O ovom ciklusu umjetničkih radova autorica manifestno piše: “Serija slika Postsezona bavi se gentrifikacijom Splita, posljedicom postkonfliktnih privatizacijskih zločina nakon raspada Jugoslavije te potpunim oslanjanjem na tercijarni sektor ekonomije-turizam.”

“Split, 1979. Izgrađen je Koteks, Bazeni Poljud, stadion na Poljudu, probijen željeznički tunel od Kopilice do centra, dovršava se Split 3. Gradi se grad, planski, za građane. Split, 2019. Od apartmana nema stana. Osigurano je 70 tisuća novih ležajeva u privatnom smještaju, slavi se rast broja noćenja, dok ja u roditeljskom domu pišem ovaj koncept, opraštajući se od Splita. Do kada će građani vrijediti samo kao statisti u ‘Mediteranu kakav je nekad bio’? Hoće li turizam krenuti u održivom smjeru? Što će ostati zapisano u betonu? Na popisu stanovništva? I hoće li moje ime biti na njemu?”, pita se autorica.

Kustosica izložbe Jelena Tamindžija Donnart u tekstu o izložbi taj manifest nadopunjava: “(…) Iako na prvi pogled na slikama nagrađivane mlade autorice Josipe Krolo promatrač ne nalazi protagoniste i korisnike prostora, one paradoksalno svojom tišinom govore više od riječi. One su tek prividno prazne, ali nisu ispražnjene značenjem. Bez prisustva ljudskog lika, radovi izvode cjelokupnu naraciju o kontekstu u kojima mediteranski čovjek obitava, pri čemu autorica poput arheologa traga za minulim vremenima kada su građeni prikazani objekti u njenom rodnom gradu Splitu – bazeni, stadioni, tereni Koteks, ceste, tuneli.”

Izložba se može posjetiti do 22. kolovoza radnim danima od 12 do 21 h u lađi X ARL.

Program koji je započeo predstavljanjem inicijative i upoznavanjem s teorijom i principima odrasta te smještanjem istih u kontekst grada Splita kao mjesta kojem prijeti potpuna urbanistička devastacija, prvi je dan okupljenima ponudio priliku da poslušaju i sudjeluju u panel raspravi Na rubu: Postoji li Split poslije turizma? koja je ugostila Jakšu Miličića, kultnog splitskog gradonačelnika (1967. – 1974.) i Ivu Babića, povjesničara umjetnosti, pisca i javnog i kulturnog djelatnika. Miličić, čiji je mandat obilježila velika demografska ekspanzija koju je pratio planski razvoj grada, u svojem je izlaganju usporedio nekadašnje s aktualnim stanjem, istaknuvši upravo dugoročan i kvalitetan pristup prostornom planiranju kao nasušnu potrebu današnjeg Splita i jedini način na koji se može doskočiti problemima izazvanim nekontroliranim zimmer frei turizmom. I Babić u turizmu – želji za putovanjem kao antropološkoj konstanti imanentnoj čovjeku, ali i jednom od najvećih zagađivača – prepoznaje okidač stanja u kojem se našao Split. Iako se budućnost grada, kao ni ostatka svijeta, ne doima optimističnom, upravo se neminovnost krize tijekom rasprave nametnula kao fenomen koji otvara prostor solidarnosti i sinergije – ključnih preduvjeta bilo kakve promjene. Na tom tragu Babić zaključuje kako “Splitu nedostaje kohezije, kako u fizičkom, tako i u intelektualnom smislu”, a kao moguće rješenje ovakvog stanja detektirao je veću uključenost građana i njihovo aktivno sudjelovanje u društvenom i političkom životu grada.

