U sklopu programa Nova 2.0, kojim WHW obilježava 20. godina programskog vodstva Galerije Nova, serija razgovora Meandriranja u dijalogu s protagonistima/icama scene mapira meandriranja avangardnih umjetničkih tokova gradom Zagrebom od 60-ih godina 20. stoljeća do danas. WHW je pozvao na suradnju kustosa, dizajnera i pisca Bojana Krištofića, u konceptualizaciji i moderaciji ovih razgovora.

Nakon što je prvim razgovorom, čiji su sudionici_e bili Branka Stipančić, Antun Maračić i Darko Šimičić, obuhvaćena tema samoorganiziranij i izvaninstitucionalnih prostora za kulturu od kraja 60-ih do konca 80-ih godina, na drugim Meandriranjima Krištofić će razgovarati s Miljenkom Buljević, Goranom Sergejem Pristašom i Kornelom Šeperom, koji su kao sudionici/e scene koja se oblikovala 2000-ih bili dijelom izvedbenih, glazbenih, literarnih i drugih nezavisnih kulturnih kretanja, kao i različitih oblika udruživanja i prostornog djelovanja.

Kroz samoorganizaciju kulturni radnici/e i umjetnici/e su 2000-ih odgovorili na urgentne potrebe za regionalnim i međunarodnim povezivanjem s progresivnim kulturnim strujanjima, razvijajući gustu mrežu suradnje i proizvodnje kulture, koja je utjecala i na kulturne politike. Programi malih i nezavisnih organizacija koje prostorno djeluju u kontinuitetu, poput Multimedijalnog instituta (MI2) i Kluba MaMa, Galerije Miroslav Kraljević i Kluba Močvara, kao i programi kustoskih, umjetničkih i kulturnih kolektiva i udruga poput [KONTEJNER]-a, [BLOK]-a ― Lokalne baze za osvježavanje kulture, Attack!-a, BADco., Bookse, Galerije Nova, Galerije Greta i mnogih drugih ― postali su sinonim za kulturno-umjetničku proizvodnju koja se ustrajno ostvaruje mimo nacionalnih, profitnih i eksploatacijskih predznaka, te neprekidno naglašava važnost javnog prostora ne samo kao platforme i sredstva za rad, već i razloga okupljanja i zajedničkog djelovanja na kulturnoj i umjetničkoj razmjeni.

Koja je uloga malih i nezavisnih organizacija? Kakve prostore one okupiraju u gradu? U kakvim uvjetima djeluju? S kojim se izazovima i problemima nose? Koje su mogućnosti i limiti participativnog i kolektivističkog modela rada? Zašto smo još uvijek tu?, pitanja su koja će biti dotaknuta razgovorom.

Razgovori su dio projekta Nova 2.0 u sklopu Podrške za organizacijsko i umjetničko pamćenje Zaklade Kultura Nova i diskurzivnog programa Galerije Nova Povijest umjetnosti i društva: prostori samoorganizacije. Program podržavaju Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova

Prvi val informacija vezanih za dvostruku krizu u zagrebačkom kulturnom polju, uzrokovanu kombinacijom pandemije i teškog potresa, ticao se onih najvidljivijih problema – mjera pomoći radnicama i radnicima u kulturi te štete koju je pretrpjela infrastruktura u kulturi, osobito zgrade i prostori većih kulturnih institucija. Očekivano, nešto izvan horizonta mainstream medijske vidljivosti ostali su prostori i organizacije nezavisne kulture, koje predstavljaju ključna, ali u usporedbi s institucijama često dakako krajnje ugrožena staništa živih kulturnih i umjetničkih praksi.

O dvama smo takvim prostorima već pisali izvještavajući o oštećenoj kulturnoj infrastrukturi u Zagrebu: Baza kustoskog kolektiva Blok zatvorena je nakon četiri godine neprocjenjivog i lokalno osviještenog djelovanja na adresi u Adžijinoj ulici na Trešnjevci, dok su objekti u sklopu Medike, kao što je ovih dana objavom potvrdio i AKC Attack kao njihov najistaknutiji korisnik, proglašeni privremeno neuporabljivima i zatvoreni do daljnjega.

Uz Attack / Mediku, u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba (2015-2022), kao “važna mjesta za razvoj ukupne nezavisne scene grada Zagreba, mjesta sudjelovanja mladih te prostori razvoja različitih subkultura” istaknuti su u MaMa, Booksa i Močvara. Srećom, ti su prostori prošli bitno bolje od Medike, a organizacije koje njima upravljaju posvećene su primarno odgovaranjem na pandemijski poremećaj u provedbi programa. Među prvima smo u kontakt stupili s Petrom Milatom iz Multimedijalnog instituta, koji nas je srećom informirao da su “za razliku od većine susjednih zgrada u Donjemu gradu, prostorije MaMe prošle skoro neokrznuto”, što pripisuje smještenosti kluba u prizemlju i “laganoj građevinskoj konstrukciji iz 1930-ih koja je dobro podnijela udare”. Što se programske strane tiče, Milat ističe kako je zbog posebne obljetnice 2020. “trebala biti posebna godina za naš kolektiv i prostor, budući da smo u svibnju 2000. otvorili MaMu kao svojevrsnu zračnu luku ili fizički interfejs u centru grada. Događanja s time u vezi smo preselili online, uz poseban fokus na produkciju petnaestak knjiga koje objavljujemo do ove jeseni”. No prostor je tijekom zadnjih dana ipak u kontroliranoj uporabi, napominje Milat, i to kao vrijedan dio neformalne infrastrukture solidarnosti: “MaMu i u ovom trenutku koriste inicijative kao što su Jedni za druge, a po obustavljanju strožih epidemioloških mjera planiramo dio prostora ponuditi na korištenje kolegicama i kolegama s nezavisne kulturne i aktivističke scene koji su ostali bez svojih prostora.”

Miljenka Buljević iz Kulturtregera potvrdila nam je da Booksa nije u funkciji zbog pandemije te da je prostor kluba u potresu pretrpio manju štetu u vidu popucalih zidova i razrušenog dimnjaka, no napominje da je zgrada dobila zelenu oznaku, što znači da je sigurna za korištenje. Booksa je, ističe Buljević, prebacila u online prostor sve programe i aktivnosti za koje je to bilo moguće, pa su se tako književni programi transformirali u intervjue, dok se kantautorski koncerti u sklopu programa Škrabica održavaju uživo iz domova glazbenica i glazbenika. Na internetu se održavaju i čitateljski klubovi, koji su se dosad okupili triput, dok su u pripremi još dva: jedan posvećen poeziji, pod vodstvom Ivane Bodrožić, i drugi posvećen književnim predlošcima za filmove, pod vodstvom Marija Kozine. Također je u pripremi tribina u formi intervjua Superman ili Homo superior?, u sklopu koje će Leonard Jurić i Asja Bakić razgovarati o stripovskim superjunacima, uz mogućnost sudjelovanja publike u vidu unaprijed poslanih komentara i pitanja.

