Jedan od osnivača festivala, Dan Sokoli, doputovao je u Zagreb kao član žirija na nedavnom Cherry Pop festivalu. Četvrto izdanje Cherry Popa uključivalo je blok gostujućih filmova u kojemu su prikazana dva filma s prethodnih izdanja PQF-a; Blush, animirani kratki film o samoizražavanju i As I Was Looking Above, I Could See Myself Underneath, prvi dokumentarni film s kvir tematikom s Kosova. Nakon projekcije, Dan nam je odgovorio na nekoliko pitanja o Prishtina Queer Festivalu i sceni oko njega.

Festival je započeo 2023. godine i pretpostavljam da se od tada mnogo toga promijenilo. Reci nam više o počecima festivala i njegovim osnivačima_cama.

Sve je počelo 2018. godine kada smo prijateljica i ja pokrenuli web stranicu Dylberizm. U javnosti je čest narativ da su kvir osobe ideja uvezena sa Zapada nakon rata, a Kosovo je vrlo centralizirano pa je biti kvir u mjestima daleko glavnog grada vrlo izolirajuće. Postojala je potreba za kvir online prostorom na albanskom jeziku. Dylberizm je prva kvir web stranica na albanskom jeziku, mjesto za originalne i prevedene članke. Također reagiramo na vijesti i organiziramo radionice za mlade novinarke i novinare kako bi naučili etičko izvještavati o kvir tematici. Festival je zapravo mjesto za predstavljanje priča s Dylberizma, veliki javni prostor gdje svatko može slobodno biti ono što se oduvijek pretvarao da jest u svojoj sobi. Isprva smo bili nas dvoje, zatim četvero, sada nas šestero radi na pripremi festivala.

Kako se percepcija festivala i podrška na sceni i šire promijenila od prvog izdanja?

Prva godina je bila vrlo uzbudljiva, ljudi su bili oduševljeni što se kvir festival konačno održava u Prištini. Bilo je prekrasno. Drugo izdanje također. Ali sada osjećam da ljudi nisu uzbuđeni samo zato što je to kvir festival, već zato što je to Prishtina Queer Festival: zbog njegovog programa, kreativne energije i jedinstvene atmosfere koju donosi u grad svakog rujna. Percepcija i podrška festivalu zamjetno su porasle. Od početka je festival bio vidljiv na kvir sceni, ali ove je godine postao vidljiv i na sceni Prištine. Publika je ove godine bila puno brojnija, ljudi mu se raduju jer je zanimljiv, raznolik i zabavan. Podrška raste svake godine i sve više ljudi saznaje za festival, iako i dalje mislim da bi mnogi još trebali. Drago mi je što širimo svoj doseg izvan Prištine, pa čak i izvan Kosova.

Po čemu se ovaj festival razlikuje od drugih sličnih događaja na Kosovu i u regiji? 

Festival se razlikuje od drugih događaja na Kosovu jer je jedini kvir festival u zemlji. Postoji još nekoliko kvir festivala u regiji, Skopje Pride Weekend uglavnom je vezan uz performans, a Queer Film Marathon u Tirani fokusiran je samo na filmove. Ali Prishtina Queer Festival je jedinstven jer je višedimenzionalan festival s različitim aktivnostima. Nudimo filmske projekcije, radionice, nastupe, zabave, predstavljanja knjiga i mnoge druge događaje. Vrlo je raznolik. Također se ističe kao kulturni događaj, jer ne postoji mnogo festivala u Prištini ili Kosovu koji imaju tako jedinstven i šarolik program. Atmosfera festivala je vrlo slobodna, ljudi su izuzetno opušteni.

Ne radi se samo o kvir zajednici; radi se o zajednici općenito. Svi se osjećaju dobrodošlo. Pokušavamo se, kroz kvir iskustva, baviti temama koje povezuju sve. Ljudi koji dođu na festival mogu izgledati kako žele, odijevati se kako žele, predstavljati se kako žele… Festival završava velikom uličnom zabavom za koju zatvaramo dio ulice prijateljske prema kvir osobama i priređujemo veliki koncert i zabavu. Bez osiguranja, samo ljudi koji uživaju i plešu. Pridružuju se i ljudi koji prolaze, privučeni glazbom. U početku izgledaju pomalo zbunjeno zbog dva dečka ili dvije cure koje se ljube, ali za nekoliko minuta plešu s nama. Mislim da je to vrlo posebno.

Postoji li specifična kvir balkanska estetika ili identitet?

Uvijek sam mislio da postoji univerzalna balkanska kvir estetika, ali stalno se ispostavlja da nisam u pravu. Baš kad pomislim da sam sve vidio, vidim kvir osobu koja ne odgovara nijednoj meni poznatoj kategoriji. Uvijek smatramo kvir muškarce ženstvenima, ali onda vidim neke u uskim trapericama koji ne izgledaju drugačije od bilo kojeg prosječnog tipa, ali dolaze na naše događaje i vrlo hrabro žive svoj kvir identitet. Na primjer, pjevač Azis je počeo kao vrlo glamurozan i ženstven, sada nosi traperice i majicu, ali i dalje je vrlo svoj. Kvir estetika Balkana raznolika je kao i sam Balkan.

Koji te trenutno umjetnici i inicijative trenutno inspiriraju na sceni?

Što se tiče umjetnika, svakako bih spomenuo Amara, čije je umjetničko ime KunThug. Podrijetlom je iz Tirane u Albaniji, ali sada živi u Milanu. U posljednje vrijeme me KunThug jako inspirira. Ugostili smo ga kao DJ-a na zatvaranju naše ulične zabave, koja se održava u samom centru Prištine. Miješa albansku i balkansku pop glazbu s elektroničkim houseom i tehnom, i to je tako osvježavajuće. U djetinjstvu slušamo puno pop i mainstream glazbe – dobrog mainstreama – ali onda, tijekom tinejdžerskih godina, počnemo osjećati da trebamo biti “drugačiji” ili “alternativni”, pa se odmičemo od toga. Onda, kad odrasteš, shvatiš – to je samo dobra glazba. To je plesna glazba, ugodna je. Amar vraća taj osjećaj. Prekrasno spaja te zvukove, jako je inspirativno i energično. Volim plesati uz to. Također puno slušam Cobrah, lezbijsku umjetnicu koja stvara vrlo seksi pop glazbu, to apsolutno obožavam.

Kako bi opisao evoluciju kvir scene na Kosovu u posljednjih nekoliko godina?

Evolucija kvir scene na Kosovu posljednjih godina bila je izuzetno pozitivna, vrlo brza i uglavnom kvalitetna. Jako sam ponosan na to. Mi smo tako mlada zemlja i sve na Kosovu može biti izazovno u usporedbi s drugim mjestima jer smo toliko dugo bili izolirani. Do 2024. nismo mogli ni putovati u EU bez viza. Mnogi ljudi izvan regije zapravo ne znaju puno o Kosovu pa bi ih moglo iznenaditi da ovdje postoji kvir scena. Ali prešli smo dug put!

Zajednica je mala, ali vrlo povezana. Ljudi dolaze, podržavaju jedni druge i surađuju. Kada organiziramo naš festival ili druge kvir događaje, uvijek vidimo poznata lica, prijatelje i saveznike. Ta međusobna podrška osnažuje druge da budu otvoreni i vidljivi. Divno je vidjeti toliko mladih kvir umjetnika_ca koji se pojavljuju, novih kolektiva koji se formiraju i sve veće međunarodno priznanje da Priština i Kosovo zaista imaju kvir scenu. I to ne bilo kakvu kvir scenu, već zaista jedinstvenu. Jako, jako sam sretan zbog toga.

Postoji li plan za buduću suradnju između zagrebačkih kvir inicijativa i PQF-a? Je li sljedeće izdanje već u pripremi?

Definitivno će biti još suradnji između zagrebačke kvir scene i Prishtina Queer Festivala. Ne bih želio da moj posjet ovdje bude jedini, da samo dođem i odem. Iskoristio sam ovu priliku da upoznam mnoge kreativne ljude i bio sam jako toplo dočekan. Ljudi ovdje su uzbuđeni zbog Prishtina Queer Festivala, a ja sam uzbuđen što ću dovesti regionalne umjetnike u Prištinu. Istinski vjerujem da to nije samo festival na Kosovu ili u Prištini, već regionalni festival. Svi naši međunarodni posjetitelji_ce mogu doživjeti duh Balkana u Prištini kroz sve što festival nudi.