Ovakav zaključak poslužio je kao dobar uvod u iduću panel raspravu na kojoj je sedam predstavnika inicijativa, kako s lokalne i nacionalne, tako i s međunarodne razine, predstavilo primjere dobre prakse – priče o individualcima i grupama koje su započele detektiranjem zajedničkih problema, da bi zajedničkim radom izrasle u kvalitetne primjere produkcije urbanog prostora odozdo. Prvi takav primjer predstavila je Suzana Dobrić Žaja, arhitektica i stanovnica kvarta Trnjanske Savice koja je priču o uspješnoj borbi za očuvanje kvartovskog parka postavila u koordinate sinergijskog djelovanja struke i građana. Dobrić Žaja okupljenima je predstavila aktivnosti koje je inicijativa Savica ZA park poduzela, poput sastanaka susjeda, tiskanja informativnih letaka, radionice čitanja GUP-a pa sve do organizacije prosvjeda. Kroz njih je inicijativa zadobila povjerenje zajednice koja je naučila organizirati se i zajedno čuvati javni interes.

Dugogodišnje iskustvo u borbi za zajednička dobra ima pak udruga Zelena Istra osnovana 1995. godine, koju je na panelu predstavila Dušica Radojčić, voditeljica programa okolišne demokracije koja javnost uključuje u pitanja koja nisu nužno vezana samo uz okoliš, već obuhvaćaju i širu društvenu problematiku. Program okolišne demokracije kao mjere u kojoj je mišljenje javnosti inkorporirano u konačnu odluku o njihovom neposrednom okruženju nerijetko nailazi na otpor onih na pozicijama moći, kako zbog naviknutosti na donošenje odluka “iza zatvorenih vrata” tako i zbog nerazumijevanja pozitivnih utjecaja koje građanska participacija ima. Praksa sudioničkog upravljanja, koje je Radojčić predstavila na primjeru društvenog centra Rojc, nameće se kao jedno od rješenja za pasivnost i strah građana od javnog angažmana, ali i kao pokazatelj brojnih mogućnosti koje se otvaraju kohezijom, suradnjom i borbom za zajednički cilj.

Iza naziva ŠkoGrad (kombinacija riječi “škola” i “grad”) krije se participativni projekt “otvorene učionice”, serije događanja, interaktivnih i transdisciplinarnih diskusija na temu urbanizma i arhitekture, obrazovanja, pedagogije i umjetnosti, putem kojih se stvara novo razumijevanje odnosa škole i lokalne zajednice. U fokusu aktivnosti projekta je beogradsko prigradsko naselje Ledine, čiji se stanovnici svakodnevno suočavaju s brojnim neriješenim problemima, a kroz njih ŠkoGrad radi na razvijanju svijesti o položaju u gradu, na osnaživanju shvaćanja te pozicije te koristi školu kao platformu za informiranje i stvaranje svjesnih i aktivnih građana. Predstavnik inicijative Predrag Milić istaknuo je kako je motivacija za djelovanje bila povezivanje djece koja se, iako dijele zajednički prostor, sistematski odvajaju temeljem socio-ekonomskih situacija obitelji iz kojih potječu, a aktivizam ljudi koji stoje iza Škograda od početka je usmjeren protiv takvih diskriminatornih praksi. Predstavljen je dio brojnih aktivnosti koje su se odvile u protekle tri godine, kojima je zajednička uključenost zajednice, pri čemu su djeca, budući agenti društvene promjene, stavljena u prvi plan.

Dragan Žuvela (Društvo arhitekata Split), jedini lokalni predstavnik primjera dobre prakse, predstavio je pet tema na primjeru kojih se može prikazati djelovanje DAS-a, njihov cilj i ono što su, više ili manje uspješno, pokušali postići svojim djelovanjem u gradu Splitu. Žnjanski plato i bespravna gradnja ugostiteljskih objekata na pomorskom dobru, petstotinjak točkastih izmjena GUP-a u različitim kvartovima, splitski metro i izmještanje kolodvora, legalizacija kuća na Marjanu i planirana gradnja crkve u kvartu Split 3, primjeri su na kojima je, uz prikaz brojnih dokumenata, dopisa i medijskih isječaka, Žuvela pokazao kako struka može aktivno sudjelovati u svakodnevici grada, ali i uključiti građane; zagovaranjem i uvjetovanjem provedbe javnih i otvorenih arhitektonskih natječaja, inzistiranjem na strukovnim standardima pri svakoj prilici, organizacijom stručnih rasprava i pravog uključivanja struke i građana u procese donošenja odluka.

