Način na koji je na 9. sjednici Gradske skupštine, koja se održala krajem veljače, odbijen prijedlog Kazališnog vijeća Zagrebačkog kazališta mladih da kao novi ravnatelj te kuće bude izabran glumac i član ansambla Danijel Ljuboja pokazao je da je vladajuća većina odustala i od minimuma obzira prema demokratičnosti procedure i autonomiji kulturnih institucija.

Da ih ništa neće spriječiti u gotovo pa dojmljivom redefiniranju donjih granica političkog ponašanja vladajući su odlučili demonstrirati već na sljedećoj sjednici, koja je sa zasjedanjem započela u četvrtak, 22. ožujka i završila sljedeći utorak. Najava da se priprema osobito neugodan rasplet priče sa ZKM-om zastupnike je dočekala, kako je naveo Marko Torjanac, u 9 ujutro na klupama Skupštine u obliku prijedloga Zaključka o razrješenju i imenovanju članova Kazališnog vijeća, za koji je Odbor za izbor i imenovanja kao predlagatelj zatražio da na dnevni red bude uvršten po hitnom postupku.

U njemu se, dakako, uz smjenu predsjednice Vijeća Kostadinke Velkovske koja je to sama zatražila, traži i smjena opozicijskih vijećnika Borisa Babića i Gorana Sergeja Pristaša koji su se priklonili vijećnicima i ansamblu ZKM-a i odbili podržati ponovni izbor Bandićeve saveznice Snježane Abramović Milković na mjesto ravnateljice.

Prijedlog razrješenja Odbor za izbor i imenovanja donio je isto jutro, netom prije početka Skupštine, i to na inicijativu Kluba gradskih zastupnika Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, Zelene liste i Narodne stranke – Reformisti. Kako stoji u dopisu predlagatelja, takvo brzinsko djelovanje Odbora i hitnost procedure opravdani su kako bi “Vijeće čim prije započelo s radom u punom sastavu”.

Ovo svakako zvuči vrlo ozbiljno – zasigurno nitko ne želi da Vijeće ne može raditi u punom sastavu – no problem je što je riječ o potpunoj besmislici. S obzirom da se u sklopu istog prijedloga odlučuje o razrješenju postojećih i imenovanju novih vijećnika, jednako tako ga se moglo uputiti u redovnu proceduru i staviti na dnevni red u travnju, a Vijeće bi najnormalnije – u isto tako punom, samo krivom sastavu – radilo do tada. To bi, međutim, ostavilo mogućnost da isto Kazališno vijeće odlučuje o ponovljenom natječaju za ravnatelja ZKM-a ili bar odgodilo inauguraciju Snježane Abramović Milković na mjesto za koje vladajući kao da se trude otvoreno pokazati da joj je namijenjeno.

Odbor za izbor i imenovanja pod vodstvom neobjašnjive Milane Vuković Runjić tu nije prestao, odlučivši usput redefinirati pojam i birokratski žanr obrazloženja na način da u priloženom dokumentu Babićevo i Pristaševo razrješenje niti jednom rečenicom ne – obrazlaže! U tekstu Obrazloženja, doduše, nailazimo na prikaz čl. 31 Zakona o kazalištima koji definira strukturu i izbor članova kazališnih vijeća, nailazimo također i na informacije o datumu izbora aktualnih vijećnika i predlagatelju novih, ali nigdje u njemu nije moguće pronaći ekstravagantne podatke poput razloga i pravne osnove razrješenja.

Oporba je, srećom, ovo prepoznala pa je od predlagatelja zatražila argumente, no oni se, naravno, u četvrtak nisu dogodili – najvjerojatnije zato što ih predlagatelj nije ni imao. Da ih nije čak u stanju ni u minimalno suvislom obliku naknadno smisliti Odbor za izbor i imenovanja pokazao je u ponedjeljak, 26. ožujka, na dan kada je na glasanje konačno došao njegov prijedlog.

Suočen s činjenicom da ne može predlagati razrješenja legitimno izabranih vijećnika bez ikakvih argumenata i formalnih temelja, Odbor je na sjednici održanoj još jednom neposredno prije početka sjednice Skupštine izradio “dopunu” obrazloženja – odnosno, po prvi puta je zbilja nešto i pokušao objasniti. Iako bi oni raspoloženiji za šalu mogli s pravom ustvrditi da je možda bolje da do tog pokušaja nije ni došlo, treba biti zahvalan na ovom otisku razmišljanja aktualne vlasti koji uistinu zaslužuje biti dokumentiran.

