Nulta stanica: BoxNow paketomat

Počet ću od toga da, sve donedavno, nisam pročitala Kratki izlet Antuna Šoljana. Zaobišao me (vjerojatnije je da sam ja njega zaobišla) u srednjoj školi iz nekog razloga. Odlučim ga pročitati nakon što sam pogledala predstavu u Teatru &TD, nešto što inače ne prakticiram kod pisanja kritike kada su u pitanju kazališne adaptacije proznih djela. Režiju prve ovosezonske premijere u &TD-u potpisuje Marina Pejnović, a adaptaciju Vid Hribar. Ovo je idealna prilika da ga pročitam, pritom se praveći da pravi razlog nije taj što sam napravila iznimku i nisam vodila bilješke tijekom izvedbe, što je za ovu kritičarku štrebericu maltene nedopustivo (!!). Odlučila sam se prepustiti šetnji i vođenju glumaca kako bih stekla što bolji dojam predstave, potpuno uronjena u izvedbu i bez učestalih prekida zbog zapisivanja u bilježnicu.

Roman sam našla na Vintedu, novom zlatnom rudniku za povoljnu kupnju i prodaju knjiga, a ljubazna prodavačica poslala mi ga je odmah isti dan na moju zamolbu. Za manje od 4 eura i 2 dana, roman je, u izdanju Večernjakove biblioteke, stigao s jednog kvarta Zagreba u drugi pa meni u ruke. Pročitala sam ga vikend nakon što sam pogledala predstavu i to mi je pomoglo u rekonstrukciji korištenog proznog materijala i dojmova izvedbe.

Za osobe koje, poput mene prije gledanja predstave, nisu upoznate s radnjom romana, kratki uvod prije početka šetnje: grupa mladih ljudi na ljetovanju u Istri zaputi se u mjesto Gradina u potrazi za freskama. Grupu predvodi karizmatični Roko. Tijekom trajanja izleta, članovi grupe zastaju na stanicama gdje se suočavaju s vlastitim strahovima i/li željama i jedan po jedan napuštaju grupu. Osim Roka, od imenovanih glavnih likova tu su još Vladimir, Ivan, Petar, dvije djevojke koje pripovjedač naziva “njihovim Ofelijama” (objedinjene u predstavi u jednu) i neimenovani pripovjedač prozvan Novinar, iz čije perspektive u prvom licu čitamo roman.

Prva stanica: menza SC-a

Hostese vode publiku kroz hodnik glavne zgrade Studentskog centra u Savskoj gdje se nalaze “brza” i “spora” menza te stepenište koje vodi prema Student servisu. Hodamo prema “sporoj” menzi, najgoroj menzi po mom sudu, i ulazimo redom u restoran gdje nas čeka petero glumaca (Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Jakov Zovko), svaki za svojim stolom. Glumci drže papir s nazivima grupa za pub kviz i pokušavaju nas pridobiti u ekipe.

Dok uzimam tacnu s olovkom i papirom za odgovore, procjenjujem za koji stol želim sjesti ovisno o nazivu tima; Vladimirovi (Magud) Ciceroni, Ivanovi (Petelin) Mama Štrumf i Petrovi (Novosel) Šaptači znanja nisu mi baš nešto “napeti” pa uži izbor pada na Novinarovu (Zovko) grupu Iće, piće i krvoproliće ili Ofelijinu (Ivančić) Deus ex machina. Odabirem sjesti za Ofelijin stol zato što me Ivančić najviše privukla svojim energičnim nastupom i srdačnošću. Ona, kao i ostali vođe timova, kipi od nestrpljenja da pokaže svoje znanje i odnese pobjedu na završnom kvizu sezone.