Znam da u Hrvatskoj postoji stvarno jaka kreativna scena, posebno u Zagrebu, i jako me inspirira. Radujem se proširenju suradnje, uključujući i s Cherry Popom. Već smo razgovarali o tome kako možemo nastaviti surađivati ​​u nadolazećim godinama, pa ostanite u toku. Prošli festival je nedavno završio, ali polako počinjemo razmišljati o temi za sljedeći. Nemamo zajamčeno financiranje, a financiranje ovogodišnjeg izdanja potvrđeno je tek dva tjedna prije početka samog festivala. Mogli smo pretpostaviti da novac dolazi i ići “na veliko” ili razmišljati o budžetu i ne napraviti ništa, tako da je lako sanjati velike snove, bez ograničenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dvodnevna konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji se odvio kroz istraživački i rezidencijalni program u provedbi tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Cilj istraživanja, o kojemu je za Kulturpunkt pisala Paula Ćaćić, bio je predstaviti prostorne potrebe organizacija s nezavisne scene, a provele su ga tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. 

Na prezentaciji istraživanja koja se održala 9. listopada u Dnevnom boravku Rojca sudjelovale su Babič i Sutlović, dok je Bashinu perspektivu predstavila moderatorica panela, Katarina Pavić. Moderatorica je dala kratki pregled istraživačke metodologije koja je osmišljena tako da svaka od istraživačica svoje intervjue i ankete provodi u nematičnoj državi, a svoj rad temelji na iskustvu aktera_ica nezavisnog kulturnog sektora. Objedinjeno istraživanje bilo je dostupno u fizičkom obliku na konferenciji, dok će se pojedinačni nacionalni izvještaji moći pregledati u digitalnom formatu. 

Babič je za vrijeme boravka u Hrvatskoj razgovarala s članovima i članicama organizacija nezavisne kulturne scene iz Rijeke, Pule i Zagreba. Stavljajući nalaze istraživanja u postjugoslavenski kontekst, Babič je istaknula trend zaposjedanja i preuzimanja zapuštenih industrijskih i/ili vojnih prostora u Hrvatskoj i Sloveniji te njihove prenamjene. Dostupnost navedenih prostora i njihova prenamjena na različite načine se razvijala te zavisila o lokalnoj politici, napomenula je. Iako su od ključnih događaja, poput uvodno napomenute akcije zauzimanja prostora Badela, prošla dva desetljeća, Babič je kroz razgovor sa sugovornicima došla do zaključka da se “glavna shvaćanja i vrijednosti u podlozi njihovih iskaza nisu mijenjala.” 

Ekonomske prilike od tada su se promijenile, došlo je do profesionalizacije kulturnog polja, no i rastuće prekarnosti uslijed projektnog načina rada. Posljedično došlo je do preoblikovanja organizacija, što je utjecalo na povezivanje te suradnju s mlađim generacijama. Govoreći o generaciji koja je 1990-ih i 2000-ih sudjelovala u razvoju nezavisne scene, Babič je istaknula osjećaj frustracije zbog manjka uvažavanja uloženog rada, no jednako tako napomenula da novije generacije ne žele ili ne mogu preuzeti tuđe vizije. Kao pozitivne aspekte istraživanja, Babič je istaknula autorefleksivnost i rad na organizacijskom pamćenju prisutne na hrvatskoj nezavisnoj sceni.

Prema ovom istraživanju na kosovskoj nezavisnoj sceni osjeća se snažna prisutnost mladih osoba koje su sklonije eksperimentiranju, pokretanju programa bez prethodnog iskustva i zauzimanju novih prostora, o čemu je govorila Leda Sutlović. Unatoč deklariranoj političkoj volji za institucionalnom podrškom nezavisne scene te povećanju nacionalnog i lokalnih budžeta za kulturu, pitanje pristupa javnom prostoru kosovskim organizacijama i dalje ostaje nerazriješeno. Prema provedenim intervjuima razlog tomu jest “preferencijalni tretman poslovnih aktera pri dodjeli javnog prostora na korištenje povezan s klimom korupcije i klijentelizmom”, stoji u izvještaju.

Osim toga, politička nestabilnost organizacijama u kulturi otežava održavanje partnerskih odnosa primoravajući ih na opetovano pojašnjavanje vlastitog rada novim strukturama uprave, što dovodi do iscrpljivanja i straha od gubitka stečenih prostora, kazala je Sutlović. Kao primjere dobre prakse, istraživačica je istaknula očuvanje prostora Kina Lumbardhi u Prizrenu te Kina Jusuf u Peći, blisko vezanih uz razvoj drugih prostora za kulturu. Kulturni programi u Prizrenu i Peći, poput filmskih festivala uspjeli su okupiti mlađe generacije putem obrazovnih i volonterskih aktivnosti te doprinijeli stasanju mlađih kulturnih radnika i radnica i rastućem “institucionalnom optimizmu”. 

Slovensku nezavisnu scenu također obilježava snažan otpor komercijalizaciji kulturne scene kroz mobilizaciju lokalne zajednice. Unatoč zagovaračkom radu koji broji preko 35 godina, organizacije u Sloveniji nastavljaju se boriti za autonomiju uslijed prodora institucionalnih aktera u organizacijske strukture i rastuću gentrifikaciju, prenijela je Pavić. Prema istraživanju Rozafe Bashe, većina je ispitanika_ca naglasila smanjenje državnog budžeta za kulturu kao ključni čimbenik koji potiče financijsku nestabilnost i neizvjesnost. Materijalna ugroza ogleda se i u manjku povjerenja organizacija u procese obnove prostora za kulturu.

Kao što je pokazao primjer bivšeg skvota Rog, renovacija može rezultirati nametanjem drugačijeg modela financiranja, odnosno zaokretu komercijalnim aktivnostima te izmještanju postojeće zajednice. Zbog toga neke organizacije čiji su prostori u lošem stanju biraju djelovati u “sivoj zoni” ne želeći ih prepustiti renovaciji koja bi utjecala na budući rad organizacije. Kako je navela Pavić, manjak povjerenja uslijed provedenih renovacija i upliva komercijalnog interesa, naročito se ogleda u radu mlađih organizacija na sceni koje izbjegavaju formalizirano djelovanje. 

Predstavljena problematika u vidu nepovjerenja spram institucija, manjka iskoristivih prostora, generacijskog jaza, nedostatka financiranja i različitih putanja razvoja nezavisne scene u trima državama prelila se u raspravu nakon panela. Neke od kritika koje su bile upućene istraživanju ticale su se preširoko postavljene metodologije što je doprinijelo previđanju “posebnosti” nezavisnih scena i poopćavanju rezultata.

Unatoč tomu, istraživanje je ukazalo na mnoga problemska sjecišta koja su u različitim omjerima zastupljena u pojedinim državama, primjerice, agilnost modela financiranja i njihove prilagodbe za (nove) kulturne prakse ili prijenos znanja između generacija na sceni. Također, tijekom razgovora bila je istaknuta briga za održavanje autonomije organizacija i problem ovisnosti o prilikama koje nameće lokalna politika. Pitanje o budućim rješenjima navedenih problema naišlo je na tišinu u Dnevnom boravku, no već se kroz naredne panele u nešto neformalnijem tonu počelo rastvarati. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Rezidencija je oblikovana kao proces zajedničkog učenja, refleksije i umjetničkog odgovora na specifični kontekst koji se gradi kroz izravno upoznavanje s lokalnim akterima i prostorima. Sudionici su tako posjetili ključne nezavisne prostore u Prizrenu i Prištini, među kojima su radijska i DIY glazbena platforma kolektiv.rks, Institut Sekhmet, inicijativa posvećena osnaživanju kvir zajednice i razvoju uključivog kulturnog dijaloga, te Kino Armata, nezavisni kulturni prostor posvećen eksperimentalnim i kritičkim praksama. U programu koji je balansirao između strukturiranih aktivnosti i spontanih susreta otvoren je prostor za suradnju, eksperimentiranje i razmjenu, unutar kojeg su se razvijali raznoliki umjetnički pristupi.

Kulminacija tog procesa bila je javna prezentacija pod nazivom Not in the Forecast, održana 18. travnja u kinu Lumbardhi, gdje su sudionici_ce predstavili radove nastale kroz susrete, opažanja i razgovore s akterima lokalne scene. Publika je time dobila uvid u njihove prakse u nastajanju, ali i u misaone procese, pitanja i odnose koji su se postupno oblikovali tijekom boravka u Kosovu. Rezultat nije bio tek niz dovršenih radova, već slojevito, zajednički iscrtano mapiranje “prostora između” – između različitih jezika, institucionalnih oblika, prostora stvaranja i iščekivanja.

Kao kustosica i istraživačica s obrazovanjem iz povijesti umjetnosti i jezika, Antonela Solenički rezidenciji je pristupila kroz pripovjedačku i prevoditeljsku optiku. Njezin interes za narativne forme i svakodnevne susrete pretočen je u projekt das ist kein hotel – neformalno zamišljenu platformu za pisanje, oblikovanu kao “meni” sastavljen od polufikcionalnih priča inspiriranih stvarnim situacijama i ljudima koje je upoznala u Prizrenu. Zaigran, ali pronicljiv u tonu, projekt istražuje suptilne prijelaze između stvarnosti, promatranja i interpretacije.