Nešto teža situacija je u Močvari, odnosno Udruženju za razvoj kulture URK. Kako nam navodi URK-ov Kornel Šeper, sami prostor kluba ostao je srećom netaknut, dok se programi, kao i drugdje, u najvećoj mjeri sele na Internet, uključujući i svakodnevne Močvara Live koncerte. Međutim, ističe Šeper, problem za Močvaru je ostanak bez vlastitih prihoda od koncerata, o kojima funkcioniranje kluba ovisi, što ga čini znatno ranjivijim u ovakvoj krizi. 

Dio nezavisnokulturnih organizacija je prošao i s nešto konkretnijim oštećenjima prostora za rad. Kako nam javlja Zvonimir Dobrović, zgrada u kojoj su uredi udruge Domino “ima žutu etiketu, što znači da se uz oprez može koristiti. Srušeni su dimnjaci i ima nekog oštećenja na krovu kod rušenja dimnjaka. Zadnji stan je neupotrebljiv.” Šteta u Dominovim prostorijama, napominje, prijavljena je, a u trenutku Dobrovićevog javljanja se još čekalo na službeni odgovor. Dakako, pandemija je bitno utjecala na provedbu Dominovih aktivnosti: “Odgodili smo Queer i Perforacije za jesen, nekoliko rezidencija također, kao i programe koje smo trebali imati u okviru EPK. Od ožujka do srpnja smo trebali imati stotinjak pojedinačnih javnih događanja. Ono što smo pokrenuli su kućni performansi – u prvoj seriji sam pozvao Vedranu Klepicu, Milijanu Babić, Igora Grubića, Josipu Bubaš, Brunu Isakovića i Vesnu Mačković da osmisle nove performanse koje svi možemo izvoditi doma. Također, još nekoliko programa smo prilagodili ovom vremenu, a sljedeći s kojim idemo van su Maske Europe Siniše Labrovića“, napomenuo je Dobrović.

Uvid u širu mrežu poremećaja koju su proizveli potres i pandemija dala nam je Kontejnerova koordinatorica programa Ena Hodžić, koja naglašava da je trenutna situacija razotkrila sistemske probleme s kojima se suočavaju organizacije u nezavisnoj kulturi. Jedan od njih je i osuđenost na privatni najam uredskog prostora na podivljalom nekretninskom tržitu, što organizacije održava u stalnom stanju nesigurnosti – kako pojašnjava Hodžić, prostor u Gundulićevoj u kojem je Kontejner smješten pretrpio je oštećenja koja vlasnik trenutno sanira, ali uz najavljeno dizanje najamnine zbog troškova, zbog čega organizacija razmišlja o selidbi. Riječ je, napominje Hodžić, o problemu kojim se bave dugo, pokušavajući – zasad bezuspješno – ući u partnerstvo s gradom. Koliko je situacija teška, ističe, pokazuje činjenica da bi odlazak iz trenutnog prostora bio Kontejnerova šesta selidba u zadnjih 5-6 godina obilježenih neadekvatnim prostornim “polurješenjima”. Hodžić napominje da je potres jednostavno razotkrio koliko je krhka opća situacija na nezavisnokulturnoj sceni, osobito s obzirom na pitanje udomljavanja njezinih aktera i nedostatka prostora.

Kao i u slučaju Instituta za suvremenu umjetnost, o kojem smo već izvijestili, programski problemi za Kontejner proizlaze iz nešto veće vezanosti za Europsku prijestolnicu kulture. Hodžić napominje da je zbog otkazivanja velikih programa koje je njezina organizacija upravo na proljeće trebala realizirati u Rijeci veliki broj suradnica i suradnika nažalost ostao bez prihoda. Kontejner je, ističe, relativno zaštićen zbog vrlo diversificiranih izvora financiranja, no izvjestan strah postoji u odnosu na razvoj situacije s projektima financiranima iz programa Europske unije. Riječ je, upozorava Hodžić, o tome da su europske potpore temelj za financiranje plaća radnica i radnika u udrugama, stoga bi svako ugrožavanje tih izvora, uključujući i rezanje “domaćih” potpora koje omogućuju matching sredstava kao uvjet za dobivanje europskih potpora, predstavljalo golem udarac za preživljavanje nezavisne kulture.

Konačno, efekti potresa će posredno utjecati i na Kontejnerove mogućnosti realizacije programa u budućnosti. Kako ističe Hodžić, šteta koju su pretrpjeli muzeji bitno utječe na mogućnost održavanja programa, budući da je Kontejner udruga koja aktivno surađuje i s muzejskim institucijama i redovito održava svoje izložbe i festivale u muzejskim prostorima.

Ovaj gubitak prostora utjecat će dakle direktno i na nezavisnu kulturnu scenu, i biti će ga izuzetno teško nadoknaditi zbog šireg problema s kulturnom infrastrukturom u Zagrebu. 

Upravo se Kontejnerovo iskustvo čini poučnim jer razotkriva sistemsku krhkost nezavisne kulture, prije svega u odnosu na dva elementarna pitanja: osiguravanja prostora za rad i financiranja plaća radnica i radnika u kulturi umjesto naglaska na programe. Sporne i diskriminatorne mjere Ministarstva kulture, koje su ipak donekle uvažile potonju hitnost, mogu biti dobra lekcija o zbiljskim prioritetima kulturnog polja, ako za to bude dugoročnog sluha u institucijama. No sudeći prema viđenom, tko bi se usudio nadati?

“Nema tu neke velike priče. Nitko od protagonista neće vam je ispričati tako. Jer, sve je skupa nastalo kao odgovor upravo na jednu takvu, veliku nacionalnu priču, onu čije je rasplitanje od Zagreba devedesetih godina napravilo grad u kojem je nositi vlastitu mladost bilo teže no inače.” Ovako vrijeme i okolnosti nastanka popularnog okupljališta mladih različitih supkultura i važnog kotača zagrebačke nezavisne kulture opisuje Ante Perković. Riječ je o kulturi koja nastaje u specifičnom momentu, kao reakcija na dominantnu, ideološki uvjetovanu i nacionalno obojenu kulturu tranzicije, a koja se, kako piše Dea Vidović, bori za pravo Drugog i po svojem alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom.