Što, dakle, u njemu stoji? Primjerice, da su vijećnici o prijedlogu novog ravnatelja glasali “unatoč saznanju da je [sic] jednom od članova Kazališnog vijeća iz kolektiva [sic] ističe mandat te da je ustanova izbrala [sic] drugog predstavnika u Kazališno vijeće”. Elementarna neuređenost teksta mogla bi zbuniti čitatelja: spomenutom članu vijeća mandat u trenutku odlučivanja, naime, nije istekao – on se naprosto približavao svome kraju. Sve je, dakle, bilo potpuno u skladu s procedurom pa je teško naslutiti čime su se vodili članovi Odbora kada su procijenili da je dobra ideja osloniti se na ovakav argument u obrazloženju.

Naime, zbilja ne treba poznavati nijedan komad propisa relevantan za ovu situaciju da bi bilo jasno da se ovlasti vijećnika ne mijenjaju ovisno o tome jesu li tri godine, dva tjedna ili 48 sati i 30 minuta udaljeni od isteka mandata. Pritom, sve i da je nekim neobičnim spletom okolnosti došlo do toga da je jednom od članova Vijeća istekao mandat, potpuno je bizarna ideja da bi gospodin Babić ili gospodin Pristaš bili odgovorni za to – odgovornost je isključivo na kazališnoj kući iz čije kvote se bira “sporno” vijećničko mjesto. Razmotrimo li ga s bilo koje strane, ukratko, ovaj uistinu besmislen argument najbolje govori o uvjetima u kojima se ovo razrješenje, kao i čitava priča oko ZKM-a, odvijaju na razini gradskih vlasti.

Ne čudi stoga da ni ostatak obrazloženja ne djeluje iole suvislije. U daljnjem tekstu doznajemo tako da se Babić i Pristaš razrješavaju dužnosti i “temeljem članka 43. alineje 3. Statuta ZKM-a, koji propisuje da se član Kazališnog vijeća može razriješiti ako svojim ponašanjem povrijedi ugled i dužnost koju obnaša”. A kako su povrijedili ugled i dužnost koju obnašaju? Nesavladiva logika predlagatelja tvrdi – time što su predložili kandidata koji “nije dobio podršku Gradske skupštine koja je Kazališno vijeće i imenovala”. Da ne bi ostalo samo na tome, dalje se navodi kako je “tijekom postupka izbora ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih ta ustanova s iznimnim rezultatima u kulturnom životu Grada Zagreba i sa značajnom međunarodnom reputacijom predstavljena u negativnom kontekstu, ne govoreći pritom i o šteti po ugledu aktualne ravnateljice Snježane Abramović Milković, ugledne zagrebačke i hrvatske umjetnice.” 

Teško je odabrati razinu na kojoj citirano ima manje smisla. Ponajprije, potpuno je netočno da su ZKM i Abramović Milković predstavljeni u medijima u negativnom kontekstu – upravo suprotno, prije bi se moglo reći da su najveći mediji poput Večernjeg lista i tportala bili upregnuti u promoviranje aktualne ravnateljice i njenih postignuća. Drugo, sve najvažnije kritike koje su bile upućivane Abramović Milković tijekom zadnja dva mjeseca poznate su unatrag gotovo četiri godine, počevši s propitivanjem njezinog dolaska u ZKM do situacije sa Zagrebačkim plesnim centrom. Kakve veze Pristaš i Babić imaju s time da su se te kritike, potpuno logično, ponovno počele spominjati u trenutku kada se bira novi ravnatelj, znaju samo u Odboru za izbor i imenovanja.

Završni argumentacijski salto mortale pripao je ipak predsjednici Odbora Milani Vuković Runjić koja je na samoj raspravi na Skupštini izjavila, referirajući se na raniju raspravu na sjednici Odbora, da je ugled narušen i time što u programu Danijela Ljuboje (!) “nije uvažen rad Snježane Abramović Milković”. Dakako, nema nijednog razloga zbog kojeg bi Ljuboja morao u svom programu uvažiti rad svoje protukandidatkinje, a posebno je neobično tvrditi da su članovi Kazališnog vijeća odgovorni za to. Ukratko, pored sve brige za javnu sliku ZKM-a, čini se da je jedini ugled koji je u ovoj priči ispario onaj Odbora za izbor i imenovanja i Gradske skupštine, i to isključivo trudom njegovih članova i njegove predsjednice.