Da manjak stambenih prostora i prometna prezasićenost nisu isključivo lokalna problematika pokazao je i primjer Vilniusa, o kojem je govorio Algimantas Varpučanskis iz inicijative Co.Bustas. Kao alternativu nagomilanim urbanističkim i ekološkim problemima predstavio je ideju održivog kolektivnog stanovanja u predgrađima koja u mnogim sredinama i dalje imaju predznak nužnosti. Građani, naime, ne sele u predgrađa zbog želje već iz primoranosti, pri čemu stanovanje u predgrađu, umjesto rješenja, postaje problem za ljude koji si više ne mogu priuštiti život u gradu. Negativna strana stanovanja u predgrađu ogleda se u često lošijoj kvaliteti života, prvenstveno u manjku društvenih i kulturnih aktivnosti namijenjenih stanarima. Kao odgovor na probleme postojećih modela Varpučanskis predstavlja kolektivan model stanovanja koji je cjenovno dostupan, ali i otvara mogućnosti razvoja kulturno i društveno atraktivne životne sredine koja može transformirati život u predgrađima.

Na razvoju društvenosti naglasak je u primjeru društveno-kulturnog centra La Casa Invisible iz Malage kojeg je na seminaru predstavio Enrique España, a koji je nastao 2005. godine kada su stanovnici kvarta, aktivisti i umjetnici naselili zapuštenu zgradu u vlasništvu grada. Prepoznavši zajedničke točke Malage i Splita, prvenstveno u turistifikaciji ovih gradova, España je objasnio kontekst nastanka centra, prostora koji kroz različite kulturne i društvene programe omogućuje rast i razvoj kreativne, kritične i angažirane zajednice te osigurava socijalnu pravdu i slobodan pristup kulturi, umjetnosti i znanju. Model upravljanja centrom temelji se na ideji pravednosti i izravnom sudjelovanju lokalne zajednice u osmišljavanju, razvoju i upravljanju javnim politikama. U srži djelovanja ovih aktivista od početka stoji otpor koji je bio potreban za pokretanje inicijative (ulaskom u napušteni gradski prostor), ali i u daljnjem djelovanju u borbi protiv monetizaciji kulture koju Malaga danas koristi kao glavni adut u privlačenju turista. Prostor Case Invisible odgovor je na pretvaranje grada u svojevrsni tematski park kojem je svrha zabavljanje turista i zarada od istih, a España ističe kako ga je važno promatrati ne samo kao reakciju na situaciju u kojoj se Malaga nalazi, već kao inovativan način generiranja alternativnih načina korištenja javnih prostora u gradu.

Antonella Milano došla je ispred arhitektonske prakse Ecosistema Urbano iz Madrida predstaviti projekte u domeni arhitekture, urbanog dizajna i prostornog planiranja koji se ističu po svojoj participativnoj i inkluzivnoj metodologiji rada. Kolektiv djeluje između arhitekture i sociologije, a od 2000. godine dobitnici su više od sedamdeset međunarodnih nagrada i natječaja. Milano je predstavila ključne procese i metode u radu na nekim od recentnih projekata – ono što se ističe kao ključno je uključivanje zajednice u projekte, ali i korištenje tehnologije i obraćanje pozornosti na okoliš. Poticanje angažiranosti građana odvija se na nekoliko načina i razina kod svakog projekta, ali je uvijek ključno osvijestiti da su zajednica i pojedinci odgovorni sudionici u svim ovim procesima.