Crtice sjećanja protagonista tog vremena ipak su okupljene na jednom mjestu i nakon dugog iščekivanja objavljene u knjizi Močvara i priča o URK-u. Ovakav izdavački pothvat koji na gotovo petsto stranica obuhvaća osamnaestogodišnju povijest rada Udruženja za razvoj kulture i kluba koji je iz njega proizišao, iziskivao je predani angažman, ali i financijski napor pa je u njegovoj realizaciji pokrenuta i crowdfunding kampanja kojom je prikupljan novac za tisak knjige i popratne singl ploče Milana Manojlovića Mancea Mekani hitovi za mekani grad. Rezultat je obimna monografija koja, kako pojašnjavaju u Močvari, nije imala namjeru ispisati točnu i potpunu kronologiju događanja već zahvatiti ključne momente organizacije, dajući istovremeno pogled na širu scenu u kojoj djeluje.

Iako je inicijalno zamišljena tek kao pregled naslovnica Močvarinih programskih knjižica, knjizi su ubrzo pridodani i plakati koji su svojom specifičnom estetikom mijenjali vizuru grada, a ta je pak količina vizualnog sadržaja tražila i neki kontekstualni predah. “Zamislili smo da taj predah koji bi razbio monotoniju budu male priče o URK-u. Počeli smo tada popisivati teme i projekte važne za URK, ali smo vrlo brzo skrenuli u sporedne ulice u kojima smo sreli neke druge heroje i naše stare znance. Mance, žednouhi Bara, Zli bubnjari – da navedemo samo neke – oni su ti koji su pokretali mjehuriće uzavrele energije” piše u predgovoru knjige glavni urednik i jedan od pokretača URK-a Kornel Šeper.

Upravo se to skretanje s puta i zalazak u rukavce pretpovijesti, poput skvotiranja Kuglane ili kratke epizode Galerije ESCE početkom devedesetih kao Močvarine “sestrinske paralelne točke u vremenu”, pokazuje neizostavnim za njezino današnje razumijevanje. Tu su i zanimljive priče o prvim koncertima URK-a, o prvoj Močvari u Runjaninovoj ulici, o festivalu Ponikve i viškom Otokultivatoru. “Priče iz davnina” nadopunjene su kratkim portretima ključnih protagonista, “divnih autsajdera” koji su obilježili rad kluba, ali i osvrtima posjetitelja koji njihov rad godinama prate i donose uvid iz vanjske perspektive. 

Knjiga je i vizualna riznica plakata i programskih knjižica koje su s vremenom postale zaštitni znak URK-a i Močvare, posebno oblježeni ilustratorskim radom Igora Hofbauera Hofa. Na njih se u svojem tekstu osvrće povjesničar umjetnosti Feđa Vukić koji pojašnjava elemente Hofbauerovih ilustracija koje su postale neizostavan element zagrebačkog urbanog krajolika. “Na osnovi horror trash naslijeđa s dodanim sastojcima znanstveno-fantastičnog stripa i uz začin triler ilustracije, skuhana je interesantna mješavina sadržaja obavijena u tijesto lokalne spike, odnosno mitologije samog kluba i njegovih izvornih vrijednosti”, piše Vukić, a osobitost ove estetike zavrjeđuje i poseban naziv – močvaradelično. Močvarin dizajnerski tim pored Hofa čini i šira grupa autora pa su u knjizi zastupljeni i Darko Kujundžić, Marko Matošić i Željka Tkalčec, a tu su i nova dizajnerska lica poput Ene Jurov i kolektiva This Town Needs Posters. 

Deveti Festival dokumentarnog rock filma – DORF 2015 održati će se od 12. do 15. ožujka u Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku. Na ovogodišnjem Festivalu posjetitelje čekaju projekcije 29 glazbenih dokumentaraca iz 12 zemalja raspoređenih u 3 programa – Regionalni/Međunarodni/Tajna povijest rocka, uz  bogat popratni program. Projekcije filmova će biti organizirane u Vinkovcima – Gradsko kazalište i Centar znanja, Osijeku – Kino Urania i Vukovaru – CineStar Golubica.

Festival će otvoriti film Morphine – Putovanje snova, autora Marka Shumana koji će biti gost festivala i predstaviti svoj film na ekskluzivnoj europskoj premijeri filma. U okviru OFF DORF programa u Gradskoj knjižnici Vinkovci biti će organizirane 3 promocije knjiga, a razgovore će moderirati Ante Perković. U Centru znanja Vinkovci će biti organizirana izložba plakata iz privatne zbirke Kornela Šepera.

O nagradi u regionalnoj selekciji na festivalu DORF 2015 će odlučiti žiri u sastavu Dušan Moravec, predsjednik, Lada Furlan-Zaborac i Krešimir Blažević.

Već treću godinu, u suradnji s Klasik TV-om iz Zagreba, festival će dodijeliti nagradu u iznosu od 10000 kuna za najbolji scenarij glazbenog dokumentarca. Nagradu za životno djelo festival DORF ove godine dodjeljuje Zdenku Franjiću, vlasniku etikete Slušaj najglasnije.

Autori festivalskih nagrada ove godine su Arpad Slančik (Srbija) i Marija Miloševska (Makedonija). Autor ovogodišnjeg plakata je Igor Hofbauer iz Zagreba.

Edukativni program EDIT nastavlja se i brojnim aktivnostima na festivalu DORF 2015. Tako će i ove godine u Vinkovcima biti organizirano predstavljanje filmskih kolektiva iz Hrvatske, te nastavak suradnje s Hrvatskim filmskim savezom predstavljanjem nagrađenih radove sa prošlogodišnjih nacionalnih smotri dječjeg videostvaralaštva. U okviru projekta EDIT Comics, uz potporu Zaklade Kultura nova organizirane su besplatne radionica za učenike lokalnih osnovnih škola.

Festival dokumentarnog rock filma – DORF 2015 i program EDIT organizira Udruga ljubitelja filma Rare iz Vinkovaca. Raspored za sva tri grada potražite ovdje.

