kratki igrani film – Kulturpunkt

Igrani online vikend

Sara Gurdulić — Fri, 17 Nov 2023 09:12:30 +0000

U sklopu projekta H15-15 godina u našem filmu kojim HAVC obilježava 15 godina djelovanja, od 17. do 19. studenog otvara se Kratki igrani online vikend program koji uključuje 15 domaćih kratkiša nastalih u proteklih 15 godina.

Iz najave: “Spomenuti program dio je projekta H15 – 15 godina u našem filmu kojim Hrvatski audiovizualni centar obilježava 15 godina djelovanja, a održava se neposredno po završetku 21. izdanja Zagreb Film Festivala. Uključuje 15 kratkih igranih naslova koji su obilježili proteklih 15 godina domaće produkcije.

Žuti mjesec Zvonimira Jurića iz 2009. godine nastao je u sklopu omnibusa Zagrebačke priče, a bio je prikazan na velikom broju festivala, uključujući Berlinale Shorts (Međunarodni filmski festival u Berlinu) te je dobitnik Srca Sarajeva za najbolji kratkometražni film. Priča je to o dvije susjede koje uz šalicu kave razotkrivaju naličja svojih života, a glavne uloge tumače Marija Škaričić i Lana Barić.

Teleport Zovko redatelja Predraga Ličine (2013.) prikazuje dogodovštine jedne hrvatske obitelji koja je u lipnju 2048. godine odlučila otići na Vis domaćom teleport-tvrtkom. U filmu glume Linda Begonja, Krešimir Mikić, Bojan Navojec i drugi.

Autoricu Sonju Tarokić predstavljamo nagrađivanim filmom Tlo pod nogama koji funkcionira kao svojevrsna najava redateljičina debitantskog filma Zbornica. Bliskost obitelji dolazi na kušnju nakon što otac pada u depresiju zbog financijskih poteza koje je dotad tajio. Glavne uloge tumače Stojan Matavulj i Roko Sikavica, a film je nagrađen kao najbolji film u programu Kockice Zagreb Film Festivala, dok je Sonja Tarokić osvojila Nagradu Jelena Rajković za najboljeg autora do 30 godina starosti na Danima hrvatskog filma.

Zvjerka je film autorice Daine O. Pusić (2015.), a govori o 75-godišnjoj Veri i njenoj stogodišnjoj majci Nadi koje žive u skromnom stanu u Zagrebu. Njihovu svađalačku, ali uhodanu svakodnevicu jednoga dana poremeti šišmiš koji se ugnijezdi ispod kreveta. Glavne uloge ostvarile su Marija Kohn i Doris Šarić-Kukuljica, a film je prikazan na brojnim svjetskim festivalima, dok je na ZFF-u nagrađen Zlatnim kolicima u programu Kockice.

Film Piknik autora Jureta Pavlovića (2015.) dobitnik je prestižne Europske filmske nagrade za najbolji kratkometražni film. Piknik govori o 15-godišnjem Emiru, koji u društvu nadzornika socijalne službe odlazi u posjet ocu na izdržavanju zatvorske kazne u poluotvorenom odjelu kaznionice na Igmanu. Zbog prometne gužve na sarajevskim cestama oni kasne, pa posjet traje kraće od planiranog. Uloge nose Emir Mušić, Aleksandar Seksan i Senad Alihodžić.

Film Po čovika Kristine Kumrić (2016.) nastao je u sklopu Nacionalnog projekta Jedna slika iz Domovinskog rata koji su 2013. godine pokrenuli HAVC i Ministarstvo branitelja RH, prema kratkoj priči Maje Hrgović, temeljene na osobnim iskustvima: u jesen 1991. godine u Dalmatinskoj zagori dvije djevojčice očekuju svoga oca, koji je posljednjih nekoliko mjeseci proveo kao ratni zarobljenik u srpskom logoru. Film je svjetsku premijeru imao na prestižnom festivalu u Torontu, osvojio je brojna priznanja diljem svijeta, a glavne uloge igraju Janja Avdagić i Leonarda Živković.

Zvir redatelja Miroslava Sikavice (2016.) govori o tome kako se jedan mutan i lakomisleno prihvaćen građevinski posao u apartmanskom naselju na jadranskoj obali pretvara u komplikaciju za bagerista iz dalmatinskog zaleđa, koji, da bi sačuvao očinski autoritet te odradio legalan, a prljav posao, mora ukloniti neželjena svjedoka. Glavne uloge ostvarili su Ivan Smoljo i Marko Ban, a ovaj je film nagrađen, između ostalog, i posebnim priznanjem 48. izdanja paralelnog canneskog programa ’15 dana autora’ (Quinzaine des réalisateurs).