Kad se svi gledatelji smjeste u timove, Ofelija nam objašnjava kako će izgledati kviz. Također, od nje saznajemo da nam je glavna konkurencija Novinarov tim i da se s njim borimo za prvo mjesto u sezoni. Uvjerava nas da se nemamo što brinuti, vrlo je uvjerena u svoje znanje i vidljivo joj je stalo do pobjede. Jako nam je vruće u menzi, moguće zbog radijatora koji su vjerojatno “nagareni” do kraja ili topline koja stiže iz kuhinje, ali uzme li se u obzir ljetno vrijeme radnje romana gdje vrućina jako utječe na razvoj, rekla bih da je ovaj senzorni efekt sasvim prikladan.

Kratka uvertira završava i kviz počinje dolaskom Roka (Domagoj Ikić) koji je u ulozi voditelja kviza. Već samim ulaskom na scenu jasno je kakav je Roko tip: samouvjeren s neodoljivom karizmom (“kokošji grudni koš”) kojeg mogu poljuljati samo povremeni neobjašnjivi i jezivi glitchevi s kojima će se ansambl susresti tijekom izvedbenog putovanja. Ikić uvjerljivo i dosljedno predlošku igra između arogantno-misterioznog vođe grupe i frustriranog perfekcionista koji teško probavlja promjene plana, baš kao i Šoljanov Roko.

Kviz počinje i pitanja su o Šoljanu i Kratkom izletu. Ofelija preuzima inicijativu i razmišlja dovoljno glasno da ju čujemo za stolom, i govori nam koji odgovor da zaokružimo. Ova me interakcija podsjetila na srednjoškolske dane i grupne projekte u kojima se večina grupe “šlepa” na jednu ili dvije osobe koje se zaista trude, a na kraju svi postižemo iste rezultate.

Trajanje kviza se nekoliko puta zaustavlja gašenjem svjetla, kada se svaki lik ponaosob (osim Roka) ispovijeda. Likovi redom iznose svoje trenutne probleme i frustracije; vječni student Vladimir razočaran je promjenama svoje kvartovske ekipe, Ivana muči stambeno pitanje nakon završetka studija, Petar je usamljen i ne uspijeva se sprijateljiti, Novinar nije siguran što ga čeka na životnom putu, a Ofelija jedina odskače od ansambla jer ona svoj monolog izvodi u formi snimanja glasovne poruke najboljoj prijateljici koju čeka da dođe na kviz. Jako joj je stalo da se vidi s njom večeras, iako prijateljica ima spoj, zato što ova večer označava kraj sezone kviza, ali i akademske godine.

Druga stanica: hodnik Studentskog centra

Prije nego što objavi pobjednika kviza, Roko nas poziva da se preselimo negdje dalje, gdje nas čeka zabava i piće. Unatoč glasnom negodovanju i čuđenju likova, oni pristaju na ideju i tako krećemo na izvedbeni izlet kroz druge prostore studentskog centra i teatra. Zaustavljamo se odmah u hodniku na izlazu iz menze gdje se na oglasnim ekranima za reklame sada vrti kratki video Ivana u reklami za stambeni kredit s prilično lošom kamatnom stopom za kuću koja je u ruševnom stanju.

Ivan se toliko vezuje za tu ruševnu kuću da je počne doživljavati kao svoju rodnu, govori kako se rodio u zabačenom kraju kojeg vidimo na reklami. Ovdje nije riječ samo o osiguranju stambenog pitanja mladih ljudi, već i o osjećaju pripadanja nekom kraju koji nije metropola, o romantizaciji zabačenih mjesta gdje se živi sporije, toliko sporo da se čini kao da nema života. Ivan, bez puno premišljanja i unatoč komentarima svojih prijatelja, odluči uzeti kredit i ruševnu kuću i ne nastaviti put. Novinar naglas govori rečenicu iz romana kako je to mogao biti on i da dio njega odlazi s njim, pa se pita je li to što je izgovorio rekao naglas. Tu će frazu i pitanje ciklički ponoviti nakon svake stanice nakon što netko iz ekipe otpadne, čime naglašava svoje pripovjedačko ishodište kao u književnom predlošku.

