Škola je namijenjena svima koji žele bolje razumjeti kako se boriti protiv korupcije na lokalnoj razini, zajednički se angažirati, upoznati s alatima i mehanizmima koje građani imaju na raspolaganju, od prava na pristup informacijama do zagovaračkih strategija.

Program se nadovezuje na Gongovo dugogodišnje iskustvo u području građanskog nadzora, borbe protiv korupcije i zalaganja za transparentnost institucija. Riječ je o neformalnom, interaktivnom programu koji kombinira teorijska znanja, praktične alate i uspješne primjere iz lokalnih zajednica diljem Hrvatske koji su svojim radom uspjeli postići promjene u svojoj okolini.

Škola će okupiti 20 sudionika i sudionica iz različitih dijelova Hrvatske, a uz trodnevni edukacijski program, polaznicima i polaznicama bit će dostupne i konzultacije nakon završetka škole. Prethodno aktivističko iskustvo je element selekcijskog procesa, no program je otvoren za sve građane i građanke koji_e se žele aktivirati u svojim lokalnim zajednicama.

Više detalja o programu pročitajte na poveznici.

Sudjelovanje u Školi za polaznike je besplatno, a prijave se zaprimaju putem obrasca, do 16. ožujka. 

Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.

U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.

Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.

Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.

Tragovima vlasništva

Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.

Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.

Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.

Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.

Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.

U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.

Planiranje kao korupcijska kategorija

Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.

Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.

Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.

Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.

U obranu javnog prostora

Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.

Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”

Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.

Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.

Piknik na zgarištu

Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.

Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.

Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.

Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.

Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.

Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”

Planirano uništavanje

Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.

Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.

Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.

Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“

Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“

Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.

Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.

Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.

Sukob oko zaštite

Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.

Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.

Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.

U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.

Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.

Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.

Zdravlje i blagostanje

Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.

Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.

Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.

Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.

Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.

U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.

Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.

Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.

Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Osjećam blagu iritaciju, ali pošto živim u Zagrebu, navikla sam. Tako barem mislim sve dok najmlađe dijete ne krene neutješno plakati jer je mama nekud otišla. Baka ne može ništa. Vidi se da najradije ne bi bila tu. Djetetova majka se vraća. Klekne i potomka čvrsto hvata u zagrljaj. Počinje ga ljuljati. Par slovenačkih turista, suprug i ja jedina smo joj publika, ali žena svejedno inzistira na melodrami. Djetetu stotinu puta glasno ponavlja, daveći ga: Nikad te neću ostaviti. Nikada! Nikada! Okrećem se da vidim jesu li kamere HRT-a negdje u blizini, ali nisu. Žena ljulja dijete kao krpenu lutku. Mizanscena su joj dalmatinski šljunak i konobarica u pozadini. U trenutku kad biste očekivali da na binu padne veliki crveni zastor, umjesto njega pada rampa trajekta Lastovo, teška deset tona, i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju. Poginu sva trojica. End scene.

“Ružna stvar, to ste vi kad postanete turista”, piše Jamaica Kincaid u Malom mjestu (FMK, 2018), “ružna, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta koji zastaje tu i tamo kako bi bacio pogled na ovo i okusio ono, i nikad vam neće pasti na pamet da ljudi koji naseljavaju ovo mjesto na kojem ste se vi zaustavili, ne mogu da vas podnesu”. Kincaid u svom eseju tvrdi da je svaki čovjek potencijalni turist, ali da su neki ljudi suviše siromašni da bi to postali. Autorica piše o Karibima, ali sve što kaže odnosi se i na plavi Jadran. Turizam je ipak univerzalno zlo.

Za hrvatske prilike moramo, doduše, revidirati pojam turiste, moramo ga proširiti. Nije dovoljno ostati na razlici između domaćeg i stranog gosta, kako su nas mediji naučili da razmišljamo. Jasno je, na primjer, da je žena koju sam spomenula – turistkinja. Suprug i ja također smo turisti na Jadranu. No i šefa Jadrolinije, HDZ-ovca Davida Soptu, lako možemo prepoznati kao “komad đubreta koji zastaje tu i tamo”. Nisu li upravo domaći šefovi koji uništavaju brodogradnju, devastiraju obalu i šume – najomraženija vrsta fureštije? Nakon što unište jednu lokaciju, firma ih premješta drugdje, da nastave nesmetano raditi kvara. Nikad ne priznaju odgovornost. Nikad ne snose posljedice. Oni su, baš poput turista – invazivna vrsta. 

Lako bismo mogli napisati čitav roman o pošasti naoružanih i bahatih talijanskih turista koji u Hrvatsku dolaze zbog krivolova, ali zašto se ne bismo bavili i Josipom Rimac, školskim primjerom privilegirane turistkinje koja ne mari za obalu? Poznata HDZ-ovka u svojoj političkoj karijeri više je brinula za dobar provod i jedrenje, nego za dobrobit Hrvatske. Svi političari i političarke koji su u Hrvatskoj tek u prolazu (Grabar Kitarović, Sanader, Šuica) ružna su, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta, kako bi to Jamaica Kincaid sažeto rekla.

Komad đubreta najlakše prepoznajemo po tome što hrvatsku obalu uopće ne može zamisliti bez sprege masovnog turizma i građevinskog kriminala. Obalu koristi da zaradi, a Zagreb da pare opere. Stoga kad vidim bijesan auto splitskih registracija u Zagrebu (a taj je prizor sve češći), osoba za volanom ogoljena je kao na FKK plaži: točno se vidi da auto vozi hohštapler koji je u Dalmaciji, isto kao i u Zagrebu – furešt. Katamarani i trajekti lutaju oko jadranskih otoka poput stare željezarije, a šefovi kupuju i voze ganc nova auta. Obitelji im ljetuju po tri mjeseca u vrhunski adaptiranim i privatiziranim hotelima i vilama, a javna infrastruktura propada. I dok se bogatuni tako vozikaju po Zagrebu i trguju nekretninama, na jugu svaki suhozid malo po malo postaje armirani beton, a užasna građevinska buka tuče nas sve odreda po glavi, kao malj. Lokalno đubre za eure postaje stranac, a onda drugim strancima prodaje ćaćovinu da može sjesti za bolji volan i odjezditi dalje, možda baš za Bruxelles. Nije se metar kvadratni u Splitu sam od sebe popeo na 8500 eura. Zna se! Da bi podigli cijenu kvadrata, đubrad su pustila rampu da padne.

Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca, problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili (bez dodatnih ljudskih žrtava, na svu sreću). Svaki sljedeći incident vraćao me na turističke izjave Davida Sopte, koji je naravno ostao na čelu Jadrolinije, kako mu je žao što je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila” dobre rezultate aka nabavku pet katamarana, te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firme”. Jezik koji HDZ-ovac koristi posve je dehumanizirajući. Tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, prvenstvo nad radnicima imaju rezultati, misija i sezona. Profit je vredniji od ljudskog života, poručuje nam stranački kadar. 

Sezona je u međuvremenu postala šlagvort za pljačku, ali ne onu na koju svi pomislite kad se spomene jadranska obala. Zaboravite na fotografije skandalozno visokih računa za kavu i jelo, koje nam hrvatski mediji ljeti prodaju kao vijesti. Turizam je organizirana pljačka hrvatskog primorja. O toj pljački govorim. Ali da bi pisali o udruženom kriminalnom pothvatu zvanom sezona, novinari ne bi trebali ispijati kave na Stradunu, već bi se nekom dobro morali napiti krvi u Zagrebu. No kako samo sirotinja u sezoni ostaje kući da tužno razmišlja o životu, svi drugi jedva čekaju postati veseli turisti, uključujući intelektualce i novinare lijeve provenijencije. Čitav Zagreb svoje političko i kulturno djelovanje ljeti ostavlja doma da bi lješkario na plaži, a teško je sa šugamana kritički pisati o turizmu. Treba, dakle, iskoristiti zimu, kad smo svi jednako u depresiji, da se obračunamo s masovnim turizmom od kojeg se nikad nitko nije odmorio.

Čim prestanemo pojam turizma uzimati zdravo za gotovo, kao pozitivnu stvar, odjednom postaje jasno da Dalmacija nije raj koji kvare neljubazni konobari i loša restoranska ponuda, već pakao u režiji lokalnih političara i investitora koji ljude svode isključivo na ugostiteljske uloge konobara, pomoraca i kuhara. Osobno, bila bih najosornija konobarica u čitavoj Dalmaciji da mi je konobarenje jedina opcija da zaradim kruh! Uostalom, to što je netko rođen na jugu, ne znači odmah da je stvoren za uslužne djelatnosti. Pogledajte samo otočane! Ponekad mislim da su otočani jedini ljudi u Hrvatskoj koji su veći mizantropi od mene. Kontinentalci olako zaboravljaju na sipino crnilo u dalmatinskoj duši jer stvarna, melankolična slika juga ne odgovara banalnim razglednicama koje nam svake godine pod nos gura zagrebačko medijsko žutilo. U štampi Dalmatinci nikad nisu potlačeni, već su uvijek redikuli i gramzivi primitivci, topovsko meso HDZ-a. I što je najgore, Dalmacija sama počinje živjeti tu laž. Spremno je prihvaća. A onda se ta ružna slika obale reflektira i na Zagreb koji također postaje oduran.

“Pokušao otrovati dijete otrovom za glodavce kod Trogira. Uhićen je”, glasi nedavna vijest iz Dalmacije. Svaka vijest koju otvorim prikazuje jug Hrvatske kao bal budala. Povjesničar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković ovako je pisao o Trogiru prije više od 60 godina: “Malarija i bijeda su nestale, klasne razlike između plemstva i puka izumriješe, zvona su sve tiša, staro narječje sustaje, ali su ljeti na pličacima mladenačke igre bučne, a zimi pod gredama starih prizemlja u mirisu pečene ribe razgovori najmlađih su sve prisniji, pothvati sve smioniji, ljubavi sve čulnije”. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. Malarija je možda nestala, ali bijeda se vraća. Klasne razlike također. Dalmatinci se ljeti nemaju kad zabavljati u plićacima jer su turizmom upregnuti u hrvatski proračun. Zima u Trogiru? Nema zime u Trogiru jer Trogir kao i ostatak Dalmacije zimi ne postoji. Osim, naravno, ako netko ne ide ubiti dijete mišomorom.

Pljačka jadranske obale odvija se neprestano već desetljećima, i nije započela s Hrvatskom demokratskom zajednicom, iako se čini da je upravo ta stranka glavni izvođač svih sumnjivih građevinskih radova danas. U svom tekstu Za urbanističku cjelinu Korčule (1955), u kojem se zalaže za obnovu starih korčulanskih kuća, Fisković upozorava da se “ne treba spoticati na sitne koristi koje pojedinci ‘uživaju’ u ovoj zapuštenosti”. No on u tom trenutku lako može apelirati na splitski Urbanistički ured i Konzervatorski zavod Dalmacije da zaštite javni interes. Nažalost, kad vrijeme premotamo 70 godina unaprijed, završimo s bijelim PVC prozorima na Kliškoj tvrđavi, koji bi ostali montirani na baštinu iz stoljeća petog, da se ljudi pojedinačno nisu pobunili i napali HDZ-ovog gradonačelnika Jakova Vetmu da ih makne. Da je izvođačima radova imalo stalo do Klisa, ne bi im palo na pamet da koriste plastičnu stolariju, ali sitne turističke koristi razgrađuju Hrvatsku kamen po kamen. Urbanističkog planiranja koje bi te interese držalo pod kontrolom – više nema. Sad imamo HDZ i Ministarstvo turizma da se pobrinu za “obnovu”.

Suprug i ja zadnjih nekoliko godina ljetujemo u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže. Od njih vrlo jeftino iznajmimo malu sobu s kupaonom, bez kuhinje. Uvijek ljetujemo izvan sezone zbog nižih cijena, da izbjegnemo vrućine, ali i zbog ptica. Pag naime ima divne ornitološke rezervate – Veliko, Malo i Kolansko blato u kojima možete promatrati vrste kojih na kontinentu nema. No zadnji put kad smo otišli na jednu od uobičajenih ptičarskih lokacija blizu Kolana, dočekalo nas je gradilište: netko je uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. A kad idete dalje, prema Lunu, koji ima prekrasne i vrlo stare masline, prolazite kroz Novalju potpuno deformiranu novogradnjom. Ne znam kako bih uopće mogla opisati dojam koji taj kulturocid ostavlja u minimalističkom krajoliku Paga. Ima nešto jezivo u tome kad dvogledom tražite blistave ibise i morske kulike, a ugledate beton i izgorjele turističke guzice. 

