Program Clubture Foruma 23. listopada otvara grupna izložba Zeleni Kôd: Ekologika u AK galeriji. Ovom izložbom predstavljaju se radovi suvremenih multimedijalnih umjetnica i umjetnika, Huga Barangera, Ivane Papić i Kristine Pongrac, čije se prirodno i društveno nasljeđe veže uz ruralne krajobraze i teme poput tehnologije, ekologije i identiteta. Vodstvo izložbom održat će Tanja Špoljar, voditeljica AK galerije. Isti dan u 20:30 održava se projekcija filma Zajedno koji donosi proču o anarhističkom knjižničaru, DJ-u, VJ-ici, veganu-kibernetičaru i starom punkeru s amnezijom koji se susreću u napuštenoj tvornici te osnivaju kolektiv otpora.

U petak, 24. listopada od 10 do 14 sati održat će se Burza ideja, program koji služi za međusobno upoznavanje, predstavljanje rada organizacija i prostora djelovanja te razmjena ideja za aktivnosti, programe i/ili projekte. Isti dan u 18 sati na programu se nalazi javna tribina pod nazivm Kreiranje konflikta: Uvjeti rada i sloboda u suvremenoj kulturi i umjetnosti u Knjižnici Fran Galović. Na tribini sudjeluju Zrinka Džoić, Bojan Koštić, Kornel Šeper i Matija Mrakovčić. Program u petak zaključit će izvedba plesne predstave The Pogo Dolls i dub party.

Subotnji program počinje tematskim razgovorom i strateškim planiranjem u 10 sati, a zatim u 14 slijedi predstavljanje programa urbanog društvenog vrtlarenja pod nazivom Zajednički eko vrtovi ispred Funka. U 16 sati na programu je razgovor o stvaranju pod utjecajim rastućih globalnih i klimatskih promjena pod nazivom Krug iscjeljenja, a u 21 sat program Foruma završava koncertom benda Pips Chips & Videoclips.

Puni raspored možete pronaći ovdje.

Na promociji će biti predstavljen zvučni krajolik Črnomerca – od urbanih zvukova prometa i industrije, preko mirnijih šumova prirode, pa sve do istraživanja povijesnih lokacija važnih za razvoj (nezavisne) glazbene scene. Publikacija donosi tekstove, istraživanja i fotografije koje povezuju vizualne i zvučne tragove kvarta, evocirajući sjećanja i otvarajući prostor za nove interpretacije.

O dosadašnjem razvoju projekta govorit će povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban, koja ga je pokrenula, te aktualna programska koordinatorica Tena Starčević, a pridružit će im se i Kornel Šeper, koji će podijeliti svoja iskustva i prisjećanja na Klub omladine Črnomerec, popularno zvan Vrhovec, kao i svoj doprinos projektu.

U okviru projekta predstavit će se i Zbirka zvukova Črnomerca, digitalni repozitorij posvećen bilježenju i očuvanju zvukova kvarta. Publika će imati priliku poslušati odabrane zvučne zapise i saznati kako se može uključiti u nadogradnju ove kolektivne zvučne arhive. 

Posjetitelji će na promociji u Močvari moći besplatno preuzeti svoj primjerak publikacije. Više detalja o programu pronađite ovdje.

I dok se čitanja poezije na mainstream književnoj sceni uglavnom odvijaju u svrhu afirmiranja pjesnika_inja, pridobivanja potencijalnog čitateljstva i naklonosti samih aktera_ica scene te seciranja tekstualne i sadržajne razine u sklopu tribina i/li razgovora, slem poezija se izvodi, događa, (ras)pušta u manje uštogljenim i konvencionalnim okolnostima. Upravo se na taj kontrast između dviju vrsta i scena poezije uvelike oslanjaju uvodni tekstovi Antologije hrvatske i srpske slem poezije koja je objavljena u izdanju Udruženja za razvoj kulture “URK”, organizacije koja upravlja klubom Močvara. Glavni urednik antologije je Luka Antić, koji se uz pomoć drugih urednika; Marija Kovača, Milana Mijatovića, Hrvoja Mimice i Kornela Šepera, odvažio na neobičan pionirski poduhvat. 