Inicijativu objavljivanja nosača zvuka Trobecovih krušnih peći pokrenuli su Kornel Šeper (Kekere Aquarium), Igor Mihovilović (Guranje s litice) i Igor Banjanin (Dirty Old Label) u suradnji sa skupinom anonimnih fanova i nezavisnih izdavača: Bučni stripovi, Dare The Divine, DHPAK47, Doomtown Records, Front Rock – Subkulturni azil, Geenger Records, Hello Bing, Humanita Nova, Karma Music Shop, Ne Records, Okata piramida Records, Slušaj najglasnije! i Timjku bžju! Records.

Zajedno su dali ovome bendu ono što mu ni tadašnji mediji ne bi mogli dati, legendarni album 85, izgubljeni dragulj hrvatske glazbe u produkciji Boruta Činča iz Buldožera na visokokvalitetnom 180 gramskom vinilu, u dvije kolor varijante. Pored toga, u luksuznom gatefold pakiranju, za čiji izgled se pobrinuo neumorni Kujundžić/Vranić duo, nalaze se i 2 CD-a sa svim ostalim dostupnim snimkama (demo snimke, audio i video koncertni zapisi) nastalim za vrijeme trajanja benda, od 1981. do 1987. Cijeli paket objavljen je pod nazivom S mukom žvaču trubadurov vrat.

Promocija albuma najavljena je za subotu, 25. svibnja u Močvari. Uz Trobecove krušne peći nastupaju i splitski bend Bustri te DJ Sleaz-O-Sonic. Upad je 35 kuna.

Izvor: Močvara

Okrugli stol prva je u nizu aktivnosti istoimene interdisciplinarne i međunarodne radionice koja će se održati na Trnju od 24. do 28. veljače. Cilj okruglog stola je povezivanje u dijalog predstavnika lokalne uprave, škola, te udruga koji djeluju na prostoru Trnja zainteresiranih za njegov identitet, korištenje javnih površina, urbane procese i gradski život kvarta općenito. Cilj okruglog stola je kratkim uvodnim izlaganjima sudionika i naknadnom diskusijom o izloženim temama, obuhvatiti sve relevantne kvartovske teme, od identiteta, problema i potencijala do prostora i procesa u njima. Time će se postaviti osnova za interdisciplinarnu radionicu i promišljanje malih intervencija u javni prostor, čija granica obuhvaća područje Trnjanske Savice i potez uz Savu do kluba Močvara i Pogona. Osim okruglog stola 14. veljače, u sklopu aktivnosti europskog projekta Akupunktura grada na Trnju, održat će se i niz dodatnih aktivnosti poput radionice s djecom, razgovora sa stanovnicima i slično, s namjerom da se autori intervencija u prostoru na najbolji način povežu s lokalnim kontekstom kao i da se potakne dijalog među akterima u životu ove gradske četvrti.

Sudionici okrugloga stola su Ivan Bare, Krešimir Končić, Josip Kregar, Antun Poje, Nada Šimić, Jelena Briški, Srećko Šuk, Nedeljko Vareškić, Emina Višnić, Kornel Šeper i Rene Lisac, a moderatori Davorka Perić i Bojan Mucko.

Kao i prethodnih godina, u Močvari će se održati događaj posvećen tom izuzetnom čovjeku. Ovoga puta to će biti dvodnevni koncert na kojem će nastupiti bendovi koji su s Barom na različite načine surađivali, a prije svega s njim bili prijatelji. Ujedno, ovo je jedinstvena prilika da uživo ponovo vidite neke od hrvatskih bendova koji su se odlučili okupiti samo za ovu noć i samo za ovaj koncert. Prilika da još jednom vidite one aktivne, kao i neke nove. 

Također, ovaj koncert bit će i promocija izdanja Twice Wrong, U Turn / Dvaput krivo, povratak Barinog benda Uzrujan, a radi se o striktno limitiranom izdanju pripremljenom posebno za ovu prigodu koje se sastoji od 50 audio kazeta posljednjeg finaliziranog audio materijala benda. EP sadržava jednu autorsku pjesmu te dvije obrade Kraftwerk i Joy Division u trajanju od 22 minute. Pakirano u luksuznim, ručno rađenim kartonskim kutijama unutar unikatnih šivanih torbica, u izdanju splitskog labela Guranje s litice, i posljednji put, simbolično, Barinog Earwing Records. 

Tako će u srijedu, 16. svibnja, nastupiti Go No Go, Dunja Knebl, Man Zero, Marinada, Bambi Molesters, Peach Pit, ali i samo za ovu priliku ponovno okupljeni sada već kultni noise bend Ha Det Bra. U četvrtak, 17. svibnja, nastupaju jazz-improvizatori Il Gruppo delle Azioni Progressive, Analena, Pe Kun, kao i neaktivni Šumski, Lunar i Very Expensive Porno Movie. 

KP / Močvara

KP: Vizualni svjetovi koje kreirate vaše su imaginacije koje su neodvojive od atmosfere urbanog života. Gdje crpite ideje na temelju kojih pristupate oblikovanju plakata?

D. K.: Plakat u Hrvatskoj, mislim na koncertni rock art plakat, se mora redefinirati i pronaći novi prostor u sredini u kojoj egzistira. Kod nas se plakati teško mogu prodati jer se tiskaju u tisuću primjeraka i lijepe po gradu. U Americi, primjerice u San Franciscu, Los Angelesu ili Chicagu je to potpuno drugačije. Postoji mnogo knjižara, trgovina s pločama i kafića koji imaju osigurane prostore za plakate. Svi se plakati numeriraju i točno se zna gdje je koji plakat. Nakon koncerta, ako je u pitanju koncertni plakat, ti se plakati pokupe i recimo od 300 tiskanih primjeraka 50 ide bendu, 50 plakateru, a ostatak ide u prodaju. Sitotisak, materijali i sam rad postali su viša umjetnost koja je skupa. U Hrvatskoj je moguće prodati plakat, ali je to mali broj plakata i po manjoj cijeni jer je tržište manje nego recimo američko. Internet je pozitivna stvar za prezentiranje i prodaju plakata, tako da u tome vidim neku budućnost. Postoji publika za plakat i uvijek će postojati, no trenutno u Hrvatskoj je teško bendovima živjeti od glazbe, a pogotovo plakaterima od plakata.