Naslov vijesti koju sam pročitala na portalu morski.hr, govori sve: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura, plaća 1186 eura po komadu? HDZ-ov gradonačelnik pojašnjava (…)”. No trebaju li nam stvarno više ikakva objašnjenja? Mislim da su stvari, sad kad nam sezonsko sunce ne prži mozak, i više nego jasne. Par maslina ne može sakriti HDZ-ove “dobre rezultate”. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.

Problem devastacije ne odnosi se, naravno, samo na Dalmaciju. Prije više od četrdeset godina Srebrenka Iveković-Marinović i Berislav Valušek upozoravali su na sustavno uništavanje Opatije. U novinskom tekstu Turistička kraljica i patuljci iz kulture (Danas, 18. 5. 1982.) iznijeli su niz problema koji hrvatsku obalu muče i dan-danas. Autorski dvojac objašnjava Jugoslavenima da su arhitektura i zelenilo osnovne karakteristike Opatije po kojima se ona razlikuje od ostalih destinacija, te da su upravo to zelenilo i ta prepoznatljiva arhitektura postali “metom strijelaca s mišlju kratkog dometa”. Po njima se devastacija okoliša može samo kratkoročno isplatiti. Na koncu će sva ta silna rušenja i adaptacije značiti nestanak opatijske originalnosti, što se naravno obistinilo. U tekstu oštro napadaju hotel Admiral koji umjesto galerijskog prostora u tom trenutku ima tri salona za televiziju: “Taj hotel je i kao arhitektura dobar primjer razine svijesti moćnika”. Admiral se po njima teško uklapao u okolinu, a simbolizirao je nove neprimjerene gradnje i nadogradnje koje “gotovo listom polako, ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila, palača i hotela”. 

Vrijedi primijetiti da su oni, koji su se još za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale i divlje gradnje, mahom bili povjesničari umjetnosti i konzervatori, dakle ljudi koji odlično znaju o čemu govore. Nasuprot njima imamo takozvane “patuljke iz kulture”, koji pogoduju investitorima i miču kulturna znamenja (poput natpisa “Maraska” u Zadru), da bi priobalni gradovi izgledali što sterilnije i impersonalnije. Tim komadima đubreta kriminal služi da se “kulturno” distanciraju od siromaha. Jasno je da, u slučaju Hrvatske, turizam produbljuje klasne razlike i promovira segregaciju građana koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor, odnosno nadogradnju. Istovremeno, kako se njegova životna sredina sve više pretvara u grdu i ekskluzivnu turističku destinaciju, tako se izbor lokalnog stanovništva sve više sužava. Mogu birati da ostanu siromašni, ili da postanu dio firme. Mislim da taj izbor između dva zla odlično objašnjava popularnost HDZ-a u Dalmaciji.

Jug Hrvatske nije, međutim, devastiran samo građevinski. Uništen je i kulturno. “Patuljci iz kulture” koje spominju Valušek i Iveković-Marinović, ne samo da su decenijama neprimjereno gradili, već su tom nakaradnom novogradnjom rušili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima kontinuirano odrastali i živjeli. Diskurs o hrvatskom primorju, o Jadranu, o Mediteranu općenito, sveden je na polupismene novinske članke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od stvarnog mjesta za život, primorje je zimi postalo groblje praznih nekretnina. Turistička novogradnja raselila je lokalno stanovništvo. Paralelno s bijesnim vozilima, jug se u Zagrebu ukazuje i u vidu kasirki, frizerki i radnika_ca u kulturi. Mnogi s juga bježe u Zagreb da prežive jer turizam melje sve pred sobom, pa tako i normalan život. Istrijani i Dalmatinci prinuđeni su živjeti u glavnom gradu, a onda ta prinuda od Zagreba čini mjesto koje preziru. Ono što je, po meni, dugoročno rješenje ovog problema jesu visoki porezi na nekretnine i, još važnije, decentralizacija Hrvatske. Znamo, nažalost, da visokih poreza na nekretnine neće biti sve dok stranci ne postanu lokalci, odnosno dok ne pokupuju sve što se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasači prodaju svu ćaćovinu turistima, tek će onda HDZ stvarno udariti namete.

Isto kao i porez na nekretnine, i decentralizacija je postala nužna, ne samo za opstanak Dalmacije, Kvarnera i Istre. Beneficije bi išle u oba smjera jer kao što je Dalmacija, na primjer, mrtva zimi, tako je i Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Kad bismo hrvatskom primorju dopustili autonomiju u odnosu na glavni grad, Zagreb bi napokon izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb mora, kao prvo, prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica. To odvajanje bilo bi mu podstrek da osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori građanstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost. Drugo, Hrvatska izgleda drugačije ako je gledate s juga i tu različitu perspektivu treba njegovati i poštovati. “Krajevi su ljudi a ljudi su krajevi”, citira Matoša vodič kroz zagrebačka izletišta iz 1969. godine. Na popisu tih izletišta nema jadranske obale. Nabrojana su samo ona mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturološki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navedene su Slovenija i Slavonija. 

No najvažniji razlog zbog kojeg bi se valjalo kolektivno boriti protiv turističkog poriva za Jadranom jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje glavna je točka konvergencije između turizma i građevinskog kriminala, ali mainstream mediji ne pišu rado o tome. Prošle se godine dogodio pomor dagnji u Malostonskom zaljevu. Čini mi se da ta užasna vijest uopće nije odjeknula. Dijelom zato što se visoka temperatura mora uzima u obzir samo kad govorimo o turističkom ugođaju, a dijelom stoga što turisti obično ne vole mušule, već preferiraju mesna jela na kakva su inače navikli. Jug Europe sve je topliji. Požari su sve učestaliji i sve dugotrajniji. Ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni, pogotovo u onim mjestima čija infrastruktura ne može, objektivno, podnijeti sva ta silna noćenja kojima se pumpa državni proračun. Jadranska obala neizrecivo je blago, ali to blago nije beskrajno. Čine ga prirodni resursi i ljudi koje hrvatsko društvo nemilice troši masovnim turizmom. Znači li to da se trebamo ubuduće posve odreći mora? Naravno da ne!

