Ovim se programom obilježava 60 godina radiofonskog teatra: na maloj Gavellinoj sceni, nekad Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuta je Javna scena Radio Zagreba, na kojoj su glumci uživo, uz pratnju zvučnih efekata, izvodili radiodramske naslove. Neke od njih režirao je Zvonimir Bajsić, pa se i RadioTeatar osvrće na svojih 11 godina kazališnih susreta s medijem radija.

Trodnevni i središnji dio programa održava se od 15. do 17. listopada i uključuje koncerte Nine Bajsić i Kralja Čačka te tri predstave RadioTeatra koje će se moći pogledati u Gavelli od 19:30. Prva je na redu predstava Bajsove vrpce, posveta radu Zvonimira Bajsića sastavljena od fragmenata njegovih dramskih tekstova i radiodramskih i dokumentarnih emisija, kao i prema motivima Beckettova dramskog teksta Posljednje vrpce. U njoj nastupa Sven Medvešek uz pratnju pijanista Mara Marketa i tonmajstorice Magde Mas uz zvučne materijale Dina Brazzodura. Redatelj je Hrvoje Korbar, a dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro. Predstava je uokvirena koncertom Nina Bajsić trija koji će uključiti autorske skladbe Nine Bajsić uz pratnju pijanista Vida Hribara i violinistice Jasmine Šijan.

Program se nastavlja 16. listopada predstavom Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), autorskim projektom Pavlice Bajsić Brazzoduro, koja govori o samim počecima radija. U Gavelli će je izvesti Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Igor Jurinić, Juraj Geci, Nina Bajsić, Dalibor Piskerc i sama autorica.

Posljednji dan, 17. listopada, uključuje predstavu Soundtrack za film koji nije snimljen beogradskog kantautora, pjesnika i slikara Kralja Čačka i zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić koja o predstavi kaže: “Kroz zvučno-poetske vinjete dvaju gradova, kombinirajući glazbu, dokumentarni materijal i radiofonsku izvedbu, pratimo struju svijesti dvaju likova čija zajednička prošlost izvire iz skrivenih kuteva njihove svakodnevice.” Nakon predstave slijedi mini koncert Obrnuti red stvari u sklopu kojeg će Kralj Čačka uz Ninu Bajsić izvoditi svoje autorske skladbe.

Osim ovog trodnevnog programa Noći Radioteatra uključuju i programe u mjesnom odboru Malešnica, kao i nekoliko zvučnih šetnji, od kojih će ona pod imenom Ja tjeram krdo riječi – stopama Vesne Parun zatvoriti manifestaciju 25. listopada u 18 sati.

Organizatori naglašavaju da su za sudjelovanje u zvučnim šetnjama potrebne slušalice, a sve ostale detalje i informacije u vezi programa možete saznati ovdje.

U finalnoj epizodi druge sezone u dvorištu mjesnog odbora nastanit će se privremeni Dvorišni radio koji će pratiti cjelodnevni program, a za sam kraj na pozornici će još jednom zaživjeti predstava Hoerspiel, mala igra za slušanje (i gledanje).

Program u subotu, 4. svibnja u 20 sati otvara glazbeno–poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen. Ovaj kazališno–radijski dijalog se sastoji od poetskih, proznih i glazbenih zapisa nastalih kao dijaloška razmjena tijekom zime i proljeća 2020./21. između zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić i beogradskog pjesnika, kantautora i slikara Nenada Marića (Kralj Čačka) koji se pojavljuju u naslovnim ulogama.

Nedjelju, 5. svibnja obilježava se Dan Radija Voćarska s cjelodnevnim emitiranjem koje započinje u 12 sati programom radijske grupe OŠ Remete, OŠ Vjenceslav Novak – Dubrava, OŠ A.G: Matoš – Ravnice i OŠ Vugrovec Kašina. U 14 sati slijedi Dobrosusjedski program za lijeno popodne s brojnim i raznovrsnim gostima, nakon čega se program nastavlja s prijenosom koncerta, kviza i predstave. Na kraju večeri, od 21.30 sati, Dvorišni radio koji uređuju i vode Marta Medvešek, Ljubica Letinić i Pavlica Bajsić preuzima KRADIO, radio studenata Akademije dramske umjetnosti.

RadioTeatar sve posjetitelje poziva da se izvedbama na Šalati pridruže uz 15-minutnu zvučnu šetnju Do Tošinih stuba koja kreće ispred Uranije na Kvaternikovom trgu 3, pola sata prije svake predstave.

Detaljan raspored programa doznajte ovdje, a dojmove s prošlogodišnjeg programa Radio Voćarska potražite u reportaži Marije Krstanović.

“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

Tko je Kralj Čačka zapravo? Ime mu je Nenad Marić, a rođen je u Čačku 1979. godine. Diplomirao je 2006. godine na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Od 2004. godine, bavi se kantautorskim radom pod pseudonimom Kralj Čačka. Godine 2014. izlazi mu prvi singl nazvan “Moj avatar” i daje nam naslutiti da se u njegovoj glazbenoj kuhinji zbiva nešto vrlo uzbudljivo. Pokušavali su ga strpati u raznorazne žanrovske ladice, čak ga nazivali i “srpskim Tom Waitsom”, no nakon lomljenja između jazza, rokenrola, šansona, ostalo je samo da se ovdje radi o jako posebnoj glazbi, prepunoj ljubavi i emocija, koja zarobljava srca svih onih koji ga slušaju.

U jesen 2016. u okviru izdavačke kuće LOM objavio je prvu zbirku poezije “Na margini”, a u zimu iste godine izlazi mu prvi album pod nazivom “Zemlja Snova” u izdanju Pop Depresije i Odličnog Hrčka kojeg ćemo imati priliku čuti u Močvari. Dolazi u trio sastavu koji osim njega čine Miladin Stojković za kontrabasom i Marko Marić za električnom gitarom.

Koncert počinje u 22 sata, a upad je 30 kuna.