U ovako postavljenoj situaciji, bilo je evidentno da je rasprava tek naporna distrakcija koja odgađa zacrtano raspuštanja Kazališnog vijeća, a glasanje je to konačno i potvrdilo. S obzirom na čitav tijek natječaja za ravnatelja ZKM-a, rasplet koji nam je serviran zapravo je potpuno u skladu s načinom na koji se gradska vlast postavila prema ovom pitanju, ali i prema čitavom kulturnom polju. Suština stvari se ionako već odigrala na prethodnoj Skupštini, a ovaj je neugodan zaključak tek daljnja potvrda destruktivne kulturne politike koja je zavladala u Zagrebu i državi. Hoće li ona u nekom trenu ipak pokazati znakove posustajanja neće, međutim, toliko ovisiti o prokazivanju njenih nelogičnosti i njenog proceduralnog nemara, nego o kapacitetima radnika i radnica u kulturi da joj konačno pruže neki tip kolektivnog, solidarnog otpora. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kada je 18. siječnja Kazališno vijeće Zagrebačkog kazališta mladih umjesto dotadašnje ravnateljice Snježane Abramović Milković odlučilo predložiti glumca Danijela Ljuboju za novog ravnatelja, učinilo se to, unatoč Ljubojinoj relativnoj javnoj anonimnosti, kao pozitivan zaokret u ZKM-ovu funkcioniranju. Ponajprije je ohrabrujuće djelovala činjenica da se Ljuboja na natječaj prijavio kao svojevrsni kandidat kuće – njegovu je kandidaturu, pokazalo se u zapisniku Vijeća, službeno podržalo čak 25 od 30 stalnih članova ansambla, čime je kulminiralo izgleda kontinuirano nerazumijevanje na liniji ansambl-ravnateljica.

Kazališno je vijeće ovaj izuzetno važan faktor očekivano uzelo u obzir – uistinu je teško razabrati smisao u nasilnom nametanju ravnateljice sâmoj jezgri kazališta – navodeći u tekstu Prijedloga kako “program kandidata Danijela Ljuboje sugerira bitno veću sklonost suradničkom radu s ansamblom ZKM-a te timom dramaturga i redatelja koje planira uključiti u sve procese umjetničkog odlučivanja”, dok je sâm Ljuboja u intervjuu “pokazao puno veću blizinu zaposlenicima ZKM-a i kreativna rješenja za njihova izražena nezadovoljstva sadašnjom upravom”.

Korporativnomedijske reakcije na prijedlog Ljubojinog izbora uglavnom su se kretale u domeni iznenađenosti, dok se u disciplini nekritičkog mahanja nagradama kao valjda osnovnim smislom postojanja jedne kulturne institucije posebno istaknuo Večernji list člankom Ni 32 nagrade nisu dovoljne za prolaz Snježane Abramović Milković. No ništa od navedenog ni izbliza ne konkurira komentaru Tomislava Čadeža Samoupravljanje u Zagrebačkom kazalištu mladih objavljenom 1. veljače u Jutarnjem listu, koji na zastrašujući način jaše na konzervativno-neoliberalnoj histeriji oko bilo čega što se može dovesti u (koliko god halucinantnu) vezu s Jugoslavijom. Sadržaj Čadežova teksta potpuno je nebitan – mogao je Čadež mirne duše ispod naslova pritisnuti tipku “a”, tako ispuniti karticu i pol znakova i stvar eventualno malo razlomiti u paragrafe, jer cilj je njegova komentara bio isključivo u tome da u javni prostor pusti riječ “samoupravljanje” i potpali vatru.