Naš odnos s Jadranom ne mora nužno biti turistički, da bismo u njemu uživali. “Ležim na toplom pješčanom sprudu sjevernog Jadrana i promatram igru pamučnih oblaka nad Vrbnikom”, piše Gustav Krklec. Krklec na Krku leži i sanjari, kako kaže, “na svjetlucavom, iskričavom srpanjskom pješčanom sagu”, željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje, turistička vreva koja “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Iako i Krklec u svom tekstu napisanom za zagrebački Vjesnik 1958. godine, citira skitnicu Matoša: “Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije”, pisac ne gleda blagonaklono na strane turiste koji upravo otkrivaju Jugoslaviju. Epizodni susret sa strancem iz zapadne Europe, koji Jugoslaviju ignorantski smješta iza željezne zavjese, stavlja nam do znanja da se Krklec ne smatra turistom. On leži na sprudu, ali taj sprud je također dio Jugoslavije. Pisac nije došao na Jadran da se odmori od politike jer jadranska obala nije imaginarna, eskapistička lokacija, a ni lješkarenje bome nije apolitično. Što se u međuvremenu desilo da se naše poimanje juga tako radikalno promijenilo, da smo plavi Jadran toliko iznevjerili? Masovni turizam i građevinski kriminal posrali su se na sve nas. Eto, to nam se desilo. Desila su nam se đubrad, govna i njihova firma.

Jug Hrvatske pun je glazbenih festivala i događaja kojima nitko od lokalnog stanovništva ne može prisustvovati jer su organizirani isključivo za strance. Dubrovnik je postao ekskluzivna destinacija za Amerikance i bogate turiste. Ako im pristup javnim plažama nije doslovno onemogućen ilegalnim betoniranjem i koncesijama, onda su hrvatski građani vrlo često cjenovno izgurani s obale. Nisu, dakle, sve prepreke fizičke. Puno njih spada u sferu kulture, gastronomske na primjer. Ljeti je u Zagrebu jako teško kupiti svježu morsku ribu. Mislila sam da sva riba ostaje Dalmatincima, ali onda sam u razgovoru s njima shvatila da ni njima nije lako dostupna. Korčulanska ljetna škola u organizaciji Praxisa, narodni zborovi na Hvaru, dubrovački seminari o socijalizmu i pitanju klase, na kakvim su se okupljenima obraćali Miko Tripalo i drugi hrvatski filozofi i komunisti, stvar su prošlosti. Kulturna djelatnost Dalmacije svedena je na amatersku proizvodnju suvenira. Umjesto da ljeti kritički čitamo Palmotićevu Gomnaidu (koja nikad nije bila aktualnija), bavimo se doslovnim govnima koja se izlijevaju po plažama!

Na kraju, vratimo se na početak mog teksta, na iritaciju koju sam osjetila gledajući kako mi tuđe prenemaganje kvari vidik. Ponašanje turista vrlo je teatralno, zato što ono, kako je Krklec primijetio, “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Ja sam u onom melodramatičnom, filistarskom zibanju djeteta, u sebičnoj, performativnoj ljubavi majke prepoznala obrazac koji u Hrvatskoj susrećem i u odnosima koji su dnevnopolitički, a ne samo obiteljski. Hrvatska politika ispražnjena je mahom od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja hrvatsku javnost kao da je umiruje i štiti od neprijateljskog svijeta. No pravi, unutarnji neprijatelj kako bi stari jugoslavenski komunisti rekli, jest upravo taj stisak, to zibanje koje nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti. Mislim da je iz mog teksta jasno čiji je taj stranački stisak koji nas davi, koji nam svima radi o glavi. Da bismo mu se oteli, prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Program škole čine tri modula, a to su demokratsko znanje i sudjelovanje, demokratski procesi i institucije od lokalne do EU razine te štetnost korupcije i važnost borbe protiv korupcije.

Teme modula obrađivat će se kroz niz sesija koje će, uz predavače i predavačice iz Gonga, održati i stručnjaci_kinje s Fakulteta političkih znanosti i Pravnog fakulteta u Zagrebu. Program uključuje i rad u grupama, rasprave i vježbe, “a bit će i dovoljno vremena za neformalno druženje”, poručuju iz organizacije.

Sudjelovanje na programu je u potpunosti besplatno, a prijave se vrše putem online formulara.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 9. kolovoza.

Serija Novine snimljena je prema scenariju novinara i urednika Ivice Đikića, a govori o utjecaju kapitala i politike na medijsku scenu. Uloge tumače Branka Katić, Trpimir Jurkić, Aleksandar Cvjetković, Zijad Gračić, Olga Pakalović, Goran Marković, Edita Karađole, Zdenko Jelčić, Tihana Lazović, Mijo Jurišić, Dajana Čuljak, Alen Liverić, Anja Matković, Dragan Despot te brojni drugi. Direktor fotografije je Danko Vučinović, montažu potpisuje Tomislav Pavlic, glazbu Jura Ferina i Pavao Miholjević. Producent je Drugi plan za Hrvatsku radioteleviziju.

Riječka premijera TV serije Novine ujedno je i prilika za najavu osnivanja regionalne filmske komisije koja nastaje u sklopu Art-kina, s ciljem umrežavanja djelatnika audiovizualnog sektora i promocije lokaliteta Primorsko-goranske županije i grada Rijeke kao potencijalnih filmskih lokacija. Snimanje serije Novine, uz ostale je filmske i projekte komercijalne namjene, pokazalo je da regija može ponuditi brojne resurse (kako ljudske, tako i prostorne), što filmski ured pozicionira na ključno mjesto posrednika između domaćih i stranih produkcijskih kuća te lokalnih, javnih i privatnih subjekata.

Od 14. do 16. rujna u Rijeci će se održati Sajam filma i Skupština Hrvatske mreže neovisnih kino-prikazivača koje zajednički organiziraju Kino mreža, Hrvatski audiovizualni centar i Art-kino. 