Treća stanica: impromptu kafić u hodniku SC-a

Ostavljamo Ivana iza sebe i nastavljamo dalje do zagrađenog dijela hodnika, ispunjenog stolovima i stolcima, simulirajući kafić u koji nas je Roko htio dovesti. Ikić kao Roko uspješno izvodi pojavljivanje gotovo niotkuda, odjednom među ljudima i preuzima svoju ulogu vođe. U “kafiću“ nas čeka tacna s lažnom rakijom (vodom) kojom će nas poslužiti Roko za vrijeme trajanja ove scene. Ova je stanica Vladimirove kušnje, a okidač za nju je stajanje pod reflektorom ispred pet zatvorenih vrata iznad kojih će pisati različite sudbine likova. Dok se svima drugima nude raznovrsne životne opcije, Vladimiru se jedinom nižu samo smrtne dijagnoze.

Atmosfera postaje jeziva kada on u novinama pronađe vlastitu osmrtnicu, a nitko mu ne otkriva da je riječ o neslanoj šali. Alkohol iz “rakije” brzo udara Vladimira i on odluči odustati i ostati usamljeno se opijati. Među glumcima sada već raste nelagoda, nevoljko odlaze ispod reflektora i prolaze kroz prva vrata koja im se sama otvaraju. Jedini koji uspijeva sakriti svoju nervozu je, naravno, Roko. Ipak je on, kako kaže Petar u ovoj sceni suočen s Rokovim agresivnim autoritetom koji ne trpi preispitivanja, hróhr – jak čovjek.

Četvrta stanica: hodnik ispred kina SC

Publika zajedno s Novinarom prolazi kroz vrata gdje nalazimo Ofeliju kako umorna sjedi na stepenicama i kaže da već satima čeka. Novinaru to nije jasno jer se njemu čini da nije prošlo toliko vremena, pa nervozno bilježi doživljaje na magnetofonu. Na kraju hodnika, pred ulazom u dvoranu Kina SC, projicirane su tri žene koje su samo hologrami i stvorene umjetnom inteligencijom. Petar drži tipkovnicu i svaki put kada ga žene s holograma pozdrave, on im ozdravi i mahne. Opsjednuto bulji u njih kao da su stvarne i na oduzimanje tipkovnice reagira kao i mala djeca kada im se oduzme ekran – agresivno i ovisnički traži “igračku” natrag.

U romanu je Petar arheolog, onaj koji bi zapravo trebao biti najmotiviraniji u potrazi za freskama, ali prvi otpada iz skupine iz istih razloga kao i ovdje: odluči odustati od ekspedicije i ostati u društvu domaćih djevojaka iz sela kroz koja su prolazili na putu. Samo što u ovom slučaju nije riječ samo o privlačnosti prema ženama, koliko o ispunjavanju rupe koju mu je usamljenost ostavila.

Kao što znamo iz njegova monologa, on nema prijatelja i jako je nespretan u pokušajima da se sprijatelji s ostalima te uglavnom kaže krivu stvar. Njegova osamljenost dodatno se ironizira duksom koju nosi, a na kojoj piše Support your friends. Zato je njegova instant opsesija prema AI ženama u potpunosti razumljiva, jer mu taj alat omogućava ono što nije mogao dobiti sa stvarnim ljudima – uspješan odnos i bezgrešnu komunikaciju.

Peta stanica: kino SC

Vidjevši da Petru nema spasa, nastavljamo put i stižemo do scene svečane dodjele diploma. Svi su glumci tu, čak i oni koji su ostali iza nas. Dok se svaki od glumaca usporeno kreće i oblači u togu da primi svoju diplomu, u pozadini se projicira video (Sara Salamon) koji prikazuje kako se lica mladih glumaca postepeno mijenjaju u njihove starije “dvojnike” (na videu Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica). Posljednja koja dolazi po svoju diplomu je Ofelija Šekspirova nakon što je u panici pokušala kontaktirati svoju prijateljicu s početka predstave. 