U tom smislu, njegove je teze bespredmetno komentirati, a o dosljednosti Čadežove pozicije u ovom slučaju ionako je dovoljno rekao Boris Postnikov. Njegov je tekst, međutim, bio bitan kao navjestitelj onoga što će u daljnjem raspletu odigrati one političke instance kojima ovakvi tekstovi igraju na ruku. Kako nalaže procedura, prijedlog Ljubojinog imenovanja prvo je išao gradonačelniku i Odboru za izbor i imenovanja pri Gradskoj skupštini. Suprotno uobičajenom tijeku stvari, i jedna i druga instanca prijedlog su odbile. No dokumenti kojima to čine uistinu su sjajan prikaz netransparentnosti procedure: u njima, naime, ne stoji apsolutno nijedan argument kojim bi se opravdala takva odluka, a umjesto pojašnjenja, sadrže oni tek izjavu da se prijedlog Kazališnog vijeća ne podržava.

Škrtost tih dopisa samo je naoko u skladu s uobičajenim komunikacijskim navikama u ovakvim postupcima – istina jest da se i drugdje sadržaj sličnih dokumenata svodi na “da” ili “ne”. No dok je u slučaju prihvaćanja prijedloga nekog imenovanja takvo što donekle logično zato što se prihvaća postojeće obrazloženje predlagatelja, minimum transparentnosti i demokratičnosti nalaže da se u suprotnom slučaju ponudi neka protuargumentacija iz koje je moguće razabrati razloge za kontriranje tijelu koje je sâma Skupština izabrala i delegirala kao nadležno i kompetentno za provođenje izbora. Osobito se to odnosi na Odbor za izbor i imenovanja koji se takvim prijedlozima pretežito i bavi, pa se samo kao poražavajuće može opisati njegovo odbijanje da navede argumente zbog kojih Ljuboju jednoglasno ne smatra dovoljno dobrim kandidatom.

Konačni znak da će Ljuboja pasti na Skupštini došao je 19. veljače kada je Odbor za kulturu pri Gradskoj skupštini donio podjednako rječitu odluku kojom obznanjuje da “uz glasove (1 ‘za’, 2 ‘protiv’ i 1 ‘suzdržan’) nije prihvatio navedeni Prijedlog”. Pa iako je teren bio pripremljen za završni čin, ništa nas uistinu nije moglo pripremiti za način na koji će se stvar odigrati, odnosno za sramotni sadržaj rasprave o Ljubojinom izboru, koja se održala u ponedjeljak, 26. veljače na drugom dijelu 9. sjednice Gradske skupštine.

S obzirom na temu, možda bi ovu priču uistinu najprimjerenije bilo prikazati jednim dramskim tekstom – farsičnim transkriptom sjednice koji je, srećom, zabilježio portal Teatar.hr. Ponajprije se kao skandalozan izdvaja “doprinos” predsjednice Kazališnoga vijeća ZKM-a Kostadinke Velkovske koja je, podsjećamo, od petoro članova Vijeća jedina glasala protiv Ljuboje. Umjesto da, kao što bi jedino bilo primjereno, Velkovska predstavi obrazloženje Kazališnoga vijeća, ona ga se u svojem uvodnom izlaganju na sjednici Skupštine uopće nije dotakla, što ju nije spriječilo da iznese svoj dojam o ishitrenosti odluke tijela koje bi trebala predstavljati neovisno o tome sviđaju joj se njegovi zaključci ili ne.

Koliko je zanimljivo Velkovskino postupanje usputno je otkrila Dubravka Brezak Stamać, predsjednica Odbora za kulturu, koja je u svojem izlaganju navela kako Velkovska ne samo da ni na sjednici Odbora nije prezentirala stav Kazališnog vijeća, nego tekst obrazloženja uopće nije ni ponijela, zbog čega ga je morala pročitati sâma Brezak Stamać. Nažalost, javnosti u uvodnim izlaganjima nisu ponuđeni ni protuargumenti Odbora za izbor i imenovanja i Odbora za kulturu – njihove predsjednice samo su ukratko ponovile rezultate glasanja – pa je već u startu postalo jasno da će se rasprava voditi bez elementarnih argumenata, odnosno da oni nisu ni bitni s obzirom na namjere vladajućih.

Zapanjujuće je da ni uza sav trud oporbenih zastupnika ni ostatak rasprave nije ponudio razloge za odbijanje Ljuboje, a u tom smislu posebno istaknutom zaslužuje biti jedna napomena predsjednice Odbora za izbor i imenovanja Milane Vuković Runjić da je “sigurno da […] u tom programu gospodina Ljuboje piše ili ne piše nešto zbog čega smo donijeli ovakvu odluku”. S obzirom na tu ispražnjenost od ikakvog obrazloženja, rasprava je u ozračju unaprijed pripremljenog, gotovog čina na vidjelo iznijela neke druge aspekte shvaćanja odnosa prema kulturi u dijelu Skupštine.