Diskurzivni dio seminara Grad na rubu katastrofe ponudio je tako priliku za refleksiju nad stanjem u kojem se Split našao, ali i dobre primjere mogućih djelovanja u suočavanju s problematikom gradskih prostora, urbanističke devastacije i štetnih utjecaja turistifikacije. Iako kontekstualno i izvedbeno različiti, iz ovih se primjera dobre prakse mogu izvući smjernice za aktivno i konkretno djelovanje; u prvom se planu ističu angažiranost građana i struke, njihov međusoban dijalog, ali i dijalog s gradskim vlastima. Potrebe lokalne zajednice pritom bi trebale biti na najvišoj poziciji na listi prioriteta u bilo kakvom djelovanju te bi moguća rješenja svakako trebala odgovarati na njih i poticati sinergiju građana, struke i gradskih vlasti, pri čemu je nužno da građani osvijeste vlastitu ulogu u svim procesima djelovanja. Također, kao preduvjet svakog aktivizma, bilo od strane građana ili struke, trebao bi postojati otpor prema neadekvatnim rješenjima i stanju u koje je Split, kao i mnogi drugi europski gradovi, zapao uslijed turistifikacije koja je, čini se, trenutno njegova najveća boljka. Ipak, ako je suditi prema ovom seminaru, čini se da se otpor kod Splićana polako, ali sigurno, budi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Centar Koteks Gripe spada među kompleksne prostorne zahvate Splita uoči Mediteranskih sportskih igara 1979. godine, a često se predstavlja kao “prvi trgovački centar” socijalističke Jugoslavije i svojevrsna kulminacija ideje integriranog konzumerizma. U jednom od uvodnih tekstova Tvrtko Jakovina piše kako su “sedamdesete vjerojatno bile desetljeće s najugodnijim životom, sve više ljudi je putovalo i živjelo elemente potrošačkog društva”. Slično ističe i Igor Duda koji kaže kako je u “ozračju sedamdesetih daljnji procvat potrošačke kulture nastavio biti znak sretnoga suživota socijalizma i konzumerizma jer je potonji dokazivao uspješnost prvoga, i vjerovali su neki, ubrzavao njegov put prema komunizmu u kojem bi sve potrebe morale biti zadovoljene”. Iz gledišta građanina koji je kao potrošač mogao imati više, kaže Duda, sedamdesete su bile izvrsne godine, jer živjelo se bolje i zarađivalo više no u prethodnim razdobljima.

Izgradnja trgovačkih sadržaja, uz nove stanove i dostupnu javnu infrastrukturu, imala je za cilj poboljšati svakodnevicu građana te je bila dio programa uspostave socijalističke države blagostanja. Osim u gradskim centrima, novi se trgovački sadržaji, takozvani opskrbno-trgovački centri, planiraju kao prateći sadržaji novih stambenih naselja koja niču na dotadašnjoj gradskoj periferiji. Za razliku od Zapadnih modela velikih trgovačkih centara u kojem je naizgled javni prostor kontroliran u svakom pogledu, od njegovog izgleda do načina na koji će se koristiti, Koteksov javni prostor je autentičan i dostupan, objašnjavaju u tekstu Od robnih kuća do trgovačkih centara u poslijeratnom razdoblju Sanja Matijević Bračot i Ana Grgić. Također, jasna “urbanotvorna ambicija” Koteksa uvjetuje da se o njemu razmišlja ne samo kao arhitektonskom djelu, već kao dijelu grada i u tom smislu treba ga i sačuvati.

Mediteranske sportske igre bile su do tada jedan od najvećih jugoslavenskih organizacijskih pothvata. Tadašnji značaj Igara u mnogočemu je nadmašivao njegov današnji status i Splitu su poslužile kao dobar povod za mnogo veće investicije i sagledavanje cjelokupne sportske, komunalne, prometne, tehnološke i kulturne infrastrukture grada. Veliki graditeljski zahvati bili su omogućeni potpisivanjem Društvenog dogovora o financiranju Igara kojim je ono podijeljeno na tri jednaka dijela između Grada Splita, SR Hrvatske i SFR Jugoslavije, što je na kraju dovelo do jednih od najuspješnije organiziranih Mediteranskih igara u uvjerljivo najmanjem gradu koji je do tada bio domaćin. Uz prometnu i turističku infrastrukturu koja je za potrebe Igara proširena ili nanovo izgrađena, temeljna su ipak bila ulaganja u izgradnju brojnih sportskih objekata među koje je spadala i velika sportska dvorana na Gripama prema projektu Jankovića i Rožića. Neposredno nakon sportske manifestacije Rožić je samostalno realizirao i preostali dio kompleksa  koji je uključivao trgovački centar Koteks. “Centar na Gripama predstavlja rijedak splitski primjer ambicioznog prostornog zahvata koji je u cjelini realiziran kako je izvorno i zamišljen, a ističe se i zbog činjenice da je to jedan od relativno rijetkih reprezentativnih zgrada javne namjene realizirane u vrijeme apsolutne dominacije stambene izgradnje”, opisuje Darovan Tušek.