Vrckava Ofelija sada je zbunjena i utučena kako je studentsko doba tako brzo prošlo, njena prijateljica je sada majka i zaposlena, a Ofelija se ne može odlučiti želi li se zaista nastaviti školovati i otići na doktorat. Njezina potreba za neprestanim školovanjem tj. studiranjem drugačiji je začarani krug od onog Vladimirovog “vječnog” studenta – za Ofeliju, prestanak službenog obrazovanja kao da označava kraj zabavnog i slobodnog života i početak ozbiljne, monotone radne svakodnevnice. 

Ipak, Ofelija odlazi po svoju diplomu i pridružuje se ostalim dečkima, a na platnu se vrti ostatak videa u kojem se dvojnici mlađih glumaca pokušavaju prisjetiti događaja svog kratkog izleta s Rokom. Ne iznenađuje da se Prica, koja igra stariju Ofeliju, uopće ne sjeća nikoga i ničega vezano uz izlet, ostavljajući tako dojam potisnutog sjećanja na neuspješni pohod i zadnje uspomene studentskog života. Ostali glumci ne odaju previše o Roku, govore o njemu točno onako kakvim se pokazao i publici, a jedino je komično to što im se sjećanja ili brkaju ili se ne poklapaju.

Među-stanica: dvorište SC-a

Očekivano, ostali su samo Roko i Novinar. Čekaju publiku dok izađe iz kino dvorane, puše i Novinar pokušava steći Rokovu naklonost za odanost koju je pokazao. Iako se, za razliku od romana gdje su freske glavna motivacija puta, u predstavi one gotovo uopće ne spominju, primjećujem oguljene grafite na zidu kina na koji su dva glumca naslonjena. Na trenutak sam pomislila da smo stigli do kraja, ali Rokova najava da čeka taksi i sam dolazak automobila sugerira drugačiji kraj. Roko se ovdje raskrinkava, pada maska vođe, diže ruke od bilo kakve odgovornosti za pohod i ostavlja Novinara samog usred ceste.

Šesta stanica: polukružna dvorana &TD

Novinar iznervirano preuzima ulogu vođe i vodi nas do zadnje stanice, kroz backstage stižemo konačno do &TD-a gdje nas već na projekciji čeka Dušan Gojić kao stariji dvojnik Novinara koji nije bio prisutan u videu s dodjele diploma. Ova završna scena koncizna je izvedba susreta Novinara tj. pripovjedača i starog svećenika iz romana, trenutak kada konačno dolazi do freski koje zapravo ni nisu tamo jer ih starac nije uspio sačuvati. “Sačuvao sam samo čuvanje”, ponavlja dok govori Novinaru kako ga je dugo čekao da dođe.

Odjednom, Novinar je suočen s besmislenošću puta kojim je krenuo i njegova se maska raspada, kao da je njegov lik prvi put pred nama ogoljen. Zovko taj prijelaz iz inicijalne zbunjenosti u očaj uvjerljivo gradira i dirljivo se oprašta s publikom odlažući magnetofon na stol koji ostaje pod svjetlom reflektora kao jedini preostali zapis svih večerašnjih događaja.

Epilog: tramvaj 13, smjer Žitnjak

Sveukupno trajanje od sat i pol jedva da sam osjetila, vjerojatno jer zbog šetnje i promjena točke gledišta predstava uspješno uvlači publiku u izvedbu. Nakon pročitanog romana, čini mi se da ova adaptacija domaćeg lektirnog naslova u formi izvedbene šetnje s ovakvim ansamblom stiže na repertoar u idealnom trenutku ponovno burnih dvadesetih, za burne dvadesetogodišnjake i sve druge koji se tako osjećaju. Ako išta, predstava Kratki izlet malo je uzbudljiviji odlazak u kazalište u kojem ćemo se osjećati mrvicu manje usamljeno u svojim mladenačkim, egzistencijalnim dilemama.