U plavetnilo je nagrađivani kratkometražni film redateljice Antonete Alamat Kusijanović (2017.), koji je svojevrsni tematsko-stilski prethodnik njenog uspješnog dugometražnog prvijenca Murina. Film je nagrađen posebnim priznanjem na Berlinaleu, a osvojio je i Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni igrani film. U središtu priče su Julija (13) i njezina majka koje, bježeći od obiteljskog nasilja, stižu na idilični otok gdje je Julija provela djetinjstvo. Glavne uloge u filmu ostvarile su Gracija Filipović i Vanesa Vidaković Natrlin.

U 2017. realiziran je još jedan izuzetno uspješan kratki igrani film – riječ je o uratku Trešnje autorice Dubravke Turić, koji je također prikazan u canneskom programu ’15 dana autora’. Ova je filmska priča o odrastanju smještena u Dalmatinsku zagoru u kojoj naizgled bezbrižno ljeto njena malog junaka narušavaju napeti obiteljski odnosi.. Glavne uloge u filmu odigrali su Roko Glavina, Lana Barić, Nikša Butijer, Milivoj Beader i Areta Ćurković.

Glumac Leon Lučev 2018. režirao je kratki film Malo se sjećam tog dana, za koji potpisuje i scenarij. Radnja se zbiva se na proslavi rođendana najmlađe Goranove kćeri Zoe. Dok se prijatelji i obitelj okupljaju na proslavi, Goran odlučuje za sebe zadržati tešku vijest koja bi svima pokvarila dan. U filmu glume Goran Bogdan, Nina Violić, Daria Lorenci Flatz, Sandro Miljuš i Sonja Perkov.

Hrvatsko-belgijski kratkometražni igrani film The Stamp u režiji Lovre Mrđena (2019.) bio je izabran u finale studentskog Oscara u kategoriji stranog igranog filma. The Stamp donosi priču o migrantu suočenom s hladnokrvnom birokracijom nepoznate zemlje dok pokušava dokazati srodstvo sa svojom mlađom sestrom i spriječiti da ih razdvoje. U glavnim ulogama pojavljuju se Elie Joseph Njeim i Ena-Sanan Hdagha.

Sve što dolazi redatelja Mate Ugrina priča je o o mladoj djevojci koja u potrazi za egzistencijom kao njegovateljica dolazi na jadranski otok s namjerom da ondje ostane privremeno, no veže se za tu sredinu. Film je osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni film 2021., a u filmu glume Tea Ljubešić, Nevena Šegota, Kristian Kovilić, Maruška Aras i Felix Cadot.

Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka (2021.) nastao je po motivima iz romana Črna mati zemla Kristiana Novaka, a govori o Matiji i Franji koji provode popodne na seoskom nogometnom igralištu. Uloge u filmu nose Gabrijel Dolenec, David Ivanović, Karlo Žganec, David Šafarić i drugi. Film je svjetsku premijeru imao na prestižnom Filmskom festivalu u Locarnu.

Film Nije zima za komarce (2022.) zajednički su režirali Klara Šovagović i Josip Lukić. Film je ovjenčan Srcem Sarajeva za najbolji studentski film, a na Zagreb Film Festivalu osvojio je Zlatna kolica u programu Kockice. Josip Lukić nastupa u glavnoj ulozi mladića Karla koji živi u maminom stanu u centru, radi od kuće i povremeno se druži s prijateljima tragajući za bliskošću i smislom. U filmu glume i Paško Vukasović, Sunčica Ana Veldić, Mia Petričević i Yuliya Molina.

Kratkometražni film Snjeguljica (2022.), redateljski prvijenac glumice i scenaristice Lane Barić, u svom je bogatom festivalskom životu prikazan na pedesetak festivala diljem svijeta. Priča je to o Željki koja mirno živi u svom izoliranom selu sve dok njenu svakodnevnu rutinu ne uzdrma neočekivani posjet koji će je vratiti u prošlost. U filmu glume Lana Barić, Nikša Butijer, Dražen Šivak, Marica Vidušić Vrdoljak, Neven Aljinović Tot i drugi.”

Detaljni program filmova dostupnih za gledanje bez naknade možete pronaći ovdje.