Šest uvodnih tekstova antologije na različite načine prikazuju i približavaju slem i onima koji poglavito uživaju u intimističkom doživljaju poezije. Primjerice, tekst Šamaranje poezijom (Šta je slem?) Dijane Redžić, donosi sažeti povijesni pregled selma, opisuje karakteristike izvođenja slem poezije te pomalo zabavlja mistificiranjem slema kao vrste rituala koji vodi prema katarzi. Slijedi tekst Močvara – prirodno stanište slem pjesnik(inj)a i mnogih drugih čudaka Marija Kovača koji se uglavnom osvrće na početke slema u Hrvatskoj, odnosno večeri slema u Močvari, zatim izvještaj Ivora Kruljca s prvog službenog državnog prvenstva u slemu. Slem scenu u Srbiji u svom tekstu mapira Milan Mijatović, jedan od osnivača organizacije Poezin koja održava slem događaje u Beogradu. Nakon toga slijedi neka vrsta chat dijaloga Dina Morea i Marija Kovača te osvrt Marije Dejanović na njezine slem početke i hrvatski slem općenito. Poslije obimog pjesničkog bloka, slijedi izbor slem plakata, strip Tko je ukrao slem Milana Fošnera i Maksa Ružinskog te Beleške o slemu Dragana Đorđevića.

U knjizi su zastupljena 64 slem pjesnika_inje iz Hrvatske i Srbije, a među njima je svega 21 pjesnikinja. Rodnog disbalansa na hrvatskoj slem sceni ovlaš se dotiče Mario Kovač u prepisci s Dinom Moreom, pojašnjavajući to na karikaturalan način: “moj osobni dojam je kako pjesnikinjama uglavnom ne odgovara naglašeno dionizijska atmosfera domaćih slem večeri već su sklonije ozbiljnijem i intimnijem pristupu poeziji.” Čini se, tu sklonost dionizijskoj atmosferi dijele s “klasičnim pjesnicima”, stoga nama pjesnikinjama ne preostaje drugo nego da čitamo i pišemo u svom intimnom prostoru. Milan Mijatović pak ističe pozitivnu praksu Poezina, koji kroz organiziranje grupnih i pojedinačnih ženskih slem performansa u Beogradu potiče žene da se bave slemom. Kako slem može biti sjajna platforma za glasove s margine – žene, queer osobe i druge ranjive društvene skupine, piše Natalija Iva Stepanović u svom tekstu Slam: Sve, svugdje!, gdje se dotiče i romantiziranja boemstva u književnosti.

Autori_ce u antologiji poredani su po abecednom redu, a među njima se nalaze ljudi najrazličitijih profila, pa i zvučnija imena poput srpske reperice Sajsi MC i osebujnog Sinjanina Bore Leeja. Neki od pjesnika_kinja isključivo su prisutni u izvedbenoj poeziji slema, dok su neki na razmeđi dviju scena, afirmirani i objavljivani. Valja svakako istaknuti da su autori_ce sami birali svoje pjesme, što nije uobičajena praksa pri sastavljanju antologije. Uz to, okupljanje dviju slem scena u jednu knjigu možda je i najslemovski moment ove antologije budući da su neke od glavnih postavki slema upravo zajedništvo i otvoreni dijalog.

Antologija hrvatske i srpske slem poezije već u naslovu budi nekoliko upitnika iznad glave. Iako nisam duboko upućena u slem scenu, riječ antologija djeluje kontradiktorno uz riječ slem. Slem, ponovit će autori_ce uvodnih tekstova antologije mnogo puta, podrazumijeva izvođenje poezije. Ta glavna karakteristika slema u knjizi se često suprotstavlja “klasičnoj poeziji”, odnosno čitanju.

U tom kontrastiranju, klasična, elitistička, establišmentska, akademska, mejnstrim poezija prikazuje se kao suhoparna, dosadnjikava, nezanimljiva. “Performativno izvođenje poezije je ono suštinski važno što razlikuje slem nastup od dosadnih akademskih čitanja poezije.”, reći će u svom tekstu Milan Mijatović. Na tom tragu je i Dino More koji naglašava: “Jedna od razlika između klasične i slem poezije je upravo ta: slem poezija odbija komornu atmosferu izabranih ljudi koji će indiferentno sjediti i slušati odmjerene stihove. Slem poezija je bunt, pobuna, izražavanje svojih strasti (pozitivnih ili negativnih) preko poezije, ali preko performativne poezije, dušom i tijelom.” 

Valja ipak istaknuti i da su se na tzv. klasičnoj pjesničkoj sceni organizirali manje formalni događaji, hibridni formati poput pjesničkog maratona Smaranje. Svakako treba primijetiti da su takvi događaji na mainstream sceni najčešće pokrenuti od strane mlađih generacija pjesnika_kinja.