I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Brojni domaći i stranih kritičari o Kratkom izletu pišu kao o zaigranoj i dubokoj filmskoj posveti izgubljenom vremenu s diskretnom dozom magijskog realizma. Film je snimljen prema motivima istoimenog romana Antuna Šoljana iz 1965., a prati Stolu (Ante Zlatko Stolica), mladića u kasnim dvadesetima koji ljeto provodi u Istri, tulumareći po festivalima. Jednoga dana susreće svog znanca Roka (Mladen Vujčić), koji njega i nekolicinu ostalih poznanika nagovara da mu se pridruže u potrazi za obližnjim samostanom sa srednjovjekovnim freskama. Nakon što im se pokvari autobus, družina će nastaviti putovanje pješice, a najavljeni kratki izlet prerast će u alegorijsko putovanje u nepoznato.

Ulaz na projekciju je slobodan. 

Piše: Danijel Brlas

Razračunavanje sa samim sobom, pokušaj stavljanja sebe u prostorni kontekst i vremenski kontinuitet, peglanje vlastitih sjećanja i arhiviranje iskustava i doživljaja, a sve to pod opresijom raznih iluzija koje si prodajemo kako bi preživjeli drobež svakodnevice – motivi su koje Igor Bezinović i koscenarist mu i glavni glumac Ante Zlatko Stolica čupaju iz književnog klasika Antuna Šoljana, urnebesne road-trip alegorije iz 1965. koja za divno čudo do danas nije imala svoju cjelovečernju filmsku adaptaciju. Obojici je ovo prvi službeni cjelovečernji igranofilmski projekt. Stolica je znamenit po svojim briljantnim literarnim minijaturama koje objavljuje po internetu (tumbler Stvari, portal Booksa), dok je Bezinović ponajviše traga ostavio na području suvremenog dokumentarnog filma. Dok se Stoličine crtice u većini slučajeva čitaju kao sporadični momenti istrgnuti iz kolotečine i prkosno zaustavljeni u vremenu, Bezinovićevi recentni uraci iz HRT-ova serijala Probacije, Veruda – film o Bojanu (2015) i Kratki obiteljski film (2016), eksperimentiraju sa žilnikovskim modelom izvještačenog dokumentarizma. Svoje protagoniste postavlja u neprirodne im situacije tražeći od njih da prepričaju i insceniraju epizode iz svoje problematične prošlosti, pokušavajući tako iz njih izvući upravo one momente “društvenog sljepila” i narativa kojima se manje ili više uspješno pokušavaju ograditi od odgovornosti za svoje postupke.

Dok je potonji film primjer kako ovako minimalistički, a opet agresivan pristup može olako skrenuti u svojevrsnu ruralnu grotesku – čak su i Žilnikovi dokumentarci ponekad upečatljiviji zbog svojih osebujnih protagonista nego zbog okvirne teme ili koncepta – Veruda istom metodom uspijeva biti poprilično neugodan. Dok nam njegov naslovni protagonist, pulski delinkvent sa zamjetnim policijskim dosjeom, prepričava svoje prijestupe, njegov iskaz poprima hladan diskurs policijskog izvješća, emotivno distanciranog od nemilih događaja, kao da mimikrijom diskursa institucija s kojima se prečesto susretao pokušava izbrisati sebe kao agensa radnje. Nakon nekoliko prethodnih suradnji, od kojih valja izdvojiti i kratkometražnu varijantu adaptacije istog Šoljanova teksta, Vrlo kratki izlet (2014), eto njih dvojice – Bezinovića i Stolice – kako gacaju istarskim kaldrmama, prašnjavim cestama i zabačenim puteljcima snimajući film o potrazi za minulim trenutcima i varljivoj alkemiji ljudske memorije.