Možda i najuočljiviji površinski element rasprave bila je uvredljivost retorike pojedinih sudionica i sudionika koji su se protivili Ljubojinu imenovanju, kao i njihova zapanjujuća spremnost da bez ikakve zadrške iznose opasne besmislice. Tako je, primjerice, gospođa Velkovska na gospodina Ljuboju u stilu Vesne Pusić referirala kao na “malog”, dok je potpredsjednica Skupštine Jelena Pavičić Vukičević hladno ustvrdila da su djelatnici ZKM-a bili protiv pripajanja ZPC-a “jer to znači više posla” te da su se najviše bunili “oni koji su taj prostor koristili za plesanje oko štange”.

No zadržavanje na ovakvim ispadima, koliko god bili zabrinjavajući, možda i nije najuputnije: govore nam oni više njihovim autorima i autoricama nego o suštinskim aspektima situacije sa ZKM-om. A njih je u svojoj bizarnoj maniri u nekoj mjeri točno artikulirao Zlatko Hasanbegović inzistirajući na problemu Kazališnih vijeća i izbora ravnatelja kao na ponajprije političkom pitanju, što je uočila i rotacijska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović Vuković. I koliko god da su standardno nesuvisle njegove interpretacije o “parapolitičkom puču” u ZKM-u ili komični njegovi spinovi poput onog elementarnog nerazumijevanja Pirandella, Hasanbegović se time još jednom pokazao sposobnim iskoristiti slijepe točke liberalno-lijeve, depolitizirane kulturne politike.

Na stranu što Hasanbegović misli pod “politikom”, ovdje se, naime, na određen način uistinu i radi o samoupravljanju, iako ideja da se pri izboru ravnatelja neke institucije u obzir uzima stav njezinih radnika nema nikakve veze s navodnim jugoslavenskim uzorom – zasigurno ne u jeftinom huškačkom smislu u kojem tu vezu proizvodi osovina Čadež-Hasanbegović. To jest, pitanje ZKM-a ponajprije se tiče modela upravljanja kulturnim institucijama i njihove demokratizacije, a ne stručnosti članova kazališnih vijeća – ali ni njihove stranačke pripadnosti. Postojeći sustav ograničene autonomije očito uključuje mogućnost provođenja nasilne kontrole nad kazalištima, a ZKM-ov je slučaj to na posebno ružan način podcrtao.

Kao što je više zastupnika istaknulo tijekom rasprave, ovakvim se postupanjem efektivno dokida smisao kazališnih vijeća jer je poruka većine u Gradskoj skupštini da autonomija postoji isključivo dok se biraju “njeni” kandidati. Zanimljivo, osobni stav po ovom pitanju pojasnila je i predsjednica Odbora za kulturu, gospođa Brezak Stamać, koja je napomenula kako ne vidi problem u prevladavanju oporbe u ZKM-ovom Kazališnom vijeću, smatrajući to iz perspektive sastava drugih kazališnih vijeća reprezentativnim za ukupni sastav Skupštine. Brezak Stamać je također iznijela mišljenje kako postojeće stanje čini autonomiju kazališta samo prividnom i pozvala na prihvaćanje Ljuboje kao novog ravnatelja.

Aktualno je Kazališno vijeće ZKM-a, koje teško da će opstati u ovom sastavu, svoju odluku o izboru Ljuboje prije svega temeljilo na demokratičnim kulturnopolitičkim razlozima, a ne na stranačko-političkim ili na strukovnim – primjerice, na ideji da je autonomno upravljanje ZKM-om važnije od broja nagrada dodijeljenih kazalištu tijekom Abramovićina mandata. U tom važnom izboru leži možda i najveća vrijednost njihovog odbijenog prijedloga. Što se raspleta krize u ZKM-u tiče, moglo bi biti zanimljivo ispratiti Abramovićin odnos prema ovoj situaciji, budući da ovoga puta nema prostora za interpretaciju je li bila potrebna politička intervencija da joj se omogući stupanje na ravnateljsku funkciju te jesu li i koliko narušeni odnosi između nje i ansambla. Daleko zanimljivije od njene reakcije, međutim, mogla bi biti reakcija onih koji su podržali Ljuboju. Proceduralno nasilje koje su odlučili izvršiti oni u posjedu moći moglo bi poslužiti kao poticaj da se ZKM-ovi radnici pokušaju izboriti za autonomiju svojeg kazališta. Umjesto gubljenja energije na Hasanbegovićeve bizarne i banalne ispade i onkraj konstrukcije politike kao stranačkih križaljki, ZKM-ov slučaj, iako poražavajuć, otvara tako prostor za političko djelovanje prema općim uvjetima za demokratizaciju kulturnog polja.