Inspiraciju je pronašla u “vernakularnom karakteru” kulturne infrastrukture, oblikovane mješavinom jezika i vlastitom sviješću o privilegiji koju nosi pozicija strankinje. U razgovoru koji smo vodile, osvrnula se na jedan od ključnih uvida koji je stekla tijekom rezidencije – da kulturne institucije ne moraju nužno biti formalne strukture, već ih često čine neformalna mjesta okupljanja: kafići, barovi i drugi prostori u kojima se razmjenjuju ideje, oblikuju zajednice i zaista živi kultura. Njezina su zapažanja proizašla upravo iz susreta s ljudima i mjestima u Prizrenu, koji su je naveli na propitivanje uhodanih definicija onoga što nazivamo institucijom.

Taj se proces često odvijao tijekom dugih jutarnjih sati u zadimljenim kafićima – neformalnim radnim prostorima u kojima ispod površine tinja intelektualni život. Rezidencija joj je omogućila da preispita dominantna shvaćanja kulturnog prostora i razmisli o tome tko ima moć da ih imenuje i oblikuje. U razgovoru je istaknula i snažan osjećaj dobrodošlice u Prizrenu, koji ju je nadahnuo načinom na koji kulturni prostori opstaju i djeluju unatoč izostanku institucionalne podrške.

Unatoč osjećaju pripadnosti, bila je duboko svjesna privilegije koju nosi europska putovnica. Tu je svijest pretočila i u svoje kratke priče, u kojima, između ostalog, promišlja i činjenicu da nikada neće morati stajati u dugom redu na graničnoj kontroli. Ta sloboda kretanja, kako kaže, neizbježno romantizira pogled na Prizren, ali istovremeno omogućuje svjesniji, pažljiviji odnos prema prostoru iz pozicije vanjske promatračice.

Una Štalcar-Furač, umjetnica koja dolazi iz područja suvremenog plesa, fokusirala se na nevidljivi kulturni rad koji održava prostore poput Kina Lumbardhi, osobito u trenucima nesigurnosti. Njezin projekt Another Brick in the Whole razvijao se kroz izvedbenu intervenciju i seriju od četiri kratke video instalacije koje su se bavile prijelaznim stanjem iščekivanja obnove. 

U središtu njezina pristupa bilo je čekanje kao oblik otpora, dok je odnos prema samom prostoru prerastao u metaforu institucionalne nestabilnosti. Kao članica zagrebačkog kolektiva Arbajt koji često koristi građevinske materijale kao sredstvo i simbol za rad koji ostaje nevidljiv, opisala je kako je tijekom boravka u Prizrenu skupljala cigle po gradu, referirajući se na njihovu fizičku prisutnost, kao i na simboličku ulogu temelja – onoga na čemu nešto može stajati.

Francisco Tomsich pristupio je rezidenciji iz interdisciplinarne perspektive, spajajući vizualnu umjetnost, slikarstvo, video i skulpturu. Njegovo se iskustvo oblikovalo kroz suradnje s lokalnim umjetnicima i kolektivima, među kojima se istaknula povezanost s Kolektiv Radiom – platformom koja ga je potaknula da o kulturnoj infrastrukturi razmišlja kao o nečemu što je samoorganizirano, otvoreno i suradničko po svojoj prirodi.

Francisco svoj boravak u Prizrenu opisuje kao “ekosustav spontanih gesta”. Proces je zaokružio predstavljanjem rada Silent Works || Let’s take a walk. I will tell you a story about those who died, and we can talk about my art – with Karanfile Haxhi, koji kombinira skulpturu, video i, kako sam kaže, nalikuje “kazališnom komadu u tri čina“. Njegovi su video dnevnici bilježili svakodnevna kretanja gradom, šetnje, razgovore i iznenadne vizualne dojmove. Te je fragmente kasnije pretočio u skulpturalne forme izrađene u drvu, kroz koje istražuje odnos između čvrste strukture i krhkosti.

Tijekom rezidencije Francisco je upoznao Karanfile Haxhi, lokalnu slikaricu i grafičku dizajnericu. Nakon njihova susreta u kafiću Lumbardhi, prisjetio se da ga je na neki neobjašnjiv način podsjetila na ženu koja se pojavljuje u jednom njegovom video radu iz 2019. godine. Taj je susret doveo do uparivanja njegovih video dnevnika s performativnim odgovorima Karanfile.

“Kazališna izvedba” odvijala se u tri čina: započela je u Studiju Kurshulls, ateljeu lokalnog umjetnika Somera Shpata, gdje je prvi put postavljena skulptura izrađena od prikupljenih ostataka drva. U drugom činu skulptura je premještena u Kino Lumbardhi, gdje je u konačnici i ostala. Njezin trajni ostanak zamišljen je kao dio nadolazeće obnove kina – kao tiha prisutnost unutar prostora koji se nastoji očuvati kao nasljeđe nekadašnjeg društvenog kina, ali i preoblikovati u održivi kulturni centar suvremenog Prizrena.

Slovenska umjetnica Maja Bojanić u svom radu kombinira zvuk, metaforičke pristupe i kritiku institucija. Tijekom rezidencije nastavila je razvijati svoj spekulativni projekt Institut za očuvanje plijesni – izmišljeno birokratsko tijelo zaduženo za nadzor prisutnosti mikroba u kulturnim prostorima.

U audio-radu Managing a Mold Invasion: Guidelines for Disaster Response, Maja se bavi sporim, često nevidljivim procesima erozije – materijalne, emocionalne i infrastrukturne – koji oblikuju svakodnevicu kulturnog sektora. Kroz šaptove raspadanja i očuvanja, plijesan postaje metafora za ranjivost, prilagodljivost i mogućnost opstanka. Instalacija ne prikazuje kulturne institucije kao čvrste i stabilne sustave, već kao porozne, osjetljive organizme podložne pucanju, ali i sposobne za obnovu.

Tijekom cijelog rezidencijalnog boravka i sama je grupa funkcionirala poput kazališne predstave – kroz zajedničke rutine i nenadane improvizacije koje su oblikovale svakodnevicu. Suradnja pritom nije bila sporedna, već temeljni uvjet rada. Opisuju kako su se razgovori uz kavu pretvarali u kustoske strategije, neformalni zapisi u scenarije, a susreti s lokalnima otvarali posve nove smjerove istraživanja.

U razgovoru svi ističu da su se u Prizrenu osjećali iskreno dobrodošlo, a taj osjećaj se nije ticao samo logistike ili organizacije, već je duboko prožeo i sam umjetnički proces. Posebno su istaknuli zahvalnost timu Lumbardhija, čiji su angažman i pristup opisali ne samo kao praktičnu podršku, već i kao izvor stvarne inspiracije, budući da je upravo taj tim stvorio okvir koji je omogućio povezivanje s lokalnim umjetnicima_ama i ostatkom kulturne zajednice u Prizrenu i Prištini.

Zanimljivo je da se kroz više radova rezidenata provlačio motiv čekanja – ne kao pasivnog odgađanja, već kao stanja koje otvara prostor za razmišljanje, povezanost i tihi otpor. Dok se Prizren pripremao za svoju življu, ljetnu sezonu, sudionici_e OPE.N rezidencije istraživali su njegov zimski ritam: svakodnevne oblike brige, tihu infrastrukturu upornosti i kulturne geste koje ne završavaju uvijek u izvještajima i izložbama. Ono što ostaje jest trag prisutnosti ljudi koji su prošli kroz prostor, pažljivo osluškivali i ostavili za sobom niz dojmljivih, promišljenih i angažiranih odgovora.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

U Zagrebu je kraj zime provela na rezidenciji u sklopu projekta Operation Nova, koji istražuje ulogu, uvjete rada i potencijale nezavisnih kulturnih prostora u regiji. Njen je petotjedni boravak završio uz pop-up izložbu u Kleti, gdje je predstavila projekt kroz koji je istraživala kosovske pekare u Zagrebu, s posebnim fokusom na glasovitu trešnjevačku Dan i noć (nekada znanu kao Romaja).

Tim povodom, s Anylom smo razgovarali o različitim kulturnim ekosustavima u kojima djeluje i boravi, njenom kustoskom i istraživačkom radu i interesima, te o važnosti pekara za društveno tkivo grada.

Prošli si mjesec bila na rezidenciji u Zagrebu i upoznavala se s nekima od njegovih kulturnih prostora. No to nije tvoj prvi susret s kulturnim životom grada, s obzirom na to da si studirala i živjela ovdje od 2016. do 2019. godine. Što možeš reći o zagrebačkom kulturnom krajoliku danas, uzimajući u obzir vremenski odmak od tvog posljednjeg boravka?