Polazišna etapa filmskog Kratkog izleta pitoreskni je pejzaž neimenovanog glazbenog festivala u Motovunu, prošaran plastičnim čašama, sporadično nabacanim šatorima, šarenim frizuricama i raskrečenim nogama koje strše iza kakvog žbunja. “To je lito bilo tako sparno…”, započinje priču pripovjedač Stole (AZ Stolica), dok fokus kamere (direktor fotografije Danko Vučinović) pliva po razularenoj masi i nestrpljivo pocupkuje, prenoseći nam vibru svojstvenu takvim okupljalištima: paradoksalni ples visokih očekivanja, monotonije iščekivanja, mazohizma i grčevite potrebe za uživanjem. Sporadične grupice omamljenih turista zaplahuju zidine istarskog gradića. Svi su izubijani od umora, ali u bjesomučnoj potjeri za autentičnim iskustvima kodeks nalaže deprivaciju sna. Spavanje je ono kada propuštaš stvari. Kao posljedica, “svi su se dani slili u jedno”, kaže Stole. Filmski pripovjedači cijepljeni od bilo kakvog afekta, koji mehanički nižu mahom izjavne rečenice čest su trop art-filma s naturščicima, od Roberta Bressona skroz do Dane Komljena, pa Stoletov anemični nazalni bariton može na prvu zazvučati malo prvoloptaški. Međutim, jednom kada se uspostavi tabloična struktura vizualnog izlaganja – većina prizora od početka putovanja prema tajnovitim freskama sastoji se statičnih praćenja družine od jedne točke kadra dok ne izađu iz njega, tijekom kojeg narator dovrši svoju misao i idemo dalje – Stoletove opuštene crtice sjedaju u narativ kao police u ugradbeni ormar. 

U vodoravnoj etanolskoj izmaglici odjednom se poput mesijanske vertikale pojavljuje Stoletov poznanik Roko (Mladen Vujčić), samozadovoljnog osmijeha ispod škiljavih okica i s entuzijastičnom šprehicom o nekim srednjovjekovnim freskama u samostanu u tamonekom obližnjem mjestašcu koje se zove Gradina. Rokova pojavnost sama po sebi primjer je ingenioznog prevođenja Šoljanova teksta u filmski medij: dok se u noveli kao jedna od Rokovih upečatljivijih karakteristika spominju debele “pepeljarke” koje on uvijek poluslijepo prinosi objektu svog interesa, ovdje tu funkciju ima zrikav pogled Mladena Vujčića koji doista manje-više stalno izgleda kao da entuzijastično škilji prema nečemu što ga jako fascinira. To ga automatski izdvaja od svih ostalih lica u motovunskoj masi: jedini ne izgleda kao da je zapeo u krotkoj, mamurnoj interakciji s prostorom, već kao da ga sam kroti i prisvaja. Protagonist Stole, kontrasta radi, većinom je prikazan kako s leđa promatra nešto/nekoga iz daljine. Karizmatični Roko nepokolebljivim žarom zgrče šačicu nasumičnih kampista, u cik zore ih čupa iz šatora i visećih mreža i trpa u autobus, prema novim iskustvima. “Jel’ za to moram bit u kampu?”, pita jedan od zainteresiranih izletnika. “Budeš gdje budeš”, objašnjava Roko, samouvjereno aludirajući na potpunu slobodu bivanja i kretanja po nepoznatom teritoriju, olako zanemarujući činjenicu da tako počinju sve naturalističke horor priče.

Dok glazbu s radija u autobusu zamjenjuje vanprizorno zlokobno brujanje, nagoviještajući potencijalne nevolje na putu, kamera se zaustavlja na umornim licima u autobusu koja postupno prestajemo doživljavati kao komadiće gomile. Postaju nam sve zanimljiviji. Možda je teško primijetiti to na prvo gledanje, ali veći dio prizora motovunske “gomile” sastoji se upravo od ovih lica iz autobusa, tako da je naš interes za upravo te likove brižno kultiviran od samog početka. Takav manevar, osim što je hvale vrijedno uštedio pokoju kunu budžeta za statiste, ovdje ima i konceptualnu težinu, imitirajući način na koji funkcioniraju prisjećanja na grupne/masovne događaje: gomile uvijek konstruiramo preko poznatih nam lica. Uostalom, istu tu rutinu odradio je i sam naš pripovjedač nekoliko scena prije, nabrajajući nam lica kojih se sjeća iz kampa. Brujasti synth prati nas do crknutog autobusa i odluke Rokovih pristaša (njih filmski citatnih sedmero – broj samuraja, veličanstvenih i Smogovaca, između ostalih) da dalje nastave pješice. Slijedi niz statičnih kadrova koji nam vrlo brzo daju do znanja kako naša uporno vesela družina zapravo tapka na mjestu, bez jasne rute kretanja i apsolutno nepripremljena za neprijatan teren pred sobom. 