Black Rebel Motorcycle Club

RAVNO NA GLAVU

Marko Matošić u prisjećanju na rane devedesete godine objašnjava kako je došlo do ideje osnivanja Udruženja za razvoj kulture (URK). “Prva akcija skvotiranja u Zagrebu odigrala se 1994., kada smo ušli u Kuglanu koja se nalazila iza Zagrebačkog autobusnog kolodvora. Skvotiranje je kratko trajalo jer je nakon koncerta koji smo organizirali došla policija i otjerala nas. Kako je većina nas koji smo skvotirali Kuglanu imala svoje bendove, htjeli smo na bilo koji način doći do prostora u kojem bismo konačno mogli svirati i održavati koncerte kako svojih, tako i drugih bendova. Zato smo bili uporni oko Kuglane, pa smo saznali da prostor pripada tvornici Gredelj. Obratili smo im se za dozvolu za korištenje prostora, a kada su nas pitali tko smo, jedini odgovor koji smo im mogli dati je da smo zainteresirana skupina za taj prostor. Tada su nam savjetovali da bi nam bilo pametnije da nastupimo kao neki subjekt te su nam sugerirali da osnujemo udrugu. Mnogi od nas su tada prvi put čuli da takvo nešto postoji, ali je svejedno pala odluka da pokrenemo udrugu. Nakon tog razgovora, sljedeći dan su bageri srušili Kuglanu, ali naša ideja o udruzi je nastavila živjeti.”

Nekolicina Markovih prijatelja i poznanika (djelomično članovi Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP) se tako, potaknuta konkretnim potrebama i razlozima, upustila u birokratski proces sakupljanja dokumentacije kako bi osnovali udrugu. Inicijativu je preuzeo Marko, ali mu je do cilja trebalo nešto više od godinu dana, tako da je Udruženje za razvoj kulture formalno počelo postojati tek 1996. U međuvremenu, u nastojanju da organiziraju koncerte i omoguće sebi i kolegama prostor za svirku, realiziraju u suradnji sa Zelenom akcijom 1995. prve Ponikve. Bilo je to jednodnevno događanje na livadi pored nikada završene magistrale iznad Gajnica tijekom kojeg su, pored koncerata hrvatskih i slovenskih bendova, organizirali čišćenje zelene površine prije i poslije happpeninga, budući da su je mnogi koristili kao divlji deponij. Te su prve Ponikve neslavno prošle zbog kiše i neiskustva mladih organizatora, ali neuspjeh nije bio nikakav razlog da ih zaustavi u naumu i daljnjem nastojanju. Jednostavno, želja i potreba da sviraju te slušaju i gledaju nastupe drugih, bila je jača od svih prepreka i motor koji ih vozi i dan danas. Matošić te dane opisuje sljedećim riječima: “U kontekstu u kojem smo se nalazili doista se ništa nije dešavalo. Da je događanja bilo ovoliko koliko ih danas ima, pitanje je bi li imali ikakvu potrebu krenuti u cijelu tu priču. Ne sjećam se odluke – idem to napraviti zbog toga i toga, nego je to jednostavno bila potreba i organizirali smo.” Na Markove riječi Kornel Šeper nadodaje: “Ljudi koji su organizirali su svirali u bendovima, ili su se bavili nezavisnim izdavaštvom, ili su imali fanzine. To su bili ljudi koji su se s tim bavili pa su htjeli napraviti nešto za sebe i za druge. Za svoj bend ili neki drugi bend. Ljudi su htjeli svirati, a kako tada skoro nigdje nisi mogao svirati, postojala je potreba da se nešto napravi. Institucije nisu davale podršku, ali nije nam ni padalo na pamet da ih uopće pitamo. Imali smo osjećaj da bi njihov odgovor sigurno bio NE, čak i da smo ih pitali.”

Bilo je to još uvijek vrijeme kada nove tehnologije i era interneta nije doživjela svoj potpuni bum u Hrvatskoj, zbog toga se komunikacija odvijala pismima, telefonom, a o bendovima su saznavali preko brojnih fanzina koji su u to vrijeme preplavili hrvatsko podneblje. Članovi bendova su se međusobno upoznavali i po rijetkim koncertima u zemlji, ili ako bi otišli u susjednu Sloveniju ili do Italije. Kornel, prisjećajući se fanzina, naglašava da su “bili važno sredstvo komunikacije. Nastajali su fotokopiranjem, pisani su rukom ili pisaćom mašinom, svejedno, a bilo je i onih razvijenijih pa je jedan izlazio čak s CD-om. Komuniciralo se i pismima. Pišeš rukom – Ja sam taj i taj. Bilo je to jako važno ljudima, a drugim putem nisi mogao. Važni su bili i telefoni, tako da je mamin telefon odigrao bitnu ulogu.” Naglasak na mamin mnogo govori o uvjetima u kojima su tada mladi ljudi stvarali. Dobrim dijelom je to bilo gerilsko samoorganiziranje, kroz koje su mladi učili kako na greškama, tako i na uspjesima. Pisanje aplikacija, internet, postojanje ureda i bilo kakve infrastrukture, muke sa ZAMP-om, sve je to za njih u to vrijeme bila potpuna nepoznanica. Nošeni krilima entuzijazma i razigranosti išli su od koncerta do koncerta.

Negdje u to vrijeme prvih Ponikva počinje i prva suradnja s Kornelom Šeperom koji nakon prvog uspjelog koncerta u Ksetu (29. studenog 1996.) ostaje u stalnoj postavi URK-a. Bio je to koncert s kojim je URK započeo seriju koncerata u namjeri da predstavi raznovrsne alternativne bendove, a na koncertu u Ksetu su promovirali pet najnovijih izdanja iz nezavisne izdavačke kućice Kekere Aquarium, koju je već godinama vodio Kornel. Za taj koncert je Igor Hofbauer Hof na Kornelov poziv napravio prve plakate (bilo ih je čak dva za jedan događaj) za URK, nakon čega se nastavlja njihova suradnja.  Tijekom 1996./1997. URK organizira jedini redovni koncertni program u gradu Zagrebu nalazeći svoj privremeni dom u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, poznatiji pod imenom Rupa. Koliko je ovaj program bio važan govori i činjenica da su se koncerti održavali u terminima od 18 do 22 sata, što u gladi za događanjima nije nimalo utjecalo na posjećenost, jer je Rupa svakog utorka bila dupkom puna, bez obzira na spomenuto radno vrijeme koje je podsjećalo na dobro uhodani ritam policijskog sata koji recimo počinje u 22h. Pored Rupe, kako u to vrijeme URK nema svoj prostor, koncerte održava u klubovima, napuštenim kino dvoranama, vatrogasnim domovima i otvorenim prostorima širom grada Zagreba, ali posjećuje i Koprivnicu, Ivanić grad, Sv. Klaru i dr.