Uhićenja su epilog dugogodišnjih optužbi za korupciju usmjerenih prema samoj organizaciji ali i njezinom predsjedniku, Seppu Blatteru, koji se tijekom svojih pet mandata uspješno otresao svih optužbi te izbjegavao kazneni progon. Podsjetimo, od 27. svibnja pa do danas četrnaest ljudi optuženo je za reketarenje, mito i pranje novca u iznosu većem od 100 milijuna dolara, nakon objave rezultata dugogodišnje istrage koju je predvodila američka savezna agencija FBI. Među optuženima su trenutni i bivši dužnosnici FIFA-e, menadžeri te poduzetnici za koje se sumnja da su bili upućeni u kriminalna djelovanja organizacije, a s objavljivanjem novih međunarodnih tjeralica krug osumnjičenika se i dalje širi. Istraga koja je dovela do uhićenja i optužnica primarno je bila fokusirana na djelovanje organizacije u Sjevernoj i Južnoj Americi, no uz postojeće indikacije o malverzacijama i mitu vezanima uz dodjeljivanje domaćinstava Svjetskog nogometnog prvenstva Rusiji 2018. te Kataru 2022. godine izgledno je da će se istraga proširiti. Nakon prošlotjednih događaja te ostavke Seppa Blattera 2. lipnja, samo šest dana nakon što je osvojio novi mandat, sve više zemalja diljem svijeta otvara neovisne istrage.

Potencijalni konačni pad FIFA-e mogao se nazrijeti već tijekom posljednjeg Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine u Brazilu, kada se u javnosti glasno počelo spekulirati o duboko ukorijenjenoj korupciji u organizaciji. Brazilska vlada potrošila je više od 11 milijardi dolara na pripreme za Svjetsko prvenstvo, a pred samo otvaranje prvenstva održavali su se masovni i često nasilni prosvjedi u slamovima brazilskih gradova. Najsiromašnije i socijalno najugroženije stanovništvo glasno je ustalo protiv namjenskog trošenja novca poreznih obveznika na izgradnju infrastrukture koja u nekoliko slučajeva nije imala nikakve potencijalne namjene nakon završetka prvenstva. Brazilci su prethodno prosvjedovali protiv iznimno raširene političke korupcije u zemlji, a pretjerani troškovi organizacije Svjetskog prvenstva opravdano su ukazali na to da društvena nejednakost ustupa svoje mjesto na ljestvici prioriteta pred renomiranom i prestižnom manifestacijom poput Svjetskog nogometnog prvenstva. Paradoksalno, jedini izravni profiter – barem što se tiče transparetnih i javnosti dostupnih informacija – bila je upravo FIFA. S obzirom da se na listi optuženika u trenutnom skandalu nalaze i brazilski članovi FIFA-e, bio je to potreban poticaj za pokretanje istrage o optužbama za korupciju vezanih uz brazilsko domaćinstvo posljednjeg Svjetskog prvenstva.

Jedan od događaja koji je uvelike utjecao na percepciju javnosti o mogućim aferama FIFA-e dodjeljivanje je domaćinstava Svjetskog prvenstva Rusiji 2018. te Kataru 2022. godine. Osim glasina da je dodjeljivanje domaćinstva Rusiji bilo popraćeno raznim velikodušnim gestama dužnosnicima FIFA-e i UEFA-e, postoje sumnje da je do odabira Rusije došlo nakon kupovanja glasova članova komisije. No tek slučaj Katara pokazuje pune razmjere koruptivnog karaktera FIFA-e, dodjeljivanjem domaćinstva zemlji koja za to ne ispunjava uvjete iz više razloga. Odabir Katara za domaćina nelogično je zbog samih klimatskih uvjeta u toj zemlji, budući da temperature od 50 stupnjeva celzijevih predstavljaju velik izazov za održavanje sportskog događanja tog tipa. No osim sigurnosti i fizičke dobrobiti samih sportaša mnogo je bitnije ono što se događa pri samoj izgradnji infrastrukture za prvenstvo. Naime, radnici koji sudjeluju na izgradnji stadiona i popratnih građevina mahom su migrantski radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša i Šri Lanke koji imaju gotovo ropski status. Nemaju pravo izaći iz zemlje bez dozvole svojih poslodavaca, a dosadašnja istraživanja pokazala su da više od jednog radnika dnevno izgubi život na katarskim gradilištima. Procjenjuje se da će do održavanja Svjetskog prvenstva 2022. godine život izgubiti više od 4000 migrantskih radnika, od čega velik dio zasigurno pri izgradnji infrastrukture za prvenstvo. 

Nakon otkrivanja tih informacija napadi na FIFA-u postali su mnogo žešći, a u svjetlu trenutne afere opravdano se odgovornost prebacuje ne samo na Katar, zemlju s nezavidnim statusom kada su u pitanju ljudska prava, već i na FIFA-u zbog sumnji da je dodjeljivanje domaćinstva još jedan primjer koruptivnih praksi organizacije. Organizacije za ljudska prava aktivno su se uključile u lobiranje za poboljšanje radnih uvjeta u Kataru, dok se održavanje prvenstva u toj zemlji još više kritizira. Protiv radnih uvjeta migrantskih radnika ustali su i grafički umjetnici koji su izmijenili logotipove kompanija koje sponzoriraju FIFA-u, otvoreno davši do znanja da ukoliko iste kompanije stoje iza FIFA-e, ujedno i stoje iza nehumanog postupanja prema radnicima. Kao što John Oliver ističe u svom posljednjem pokrivanju teme koruptivnog skandala u FIFA-i, izgledno je da će FIFA moći funkcionirati na takav način sve dok im sponzori pružaju potporu. Nakon što su internet preplavile vijesti o izravnom prozivanju sponzora od strane umjetnika, uz već dalekosežne posljedice samog skandala, sponzori su izdali javna priopćenja kojim izjavljuju da će ukinuti svoj odnos s FIFA-om ukoliko se problem radnika u Kataru adekvatno ne adresira. Ono što se pokazalo ključnim kroz angažman šire javnosti, u kontekstu isticanja svih negativnih aspekata FIFA-inih manipulacija i pogodovanja, jest pitanje društvene odgovornosti – činjenica da je FIFA svojim djelovanjem dovela ne samo do degradacije jednog sporta, već i do degradacije ljudskih života. 