Podnaslov antologije “Slem nije mrtav, samo tako smrdi” zapravo je Kovačeva doskočica iz prepiske s Moreom, koja podcrtava subverzivnost slema naspram mainstream poezije uspoređujući ga tako s punkom. Za razliku od konvencionalne poezije i književne scene, slem pjesnici_kinje i događaji u knjizi su prikazani kao nepredvidljivi, živopisni i energični. Uz to, ističe se otvorenost scene prema svakome tko u njoj želi sudjelovati – bilo da su to mladi ljudi koji se žele probiti na književnu scenu, neukrotivi osobenjaci, ljudi s društvene margine ili naprosto ljudi koji vole i uživaju u slemu kao takvom. Iako se u uvodnim tekstovima u nekoliko navrata ističe revolucionarni izričaj slema, sklonost angažiranom i neopterećenom izrazu, društvenim i političkim temama, u izabranim pjesmama to je prisutno tek u natruhama. No, umjesto analize zastupljenih pjesama o kojima je sažeto i pronicljivo pisala Marija Skočibušić u svojoj kritici Neiskorišteni potencijali subverzije, ovdje ćemo se fokusirati na pitanje formata, odnosno može li slem funkcionirati u tisku. 

To nas pitanje, naravno, vraća na početnu točku, uvodne riječi glavnoga urednika: “…slem živi na pozornici a ne na papiru,…” Čitajući slem pjesme, može se zaključiti da regionalni slem nije cijepljen od uobičajenih pjesničkih preokupacija, međutim, pjesnički jezik je uglavnom protočniji, opušteniji i direktniji. Ipak, čitanjem ostajemo zakinuti za performans, jer čitamo ono što bi se trebalo izvoditi na pozornici, u čemu bismo kao publika trebali sudjelovati na drugačiji način.

Sastavljanje antologije slema može se tumačiti na razne načine, recimo, kao subverzivni čin kojim se “podbada” mainstream književnu scenu ili pak zauzima prostor (izdavaštva) koji je slemerima_cama često izvan dohvata, osporavajući, nezanimljiv ili previše konvencionalan. Jedan od suurednika antologije, Mario Kovač, u jednoj izjavi kazuje da je to pomalo i autoironični postupak. Kovač u istoj izjavi govori o antologiji kao dokumentu vremena. Digitalno doba ipak omogućava da se slem poezija dokumentira i na druge načine – tako da je prikazana u svojoj punini. Tome djelomice doprinosi QR kod na posljednjoj stranici knjige, koji vodi na web stranicu Močvare na kojoj bi se trebali moći pogledati nastupi slemera_ica. Zasad to još nije moguće, ali ukazuje na potencijal osvajanja internetskog prostora koji se u uvodnom tekstu antologije, umjesto kao saveznik, predstavlja kao neprijateljsko okruženje, “nezahvalno doba dominacije društvenih mreža i socijalne alijenacije koju one neminovno donose sa sobom” o kojem govori Kovač. Ironično, bez izvedbe koja se izjednačava s pjesmom u svijetu slema, stihovi iz antologije nisu mnogo drugačiji od poetskog sadržaja na Instagramu. 

Tiskanjem pjesama osvaja se ustaljena (knjiška) forma, koja ne prenosi ono što slem poeziju izdvaja od ostalih vrsta poezije, a to je njezin performativni karakter. Na koncu, poriv da iznesu svoje djelo pred publikom, zajednički je svim pjesnicima i pjesnikinjama, bilo da čitaju u Močvari ili u Ogrizoviću. Papir možda trpi sve, ali pozornica dopušta kretanje izvan margina. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovor će, najavljuju organizatori, tematizirati prostore koje organiziraju udruženi građani i građanke kako bi odgovorili na svoje društvene i kulturne potrebe. Takvi prostori često postaju i više od toga, mjesta susreta raznolikih i na prvi pogled nepomirljivih skupina, kultura i perspektiva.

Na razgovoru o vijugavim putevima kroz koje prostori nezavisne kulture prolaze u svom razvoju razgovaraju Monika Bazina i Boris Filipić iz mostarskog OKC Abrašević te Kornel Šeper iz Udruženja za razvoj kulture “URK”, udruge koja upravlja klubom Močvara. 

Bazina i Filipić sa zagrebačkom publikom podijelit će više o tome kako se razvijao njihov centar koji je nedavno proslavio 20 godina, kako je uz kulturni postao i društveni prostor koji se politički zauzeo protiv fašizma i netolerancije te kakav je njegov specifični društveni značaj u kontekstu Mostara. Kornel Šeper će iz Močvarine perspektive nastojati usporediti iskustva ova dva prostora i sagledati koje su sličnosti i razlike u izazovima s kojima se susreću nezavisni prostori u RH i BiH u potrazi za održivosti. 

Razgovor će moderirati Mirela Travar iz Operacije grad.