Povratak u Zagreb djelovao mi je poput ponovnog čitanja neke omiljene knjige – poznato, no s novim značenjima. Kad sam živjela ovdje kao studentica, uglavnom sam dolazila u kontakt s institucionalnim prostorima i kulturnim programima koji su više bili srednjostrujaški. A sada, s gledištem pod utjecajem rezidencije, bila sam usredotočena na nezavisnije, grassroots inicijative. Zagrebački mi kulturni krajolik djeluje vitalno i suradnički nastrojeno. Primijetila sam izražen osjećaj otpora, skrbi i zajedništva u tome kako radnici_e u kulturi održavaju prostore unatoč nepovoljnim okolnostima. Vrijeme koje sam provela ovdje navelo me i da razmišljam o infrastrukturnom i emocionalnom radu koji je potreban za kontinuitet u kulturi, posebice u gradovima u kojima javna potpora izgleda nepostojano ili neravnomjerno.

U međuvremenu te put vodio po različitim gradovima diljem središnje i jugoistočne Europe: u Budimpeštu, Beč i, naravno, Prištinu, u kojoj živiš i radiš. Kako bi opisala svoje trenutačne istraživačke/kustoske interese i način na koji je iskustvo mobilnosti, boravka u različitim kontekstima, utjecalo na njih?

Mobilnost je bila ključna za formiranje moga gledišta jer nudi raznolik mozaik iskustava koja doprinose mom razvoju kao kustosice. Od studija semiotike u dinamičnoj Budimpešti pa do prakse u Kunsthalle Wien, svaki je trenutak pokazao do koje mjere mobilnost otvara vrata novim prilikama. Vrijeme koje sam provela radeći na projektima u Prištini, recimo na Manifesti 14, u Nacionalnoj galeriji Kosova i na izložbi Wrapped in the Shadow of Freedom, obogatilo me jedinstvenim i neprocjenjivim kustoskim izričajima. Priština me naročito usmjerava prema intuitivnim zajedničkim praksama, dok su mi Beč i Budimpešta pružili strukturne i teorijske resurse.

Kustoskom radu pristupam kao nekoj vrsti usporenog slušanja, usredotočujući se na stvaranje intimnih prostora u kojima na otvoreno mogu izaći zapostavljene priče.

Rezidencija u Zagrebu bila je posvećena nezavisnim kulturnim prostorima i isticala je neke probleme s kojima se ti prostori suočavaju, kao i razne načine na koje se oni sami održavaju i ostvaruju kontakt sa zajednicama. Kakva je, prema tvome mišljenju, prostorna situacija (nezavisne) kulture u Zagrebu u usporedbi s Prištinom?

I u Zagrebu i u Prištini nezavisni kulturni prostori funkcioniraju u izazovnim uvjetima, s ograničenim resursima no s mnogo strasti. U Prištini se ističu neposrednost i fluidnost kojom se stvari odvijaju – na djelu je duboko usađena kultura improvizacije, i to ne samo zbog kreativnosti nego i nužnosti. Ta energija omogućuje jednu jedinstvenu snalažljivost: projekti se brzo prilagođavaju, prostori se stapaju jedni s drugima, a događaji su često samoorganizirani s minimalnom infrastrukturom. Kad sam u Prištini radila s Manifestom 14, taj osjećaj prilagodljivosti bio je od ključne važnosti – velik broj javnih susreta koje smo organizirali odvijali su se u netradicionalnim prostorima, sve od ulica pa do krovova.

Nasuprot tome, Zagreb ima uređeniji kulturni ekosustav, s duljom poviješću formalne potpore za nezavisnu scenu. Tijekom suradnje sa Živim Ateljeom, a recentnije i s Operacijom Grad, bila sam u prilici vidjeti na koji način su neki od tih prostora održavali kontinuitet i s vremenom izgradili zajednice. Zagreb bi od Prištine mogao usvojiti osjećaj određene bezbrižnosti – volju da se ide dalje iako nije sve na svome mjestu. Nekad je od lokacije ili financiranja bitnija neodgodiva potreba da se nešto kaže, da se okuplja, da se prisutnošću stvara prostor.

A Priština bi od Zagreba mogla usvojiti veći fokus na održivost – da se ne bavi samo pukim preživljavanjem, nego i stvaranjem modela koji omogućuju da se kulturni rad razvija s vremenom, uz skrb i institucionalno pamćenje. Boraveći u različitim kontekstima, poput Beča, Budimpešte i Zagreba, mnogo razmišljam o tome kako prostor (ili nedostatak prostora) diktiraju tempo i mogućnosti kulture. Sve me više privlače prakse koje razumiju tu tenziju i rade s njom.

Spomenula si da istražuješ obitelji pekara koje potječu iz regije Hasi na Kosovu, što me podsjetilo na to koliko su ljudi s Kosova bitni za prehranjivanje Zagreba (i, naravno, mnogih drugih mjesta), i povijesno gledano i danas. Voljela bih čuti nešto više o tvom istraživanju – možeš li podijeliti svoja saznanja o pekarskim i krušnim temama?

To je maleno istraživanje krenulo iz ležernog razgovora tijekom mog boravka u Zagrebu, kad se netko našalio: “Pa ti si s Kosova – sigurno imaš obiteljsku pekaru!” To mi je potaknulo znatiželju o dugogodišnjoj prisutnosti pekara u vlasništvu Kosovara u Zagrebu, pogotovo o tome koliko je učestao a opet nevidljiv njihov doprinos svakodnevnom ritmu grada.

Posebice sam se usredotočila na Dan i Noć (nekoć zvanu Romaja), pekaru na Trešnjevci koja posluje od kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća, a koju vode obitelji iz regije Hasi. To je jedno od onih mjesta koje lokalci dobro poznaju – otvoreno 24/7, u kojem uvijek nešto svježe miriše – no o kojemu se rijetko razmišlja mimo funkcije koju obavlja. Zbog te pekare kruh više ne smatram samo hranom, nego nosiocem migracijskih povijesti, radnih struktura i diskretne otpornosti.

Zine koji sam napravila tijekom rezidencije bio je skroman pokušaj pričanja te priče. U njemu se isprepliću osobne priče o migraciji obitelji Krasniqi i njihovu radu u Hrvatskoj, elementi poput tradicionalnog pogače pitalka me ve iz Prizrena, jezične opaske i osvrti o prostoru, pamćenju i skrbi. Umjesto da dokumentiram samu pekaru, više me zanimalo kako se ona uklapa u društveno tkivo grada – kako zadržava tragove izmještenosti, rutine i pripadanja a da nikada ne inzistira na vidljivosti.

Na taj je način to postao projekt o onima koji prehranjuju grad, čiji se rad stapa s pozadinom, i o tome kako čak i kasnonoćni burek može biti dio neke veće priče.

U završnici svoga boravka u Zagrebu pripremila si pop-up izložbu u Kleti, zajedno s drugim rezidenticama projekta OPE.N. Možeš li nam reći nešto o radu koji si ondje predstavila?

Za pop-up izložbu u Kleti predstavila sam zine stvoren tijekom rezidencije, kao i burek i perece iz trešnjevačke pekare Dan i Noć koja me nadahnula za cijeli projekt. Činilo mi se da je bitno donijeti stvarnu hranu u prostor – koja ne bi bila samo predmet istraživanja, nego i nešto zajedničko svima.

Ono što je izložbu učinilo još posebnijom bio je velik broj ljudi koji su došli i počeli pričati vlastite priče – o toj pekari, drugim pekarama u Zagrebu, tome što jedu nakon izlazaka. Izložba na neki način nije bila samo posvećena predstavljanju zinea – postala je maleni spomenik okupljanju oko nečega poznatog.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Uz umjetnički rad, djeluje i kao kustosica i arhivistica. Između 2020. i 2023. godine radila je u sklopu Inicijative za usmenu historiju u Prištini, a trenutno je angažirana na istraživačkom projektu Archive of the Body. Body as an Archive u Nacionalnoj galeriji Kosova. 

U sklopu rezidencije koja se odvijala u okviru projekta Operation Nova, Begolli je dobila uvid u nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu gdje je upoznala umjetnice_ke, kolektive i organizacije koje u svojoj praksi razvijaju inovativne, decentralizirane i održive modele upravljanja kulturnim prostorima i javnom infrastrukturom s posebnim fokusom na izgradnji zajednice.

U razgovoru o njenim istraživačkim i umjetničkim interesima, tema prostora istaknula se kao stalna preokupacija. Iščitavajući društvene, povijesne i političke slojeve koji su upisani u neki prostor, umjetnica iscrtava pejzaže zaboravljene prošlosti i potencijalnih budućnosti. 

Reci nam nešto o istraživačkom radu na Archive of the Body. Body as an Archive, kao i projektu Mothers of War iz 2023./2024. Koje su njihove zajedničke teme?

Oba su projekta izrazito povezana s temama tijela i pamćenja, iako im različito pristupaju.

Archive of the Body. Body as an Archive aktualni je projekt koji završava ove godine, a nastao je u suradnji s Anylom Kabashi i Nacionalnom galerijom Kosova. Glavni mu je cilj dokumentiranje i širenje body arta i izvedbe unutar kosovskog kulturnog konteksta, od poslijeratnog razdoblja do nakon neovisnosti. Projekt istražuje nacionalni identitet, rodnu fluidnost, politiku tijela i kulturne rituale preko izvedbe, video umjetnosti i radova baziranih na tijelu. Naše će istraživanje kulminirati publikacijom koja mapira umjetničke prakse na Kosovu unutar šireg društveno–političkog krajolika na Balkanu, a nudit će i tekstualne i multimedijske materijale. Umjesto definiranja jedinstvene umjetničke scene, projektom se želi razumjeti tranzicije, narative i kompleksnosti koje rukovode našim razumijevanjem tijela u umjetnosti.