Iako je u vrijeme otvaranja Koteks bio svojevrsna atrakcija, zbog ekonomske krize koje je uslijedila njegova je slava bila kratka. Političke promjene s kojima je došla i netransparentna privatizacija, također su ubrzale njegovo “starenje” i polagano propadanje. I premda postoji stručni konsenzus oko njegove vrijednosti još uvijek ne postoji dogovor oko njegovog očuvanja i stavljanja u upotrebu njegovih zapuštenih dijelova. Posebnu opasnost predstavlja mogućnost rušenja kompleksa u svrhu novih investicija, koje se spominje još od 2010. godine. Slične tendencije vidimo i na primjeru drugih Jankovićevih zdanja u Novom Sadu, Sarajevu i Prištini koje sa splitskim kompleksom stvaraju svojevrsnu cjelinu i neprocjenjivu baštinu. Jedan dio publikacije stoga je posvećen ostalim Jankovićevim radovima, a Inicijativa koja stoji iza projekta Motel Trogir poziva na regionalno osnaživanje kako bi se ovi kompleksi očuvali i osuvremenili.

Važan dio projekta Motel Trogir od samog početka predstavlja umjetnički segment usmjeren na kontekst modernistički izgrađenog okoliša u Dalmaciji, posebno u razdoblju od 1960-tih do 1980-tih. Segment programa naziva URBANE PRAZNINE_RETHINKING THE VOID fokusira prostor kompleksa Koteks Gripe kroz privremenu umjetničku reanimaciju, a želi ga se afirmirati kao zajednički prostor kroz niz performativnih akcija.

Cilj akcija je i pokrenuti proces (pri)sjećanja što je Koteks značio za Split 1980-tih i kasnije, te ga simbolički ponovno aktivirati kao važan javni prostor za grad, danas i u budućnosti. Pokušaj je to i testiranja “afektivnog kapitala” u slučaju Koteks, za koji jedni tvrde da se nije stigao formirati budući da je “nastao prekasno, premalo je zaživio i prebrzo utonuo u stagnaciju da bi se stvarno utisnuo u mentalni krajobraz stanovnika Splita” (J. Pavičić). S druge strane, nema stanovnika Splita srednje i starije generacije koji ne pamte prodajni centar Koteks po dobrim trgovinama i restoranima, prvoj splitskoj pizzeriji, disco-klubu i reklami s Radio Splita o svim putevima koji vode upravo u – Koteks.

Putem javnog natječaja lansiranog krajem veljače 2017. odabrane su tri umjetničke intervencije koje će se realizirati u gradu Splitu, prvenstveno unutar kompleksa Koteks Gripe, ali i na niz drugih točaka u gradu. 

U petak, 7. srpnja Siniša Labrović vodi performativnu šetnju gradom pod nazivom Ivica & Marica, od sportsko-prodajnog centra Koteks do prodajnog centra Joker. Start je na Koteksu, podno Cukarina u 19 sati.

U subotu, 8. srpnja u 17 sati Gildo Bavčević izvodi performans Balans bijele. U 19 sati u suradnji s umjetnikom također na Koteksu odvija se izvedba kolektivne akcije, a građani se pozivaju na sudjelovanje. 

Istog dana u 21. sat predstavljanje je novog broja časopisa za arhitekturu i urbanizam DANS (Društvo arhitekata Novog Sada) s fokusom na modernizam i razgovor s arhitektom Aleksandrom Bedeom na Koteksu, na skalinama. 

Rad Mate Jurića realizirat će se u jesenskom segmentu projekta Motel Trogir.