Čitav mandat Snježane Abramović Milković na mjestu ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih kao da je obilježen raskorakom između onog površinskog, vidljivog i mjerljivog te onog zakulisnog. U tom smislu, dva su najvažnija refrena pratila njezin dosadašnji rad: prvi o iznimnoj posjećenosti predstava – kako u smislu ukupnog broja gledatelja koji su prošli kroz ZKM, tako i visoke prosječne “popunjenosti” svake izvedbe – i njihovoj nagrađivanosti te drugi o narušenim unutarnjim odnosima i političkim trgovinama.

Podsjetimo, Abramovićin je dolazak na mjesto ravnateljice bio sporan prije nego što je službeno postojao i kao teoretska mogućnost. Tako je dio medija još prije raspisivanja natječaja pisao o Abramović Milković kao osobi kojoj je kao Bandićevoj kandidatkinji na prethodnim lokalnim izborima to mjesto “namijenjeno”. Tim sumnjama težinu je dala fantastična slučajnost da je ZKM-ovo Kazališno vijeće svega par dana prije raspisivanja promijenilo uvjete na način da kandidat za ravnatelja više nije morao posjedovati diplomu humanističkog ili umjetničkog studija – čime je uklonjena formalna prepreka upravo za Abramovićinu prijavu.

Takav problematičan, sumnjom u političke aranžmane obilježen izbor bio je praćen i negodovanjem, kako navodi sama Abramović Milković, zbog činjenice da dolazi s plesne, a ne u užem smislu kazališne scene. Sve navedeno činilo je okvir unutar kojeg su se ispod površinskog funkcioniranja Kazališta uspostavljali ravnateljičini odnosi unutar kuće, a osobito se to odnosi na ansambl kao njenu nosivu skupinu.

Razmimoilaženja u kući došla su do izražaja nakon vjerojatno najproblematičnijeg događaja za vrijeme Abramovićina mandata – samovoljnog “oduzimanja” Zagrebačkog plesnog centra Institutu za ples i pokret i njegovog pripajanja ZKM-u. Takav je potez gradskih vlasti velik dio plesne scene ocijenio kao dokidanje autonomije plesne umjetnosti, a tom je prigodom na stranu autonomnog ZPC-a – a time, implicitno, protiv Abramović – javno stao i ZKM-ov ansambl. Uslijedile su brojne kritike na račun Abramovićina postavljanja spram pitanja ZPC-a, čemu nije doprinijelo ni ZKM-ovo cenzuriranje javne podrške njenim kritičarima nakon jedne izvedbe u sklopu Tjedna suvremenog plesa.

S ovim je balastom, dakle, Abramović Milković ponovno pristupila natječaju za izbor ravnatelja Kazališta i – bar na razini odluke Kazališnog vijeća kao ključne instance – izgubila od jedinog protukandidata, člana glumačkog ansambla Danijela Ljuboje. Odluku o Ljubojinom izboru Vijeće je s četiri glasa naprema jedan donijelo na svojoj drugoj sjednici, održanoj 18. siječnja, tijekom koje su obavljeni i intervjui s kandidatima. Za Ljuboju su kao novi “vanjski” vijećnici glasali redatelj i koreograf Goran Sergej Pristaš i odvjetnik Boris Babić, kao i oba predstavnika ZKM-a, glumci Jasmin Telalović i Petar Leventić, dok je Abramović podržala samo predsjednica Vijeća Kostadinka Velkovska.