Kratki utorak: Albert Lamorisse

Tomislav Žilić — Mon, 26 May 2014 12:59:30 +0000

Crveni balon mnogi smatraju jednim od najboljih filmova za djecu, kao i jednim od najboljih kratkometražnih filmova uopće. Jedini je kratkometražni, kao i jedini film bez dijaloga koji je osvojio nagradu Oscar za najbolji originalni scenarij (1957.) Riječ je o na prvi pogled jednostavnoj, poetskoj bajci o dječaku kojeg po ulicama pariškog kvarta Ménilmontant prati misteriozni crveni balon. No iza maske dječjeg filma skriva se ne samo nevjerojatno kompleksni snimateljski pothvat (naravno, bez korištenja tada nepostojećih kompjutorskih efekata) nego i precizna studija ljudskog ponašanja. Neki su film čitali i kao komentar na društvenu situaciju u razrušenoj poslijeratnoj Francuskoj u kojoj je individualnost bila potiskivana, a avanturistički raspoloženi kritičar The Washington Posta Philip Kennicot opisao ga je kao bešavni spoj kapitalizma i kršćanstva. Film je dobio i nagradu za najbolji kratki film na festivalu u Cannnesu 1956. godine.

Manje poznata, no ništa manje dobra Bijela griva nastala je tri godine prije Crvenog balona i s njim dijeli mnoge sličnosti. Lamorisse je bio scenarist, redatelj i producent filma, a radnja filma govori o prijateljstvu dječaka i divljeg konja. Film je snimljen na vizualno impresivnim lokacijama današnjeg parka prirode Camargue na području delte Rhone u jugoistočnoj Francuskoj, u kojem zaista žive divlja krda bijelih kamarških konja. Opet su u prvom planu poetski, gotovo snoliki kadrovi, no tu je također i okrutna realnost svijeta odraslih, tj. društva u kojem živimo. Film je dobio nagradu za najbolji kratkometražni film na u Cannnesu 1953. godine.

Filmovi Alberta Lamorissea na neki način su preteča Pixarove škole društveno odgovornih, humanističkih dječjih filmova, u njihovom slučaju animiranih (Wall-E, Up), koji spajaju djeci atraktivnu radnju i akcijske vratolomije, sa snažnom društvenom porukom i vizualno impresivnim redateljskim radom. Režiser, scenarist i producent filmova Albert Lamorisse osim ova dva remek-djela snimio je i dokumentarac Vjetar zaljubljenih koji je bio nominiran za Oscara 1978. godine, a poznat je i kao izumitelj popularne društvene igre Rizik. Umro je u 48. godini u prometnoj nesreći.

Projekcija filmova će biti održana u utorak 27. svibnja u 21 sat, u kinu Tuškanac.

Kratki u napad!

Tomislav Žilić — Mon, 05 May 2014 11:50:02 +0000

Svibanj u Zaboku započinje u znaku animiranog filma. Osim pregršt filmova za djecu na ovogodišnjem izdanju KIKI festivala, u sklopu našeg redovnog programa pogledajte i nagrađene filmove s upravo završenog petog izdanja VAFI festivala.

Svibanj se nastavlja s odličnim domaćim naslovima, ali donosi i živopisni film Četvrti crvenih svjetiljki i nagrađivani Starfly o fantastičnom povratku na Zemlju i prilagodbi na nove uvjete. Na kraju mjeseca prikazujemo odabrane filmove poznate filmske škole Sam Spiegel iz Tel Aviva.

Detaljan program možete pronaći ovdje.

Molim te mama, nemoj danas

Tomislav Žilić — Thu, 03 Apr 2014 13:01:44 +0000

Film Molim te mama, nemoj danas nastao je kao rezultat filmske radionice kratkog igranog filma pod stručnim voditeljstvom Josipa Viskovića u sklopu projekta Attackova tvornica, ciklus 2013. Scenarij i režiju potpisuje Renata Lučić, a glume Jadranka Krajina, Marija Kolb i Svjetlana Magdić. Produkciju i realizaciju filma potpomogli su Tomislav Gamberožić, Andrea Rašpolić te Josip Visković. Projekcija će biti održana u sklopu cijelodnevnog programa Medika cvjeta.

Filmski studio Medika projekt je Autonomnog kulturnog centra Attack! s ciljem omogućavanja prostora i opreme nezavisnim kolektivima ili pojedincima/kama koji/e žele producirati i stvarati u području audiovizualne umjetnosti. Studio je opremljen osnovnom tehničkom opremom za potrebe low buddget produkcija, ali nudi i prostor za probe i izvedbe kazališnih i plesnih produkcija.