S druge strane, Mothers of War, projekt nastao u suradnji s Luizom Thaqi, uz podršku i vodstvo Humanitarnog pravnog centra Kosova, potencijalno je moj najosobniji projekt do sada. Projekt je kulminirao izložbom Say to Remember Me, So We Won’t Forget u Dokumentacijskom centru Kosova.

Projekt proizlazi iz osobnih priča naših vlastitih majki, koje su bile trudne i rodile nas tijekom rata na Kosovu (1998 – 1999). Te priče, koje su često ograničene na privatne razgovore, većim dijelom i dalje nisu dio srednjostrujaških rasprava na temu rata, iako su od neizmjerne važnosti. Kroz deset intervjua s našim majkama i drugim ženama diljem Kosova koje su iskusile trudnoću i majčinstvo između 1997. i 2000. godine nastojale smo shvatiti složenu narav preživljavanja, otpornosti i identiteta tijekom rata.

Projekt je postao prostor za istraživanje tema majčinstva, roda, tijela, obitelji, ratnih trauma, zajednice i tereta pamćenja. Audiovizualna instalacija utjelovila je tu tenziju između krhkosti i snage služeći se poluprozirnim tkaninama, projiciranim slikama i višeslojnim snimkama razgovora iz intervjua – katkad izdvojenim, a katkad isprepletenim – čime se istodobno odražavala i individualnost i kolektivitet. Mothers of War u suštini su oblik sjećanja i propitivanja postojećih narativa o ratu, pravdi i pamćenju. Projekt naglašava moć pripovijedanja – ne samo za druge ljude, nego i za same žene i djecu koja su rođena tijekom rata. Čak i mimo deset žena koje smo intervjuirale, priče mnogih drugih žena ostaju neispričane zbog društvenih ograničenja. Uvažavanje tih žena ključno je za promjenu diskursa o ratu, pravdi i pamćenju.

Ono što je zajedničko obama projektima je posvećenost otkrivanju utjelovljenih povijesti, istraživanje mjesta susreta osobnog i kolektivnog sjećanja i korištenje umjetnosti kao sredstva dokumentacije.

Mnogi su tvoji radovi site-specific i istražuju odnos između tijela i okoliša. Reci nam nešto o svome radnom procesu i tome kakvu ulogu prostor ima u tvome radu.

Za mene je prostor – uz materijale koje upotrebljavam – aktivni sudionik u radu, a ne samo ambijent. Moj proces obično počinje s duljim razdobljem promatranja, slušanja i istraživanja pokreta, kada pokušavam shvatiti povijest, teksture i društvene i političke slojeve nekog prostora. Ponekad mi to kako želim raditi s prostorom dođe intuitivno, kao da se slike formiraju same od sebe. Pokušavam ući u dijalog s prostorom, omogućiti mu da na rad utječe u jednakoj mjeri kao i ja sama.

Posebice me zanima način na koji se tijelo prilagođava i pregovara sa svojim okruženjem – kako upija povijest nekog prostora i kako, shodno tome, njegovo prisustvo suptilno mijenja značenje prostora. Procesi mi variraju ovisno o projektu i pokušavam ostati prilagodljiva, uvijek tragajući za različitim načinima rada. Moji radovi često streme otkrivanju onoga što je već prisutno.

Nedavni takav primjer pristupa prilagođenog lokaciji bio je tijekom moje rezidencije u New Yorku, gdje sam organizirala pop-up izložbu na krovu stana u kojem sam odsjedala. Prostor – utočište od intenziteta grada – nudio je trenutak mira usred prekomjernog dotoka doživljaja i informacija. Što je potaknulo ideju da ondje održim izložbu i transformiram krov u prostor zajedništva, intime i izgradnje zajednice. Nije to postao samo izložbeni prostor, nego i mjesto susreta namijenjen razmjeni, gdje su se ispreplitale osobne priče i kolektivno iskustvo.

Tijekom rezidencije u Zagrebu posjetila si različite nezavisne kulturne prostore. Što te najviše dojmilo?

Da, djelomično vođeni program tijekom rezidencije omogućio mi je da bolje razumijem zagrebačku nezavisnu umjetničku scenu. Najviše se izdvajao način na koji ti prostori funkcioniraju kao platforme za izgradnju zajednice, umjetničko eksperimentiranje i kulturni dijalog. Ja nastupam iz pozicije umjetnice, a tek onda radnice u kulturi, tako da mi je bilo bitno shvatiti kontekst tih prostora i kako stvaraju mogućnosti za umjetnike i doprinose održivom umjetničkom ekosustavu.

Jedan od prostora koji me se dojmio bio je BAZA, prostor BLOK-a, nezavisnog kolektiva posvećenog politički angažiranim umjetničkim praksama. Ono što je ostavilo dojam na mene bio je BLOK-ov kritički pristup ulozi umjetnosti u društvu – njihov prostor nije samo izložbeni prostor nego i aktivni sudionik u društveno-političkim raspravama. BLOK svojim programima dovodi u pitanje dominantne narative i istražuje teme poput gentrifikacije, radničkih prava i javnog prostora.

Kako sam iz Prištine, prirodno su me privukle usporedbe između nezavisnih prostora u dvama gradovima. Postoje jasne analogije u tome kako se umjetnici snalaze s financijskom nesigurnošću, institucionalnom nestabilnošću i borbom za vidljivost,  iako postoje i osjetne razlike u pristupu strukturnoj potpori. Nezavisni prostori u Zagrebu, iako se i dalje suočavaju sa specifičnim izazovima, imaju koristi od etabliranije kulturne infrastrukture, dosljednijeg financiranja, a i prednost toga što rade unutar šireg okvira za kulturne investicije Europske unije.

Nasuprot tome, nezavisna umjetnička scena u Prištini morala se razvijati na jedan više improvizirani i samodostatan način. Nedostatak EU sredstava, u kombinaciji s aktualnim političkim i ekonomskim poteškoćama na Kosovu, znači da se umjetnici i kolektivi znatno više oslanjaju na otpornost lokalne zajednice i neformalna umrežavanja kako bi njihov rad bio održiv.

Ti su razgovori potkrijepili moje uvjerenje da su snažnije regionalne umjetničke suradnje nužne. Dok Zagreb nudi model koegzistencije poluinstitucionalnih i nezavisnih prostora, Priština više operira na neformalnosti, prilagodljivosti i umjetničkom otporu u uvjetima sustavnog zanemarivanja. Doduše, oba grada imaju svoje specifične oblike kulturne otpornosti.

Za ovu rezidenciju cilj ti je bio istražiti koncept čekanja, temu s kojom si radila i tijekom rezidencije u New Yorku, no ovoga puta fokusirajući se na prostore kultivacije poput urbanih vrtova. Reci nam nešto više o svome prijedlogu i tome kako se razvijao tijekom rezidencije.

Moj se inicijalni prijedlog nastavljao na moje prethodne radove, naročito na istraživanje čekanja kao psihičkog i društveno-političkog stanja. U New Yorku, projekt What Are You Waiting For? proučavao je tenziju između anticipacije i ispunjenja, osvrćući se na načine na koje čekanje utječe na identitete, klasnu dinamiku i pripadanje u okruženju izuzetno brzog tempa. Na Kosovu je čekanje često povezivano s političkom stagnacijom i izolacijom, što snažno utječe i na individualnu i na kolektivnu psihu.

Za ovu sam rezidenciju htjela proširiti tu temu preusmjeravajući fokus na komunalne vrtne prostore s usporenom proizvodnjom, na skrb i na kolektivni angažman – ne bih li shvatila kako funkcioniraju i kako se suprotstavljaju ritmu ubrzanog života. U Prištini komunalni vrtovi nisu učestala praksa, što mi je općenito potaknulo znatiželju o njima, posebice o njihovoj poveznici s orodnjenim radom i principima održivosti.

Međutim, po dolasku u Zagreb, ubrzo sam shvatila da moram prilagoditi projekt. Zbog tajminga, godišnjeg doba i moje integracije u gradsku umjetničku scenu postalo je jasno da dubinsko bavljenje urbanim vrtovima u tako kratkom roku neće biti moguće. Vjerujem u rad tijekom kojeg se komunicira sa zajednicama, i nisam htjela nametati ili požurivati proces. Umjesto toga, dok sam prikupljala bilješke i angažirala se u nezavisnim umjetničkim prostorima koje smo posjećivali, fokus mi se prirodno preusmjerio na prekarne uvjete umjetničkog i kulturnog rada.