Da Telalovićevo i Leventićevo svrstavanje uz Ljuboju ukazuje na otuđenost dosadašnje ravnateljice od kičme Kazališta potvrđuje i uvid u zapisnik s navedene sjednice: u njemu stoji da su ZKM-ovi vijećnici “predočili pismo podrške kandidatu Ljuboji u kojem stoji da ga podržava 25 članova ansambla”, što čini oko tri njegove četvrtine. U tom smislu, čini se da je Abramovićin vjerojatan odlazak ponajprije stvar nepovjerenja unutar kuće i narušenih odnosa koje pozitivni kvantitativni pokazatelji, predvidljivo fetišizirani u korporativnim medijima, naprosto ne mogu nadomjestiti.

Što se sâmih priloženih programa tiče, iscrpnije i fokusiranije djeluje onaj Abramovićin, što i ne čudi s obzirom na producentsko i ravnateljsko iskustvo koje u usporedbi s Ljubojom posjeduje. Na razini osnovnog sadržaja, međutim, oboje detektiraju slične probleme – iako s različitim naglascima. I Abramović Milković i Ljuboja tako ističu slabu diversificiranost ZKM-ovih prihoda kao prijetnju održivosti, prepoznajući u fondovima i programima Europske unije priliku da Kazalište pronađe druge financijske oslonce. Oboje također prepoznaju važnost zapošljavanja novog kreativnog, tehničkog, organizacijskog i drugog osoblja, uz uočljivu razliku u naglasku po pitanju mjesta kućnog dramaturga. Uzevši u obzir da je ZKM jedan od rijetkih primjera velikih kazališta bez osobe na toj funkciji, zapošljavanje dramaturga Ljuboja u svojem programu prepoznaje kao “jedan od temeljnih zadataka”, dodajući tomu namjeru da formira svojevrsno programsko tijelo koje bi bilo sastavljeno od dramaturga, teatrologa i redatelja te bi s ravnateljem bilo “u funkciji programsko-umjetničkog ravnanja”.

Središnji dio obaju prijedloga, dakako, čine repertoarni planovi, od kojih je detaljnije razrađen Abramovićin – u njemu se nalaze i kratki prikazi i pojašnjenja uvrštavanja pojedinih naslova, kao i raspis okvirnog programa po godinama. Logike dvaju planova funkcioniraju nešto drukčije: dok je kod Abramović Milković riječ o produkcijskim cjelinama uglavnom organiziranima prema građi ili “vrsti” kazališta, u Ljuboje je osnovna podjela tematska. Uz dva izdvojena programa, u Abramović tako imamo sljedeće cjeline: Istraživanje dramskog teksta, Autorsko i redateljsko kazalište te izvedbeno pismo, Kazalište za mlade, S druge strane iluzije – literatura u kazalištu, Film i radio na sceni / intermedijalnost u kazalištu. Ljuboja u osnovnim crtama zadržava podjelu na reinterpretacije klasika, interpretacije novih tekstova – dramskih i proznih – te “inovativne scenske prakse”, ali najviše pažnje posvećuje podjeli na tematske blokove, koja proizlazi iz njegova zagovaranja kazališnog “suočavanja s globalnim političkim i društvenim pitanjima”, kao i lokalnim problemima.

Ljubojin tematski princip potencijalno je zanimljiv jer od programskih linija tvori slobodne značenjske cjeline, naglašavajući podjednako i prostor čitanja između predstava. Te cjeline su, dakako, bliske tematskim interesima eurokulturnog sustava i u određenom smislu generičke – obuhvaćaju one izbjeglice i migracije, solidarnost i “kraj epohe” u smislu krize globalnog kapitalističkog sustava. Predloženi tekstovi navedeni su taksativno pa logiku izbora, za razliku od Abramovićina popisa, gdjegod možemo tek naslutiti, no uglavnom je riječ o ujednačenom popisu koji obuhvaća i antički kazališni kanon, i novije domaće autorice i autore (primjerice, Jasnu Jasnu Žmak), i noviju europsku dramu (poput Koltèsove Borbe crnca i pasa), ali i dramatizacije filmskih (Kaurismäkijeve Druge strane nade ili von Trierove Melankolije) i romanesknih (Kockara Dostojevskog ili tzv. Napuljske tetralogije Elene Ferrante, pogrešno navedene u programu kao “trilogija”) predložaka, uz pohvalno posezanje za najnovijom građom.