O uzrocima i modelima rješavanja korupcije u Trećoj rundi u utorak, 20. svibnja u 21.14 sati raspravljaju sociolog prof. dr. Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se godinama bavi istraživanjem korupcije u Hrvatskoj, i Marko Kostanić, član Centra za radničke studije, teoretičar koji se bavi političko-ekonomskom analizom tranzicijskih procesa. 

Urednica i voditeljicaemisije je Jelena Jindra.

Jedan od informativnih postera koji vam zabavlja vidno polje u centralnom bečkom magistratu dok s ostalim sebi sličnim strancima iščekujete dozvolu boravka u Austriji prikazuje crtež vidno uznemirene službenice kojoj s druge strane stola pristupa razdragani bračni par, neodređene etničke pripadnosti, ruku punih cvijeća i bombonjera. Preko ove stripovske scene zalijepljen je veliki crveni križ što u prvi mah zbunjuje mozak naviknut na raznorodne proslave, veselja i čestitanja po zakucima državne administracije. Ali lukavi su se naručioci plakata baš na takve nesporazume i pripremili pa su ispod scene zabrane zahvale austrijskim administrativcima na nekoliko jezika koji se najčešće čuju u toj prostoriji objasnili glavnu poruku postera – korupcija je u Austriji krivično djelo. Nikakve slastice, mljevene kave, tek procvali božuri i ostali simboli intimiziranja vašeg odnosa s državom ne mogu biti korišteni u cilju ostvarivanja nekog prava; država je država makar ona imala i ljudsko lice službenice u magistratu. 

I eto, već na prvom koraku ozbiljnije i legalne integracije u austrijsko društvo slikovito vam je objašnjeno da su neki običaji, pripisivani onima koji upravo u ovoj alpskoj zemlji traže bolju budućnost, ovdje kažnjivi. I ne samo to – ono što vam se plakatom očito želi sugerirati je da ste upravo vi i vama slični ti koji donose korupcijske modele u Austriju, bilo kao nesvjestan socijalni atavizam, bilo kao svjesnu metodu uspjeha “preko reda”. U drugim magistratima i tijelima državne uprave takvih i sličnih plakatiranih zabrana nema jer je korupcija valjda svojstvena “drugima”, dok u austrijskom društvu nosi samorazumljivu stigmu krivičnog djela te je se kao takvu jednostavno ne mora više niti zabranjivati. 

No, već na drugom stupnju razvoja integracijske pripadnosti, čim počnete razumijevati jezik dovoljno da pratite rad medija, shvaćate da stvari i nisu tako samorazumljive, unatoč vašoj vjeri u Austriju kao naprednu demokratsku činjenicu. Naime, riječ korupcija je jedan od najčešćih ključnih riječi novinarskih izvješća – gotovo svaki tjedan obilježen je jednom novootkrivenom financijskom aferom ili ponovljenim suđenjem za ranije grijehe, a protagonisti tih izvještaja najčešće su bivši ministri, premijeri ili predsjednici kompanija s multimilijunskim budžetom, sve uglađeni i ugledni pripadnici austrijske društvene kreme (da zemlji valcera i štrudli korupcija i nije toliko strana praksa dokazuje i izvještaj Transparency internationala na čijoj ljestvici korupcije koja uključuje 176 zemalja Austrija brani 25. mjesto). To samo dokazuje da korupcije itekako ima ali je ona samo nadmoćno nevidljiva oku običnih smrtnika, dešava se na mjestima društvenog i poslovnog vrha, u ministarskim kabinetima, u penthausovima i galerijskim restoranima koji nadvisuju bečki Burgring, na izletima u tirolske dvorce poslovnih partnera, i slično. Međutim, ta koruptivna hobotnica začeta u mutnoj vodi konzervativno-desničarske koalicije koja je vladala zemljom od 2001. do 2007. dobila je popriličan medijski tretman  – može se čak reći da je posljednjih godina ova tema potrošila toliko medijske minutaže da je to kod većeg dijela austrijske javnosti stvorilo neki kontra-efekt u smislu zasićenja. Još je zanimljivije što su kroz konstantnu medijsku prisutnost neki akteri tih afera dostigli status reality show zvijezda. Možda najočitiji primjer jedne takve estradizacije sudski optuženog lica je onaj Karla Heinza Grassera, preplanulog bivšeg financijskog ministra koji je vodio privatizaciju nekoliko državnih tvrtki i kojeg se sumnjiči da je bio mozak nekoliko najtežih financijskih skandala u modernoj povijesti Austrije, a kojemu je omogućeno da putem medija brani pravno uspostavljenu sliku nevinog obiteljskog poslovnog čovjeka čiji je najveći grijeh to što je tijekom obnašanja svojih ministarskih dužnosti bio “previše mlad, previše inteligentan, iz previše dobre i bogate kuće, i previše lijep” (ovu je listu napisanu od strane neke njegove obožavateljice sam Grasser iščitao tijekom jednog od najgledanijeg austrijskog talk-showa). 

Drugim riječima, mediji su “zločine bijelih ovratnika” u Austriji prilično osvakodnevili kao jednu od osnovnih rak-rana austrijskog društva. O korupciji se sve zna, ona se prati, ona se prikazuje kroz lica i iskustva mnogih, ona se kažnjava putem državnih institucija moći i pravde, ali, zanimljivo, za razliku od drugih gorućih tema austrijskog društva, ona gotovo nikad ne izaziva javni protest ili bilokakav oblik aktivističke reakcije, bilo preventivne bilo represivne. Razlozi ovakve građanske pasivnosti su naravno mnogobrojni i podložni tek mojem nagađanju, ali zasigurno joj doprinosi određena mnogoličnost i kompliciranost teme kao i krinka državnih prioriteta pod kojom se često skriva. 