Projekcija će biti održana 5. travnja u prostoru AKC Medika, s početkom u 19 sati.

Uspješni Dani

admin — Fri, 16 Apr 2010 08:02:49 +0000

Piše: Dean Kotiga

19. dani hrvatskog filma trajali su 6 dana, a prikazali ukupno 173 naslova. Svakako su to najozbiljniji Dani dosad, što najviše možemo zahvaliti novim producentima (Vedran Šuvar i Ljubo Zdjelarević), koji su se pobrinuli da sve ono što dosad nije funkcioniralo – proradi. Tako su, primjerice, po prvi put Dani imali i odličnu web-stranicu. No, nije samo organizacija bila na razini – posjetitelje je najviše obradovala neočekivana i zavidna kvaliteta filmova, posebice kratkih igranih, iako se i u drugim kategorijama moglo vidjeti zaista respektabilnih stvari. Upravo su Dani revija na kojoj je svoje prve radove prikazala većina danas priznatih hrvatskih filmaša mlađe generacije, pa po pitanju praćenja razvitka novih nada hrvatskog filma bolja prilika od Dana ne postoji.

Selektor igranog programa Ivan Salaj, ruku na srce, pretjerao je s 36 izabranih naslova, ali ipak se moglo naći preko tucet dobrih filmova. Najveću pohvalu s moje strane dobiva duo Ramljak/Škobalj čija su dva prikazana filma – Oslobođenje u 26 slika i Najpametnije naselje u državi – toliko različita da različitija ne mogu biti, a opet oba svaki na svoj način izvrsno skrojena. Prvi je bez dijaloga i pokazuje izvrsnu snalažljivost na vizualnom planu oslanjajući se na duge, statične kadrove i izvrsno pogođenu – i u pravi trenutak ubačenu – glazbenu podlogu, dok je drugi humorističnog tona pri čemu se jasno vidi odlično vladanje verbalnim aspektom filma. Statika-dinamika, slika-riječi, tišina-glazba, “drama”-komedija – kao da ne postoji područje u kojem se ne snalaze, pa jedva čekamo njihov dugometražni prvijenac. Još je nekoliko režisera imalo dva naslova u konkurenciji – to su Sara Hribar, Kristijan Milić i Ivan Livaković.

Upravo su najrazvikaniji najviše razočarali: Milićev Šampion samo je varijacija na temu Živih i mrtvih pri kojoj se osjeća nemogućnost napuštanja takvih, “ratnih” filmova, a Hribar je priča za sebe – Ta tvoja ruka mala je, primjerice, najbolje isproduciran film sa zasigurno najsposobnijim castingom, u kojem sve nekako lijepo izgleda, dobro se glumi, pomno odabrana glazba daje dodatnu crtu svemu tome, a zapravo je to sve neopisivo banalno i vrlo jednostavno – loše. Očekivanja nije ispunio ni novi film Marka Šantića Ništa osobno. Neloš je to uradak, nagrađen za najbolju režiju, ali u odnosu na Šantićev prošli film, izvrsnu Rupu, ipak je korak unatrag.

Kad bih se morao odlučiti za najbolji film sveukupno, to bi bio Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić, koji “priča” o problemu komunikacije među ljudima, i to na vrlo inovativan način pri čemu je zavidna redateljičina sposobnost vođenja fabule kao i ekonomičnost usprkos kojoj uspijeva jasno ocrtati sve likove i njihove probleme. Snažan film koji upravo maestralnim vladanjem oblicima filmskih zapisa u gledateljima budi ono s čim, barem sudeći po većini prisutnih filmova, imamo velikih problema – emocije. Usto, Kinkachoo je jedan od rijetkih filmova završne optimistične intonacije, čijim happy-endom Oniunas-Pusić poručuje da ipak nije sve tako crno. Od ostalih režisera najveće moguće pohvale idu Livakoviću (Pink Express i Igra tucanja) koji nastavlja svoj prepoznatljivi autorski rukopis. Priča se da se Livakoviću tepa “hrvatski Almodóvar” iako nikom nije jasno odakle to potječe, budući da se Almodóvarove preokupacije mogu samo tematski nazrijeti, a kako je tema kod Livakovića ionako uvijek u pozadini, mislim da je to potpuno promašena usporedba. Livaković stavlja naglasak na stil, pri čemu gotovo cijelo vrijeme insistira na asocijativnom i oniričkom. Dakle, prije Aronofsky ili Lynch, a tek onda Almodóvar. Takvi su filmovi nešto sasvim novo na hrvatskoj sceni i poprilično me zabrinjava kako će se perspektivni Livaković snaći u dugoj formi, jer već i u kratkoj takva estetika vrlo brzo izgara. Svakako treba pohvaliti još i Viskovićevu simpatičnu minijaturu Nestajanje, Trajnu posudbu Davida Kapca kao hrvatsku inačicu Clerksa, Končarov Colour Lab kao vrhunski raskadriran i režiran te inovativno koncipiran nenarativni film, kao i dva u svakom smislu riječi zrela djela: Tetrapak Filipa Peruzovića i Crveno Sonje Tarokić. Da prvi nema prebremeniti detalj koji preglasno odskače od sveg ostalog te da je drugi samo par minuta kraći, radilo bi se o najboljim naslovima Dana. Višestruko nagrađivani Mirkovićev Inkasator također pati od slične bolesti – da nema predvidljivog i dramaturški totalno nemotiviranog kraja bio bi, uz Jurićev Žuti mjesec, najboljih hrvatski film protekle godine, dok je ovako “samo” odličan.