Uočljiva razlika u odnosu na Abramovićin program je izdvojena programska linija Propustili ste, pogledajte koja donosi ponovna uprizorenja predstava koje Ljuboja prepoznaje kao one koje su posebno obilježile ZKM-ovo djelovanje. Da pitanje kontinuiteta tog djelovanja nije bilo nebitno Kazališnom vijeću pri vrednovanju kandidata pokazuje jedna opaska u zapisniku s “natječajne” sjednice u kojoj stoji da dio vijećnika zamjera Abramović što “repertoar više ne uključuje predstave ili autore koji su bitno obilježili kazalište u prethodnim ravnateljskim mandatima”.

Riječ je o detalju koji je zanimljiv jer podcrtava dojam da je Abramović u ZKM-u ostala vanjska, nametnuta prisutnost koja je, unatoč učinku koji reklamira dio sklonih joj medija, djelovala otuđujuće na odnose unutar kuće. Da bi i pored nagrada i posjećenosti za dugoročan razvoj kazališta u njegovoj javnoj funkciji ključni mogli biti zdravi unutarnji odnosi, čini se, smatralo je i Kazališno vijeće koje u pojašnjenju u zapisniku navodi da je “utvrđena diskrepancija između javnog  vrednovanja kazališta i prijetnji razvoju uslijed činjenica da je otežana komunikacija između ravnateljice i ansambla”. S druge strane, za Ljuboju se ističe kako je “pokazao da dubinski poznaje ZKM u svim njegovim segmentima, da ima pregled nad trenutnom situacijom u kazalištu i da zna što bi trebalo napraviti da se ZKM razvija prema svom punom potencijalu. Kao višegodišnji član Kazališnog vijeća stekao je dragocjeno iskustvo i uvid u sve elemente koje čine složeni mehanizam jedne kulturne institucije i predlagao razvojna i odgovorna rješenja. Kroz to razdoblje stekao je povjerenje mnogih zaposlenika ZKM-a što je najbolja moguća početna točka daljnje suradnje s kolegama.”

Nedvojbeno je da je Ljubojin program obilježen otvorenim mjestima za koja je daleko od sigurnog u kojem će se smjeru rasplesti bude li uistinu i potvrđen za ravnatelja na sljedećoj sjednici Gradske skupštine. Na svakoj razini, od dovođenja novog ljudstva, preko obnove infrastrukture, do produkcijskih mogućnosti, prostor će njegovih mogućnosti po svoj prilici biti limitiran nizom momenata, poput postojeće zabrane novih zapošljavanja na razini Grada i mogućeg daljnjeg rezanja javnih sredstava za kazališta, ali i eventualnim političkim problemima zbog zamjene “Bandićeve” ravnateljice.

Za sada je, međutim, njegov izbor bar pokazao da se javno kazalište može voditi i nekim drugim mjerilima osim nagrada i posjećenosti, što je horizont na kojem se redovito zaustavlja korporativnomedijski interes za kulturne institucije. A da takav horizont može biti varljiv dobro pokazuje primjer vjerojatno najuspješnije predstave Abramovićinog mandata, Torbičinog Hinkemanna: tekst kritičarke Mile Pavićević uvjerljivo pokazuje da lice brojnih nagrada i posjećenih izvedbi prati i naličje otupljene političnosti i estetičke površnosti.

Kakve će se političke i estetičke pozicije pronaći u Ljubojinom ZKM-u teško je naslutiti zbog njegove uočljive javne šutljivosti. Kako ističe tportal, jedan od Abramovićinih glavnih medijskih podupiratelja, o Ljubojinim se stavovima ne može doznati gotovo ništa osim sudjelovanja u dvama kolektivnim istupima: potpisivanju “kulturnjačke” peticije za Hasanbegovićevu smjenu i istupanju iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika zbog propuštanja njegovog vodstva da osudi prijetnje upućene glumici Nini Violić zbog njene kritike tadašnjeg ministra. S druge strane, Abramović je javno vrlo rječita, ali ne i kada treba progovoriti o akutnim problemima u kazalištu pa se tako u “predizbornom” intervjuu za tportal izbjegava direktno osvrnuti na Hasanbegovićev i Đapićev dolazak u kazališna vijeća zagrebačkog i osječkog HNK-a. Iako sitna, jedna je to od razlika koja ipak daje razloga za oprezni optimizam spram Ljubojina izvjesnog stupanja na mjesto ravnatelja ZKM-a.