(Mance, s albuma Čovjek iz Katange;
Kekere Aquarium, 1996.)

Vjerujem kako je kritiku sadržaja poput knjige koja tematizira lik i djelo osobe i umjetnika kakav je Milan Manojlović Mance poželjno pisati u intimnom ključu, u ich formi. Kritiku, naravno, kao kratki esejistički tekst u periodici, koji temu interpretira, raščlanjuje, komparira, promišlja, postavlja o tome pitanja i možda pokušava dati poneki odgovor; kritiku nikako kao pisano vrednovanje sadržaja, jer, ako ćemo pravo, kako i čemu dati vlastiti vrijednosni sud o opusu poput njegovog? Odavno je Marko Pogačar napisao o Manceu: “Sasvim individualno kolektivno nesvjesno koje je pošlo u šetnju.” I to je sasvim točno, Mance je svojim spontanim pjesmotvorstvom, recitiranjem i pjevanjem, ali i ostalim oblicima svog umjetničkog rada kao rijetko tko dotaknuo id slušatelja_ica, čak se donekle, možda, i stopio s njim. Ljudi mlađi od trideset godina vjerojatno nisu dobili priliku doživjeti njegov nastup uživo, pa ipak, mogao bih se kladiti da većina njih koji su ikad ušli u Močvaru poznaje njegove najslavnije pjesme, svojevrsne podzemne hitove kao što su Dva, Javorova grana, Carinici narkomani…

Mance jest u određenom trenutku stavio prst na podsvjesno bilo Zagreba; počeo je čuvati vrata tajnoga grada o kakvom je pjevao Haustor, koji je postojao oduvijek i mogao bi postojati zauvijek, ako se likovi kao što je Mance tamo nastave osjećati dobrodošlima. A ako mu je jednom rukom neprekidno provjeravao puls da bude siguran kako je još uvijek živ, onda je Mance drugom rukom svima pokazivao put do tajnoga grada. Svima koji sami učine prvi korak u potrazi za njim; jer, istini za volju, jednom kad uronite duboko u njih, postaje jasno – ni tajni grad ni Manceov rad nisu za svakoga. Ništa potpuno autentično nije toliko prijemčivo – što ne znači da svatko ne zaslužuje poticaj s njima se upoznati.

Otkako se Mance kao izvođač glazbe uživo svojevoljno uglavnom umirovio, takvih je poticaja bilo možda manje nego prije; ali Kornel Šeper – njegov dugogodišnji prijatelj, predsjednik Udruženja za razvoj kulture “URK” i jedan od pokretača Kluba Močvara, te nakladnik mu prvih, kultnih kazetnih albuma Čovjek iz Katange i Plavi bar (Kekere Aquarium, 1996. i 2000.) – pobrinuo se skupa s većim brojem suradnika i suradnica da svi znatiželjni jednom za svagda dobiju nezaobilazni ulaz u rad i život čovjeka koji je Milan Manojlović. Projekt izrade i objave monumentalne knjige Mance – Tajna starog hrasta, u biti monografije slobodne forme, inicirao je Emil Tedeschi, čija je mala tvrtka Dan, Mrak, specijalizirana za glazbenu produkciju i nakladništvo, suizdavač knjige s Klubom Močvara i URK-om.

Sa Šeperom su na vrlo obimnom, dugotrajnom, i po svoj prilici izazovnom uredničkom poslu (budući da je izdanje koncipirano ambicioznije nego monografije standardne vrste) surađivali renomirani srpski strip-autor i također izdavač Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf, te Suzana Dobrić, a među mnogim vrijednim suradnicima koji su se brinuli za ostvarenje različitih tehničkih slojeva knjige treba izdvojiti dizajnera Tomislava Vranića Vranu (za puni sastav zaslužnih je najprikladnije da svaki_a čitatelj_ica ponaosob provjeri opsežni impressum). Na tragu ranije rečenog o tajnom gradu, znakovito je što je isti pridjev našao svoje mjesto i u naslovu knjige, citatu stiha vjerojatno najslavnije Manceove pjesme nakon neprikosnovenog broja Dva: “Javorova grana skriva tajnu starog hrasta tog…” Jamačno, urednik i suradnici_e su ustvrdili kako je Mance tajna u koju treba proniknuti, a da istovremeno na svoj način ostane skrivena. I nisu bili u krivu.