Einstürzende Neubauten

IDEMO DALJE

Stoga niti ne čudi da je Udruženje za razvoj kulture, nakon što je vlasnik prostora u Runjaninovoj otkazao nastavak suradnje, u vrlo kratkom roku pronašlo novi prostor za preseljenje kluba. Naime, nakon što je URK objavio javnosti da napušta prostor u Runjaninovoj i traži novi prostor za klub Močvara te pozvao Grad Zagreb da odgovori na njihove potrebe i potrebe publike, novi prostor je pronađen u nekadašnjoj tvornici benzinskih crpki Jedinstvo. Napuštenu tvornicu Jedinstvo je Grad Zagreb nešto ranije u javnosti spomenuo kao potencijalni prostor nekog budućeg kulturnog centra, a u medijima se spominjao Krešimir Dolenčić kao njegov voditelj. Međutim, kako se ništa na tom planu nije dogodilo članovi URK-a su uvidjeli da je lokacija na Trnjanskom nasipu dobar izbor za novo mjesto kluba te su se obratili Gradu Zagrebu, vlasniku prostora, za dozvolu ulaska u prostor. Bez ikakvih posebnih uvjeravanja, Grad Zagreb im je dodijelio prostor, mada su prvi ugovor dobili tek nakon 9 mjeseci. Nakon što je Udruženje za razvoj kulture dobilo prostor u Jedinstvu, Autonomna tvornica kulture (ATTACK!) organizira akciju Juriš na Jedinstvo i javno traži dio prostora tvornice za otvaranje svoga kluba. Akcija je rezultirala pozitivnim odgovorom iz Grada te je podrumski prostor tvornice dodijeljen ATTACK!-u koji u njemu u lipnju 2000. otvara svoj klub. Tada je u Zagrebu otvoren prostor koji će postati popularno urbano okupljalište mladih različitih supkulturnih stilova i značajan prostor nezavisne kulture grada Zagreba, a dugo će, uz net.kulturni klub mama koji je iste godine otvoren u središtu grada, ostati jedini prostori nezavisne kulture glavnog grada.

Budući da je prostor koji su dobili u tvornici Jedinstvo bio u potpuno devastiranom stanju kada je URK ušao u njega, moralo je proći pet mjeseci do ponovnog otvorenja kluba, tako da nisu imali priliku jednostavno zatvoriti jedan i otvoriti drugi prostor, iako su već prilikom zatvaranja Močvare u Runjaninovoj znali da imaju osiguran drugi prostor. Tako je nakon zatvaranja prostora u centru grada, uslijedio rad na čišćenju prostora, koji je između ostalog bio prepun starih scenografija zagrebačkih kazališta, i njegovoj rekonstrukciji, pri čemu je Grad investirao novce u wc-e i ulazna vrata. Močvara je na novoj lokaciji otvorena 24. ožujka 2000., a u prva tri dana otvorenja, iako program nije bio osobito atraktivan s “velikim imenima”, kroz prostor je prošlo čak 6 tisuća posjetitelja.

Klub Močvara još je u Runjaninovoj utemeljio svoje osnovne programske smjernice koje su se zasnivale na različitim tipovima kulturnog i umjetničkog sadržaja, a koje su u novom prostoru proširene: od koncerata i partija, preko kazališnih i plesnih izvedbi, izložbi, filmskih projekcija, radionica, predavanja pa sve do književnih večeri. U klubu Močvara svoje programske aktivnosti ne provodi samo Udruženje za razvoj kulture koje upravlja klubom, nego i druge organizacije i inicijative iz Zagreba, ali i drugih hrvatskih gradova. U svakom slučaju, s otvarenjem kluba na novoj lokaciji, URK ide prema još većoj profesionalizaciji, jer je to bio jedini mogući način opstanka. “Nakon mjesec dana rada nove Močvare, tijekom kojih su svi radili besplatno, shvatili smo da tako ne možemo nastaviti. Sve je bilo 10 puta jače nego prije, u smislu produkcije. Volonterski rad više nije bio dostatan i postojala je potreba da se rad naplati, jer su ljudi svakodnevno imali sve više i više posla. Uz to je nestao onaj osjećaj koji smo imali u maloj Močvari, a koji se temeljio na poistovjećivanju s prostorom i cjelokupnom pričom. Jednostavno smo svi osjećali da su se stvari profesionalizirale i nismo svoj angažman više doživljavali isključivo kroz prizmu hobija. Močvara u Runjaninovoj radila je kraće te su mnogi okupljeni oko kluba ostajali u njemu i kada bi se vrata zatvorila te nastavljali brijati. Sjećam se da sam tamo visio, čak i onda kada ne bih imao realnog posla. Nisam mogao otići. To je u velikoj Močvari bilo nemoguće jer je klub radio do 4 ujutro. Nakon toga jednostavno ideš doma spavati. Osim toga, godine su se nizale i jednostavno s 30 nisam mogao više biti nezaposleni razigrani klinac.”, ovim riječima Kornel Šeper objašnjava prijelaz na viši stupanj profesionalizacije URK-a i kluba Močvare.

Udruženje za razvoj kulture i klub Močvara, od samih početaka pokazuju vrlo jasnu svijest o tome što je identitet skupine, dakle ono što bi se u komercijalnoj komunikaciji zvalo korporacijski identitet. U tome postižu tržišni uspjeh, koji je prepoznat i na međunarodnoj razini, pa su plakati, kojima se najavljuju događanja u klubu, 2003. izloženi na izložbama u Milanu i Ateni (11th International Biennale of Young artists of Europe and the Mediterranean), a neki od njih su objavljivani i u inozemnim publikacijama, primjerice u The Art of Modern Rock: The Poster Explosion koji je imao temu dizajn svjetske klupske scene, te Handwritten: Expressive Lettering in the Digital Age, autora Steven Hellera i Mirka Ilića.

Vizualni identitet organizacija kao što je Udruženje za razvoj kulture često kreiraju sami pripadnici određene skupine što, kako nas Olga Majcen Linn u megazinu 04 upozorava, proizlazi iz njihova ograničenog financijskog okvira. “Forma proizlazi iz sadržaja, dizajner je i sam jedan od nositelja ideja udruge ili incijative ili istomišljenik. To mu omogućuje jače emotivno uključivanje u strategije oglašavanja i bolje razumijevanje onog što se želi poručiti.”