Kad bi se baš morala iznaći nekakva zajednička nit koja povezuje većinu tih filmova, moglo bi se reći da dobar dio njih problematizira međuljudske odnose, konkretnije intimu parova ili odnos roditelj-dijete. Iako su takvi problemi “običnih ljudi” vrlo potrošena tema, veseli široki dijapazon načina na koji mladi filmaši to obrađuju. Tako na jednom polu imamo Živanovića sa ekstremnim minimalizmom i gotovo iritantnom (te sadržajno nemotiviranom) statičnošću, a na drugom gore spomenutog Livakovića sa svom mogućom šarolikošću filmskog jezika, pri čemu miješa sve moguće sa svim nemogućim. Socijalno-politička dimenzija kao i da ne postoji, što i nije tako loše, za promjenu.

Dokumentarni je program obilovao interesantnim klasičnim edukativnim filmovima, posebice o umjetnicima (Leo Junek, Marija Braut, Monika Leskovar, Julije Knifer, Tom Gotovac itd.), no njihov je problem onaj jednokratne upotrebe: takve filmove nema, osim informativno, potrebe gledati nekoliko puta. U tom smislu moj bi favorit bio Kratki pregled raspadanja Nikole Strašeka, petnaestominutna crno-bijela kontemplacija na temu prolaznosti vremena, bez dijaloga i sa izvrsno pogođenom glazbom Zbigniewa Preisnera, čiju neospornu kvalitetu – posebice ljubiteljima Kieślowskog – nije potrebno isticati. Ova neuobičajena dokumentarna osobna ispovijest s laganim primjesama eksperimentale jedan je i od sveukupno najboljih filmova na Danima, a samo mu konkretni citat Majakovskog na kraju narušava inače vrlo čvrstu cjelinu. Pohvala ide i Gojunovim Ciklusima, opravdano nagrađenim za najbolji debitantski rad, kao i Matiji Vukšiću koji je svojim Benjaminom pokazao da se i na istrošene i pretenciozne teme (ključne riječi: “Rom” i “školovanje”) može napraviti dobar i ne docirajući dokumentarac, nešto potpuno suprotno od Rasima Karalića i njegovog Kakva si s parama?, gdje gledamo fizički zakinutu Merishu kako – budući da joj ne dopuštaju upis na fakultet – pravi pituljicu dok u pozadini čujemo Jadranku Stojaković i njen evergreen Sve smo mogli mi. Takvu grotesku davno nisam vidio u domaćem dokumentarcu, a i količina patetike je tolika da bi pod leksičkom jedinicom “patetika” bez problema moglo stajati: “Vidi pod Kakva si s parama?“. Zasigurno jedan od najgorih naslova cjelokupnog programa.

Od animiranih radova najinteresantnije su bile tri minijature vetarana Nedjeljka Dragića (Rudijev leksikon: …), kao i nešto duži i ozbiljniji radovi Nespavanje ne ubija Marka Meštrovića, Miramare Michaele Muller, Moj put Veljka Popovića i Guliver Zdenka Bašića, koji je sasvim zasluženo odnio Grand Prix za najbolji film 19. Dana. Ova na trenutke preeksplicitna alegorija o uništavanju Zemlje tehnički je besprijekorno napravljen “crtić” koji od svih filmova iz programa djeluje najsvjetskije, pa mu želimo uspjeh i izvan naših granica. Eksperimentalni je program brojao najmanje filmova, njih tek 13, a nagrada Oktavijan je otišla u prave ruke – Vladislavu Kneževiću za njegov Arheo 29.