To me potaknulo na razvijanje novog rada koji je bio izložen u Kleti, Every Good Thing Is Always Somewhere Else, radu koji povlači paralele između mojih osobnih iskustava i opažanja o iskustvima umjetnika i kulturnih radnika u nezavisnim prostorima i općenitijih iskustava isključivanja, marginalizacije i neprestane borbe za prepoznavanjem. Nezavisna umjetnička scena, iako ključna i izrazito značajna, obilježena je i prešutnom ekonomijom samoizrabljivanja – pri čemu se od umjetnika, kulturnih radnika i organizatora očekuje da održavaju i brinu za prostore koji im rijetko kada uzvraćaju istom mjerom. 

Ta mi je promjena u istraživanju omogućila da promišljam o tome tko ima pravo pripadati, a tko se mora boriti za prostor. Čekanje se uvelike u tom kontekstu ne odnosi na sporost, nego na postojanje u sustavu koji vas poziva samo kada od toga može imati koristi.

Naslov Every Good Thing Is Always Somewhere Else govori o toj prekarnosti – ne samo što se tiče umjetnika, nego i onih koji stoje na marginama, bilo kao umjetnici iz poratnih područja, radnika u kulturnim prostorima ili pojedinaca kojima je prepoznavanje uvijek uvjetovano. Moja rezidencija u Zagrebu potvrdila je da strukturne nejednakosti i dalje postoje, unatoč tome što nezavisne umjetničke scene imaju prostor za sebe. To nije samo rad o isključivanju – bavi se time tko ima pravo definirati što vrijedi, tko ima pravo pripadati i tko se mora sam snalaziti po prostorima koji nikad nisu bili osmišljeni za njih.

Kakvi su tvoji planovi za skoriju budućnost? Hoćeš li nastaviti istraživanje koje si započela u Zagrebu?

Nastavit ću razvijati svoju umjetničku praksu i pritom aktivno sudjelovati na kulturnoj sceni u Prištini. Nedavno sam počela raditi u ODA Teatru, alternativnom kazališnom prostoru koji mi je potaknuo interes za izvedbene prakse i njihovu ulogu u umjetničkom krajoliku Prištine. Taj mi angažman omogućuje da područje rada proširim mimo vizualne umjetnosti i pomnije istražim mjesto na kojem se susreću izvedba, prostor i zajednica. Usporedno s time, pripremam se za nadolazeću samostalnu izložbu u prostorima Hajde! zaklade, na šestom katu Grand Hotela u Prištini. Iako smo Anyla Kabashi i ja na zagrebačku rezidenciju primljene svaka sa svojim projektom, raduje me što će ona biti kustosica ove izložbe. Ta je suradnja prirodni nastavak našeg trajnog umjetničkog dijaloga i zajedničkih istraživanja. Moje istraživanje u Zagrebu bilo je inspirativno. Naučila sam nešto o raznim inicijativama, principima i programima za koje se nadam da će potaknuti nove nezavisne inicijative.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Kako u predgovoru izložbe piše Sven Sorić, prištinski studio za grafički dizajn Permanent “formalno odlikuje čisti pristup s primarnim naglaskom na pomno birane tipografije koje na meta-nivou redovito prate sadržaj, naglašeno korištenje jedne dominantne boje, snažno korištenje autorske ilustracije i kolaža, a sve uz povremeno  i odmjereno dekonstruiranje vizualne kompozicije i dizajnerske hijerarhije. Izbor pisama prati suvremenu produkciju, njihovo korištenje je pismeno i besprijekorno, u tekućem tekstu utilitarno, dok se dramatičnost i vizualna naracija postiže pažljivim grafičkim tretmanom gradiva koje se obrađuje”.

S druge strane, upravo gruba i neizvjesna svakidašnjica samo je dodatno učvrstila potrebu pojedinaca za kreativnim ventilima pri čemu se koncept animacije, kao mjesta svemogućeg, pokazao idealnim utočištem za nekolicinu mladih filmskih zaljubljenika. Kako se doznaje iz razgovora festivalske direktorice Arbe Hatashi i filmskog kritičara Silvestra Milete, ta omanja grupa entuzijasta 2010. godine ujedinila se u zamisli da iz apsolutne nule napravi festival animacije u Peći na sjeverozapadu Kosova. Bez ikakvog organizacijskog iskustva slali su naokolo molbe animatorima ne bi li im ovi ustupili svoje filmove, projicirali ih na improviziranim konstrukcijama u parku, a prvih sedam godina sav festivalski rad bio je isključivo volonterski. Danas Anibar ima reputaciju odgovorne, inovativne i inkluzivne organizacije na međunarodnoj razini, a festival predstavlja jedno od najvećih kulturnih događanja u Kosovu kojem iz godine u godinu raste broj posjetitelja, aktivnosti i filmova.

Selekcija od šest kratkometražnih filmova predstavljenih u Pogonu donijela je zagrebačkoj publici recentnu produkciju nastalu u periodu od 2019. do 2022. godine. S obzirom na opisano stanje kosovske kinematografije, nedostatak animatorske tradicije i činjenicu da su skoro svi prikazani filmovi bili debitantski, svaki pokušaj njihova analiziranja i vrednovanja na razini tehničke izvedbe čini se nepotrebnim i nepravednim, dočim se puno prikladnijim i relevantnijim čini primijetiti kako dijele isti odnos prema izvanfilmskoj stvarnosti. Premda je animacija savršeno podložna za eskapizam, nitko od autora nije dao petama vjetra u novooformljenu utopiju, štoviše, svi se vrlo direktno konfrontiraju s društvenom stvarnošću pri čemu se trokut rat-mentalno zdravlje-patrijarhat našao u srži svih šest priča.

Animacija kao kulturni aktivizam

Prva dva prikazana filma – Oni koji se utapaju drže se za pjenu (2020.) Urtine Hoxhe i Mardhë (2021.) Flake Kokolli –  dolaze iz pera autorica koje se, premda rođene nakon rata, i dalje nose s njegovim sveprisutnim odjecima. Baš zato što se rata ne sjećaju iz osobne vizure, a o njemu stalno slušaju priče prestvarne da bi bile fikcija i prenepojmljive da bi bile stvarnost, animacija im je poslužila kako bi ga upriličile na svoj način. Obje su se pri rekreiranju oslonile na arhivski projekt Oral History Kosovo čija baza sadrži brojne audio-intervjue s građanima koji iz prve ruke pripovijedaju o ratnim traumama, a krajnji narativ oba filma je ratna emigracija sa ženskom figurom u središtu. Hoxhu je najviše nadahnula priča Oli Syle, aktivistice za ženska prava, pri čemu često nezapažen doprinos žena u ratnim vremenima odlučuje odraziti monokromatskim prikazom njezine svakodnevice u Prištini u jeku NATO-vog bombardiranja 1999. godine.

Kao jedinoj ženi u četveročlanoj obitelji, za Oli je (uvjetno rečeno) najsigurnije bilo da napušta kuću, pa je tako rutinski odlazila u nabavku namirnica dok su se ulice na tom putu iz dana u dan transformirale pod teretom bombi. Njezina uloga bila je zaštititi vlastitu obitelj, a to je najbolje mogla zadržavajući privid normalnosti: “Sjećam se da je bio četvrti dan bombardiranja, a bio je i Bajram. Napravila sam svoj uobičajeni bajramski ručak, pozvala muža i sinove za stol. Otvorila sam bocu vina i razveselila ih, natjeravši ih da obećaju da ćemo sljedeći Bajram opet biti u ovoj kući zajedno živi i zdravi. Nije bilo normalno piti vino za Bajram, ali u to vrijeme ništa nije bilo normalno.” Kokollina animacija je pak crpila iz životne situacije Beti Muharremi, žene u kasnim četrdesetima koju su srpske sigurnosne snage s obitelji protjerale iz doma prema graničnom selu Blace. Otkrivajući beskrajan krug okrutnosti na tom pojedinačnom putu, autorica stvara djelo koje zrcali širu sliku iskustava političkih izbjeglica obilježenu učestalom praksom njihove dehumanizacije od strane opresora.

Mentalnom zdravlju bili su posvećeni filmovi dvaju autora – N’korniz (2019.) Gezima Ramizija i Magnet (2022.) Arvana Berisha. Glavni lik N’korniza je običan (malo)građanin koji živi u kolotečini, krajnje je frustriran, konstantno pasivno agresivan, a kava mu je, kao i svakom drugom Kosovaru, neizbježan ritual. Ovom gunđalu nedostaje “klik” u glavi da bi shvatio da se stvari oko njega neće promijeniti ako i sam nije spreman na promjenu. Kako doznajemo iz razgovora, riječ o prvom kosovskom stop-motion filmu (jer ta je tehnika zahtjevnija od ostalih), a u njegovom podtekstu nalazi se kritika onoga što organizacija Anibara proziva kao žarišnu točku protiv koje ustaje; odnosno kako u svom manifestu ističu, misija organizacije je “posvetiti se razbijanju građanske apatije kroz kulturni aktivizam”. I Magnet se da navezati na ovo, ali i još jedno od Anibarovih načela, ono koje potiče da u njihovoj organizaciji filmove stvaraju mladi i da se filmovi stvaraju za mlade. Film je to koji pripovijeda o usamljenom dječaku čija je obitelj hipnotizirana ekranima svojih mobitela dok on kuje veliki plan kako da ih izbavi (je li u tome uspio, zagrebačka publika mogla je saznati na ovogodišnjem Animafestu u konkurenciji filmova za djecu u dobi od 11 do 14 godina). 