Dizajn kluba Močvare nastaje u radionici autora iz redova Udruženja za razvoj kulture kojem poseban pečat daje umjetnički stil Igora Hofbauera Hofa, ilustratora, dizajnera i strip crtača. Hofov dizajn Majcen Linn ocjenjuje kao “kombinaciju očite naklonosti plakatima ruskog konstruktivizma, posebno u izboru boja, čudovištima i UFO-objektima iz SF-filmova 50-ih godina, te grafički pristup koji asocira na linoreze i njemački ekspresionizam u filmu”. Upravo njegov jedinstveni umjetnički rad čini plakate kluba Močvara prepoznatljivim i uočljivim.

GLAZBA U TEMELJU

Klub Močvara se prije svega profilirao kao mjesto susretanja poklonika glazbe, posebice one koja je alternativna, nezavisna i underground. U glazbenoj industriji, kada je riječ o alternativnoj i nezavisnoj glazbi, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do promjene paradigme na svjetskoj razini. Naime, dok su se alternativni bendovi poput The Smithsa ili Joy Divisiona,  80-ih godina obraćali ograničenom broju poklonika te odabirali manje klupske prostore u kojima su bili u direktnom doticaju sa svojom publikom, tijekom devedesetih s pojavom Nirvane i niza drugih bendova u Sjedinjinim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, alternativna glazba počinje dopirati do sve većeg broja ljudi te ulazi u velike prostore. Iako poetika i estetika ovih bendova slijedi nasljeđe alternative glazbe, njihov se status ipak mijenja – oni se počinju sviđati sve većem broju ljudi; publika ih jednostavno voli, kupuje njihove albume, dolazi na njihove koncerte, prati njihove televizijske nastupe, a sami bendovi prihvaćaju svoju sve veću popularnost. Ove trendove prati i hrvatska publika alternativne glazbe što se vidi po sve većem broju posjetitelja koncerata ovakvog tipa glazbenog izričaja te po brojnosti mladih posjetitelja koji se svakodnevno okupljaju u klubu Močvara.

Do sada nisu provedena istraživanja o tipovima, strukturi i broju posjetitelja kluba Močvara i ovdje nam jedino mogu poslužiti podaci kojima Udruženje za razvoj kulture raspolaže, a tiču se broja prodanih ulaznica. To znači da nam ovaj podatak daje uvid samo u jedan tip kulturnih aktivnosti za koji se naplaćuje ulaz i koji su u tom smislu više komercijalni programi, a to su najčešće glazbeni programi. Za većinu drugih kulturnih aktivnosti kluba ulaz je besplatan pa je stoga i teško procijeniti koji je broj posjetitelja prisustvovao ovim događanjima, odnosno temelje se na prometu šanka i neposrednom uvidu organizatora. Kada je riječ o glazbenim programima i ovdje možemo uočiti nekoliko različitih kategorija i to s obzirom na popularnost, poznatost i komercijalnost pojedinih skupina i autora. Tako možemo govoriti o popularnim i poznatim grupama i autorima (kao što su Mogwai, Tindersticks, Violent Femmes i drugi kada je riječ o gostovanjima, ili Let3, Hladno pivo i drugi kada je riječ o hrvatskim grupama) koji bi mogli napuniti i veće prostore od kluba Močvara. Neke od tih koncerata URK je doista i realizirao u drugim prostorima (primjerice Violent Femmes u Tvornici), a ponekad su organizirali nastupe popularnih grupa dva dana za redom (nastupi hrvatske skupine Let3 obično bi se održavali dan za danom i svi koncerti bi bili rasprodani danima unaprijed).

Klub Močvara je također tijekom svojih desetak godina rada kreirao programe koje je drugdje u Zagrebu bilo teško čuti. Predstavljao je i one male, nepoznate bendove različitih glazbenih žanrova (poput punka, noisa, hard-corea i sl.) iz brojnih zemalja koji su prava poslastica poklonicima ovih glazbenih žanrova. Također su kroz mnogobrojne slušaonice različitih glazbenih žanrova (afrobeat, dub, electro pop, punk-reggae, ska, jungle) koje su u hrvatskom okruženju bile nepoznate i nedovoljno promovirane educirali publiku i proširili njene kulturne uvide u svjetske trendove. Osim toga, svojim su radom stvarali trendove i hrvatskoj publici promovirali skupine koje su se iz nepoznatih autora prometnuli u vrlo popularne i prihvaćene kulturne atrakcije. Primjera radi navedimo samo slučaj njujorškog benda Gogol Bordello koji u klubu Močvara nastupa prvi put 2002. Tada okuplja svega dvjestotinjak gledatelja, ali već na njihovom sljedećem gostovanju broj posjetitelja se udvostručava da bi njihov treći nastup bio potpuno rasprodan u klubu čiji su kapaciteti tri puta veći od Močvare.

Kroz radionice su osigurali polaznicima upoznavanje s vještinama i zanatima različitih umjetničkih praksi (glazba, kreativno pisanje, strip i sl.) i na taj način doprinosili ponudi neformalnog obrazovanja mladih. Istovremeno, svoj prostor klub je kontinuirano otvarao kazalištu, književnosti, vizualnoj umjetnosti i drugim umjetničkim područjima koji pokazuju, kako to Andrea Zlatar svojoj knjizi Prostor grada, prostor kulture opisuje, da se radi o “nekomercijalnim umjetničkim formama koje ciljaju različite supkulturne i alternativne grupe.”  O dosezima ovih programa svakako govori i činjenica da je Galerija Močvara nakon šestogodišnjeg iskustva organiziranja izložbi u prostorima kluba, 2008. dobila priznanje na suvremenoj likovnoj sveni. Naime, djelatnost Galerije je priznata od strane struke te je uvrštena na popis uvaženih institucija i izložbenih prostora RH, čime se našla u društvu 22 institucije i galerije grada Zagreba, među kojima su Muzej suvremene umjetnosti, HDLU, Moderna galerija, Galerija Vladimir Nazor, Galerija Nova, Galerija Miroslav Kraljević i druge.

Samojed, Marko Marković, Galerija Močvara (2009.)

GDJE JE MJESTO MOČVARE?

U preplitanju svih opisanih raznolikosti možemo postaviti pitanje: Ima li klupska kultura veze s određenom ideologijom, je li jednostavno proizvod industrije zabave ili je način provođenja slobodnog vremena tipičan za mlade? Ako odgovor dajemo sagledavajući klub Močvara u svim njegovim datostima koje smo ispisali u prethodnim redovima, odgovor ne može biti jednoznačan, već ga treba potražiti u svim ponuđenim kategorijama.