Osim novih ljudi iza kamere, svakako treba pohvaliti i novu generaciju onih ispred. U tom smislu sve moguće pohvale idu Lani Barić i Marini Redžepović, iako nikom zapravo nije jasno otkud su se one pojavile. Barić je u Jurićevom Žutom mjesecu (koji se iz nepoznatih razloga nije našao u programu) odigrala valjda najbolju hrvatsku ulogu posljednjih godina, a Redžepović je na Danima osvojila nagradu za najbolje glumačko ostvarenje i to za uloge u filmovima Crveno i Puni krug, pri čemu je, barem s glumačkog aspekta, nepravedno nespomenut i film Hladna fronta. Od suprotnog spola obećavajući su Filip Križan (Pink Express, Ništa osobno, Torta s čokoladom) i izvrsni Silvio Vovk (Strejt Pul, U mojoj glavi anđeo).

Na samom je otvaranju Zlatni Oktavijan za životno djelo uručen montažerki Radojki Tanhofer, a završna dodjela nagrada je priča za sebe. Osim što se previše odužila i jednostavno postala dosadna, zbio se i nesvakidašnji (odnosno, za hrvatski film gotovo svakidašnji) incident: Arsen Ostojić, kao jedan od članova žirija, sa dječačkim je osmijehom dodijelio nagradu za najboljeg producenta Akademiji dramskih umjetnosti – na kojoj predaje, i to ponajviše zbog “brojnosti i raznovrsnosti filmova”. Kao da je eto čudno da najveći broj pristiglih radova stiže s ADU; stvar je “poboljšao” dekan Midžić kad se, pri primitku nagrade, požalio što nagrada nije novčana, jer da “ADU mnogo novaca ulaže u takve projekte pa bi bilo lijepo da se dio toga na takav način i vrati” (citirano po sjećanju, ali nije daleko od izvornog). Što nakon toga reći osim kako bi jedino ispravno bilo napustiti dvoranu, ali ovaj tekst u nastajanju to nije dozvoljavao. Prioriteti su ipak – prioriteti.

Dani su imali i bogat popratni program: organizirane su radionice filmske kritike (!), eksperimentalnog filma, radionica MEDIA deska te jednodnevni pitching forum Market ideja. Od popratnih programa u filmskom smislu imali smo Noći hrvatskog filma gdje su puštani naslovi s prošlogodišnje Pule, kao i jedna zasebna projekcija H-8 u čast Radojke Tanhofer. To je sve zajedno jako pohvalno, ali osjetio se manjak jedne klasične retrospektive nekog hrvatskog redatelja koju takva jedna smotra po definiciji mora imati. Ili to ili obogatiti popratni program Sjećanje na Vedrana Šamanovića, u kojem smo gledali samo jedan (!?) film – Grad, gradovi – dok se moglo pripremiti svojevrsnu revija filmova koje je Šamanović obogatio kao direktor fotografije, uvrstivši primjerice Što je Iva snimila…, Oprosti za kung fu, Trešetu itd.

Kako sam nedavno imao prilike posjetiti festival Diagonale kao austrijsku varijantu Dana, mogu reći da su jedna od napornijih stvari bila “pitanja i odgovori” nakon svake, ali baš svake projekcije. Jedno je imati Q&A na nekom međunarodnom festivalu na kojem se prikazuju pomno izabrani filmovi, a sasvim druga stvar na smotri domaćih filmova, gdje po zakonu velikih brojeva većina toga jednostavno ne valja. Naši Dani nisu imali nijedan Q&A, što također nije najsretnije rješenje. Posebice s tog aspekta treba pohvaliti Juraja Kukoča koji je kamerom zabilježio razgovore s nekima od protagonista ovih Dana i tako na nenametljiv način pružio priliku za svojevrsni Q&A, kada i s kim tko to želi. Bilo bi bolje da tih intervjua ima više, i da sugovornici nisu tako ziheraški izabrani, ali dobro je i tako.

Kad se sve zajedno zbroji, ovo su definitivno, što organizacijom što programom, najbolji Dani dosada, a kako nas sljedeće godine čekaju jubilarni 20. Dani hrvatskog filma, siguran sam da će se i ovi minijaturni propusti ispraviti i ovu prvotno vrlo skromno zamišljenu reviju učiniti jednim od relevantnijih filmskih događaja u nas.