Isto tako, dok druga opća mjesta negativnih trendova društva još nekako i bivaju tematskom okosnicom raznih oblika umjetničkog djelovanja te se projekti koji umjetnički obrađuju pitanja poput integracijskih procesa ili austrijske nacističke prošlosti vrlo često mogu sresti na austrijskim pozornicama, galerijama, muzejima i ostalim izvedbenim toposima, tema korupcije unatoč svom svojem izvedbenom potencijalu začuđujuće rijetko odjekuje u umjetničkoj praksi. “Postojali su neki umjetnički pokušaji obrađivanja te teme, ali mislim da ili nisu bili dovoljno vidljivi ili dovoljno subverzivni”, objašnjava mi vlastite postulate “uspješne” umjetničke akcije Julia Draxler, umjetnica, edukatorica i jedna od dvoje osnivača Instituta za primijenjenu korupciju (IFAK), neprofitne organizacije kojoj je jedan od službenih ciljeva upravo tematiziranje korupcije kroz razne oblike aktivističkih modela i participativnih dešavanja. I doista, ubacite li ključne riječi u internetske tražilice, vidjet ćete da se “korruption” uglavnom spominje u satiričkim tv skečevima i u muzičkom repertoaru pojedinih austrijskih kabare-zvijezda, dok ozbiljnijih umjetničkih dešavanja na zadanu temu jednostavno – nema. Doduše, ni spomenuti Institut ne bježi od određenog ironičnog pristupa spomenutoj problematici – od samog odabira luckastog imena Instituta čiji se akronim čita kao ajfak, do formata akcija koje poduzimaju u ostvarenju svojih ciljeva, osnivači kao da kroz određenu ironiju otvaraju prostor ne samo kreativnijim tematiziranjima i prikazivanjima ove problematike već i interesu šire javnosti. “Osim toga, humor se nekako oslanja na duh tradicije bečke škole satiričnih kabare performansa koji su se uvijek doticali suvremenih društvenih dešavanja”, objašnjava mi Roland Spitzlinger, trenutni doktorand na studiju filozofije, drugi dio osnivačkog dvojca. No, dakako, ironija u djelatnostima Instituta za primijenjenu korupciju nije sama sebi svrhom. Primarni ciljevi organizacije, kako ističu u svojim osnivačkim dokumentima, obuhvaćaju kreiranje javne državne platforme za prijavu korupcije ali i pružanje mehanizama za aktivnu borbu šire javnosti protiv korupcijskih modela kroz razne oblike participativnih projekata. “Svojim akcijama ustvari nastojimo poboljšati sposobnosti učenja kod naše publike, trudimo se da je maksimalno uključimo u naš rad”, objašnjava mi Draxler. 

Sam je Institut nastao na temeljima osobnih interesa Spitzlingera koji je još kao zaposlenik stranke Zelenih u Parlamentu bio zgrožen količinom tračeva o korupcijskim aferama koji su kolali zastupničkim kuloarima. Zaintrigiran temom, po izlasku iz Parlamenta sam je ispisao sve Wikipedijine članke na temu korupcije u Austriji ne bi li nekako na jednom mjestu skupio obiman sadržaj čija je disperziranost prijetila da temu obilježi kao nebitnu.  “U austrijskim medijima možeš naći vrlo ozbiljne novinarske priče o korupciji ali iz tjedna u tjedan se pojavljuju novi skandali koji jednostavno ove prošlotjedne guraju u zaborav. I sam sam u toj količini sadržaja zaboravljao detalje afera pa sam odlučio da ih nekako sistematiziram.” No, ubrzo je od “dosadnih članaka” zaželio preći u puno dinamičniji javni prostor te je zajedno sa Draxler počeo osmišljavati aktivističku formu koja bi temi korupcije mogla dati vidljivost i subverzivni potencijal. Tako se nekako i stvorila ideja organiziranja bečke “Korupcijske ture” mada takav performativni koncept i nije njihov izum pošto koncepcijski slične ture već postoje u nekim drugim svjetskim gradovima (trenutno je najpoznatija i medijski najpraćenija ona koja se odigrava u Pragu). 

Ovaj dvosatni šetalački performans koji na prvu loptu uspješno ironizira turističke formate prezentacije ima formu svojevrsnog kratkog kursa u umijećima korupcije – tako se učesnike ture na mjestima određenih kriminalnih radnji sukladno temi podučava kako primiti mito bez uplitanja osobnih etičkih kodeksa, kako izbjeći konkretan odgovor o krivici u slučaju sudske tužbe za korupciju, kako malverzacijama kupiti stan od 4 milijuna eura bez plaćanja poreza, itd. Tura pod vodstvom glumice/glumca tako vas vodi postajama direktno vezanima za neke od najvećih afera u modernoj povijesti, a zanimljivo je da ova putešestvija itinererom ne odudara puno od onih klasičnih razglednih ruta Bečom. Tako vam ubrzo postaje jasno da su sva mjesta kriminalne radnje (ured ministra financija, ured  vladine agencije za medije, ured udruženja industrijalaca, sjedište Raiffeisen Banke) ustvari u samom centru državne i političke moći, ponekada samo na desetak metara udaljenosti od onih državnih institucija zaduženih upravo za onemogućavanje tih istih koruptivnih procesa. 