Artikulacija društvenih antagonizama pa čak i političkih borbi izmješta se iz postojećih državnih aparata prema polju raznovrsnih kulturnih opcija. Kultura tako postaje samo još jedan od ideoloških oblika educiranja masa. A ako se vratimo na sami početak djelovanja Udruženja za razvoj kulture i otvaranje kluba Močvara, kako smo ovdje i pokazali, jasno ćemo vidjeti da se radi o kulturi koja nastaje kao reakcija na dominantne, ideološki uvjetovane i nacionalno obojene oblike kulture devedesetih godina. Kultura koju promovira URK i klub Močvara je kultura koja se bori za pravo Drugog. A kad se politički obzor početkom 2000. promijenio, klub Močvara ostaje i dalje aktivni proizvoditelj kulture koja prije svega okuplja supkulturne skupine mladih koji ne nalaze svoje mjesto u drugim kulturnim prostorima. Ovdje također ne možemo zaobići i stalni pregovarački angažman kluba s vladajućim gradskim strukturama oko opstanka i poboljšanja uvjeta rada (zbog kojih je klub bio zatvoren godinu dana te se 21. svibnja 2009. treći put otvorio), koji iako ne polazi iz ideoloških, nego infrastrukturnih i egzistencijalnih poriva, često ulaze u polje ideoloških sukobljavanja.

Brojni su primjeri koji pokazuju da u suvremenom svijetu granice između politike, umjetnosti, zabave i uobičajenih podjela društvenih uloga više nisu tako jasne. I koliko god sa sintagmom provođenje slobodnog vremena mladih nećemo imati problema, toliko će nam se oni nametnuti u razmatranju ideje o klubu Močvara kao jednom od dijelova industrije zabave. Naime, radi se o iznimno profitnoj industriji, koja se djelomično veže i uz kreativne industrije, a čije je najprofitabilnije područje vezano uz audiovizualnu proizvodnju. Pa ipak, koliko je god teško tvrditi da program kluba Močvara djelomično ulazi u ove industrije, čini se da u tome ipak ima nešto istine. Ako kulturnu proizvodnju izmaknemo iz sagledavanja s velikim K i približimo je razmatranjima popularnog ili supkulturnog, lako ćemo naći zabavu kao jednu od sastavnica ovih kulturnih praksi. Upravo zbog toga bi i programsko djelovanje kluba Močvara valjalo razmatrati u ovim kategorijama. Suvremeno je društvo, društvo imidža, u kojem se roba naprosto estetski konzumira. Ovaj se efekt vidi u svakodnevnom življenju kulturne potrošnje pa tako i među mladima koji konzumiraju različite proizvode, uključujući i kulturne, kao što su koncerti, filmske projekcije, predstave i sl. Ideologije Just do it! i Be yourself! idu u prilog ovoj tvrdnji, a svakako su važne za formiranje mladih supkulturnih skupina.

Kada još ovoj kategoriji nadodamo provođenje slobodnog vremena mladih, onda stvar postaje daleko jasnija. Slobodno vrijeme je proizvod kapitalizma i novih uvjeta rada te poimanja života. Uz obrazovni proces, smatra se da je kreativno provođenje slobodnog vremena jedan od presudnih elemenata formiranja svake mlade osobe. Dakako, publika koja posjećuje klub Močvara u njemu provodi svoje slobodno vrijeme, izvan svojih školskih (srednja škola, fakultet) ili pak radnih (bilo da se radi o mladima koji se ne obrazuju i visokoškolskim ustanova, bilo da se radi o mladima koji su to obrazovanje stekli) aktivnosti. Po definiciji zdravog razuma provođenje slobodnog vremena bi trebalo biti povezano sa zabavom i ugodom, barem u njegovom teorijskom sagledavanju. Svakako ne treba zaboraviti da su supkulturne prakse način iskazivanja životnih stilova kroz glazbu, odijevanje i slično, koje se provode kroz svakodnevni život, pri čemu ponajviše uključuju slobodno vrijeme.

I mada smo pokazali da u programskom djelovanju i prepoznatljivom dizajnu kluba Močvara možemo naći neke elemente popularne kulture, ipak ne smijemo zaboraviti da je, kako Zlatar upozorava, “riječ o klubu koji se svojim programskim profilom obraća financijski još nesamostalnoj populaciji, koja i po svojem urbanom, alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom i zanima se za one oblike umjetnosti koji, da bi opstali – trebaju sustavnu podršku javnih institucija.” Transformativni potencijali umjetnosti i kulture ruše uobičajena shvaćanja pojedinca i društva kao konzumenata. Novi društveni akteri razmatraju kulturu sa stajališta svog iskustva, a ne kao stručnjaci koji će procjenjivati kulturnu i umjetničku proizvodnju. Narušavanjem postojećih podjela autor-gledatelj te produkcija-recepcija, korisnici posežu za onim oblikom racionalnosti koji svoje temelje nalaze u uporabnoj vrijednosti. Tako danas možemo biti građani i konzumenti, ali i proizvođači i korisnici, odnosno sudionici tzv. žive kulture – prostora koji nastaje između visoke i elitne kulture te niske i popularne, masovne kulture i unificirane industrije zabave.

Na kraju ostaje pitanje, kamo će se klub Močvara smjestiti u novim okolnostima kulturne ponude 2010. u gradu Zagrebu, u kojem je kontekst sasvim različit od onoga kada su URK-ovci počinjali, kada je jednostavno vladala potpuna suša u kulturnom životu. Danas je kulturni život preplavljen raznim događanjima i inicijativama. Stoga ne čudi da Kornel, razmatrajući promijenjenu ulogu kluba, ističe: “Nekada smo gotovo jedini radili takve stvari. Danas je ponuda neusporedivo veća. U Rupi se sviralo kada se nigdje nije moglo svirati. Bio je jedini klub u gradu, iako se ni nije mogao zvati klubom. Naša uloga je bila da otvaramo neke nove vidike, uvodimo nove scene, nove vrste glazbe. Ljude je prije sve zanimalo. Ti napraviš nešto čudno i publika dođe. Sada treba biti užasno oprezan. Dogodilo se neko zasićenje. Naša je uloga promijenjena, i dalje je bitna, ali ne više kao prije.”