Javljaju se i sve eksplicitniji signali da ono što čujemo nije skroz pripovjedački usklađeno s onim što gledamo. Elektronski drone podebljan žičanim instrumentima prati odnikud izniklu scenu naše trupe u drugačijoj odjeći. Prelazimo li možda ponovo nekamo? Ili Bezinović baca kamenčiće u kotače uspostavljenog ritma prešetavanja s jedne strane kadra na drugu i ugodne čavrljave monotonije? Svaki novo uvedeni element, bilo ovakav naoko proizvoljni zbunjujući detalj ili u vidu nove narativne etape na putu (ulazak u naseljeno područje, susreti s ljudskim prilikama…), uspijeva pojačati stanovitu dozu nelagode, pogotovo kada Stoletovi i Rokovi suputnici počnu “nestajati” jedan za drugim. Riječ nelagoda, doduše, čudnovato zvuči kada se stavi u kontekst s ovim filmom, iako figurira na vrlo plastičan način: ekipa ulazi među derutne, obrasle naseobine, dok vrišteće gajde asociraju na neki nadolazeći paganski ritual (uzgred budi rečeno, u jednoj transičnoj sceni pojavljuju se i istarski zvončari u ogromnim rogatim maskama  – naravno, niotkuda), a dok ekipu gledamo s leđa kako u polutransu korača kroz naselje, Stoletov glas priznaje da se nešto činilo jezovitim, i tako se u tom trenu i čini. Bezinović će uvijek kavalirski dopustiti da ugođaj istraje prirodno prije nego nas preklopi novom neočekivanom stranputicom. Gledatelju koji uleti na pola projekcije (a nije bio vičan čitanju lektire u srednjoj školi) moglo bi se sasvim shvatljivo učiniti da gleda malo pomaknutiji slasher s mladuncima u šumi koje tamani neka nečista sila ili zajednica zeznutih teritorijalaca. Samo se to nikada ne dogodi i hipotetski se gledatelj nakon nekog vremena počne osjećati veoma glupo, ili iziritirano, što je to pomislio. 

Antun Šoljan čvrsto koristi motiv očuđenja krajolika, čovjekove arogantne potrebe da ovlada mjestom u kojem se nalazi, da ga podredi sebi, kolonizira, odnosno nesposobnosti da razmotri neko mjesto bilo kako osim u odnosu prema samome sebi. “Što uostalom znači zalutati”, pita se Šoljanov pripovjedač, kada je svako mjesto “negdje”. Bilo nekim izvjesnim uloženim naporom, tabanjem puteva, traženjem  mjesta pod suncem ili jednostavnim činom dolaska na svijet (“Ako roditi se znači negdje se roditi i biti vezan za to mjesto, k vragu i rođenje!”), čovjekovo preuzimanje prevlasti nad prirodom neupitno je i, dapače, upisano u sam koncept potrage za srećom, smislom života, čime li već. Mjesto pod suncem postaje mjesto pod suncem tek nakon što ga napravimo vlastitim. Krajolik kojim njegovi protagonisti prolaze, međutim, osim krasotama kakvim može obilovati samo rodna gruda, obilježen je potpunom indiferentnošću prema svojim putnicima namjernicima. Odbija im se smilovati i propustiti ih do cilja; ne igra prema njihovim niti ičijim pravilima. Kako tanušne niti koje drže njihova očekivanja u zraku sasvim prirodno počinju pucati, tako im postaje najlogičnije preuzeti kontrolu nad svojim sudbinama i početi se histerično poistovjećivati s mjestom u kojem se nalaze, ili se nadureno okrenuti i vratiti natrag putem kojim su došli. 

