijesima na licima zanimljivih mladih ljudi. Bizarnom se nameće činjenica da je nagradu za najbolji snimateljski rad osvojio Radoslav Jovanović Gonzo upravo za Balavicu koja zanatski jest savršena, ali je u tome i njen ključni nedostatak. Gonzova kamera je precizna i estetski dopadljiva, baš kao i Mirkovićevo vođenje likova i priče, ali bez ikavih natruha nijansi i varijacija. Balavica tako ostavlja gledatelja nasukanog na dobro poznatim obalama hrvatskog filma, na kojima sve vapi za jednim plimnim valom koji će jednom i za svagda isprati dobro poznate obrasce prošlosti.

Na prvim ikada održanim Danima hrvatskog filma 1991. godine Oktavijana za najbolji igrani film osvojio je Goran Dukić za svoj diplomski rad Mirta uči statistiku. Pogledamo li danas taj devetnaest minuta dug i dvadeset i dvije godine star studentski film pred nama će se ukazati neki mogući putokazi za hrvatski kratki i dugi igrani metar. Dukić je snimio ingeniozan film o društvenoj stvarnosti kroz zabavnu metaforu, koju je režijski suvereno uobličio demonstriravši jasnoću autorske vizije, kao i umješnost formalne izvedbe. Dvadeseti i dvije godine kasnije dok gledamo selekciju najnovijih Dana hrvatskog filma upravo su to karakteristike koje nam najviše nedostaju, a koje najviše priželjkujemo vidjeti na velikom platnu. Na nekim novim Danima nadamo se vidjeti više filmove koje autori snimaju o stvarima koje su im bliske, koje dobro poznaje te su ih stoga u stanju promisliti, ali se s njima i našaliti te poigrati. U tom procesu moći ćemo svi zajedno nešto i sami o sebi otkriti.

Višnja Pentić rođena je 1982. godine u Splitu. Eseje i kritike piše na teme iz književnosti, likovne umjetnosti i filma. Koordinatorica filmskih programa Kinokluba Zagreb. Dobitnica nagrade Vladimir Vuković za najboljeg mladog kritičara 2012. godine. Tekstove objavljuje na svom filmskom blogu.