Geneza same ture vezana je uz namjeru osnivača Instituta da ljudima u fizičkom odnosu spram viđenoga dokažu da ti skandali stvarno postoje, da su ta mjesta korupcije stvarna, da su ti okrivljenici stvarni, kao i da je taj silni novac potrošen u bespućima zlouporabe službenih dužnosti stvaran. Ono što mi i Spitzlinger i Draxler u razgovoru nekoliko puta naglašavaju jest “činjenična istinitost” podataka koji tvore sam sadržaj ture – iako je on dramaturški obrađen i u pojedinim trenucima vrlo otvoren za aktivno sudjelovanje publike (poput preuzimanja uloga učesnika ministarskog doručka iz 2002. na kojem je odlučena nesmotrena kupnja 18 primjeraka borbenog lovca Eurofightera za tričave dvije milijarde eura), glavnu okosnicu sadržaja čine pomno odabrani rezultati višegodišnjeg istraživanja teme. “Sve što navodimo tokom ture, čak i one stvari koje ti se čine pretjerane i izmišljene – jer nekada su izjave tih ljudi optuženih za korupciju toliko nevjerojatne da zvuče potpuno izmišljeno – su zapravo istinite i lako provjerljive”, uvjeravaju me. Međutim, u ovoj se igri između prikazivanja istine i laži skriva možda i najinteresantniji sadržaj projekta – naime, da bi se osigurali protiv eventualnih tužbi ljudi i institucija koje spominju kroz svoju koruptivnu turu, Institut je bio primoran angažirati pravni tim na čiji je rad utrošena velika većina budžeta dobivenog kroz crowdraising kampanju. Prvi savjet koji su im pravni stručnjaci dali bio je da naprosto odustanu od tog projekta. Kad su krenuli u daljnju raspravu, Draxler i Spitzlinger su savjetovani da na sve svoje propagandne materijale kroz koje najavljuju projekt (poput videa koji se nalazi na njihovoj službenoj stranici) stave upozorenje da je sadržaj projekta ustvari izmišljen, unatoč tome što se on sastoji od činjeničnih podataka koji su na ovaj ili onaj način već postali javni. Drugim riječima, objasnili su im da je laž puno sigurnija pozicija obrane. Kad ih pitam zašto su pristali na takva pravila igre odgovaraju da jednostavno nisu imali izbora jer znaju da im je dovoljna samo jedna tužba da im cijela imovina, i zajednička i osobna, ode na bubanj. A pod pritiskom takve jednadžbe, oboje priznaju, brzo su se uplašili za svoju egzistenciju, polako uviđajući da su se upleli u nešto mnogo opsežnije i dalekosežnije od pomodno kritičnog umjetničkog čina. Tad su i shvatili zašto nema toliko puno sličnih umjetničkih projekata na temu korupcije. “Vrlo je jednostavno, odgovor je matematički logičan. Umjetnici jednostavno nemaju toliko novca da troše na odvjetnike, tu je borba unaprijed izgubljena”, tvrdi Draxler i nastavlja: “Ima mnogo rubova po kojima hodaš dok radiš na ovakvoj temi. Tako smo i mi na kraju puno više vremena proveli u radu i razgovoru s odvjetnicima nego na stvaranju samog projekta”. 

No, upravo su ovakvi i slični pronalasci i najvredniji segment ovakvog projekta koji kao da testira institucije moći i njihovu propusnost za navedene i slične teme. A činjenica da svaku komunikaciju s određenim predstavnicima vlasti povodom samog projekta objavljuju na svojoj Internet stranici i da je ta spisanija javno dostupna, govori da su dosljedni u svojim gore navedenim ciljevima. Recimo, jedno od najzanimljivijih otkrića desilo se sasvim slučajno u procesu održavanja ture – zbog akcije bacanja papirnatih maketa Eurofightera na platou ispred austrijskog Parlamenta koji predstavlja posljednju postaju same ture, policija se obratila Institutu sa prijavom za skrnavljenje “privatnog posjeda Parlamenta”. Isto tako, pojašnjava mi Draxler, kroz pripremu projekta saznali su da se o nekoj osobi koja je pravomoćno optužena za neki zločin ili prekršaj i koja je odslužila određenu zatvorsku kaznu ne smije javno govoriti u kontekstu njenih dokazanih grijeha čak i ako se radi o umjetničkom projektu, jer u tom slučaju kršite zakon i radite suprotno nastojanjima pravne države da reintegrira tu osobu u društvo bez kriminalnih stigmi iz prošlosti. Čak i ako je osoba javni dužnosnik (ako se recimo nakon korupcijskog skandala ponovno odluči baviti politikom), javno spominjanje njegovih prošlih posrnuća u zločin zakonom je zabranjeno. I sva ova i druga saznanja na koja su nabasali tijekom stvaranja projekta ustvari vrlo detaljno teoretski propituju problematiku odgovornosti javne riječi. Osnivači Instituta primijenjene korupcije na vlastitom su iskustvu saznali odgovor na pitanja gdje, kada i kako smiješ iznijeti činjenice o korupciji. “O korupciji u ovoj zemlji možeš pričati uvijek i svugdje dok te ne – tuže. To je granica”, objašnjava Draxler. 

Jedan od načina na koji su se barem načelno zaštitili od potencijalnih tužbi za klevetu i neispravne navode je i korištenje inicijala umjesto punih imena u samom sadržaju Korupcijske ture. “S jedne strane to može biti bilo tko, ali opet, svi znaju o kome se radi”, tvrdi Spitzlinger. Dodajem svi, osim mene. Jer Korupcijska tura je u punini svoje koncepcije i cilja ipak usmjerena građanima Austrije koji su na ovaj ili onaj način godinama izlagani specifičnoj problematici korupcije i kojima ona ustvari služi kao neka nadogradnja, analiza ili razigravanje sadržaja. I u ostalim projektima Institut za primijenjenu korupciju svu pažnju usmjeruje na specifičan kontekst Austrije unutar kojeg se najviši nivo korupcije, onaj politički, društveno još uvijek opravdava kao aktivnost za opće dobro. “Kad se dešava na razini svakodnevice, korupcija je u Austriji društveno prezrena i ekspresno kažnjiva. No kako se penjemo društvenom i političkom ljestvicom moći, tako je ona društveno zanemarivana pod egidom općeg dobra”, pojašnjava mi Splitzlinger društveno ponašanje na koje Institut svojim djelovanjem i želi utjecati balansirajući između umjetničkog aktivizma i konkretne društvene akcije. I tako nas upućuje na svojevrsnu univerzalnost koju prepoznajemo još i tokom same ture – iako nam detalji priča možda nisu poznati, svi ostali pojmovi poput naziva firmi, imena premijera, ministara, direktora i iznosa mita koji se dilaju u plastičnim vrećicama tijekom kavice u hotelu Sacher neodoljivo su zamjenjivi. 

Koruptivna tura za posljednju postaju prigodno odabire austrijski Parlament. I dok nam ispred samog ulaza u Partenon austrijske državnosti voditelji performativne šetnje dijele diplome o uspješno završenom kursu korupcije koje, prigodno, sami sebi potpisujemo, s leđa nas nadvisuje višemetarski zlatni kip. Kip je to Slijepe Pravde koja svakodnevno žmiri na zastupnike i u svojoj veličanstvenosti im stoji ispred radnog praga kao svojevrsna uputa za upotrebu države. Baš kao i onaj plakat za strance željne nasušne integracije u bečkom magistratu s početka priče. 

Koruptivne ture Instituta za primjenjenu korupciju održavaju se do kraja rujna, a sve informacije o turi možete dobiti na www.ifak.at.

Izvor: HBS