Suočavanje s patrijarhalnim nasiljem

Posljednji od tri tematska ugla bio je naročito upečatljiv, a problematizirao je patrijarhat i okoštalost njegovih nakaradnih vrijednosti unutar kosovskog društva kao i krajnje implikacije takvih svjetonazora – rodno uvjetovano nasilje i femicid. Shpija (2022.) Flake Kokolli priča je o fizičkim i imaginarnim granicama koje se priječe između mladih djevojaka i slobode izbora da napuste svoj dom. Kako ih ta četiri zida ne bi zdrobila, one prisilno igraju po pravilima te farse pri čemu utjehu nerijetko traže u stvarima koje ih posramljuju, zarobljavaju i trajno oštećuju. Ako jednom i dobiju priliku za osamostaljenjem, internaliziran osjećaj inferiornosti prati ih poput aveti, naviknute na mrak, one se počinju bojati svjetla. O najtragičnijem ishodu takve situacije pjeva Kona, pjesmu samoukog dua Wonderwaves koji čine Bajram Kafu Kinolli i Shpat Morina, ujedno i autor popratnog animiranog videospota.

Kona je objavljena 8. ožujka 2020. godine kada je postala dio pokliča revoltirane mase u prosvjedu protiv femicida na Kosovu. Prema tadašnjem izvještaju Ženske mreže Kosova, u razdoblju od 2017. do 2020. godine 74 žene ubijene su od strane partnera, pri čemu je sigurno da je ta brojka i veća ako joj pridodamo žene preminule naknadno od posljedica povreda i one koje zbog nasilja život okončaju suicidom. Od tada do 2022. godine (prema podacima koje je iznijela kosovsko-albanska političarka Albulena Haxhiu) ubijeno je još 66 žena, a Kosovo trenutno zgraža svirepost tri najrecentnija slučaja – muž koji sjekirom ubija svoju suprugu u Prištini, samo par dana kasnije bivši muž koji ubija tridesetpetogodišnju trudnicu pred samim porođajem ispred bolnice, te sin koji brutalno ubija svoju majku u Peći. Ove podatke važno je isticati, iznova i stalno. U toj maniri i dvojac iz Wonderwavesa iskoristio je javni prostor, i njemu prijemčivu audiovizualnu formu, ne bi li skrenuo pažnju na to koliko duboko su ukorijenjeni (time još i problematičniji) principi koji dovode do ovakvih raspleta. Kona je ime dobila po prirodnom žućkasto-zeleno pigmentiranom prahu (kod nas poznatijem kao kana ili hena) za kojeg se vjeruje da donosi sreću pa se po običaju nanosi u tri situacije: na vojnika prije odlaska u vojsku ili rat, na životinju koja će se žrtvovati Allahu i na mladu djevojku prije braka. Pročitamo li još jednom zadnju rečenicu, gotovo da ništa drugo ne treba ni reći. Takozvana Noć kane, svojevrsni ekvivalent djevojačke večeri, ceremonija je koja se odvija dan prije vjenčanja, a u kojoj se mladenku ocrtava kanom dok djevojke oko nje pjevaju turske tradicionalne tužaljke ne bi li ju rasplakale (suze, tobože, donose sreću).

Najpoznatiju od tih pjesama, Yüksek yüksek tepelere (u prijevodu Visoko, visoko u brdima), navodno je napisala petnaestogodišnja djevojka Zeynep. Ona se prisilno udala za muškarca čiji dom se nalazio na izoliranu brdu, a koji se s godinama propio i svakodnevno ju tukao dok je ona pjevušila pjesmu u kojoj tuguje za svojim krajem i najbližima koje nije vidjela od udaje. Prema legendi, seoske starješine na kraju su pozvale njezinu obitelj, a za vrijeme njihova posjeta teško bolesna Zeynep je preminula. Kona nastaje kao suvremena obrada ovih pjesama (s izraženim kritičkim odmakom spram njih), a najpotresnije sekvence su one ukomponiranih audiosnimaka gdje majka priča o zlostavljanju svoje ubijene kćeri te one u kojima se u crvenim kapljicama kane (krvi?) ispisuju imena devet žrtava koje dijele istu sudbinu. Osim što poziva na razmišljanje, još važnije, Kona eksplicitno poziva na djelovanje, odnosno ustanak i ujedinjenje svih žena.

Filmska upornost

Prikazani filmovi dio su programske razmjene u kojoj, uz Pogon i Anibar, sudjeluju još kulturni centar Magacin (Beograd), omladinski kulturni centar Abrašević (Mostar) i sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje), a sa svrhom cirkulacije kulturno-umjetničkih djela među organizacijama nezavisne kulture u regiji. Uzevši to u obzir, selekcija filmova čini se višestruko opravdanom s obzirom na to da redom progovaraju o temama nažalost i dalje relevantnima za ove prostore pri čemu ih obrađuju bez ikakva uljepšavanja i peglanja. Uz to, ova programska razmjena teži osnaživanju i povećanju vidljivosti organizacija nezavisne kulture što jednom festivalu marginaliziranog žanra nikada nije na odmak. Premda je Anibar danas relativno (pre)poznat u svijetu filmaša, njegov put do tamo bio je poprilično neuobičajen; nešto kao da su se i sami vodili za savjetom “oni koji se utapaju drže se za pjenu” koji protagonistica Oli dobiva prilikom emigracije u istoimenom filmu. Ta stara izreka u Olinom je slučaju značila da ukoliko se želi domoći inozemstva, pred srpskom se graničnom policijom treba pojaviti nonšalantna, ušminkana i odjevena u najbolju haljinu, a u Anibarovom primjeru pak da i laici, ukoliko pokažu smjelost da se zaogrnu improviziranim platnom i “nažicanim” filmovima, imaju šansu da isto tako uspješno prekorače granicu k međunarodnom statusu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Anibar se tijekom proteklih 13 godina rada etablirao kao jedna od najvažnijih kulturnih organizacija na Kosovu, a sve je krenulo od grupe entuzijastičnih mladih ljudi koji su tražili prostor za djelovanje. Možeš li nam reći više o tim počecima i kako je izgledao put do onog što je Anibar danas?

Tijekom proteklih 13 godina rada organizacija je dala značajan doprinos umjetničkom i kulturnom krajoliku zemlje. Počeci Anibara sežu do 2008. godine kada se okupila grupa entuzijastičnih pojedinaca koje je povezivala ljubav prema animaciji i pripovijedanju. Cilj im je bio stvoriti platformu za promicanje i njegovanje ove umjetničke forme. Prepoznajući potencijal animacije za prenošenje snažnih narativa i istraživanje različitih društvenih i kulturnih tema, pokrenuli su festival koji će dati prostor i vidljivost ovom jedinstvenom mediju. 

Godine 2010., u gradu Peći održan je prvi Međunarodni festival animacije na Kosovu. Festival je imao za cilj prikazati raznolik spektar animiranih filmova iz cijelog svijeta, a lokalnim umjetnicima i umjetnicama pružiti platformu da izlažu svoje radove. Od samog početka misija Anibara bila je promovirati animaciju kao sredstvo umjetničkog izražavanja, poticati kreativnost i poticati kulturnu razmjenu. Festival je brzo stekao popularnost i privukao pažnju, ne samo lokalne zajednice, već i međunarodnih autora_ica. Tijekom godina festival je rastao u opsegu i djelokrugu, proširujući svoj program na radionice, izložbe, panel rasprave i posebne projekcije. Ove su aktivnosti imale za cilj uključiti i educirati etablirane i mlade animatore_ice, ali i širu javnost, stvarajući prostor u kojem bi ljudi mogli istraživati svijet animacije i njezine mogućnosti.

Naša predanost stvaranju prilika za razvoj lokalnih autora_ica manifestira se i kroz inicijative za potporu i razvoj animatora_ica na Kosovu. Organizacija je ponudila obrazovne programe, mogućnosti mentorstva i potpore kako bi omogućila umjetnicima_ama u usponu da unaprijede svoje vještine i produciraju visokokvalitetne animirane filmove. Tako je poticanjem razvoja i suradnje unutar kreativne zajednice Anibar odigrao ključnu ulogu u rastu animacije kao umjetničke forme na Kosovu. Festival je također odigrao značajnu ulogu u promicanju kulturne razmjene ugostivši međunarodne animatore i animatorice, filmaše i filmašice te druge profesionalce iz industrije koji su gostovali kao govornici, članovi žirija i voditelji radionica. To je omogućilo lokalnim umjetnicima_ama da uče od svjetskih stručnjaka i stručnjakinja i olakšalo veze između umjetnika_ca iz različitih sredina, potičući duh suradnje i inovacije.