Anksioznost Šoljanovih protagonista proizlazi iz spoznaje, kako on to sam slikovito predočava, da pripadaju “slijepom crijevu povijesti”, generaciji koja je potpuno beznačajna i koja neće ostaviti baš nikakvog traga za sobom. Bezinovićevi protagonisti puno su manje temperamentna bagra mamurnih sezonskih nomada na pragu nečega i ničega, naizgled neopterećenih pitanjem vlastitog postojanja u povijesti čovječanstva. Kada valjuškavi Aksa, jedan od članova skupine, zabrunda svojim suputnicima, “o vama će se freske slikati, pička vam materina mučenička”, razlozi njegove iziritiranosti mnogo su taktilnije prirode, neopterećeni historicitetskim kontekstom. Iako je i ovdje, kao i kod Šoljana, do izvjesne mjere prisutan dojam da su mu likovi agenti nečije tuđe volje, pijuni u nečijoj igri, njihovo doživljavanje zbivanja poprilično je jednolično. Jednom kada se naviknemo da naš pripovjedač često brza ili kaska za prizorima koje gledamo, postaje jasno kako je upravo on ona misteriozna “avet” koja skupini pokušava stati na rep.

Bezinovićevi putnici, za razliku od Šoljanovih, nikada ne argumentiraju svoje razloge za prekid putovanja – jednostavno ostaju u društvu jedre djevojke u napuštenom selu bez škole, igrališta i disko-kluba, na travnatom obronku pjevušeći milozvučne melodije publici od dva krotka boškarina, u vinskoj bačvi nakon pomahnitalog raspašoja nalik na caravaggiovski kjaroskuro… Svaki od likova zadržava se u priči onoliko koliko je potrebno da se profilira, ostavi utisak i jednostavno iščezne, kao odsječen iz Stoletovog pamćenja. Ono što gledamo, naposljetku, filtrirano je kroz talog minulog vremena. Svaki element začudnosti – nadrealistička snolikost, tablo-scene koje u više navrata prizivaju kompozicije slikarskih majstora, pokoja žanrovska asocijacija, sugestivni glazbeni akcenti – samo je jedan od načina na koji se krnji mozaik sjećanja nadopunjuje eklektičnim nizom asocijacija na poznate stvari ili okolnosti. Put likova u Bezinovićevom filmu nema puno veze s potragom za vlastitim mjestom pod suncem, koliko predstavlja kratki boravak pod suncem prije skliznuća u zaborav. 

Naposljetku, gledano iz perspektive intertekstualnih poveznica filma i romana, odnosno kada razmišljam o svemu zbog čega mi je Kratki izlet tako osobito drag, moram priznati da mi je teško više razabrati koji od tih razloga zapravo proizlaze iz samog Šoljanova teksta, a koje sam iščitao iz njega tek nakon odgledanog Bezinovićeva filma. Možda je to testament Šoljanovoj noveli da posluži kao snažna kičma za uradak ponešto drugačijih tematsko-konceptualnih interesa, smješten u potpuno drugačiji vremenski okvir. Ili govori više o sposobnosti Bezinovića i ekipe da ostanu podjednako trezveni koliko i sumanuti u svojem poigravanju s originalnim tekstom. Ili oboje. U svakom slučaju, kako i Stole u zaboravu i rupama u sjećanju s vremenom pronalazi utjehu i olakšanje, tako je i meni nekako osobito drago da je književni Kratki izlet u najmanju ruku obranio svoj status klasika, ali i da je dobio adaptaciju dostojnu svog imena. Također – i ovo je krunski doprinos Bezinovićeva filma suvremenom hrvatskom filmu (i lekcija koju je jednako egzemplarno savladao tek Boris Poljak ovogodišnjim eksperimentalnim dokumentarcem Oni samo dolaze i odlaze) – pokazuje nam da se čitava ljudska drama na filmu može dočarati bez ijednog povišenog decibela, tjelesnih izlučevina i sentimentalnih glazbenih akcenata, već jednostavno prešetavanjem s jedne strane kadra na drugu.