Tijekom svih ovih godina, Anibar se nastavio razvijati, prilagođavati i eksperimentirati s novim formatima i pristupima. Predanost organizacije temeljnim vrijednostima promicanja animacije kao umjetničke forme, podržavanja mladih autora_ica i poticanja kulturne razmjene učinila ju je jednom od najvitalnijih kulturnom institucijom na Kosovu. U kontinuitetu uspijevamo organizirati godišnji međunarodni festival animacije, na kojem danas sudjeluju renomirani umjetnici_e, filmaši_ce i drugi ljubitelji animacije iz cijelog svijeta, dok ostalim aktivnostima organizacija nastavlja inspirirati i podržavati lokalnu animacijsku zajednicu i doprinosi raznolikosti kulturne slike Kosova.

Kada govorite o vašoj organizaciji, često ističete usmjerenost na mlade. I sama si u Anibar došla još kao tinejdžerka pa nam možeš iz svoga iskustva prenijeti što te privuklo i kako je izgledao tvoj put u organizaciji. 

Anibarov fokus na mlade ljude i njihovo uključivanje u rad organizacije  nedvojbeno je jedan od razloga našeg uspjeha u pružanju podrške lokalnim autorima_cama i poticanju njihove kreativnosti. Mnoge mlade ljude privlače organizacije poput Anibara jer u njima vide priliku za umjetničko izražavanje, učenje i angažman u zajednici. Sudjeluju u radionicama i edukativnim programima kako bi unaprijedili svoje vještine i razumijevanje tehnika animacije, ali također sudjeluju u filmskim natjecanjima ili prijavljuju vlastite animirane filmove za prikazivanje na festivalu, čime dobivaju priznanje i povratne informacije od profesionalaca u ovom području. Kroz festival mladi pronalaze i mogućnosti suradnje s drugim animatorima_icama, umjetnicima_ama i filmašima_icama te kroz takve suradnje i umrežavanja obogaćuju svoja znanja i vještine. 

Isto tako, mladima se pruža prilika da preuzmu vodeće uloge ili odgovornosti unutar organizacije. Mogu postati volonteri, organizatori ili čak dio programskog tima festivala. To im nudi priliku da doprinose rastu organizacije, oblikuju njezin budući smjer i podrže druge mlade animatore u njihovom razvoju. Općenito, Anibar mladima pruža platformu za izražavanje svoje kreativnosti, učenje od stručnjaka, povezivanje s vršnjacima i stjecanje praktičnog iskustva u područjima koja ih zanimaju. Takva vrsta angažmana može biti ključna u oblikovanju njihovih kasnijih profesionalnih putanja.

Ja sam se na Anibaru angažirala s 15 godina kao volonterka, da bih nastavila raditi s festivalskim timom na organizaciji idućih 10 izdanja festivala, preuzimajući tijekom godina različite uloge i funkcije. Danas sam voditeljica Međunarodnog festivala animacije, kao i Anibarovog Odjela za obrazovanje.

Spomenula si da se Anibar razvio u organizaciju koja, pored organizacije filmskog festivala, provodi i niz drugih aktivnosti i projekata u području obrazovanja i uključivanja mladih u kulturu. Koliko sve to prati kulturna politika? 

Organizacija Anibar razvija brojne programe, projekte i aktivnosti u vezi s kulturom, filmom, animacijom i zalaže se za poboljšanje kulturnih politika za nezavisnu kulturu na Kosovu. Iako su se tijekom posljednjeg desetljeća dogodili razni pomaci, kao i porast prepoznavanja važnosti kulturnih inicijativa i njihovog rada, još je mnogo toga potrebno učiniti kako bi umjetničke prakse i nezavisna kultura dobile podršku koja im je potrebna. 

Što se tiče opće situacije na Kosovu, doživjeli smo neke pozitivne pomake u smislu ulaganja napora da se poboljša infrastruktura, uspostave kulturne institucije i osiguraju platforme za umjetničko izražavanje. Sve u svemu, iako je postignut napredak, kulturni razvoj na Kosovu, uključujući potporu inicijativama poput Anibara, i dalje je dinamičan i složen proces. Kulturne politike i državni mehanizmi potpore vjerojatno će se dalje razvijati kako kulturni sektor Kosova bude nastavio rasti i prilagođavati se promjenjivim okolnostima.

Kakvu ulogu u razvoju festivala i drugih programa Anibara ima međunarodno umrežavanje i suradnja? Koliko je ona prisutna na regionalnoj razini? 

Međunarodno povezivanje i suradnja imaju presudnu ulogu u razvoju festivala i ostalih programa koje provodimo, prije svega nam je iznimno koristilo povezivanje s međunarodnim festimalima animacije, kao i filmašima i filmašicama te drugim profesionalcima iz filmske industrije. Ta su partnerstva omogućila razmjenu znanja, stručnosti i najboljih praksi u području animacije koje smo integrirali u svoj rad. Međunarodne veze ojačale su i našu posvećenost da na Kosovu prikažemo širok raspon animiranih filmova iz cijelog svijeta. Zahvaljujući suradnji s profesionalcima iz različitih zemalja možemo organizirati bogat i raznovrstan program koji lokalnu publiku upoznaje s globalnom perspektivom i dosezima današnje animacije. Vjerujemo da ti uvidi proširuju kulturne horizonte i kroz medij animacije potiču dijalog o ključnim globalnim temama.

Suradnja na regionalnoj razini također ima značajnu ulogu u razvoju programa i kulturnog života na Kosovu. Geografska blizina Kosova susjednim zemljama u balkanskoj regiji omogućuje suradnju i partnerstvo s drugim kulturnim organizacijama i festivalima sličnog usmjerenja. Regionalna suradnja omogućila nam je zajedničke inicijative, koprodukcije i programe razmjene, a takve suradnje potiču kulturni dijalog, jačaju regionalne veze i pridonose ukupnom rastu i razvoju svih uključenih organizacija.

Anibarovo gostovanje u Zagrebu organizirano je upravo u sklopu jednog takvog projekta regionalne suradnje i razmjene. Kako ste se odlučili predstaviti zagrebačkoj publici, što ćemo ovom prilikom moći vidjeti?

Anibar putuje u Zagreb s programom produkcija nastalih na Kosovu u posljednje četiri godine, a koje su razvili mladi animatori i animatorice. S obzirom da je riječ o relativno novoj industriji u kontekstu Kosova, u sklopu programa kulturne razmjene projekta Reg.Lab s velikim ponosom predstavljamo prve produkcije Anibar Animation Festivala. U Pogonu će biti prikazani filmovi Oni koji se utapaju drže se za pjenu, Mardhë, N’korniz, Shpija, Kona, Magnet i produkcija naše akademije animacije.

Također, koristim ovu priliku da poželim dobrodošlicu svim ljubiteljima animiranog filma na 14. izdanje Međunarodnog festivala animacije Anibar koji se održava od 17. do 23. srpnja u Peći na Kosovu.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Iz najave: “Nema jedinstvenog stila, linije naracije ili strukture koja bi definirala borbe likova ovih filmova. No, borba i patnja jeste ono što ih povezuje. Trokut rat-patrijarhat-mentalno zdravlje u srži je svih ovih priča. Čini se kako ovaj trokut povezuje i borbe umjetnika samih. I oni su prošli kroz posljeratnu progresivnu transformaciju društva.

Pokušavajući uspostaviti industriju animacije u zemlji koja nema animatorsku tradicije teško je da teže ne može biti. Upravo je to slučaj Kosova, najmlađe države Europe. Selekcija filmova koje imate prilike vidjeti predstavlja recentnu produkciju nastalu između 2019. i 2022. Autori ovih filmova doprinijeli su stvaranju nekih od najcijenjeniji filmova u povijesti kosovske animacije. Svojim su radom stvorili efekt valova, koji će, kako se čini, prodrmati tlo.”

Prikazat će se filmovi:

• Oni koji se utapaju drže se za pjenu, Urtina Hoxha, 2020.
• Mardhë, Flaka Kokolli, 2021.
• N’korniz, Gezim Ramizi, 2019.
• Shpija, Flaka Kokolli, 2022.
• Kona, Shpat Morina, 2021.
• Magnet, Arvan Berisha, 2022.
• Produkcija Anibar akademije animacije, Anibar Kosovo, 2018.-2022.

Program razmjene i umjetničke cirkulacije usmjeren je na cirkulaciju umjetničkih djela i produkcija unutar regije kroz razmjenu programa između nezavisnih kulturnih centara – Anibar (Peć), Kulturni centrar Magacin (Beograd), Omladinski kulturni centar “Abrašević” (Mostar), Sociokulturni prostor Centar Jadro (Skoplje) i Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade (Zagreb).