I ne samo to, nego su shvatili kako urednički koncept knjige treba poći od toga da niti sam Mance nije samo Mance. Drugim riječima, upravo je njegova umjetnička i intimna biografija ulaz u tajni grad; odnosno, ona sama po sebi nudi mogućnost da Manceova životna priča bude i pripovijest o glazbenoj, likovnoj i uopće-umjetničko kulturnoj zagrebačkoj (i široj) sceni čiji je sudionik i suputnik, rođen ’58., bio od 70-ih i ostao do danas. Riječ je o sceni, koja za razliku od svima poznatog “prvog vala novog vala”, izdašno dokumentiranog na nosačima zvuka, odavno javnim fotografijama i drugim medijima, donedavno nije dobivala pažnju kakvu je desetljećima zasluživala – “studijski su zapisi (bili) loši”, ako ih je uopće i bilo, dostupnih je foto-video snimaka bilo malo, a zapisa još manje. Međutim, “desetih” se godina 21. stoljeća to počelo polako, ali sigurno mijenjati: glazbene grupe poput SexA-e, Trobecovih krušnih peći, Pingvinovog potpalublja, Cul-de-Sac-a i drugih su, zalaganjem malih i nezavisnih muzičkih nakladnika kao što su Dirty Old Label i slični, napokon dočekale remasterirana i vinilna izdanja svojih kazetnih, demo ili studijskih snimaka iz 80-ih. Jednako tako, grupe Korowa Bar i Karlowy Vary više nisu bile nužno izgubljene u “pejzažima u magli”, već je postalo jasno kako njihova priča vrijedi biti otrgnuta od zaborava. Mladi istraživači zainteresirali su se za rad likovno-umjetničkih kolektiva poput Grupe ZZOT i skupine koja je 1990. – 1991. vodila Galeriju SC, itd.

Ukratko, prošlo je dovoljno vremena da postane očito kako prvenstveni “novovalni” narativ koji je profitno-medijski inauguriran dvijetisućitih nije bio jedini mogući; previše je podataka nedostajalo, preostalo je previše rupa koje je trebalo popuniti. I sam sam pokušao dati svoj doprinos toj potrazi na više načina, najopsežnije tekstom Na istom prostoru, ispred vremena, pisanom za Kulturpunktovu Abecedu nezavisne kulture. Ono što su Kornel Šeper i društvo uvidjeli je pojava da je Mance, uz svoju neprijepornu samostalnu umjetničku vrijednost, svojevrsno ljudsko ljepilo koje suptilno, no postojano drži na okupu čitavu kronologiju tajnoga grada od sredine 70-ih do danas, s prozorčićima kroz koje neprestano proviruju svi likovi koje sam dosad nabrojao. I mnogi, mnogi drugi. Knjiga Mance – Tajna starog hrasta po prvi put između korica sprema brojne među njima.

Knjiga je istovremeno izvanredno opširna i lako prohodna, jer, oblikovana je ispreplitanjem brojnih relativno kratkih zapisa prijatelja_ica, štovatelja_ica i samog Mancea (među kojima je većina napisana posebno za ovo izdanje), kao i izbora tekstova o njegovom radu iz periodike tijekom cijeloga života, s još brojnijim premijerno objavljenim fotografijama (njegovim i tuđim), te, last but by no means least, najmnogobrojnijim likovnim djelima: crtežima, stripovima, plakatima i drugima, u najvećoj mjeri do sada nepoznatih bilo kome doli najužem krugu autorovih prijatelja_ica i članova obitelji. U tom bi se smislu knjiga čak i mogla ponajprije kategorizirati kao likovna monografija; no, koga je briga za kategorije kad je posrijedi Mance? Nužno je istaknuti da je uredništvo uložilo ogroman napor u to da profesionalno i najpedantnije moguće, po prvi put, posloži bibliografiju ukupnog Manceovog umjetničkog opusa: po svoj prilici svi javni nastupi i izložbe; filmovi koje je (ko)režirao ili u čijem je nastanku sudjelovao; performansi, predstave i umjetničke akcije (svrstani po istom ključu); naravno, i sva glazbena izdanja; tekstovi svih njegovih ranije objavljenih pjesama, itd. Nevjerojatno velik posao, uzevši u obzir da je konkretan arhiv, koliko znam, trebalo raditi “iz nule”. Ipak, ostatak bih teksta, ne samo zato što me osobno to najviše interesira, volio posvetiti Manceovom do sada nedovoljno opisanom likovnom radu.

U Pokušaju (Manceovog) životopisa iz tipkovnice Marija Kovača, prvom dužem tekstu u knjizi nakon Šeperovog predgovora Hoochie Coochie, hoću kući!, može se pronaći citat Manceovog profesora s Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (gdje je diplomirao ’84. u klasi prof. Alberta Kinerta), Dalibora Paraća, koji je njegove crteže s prijemnog ispita ovako opisao: “kao da su leptiri letjeli preko papira i ostavili prašinu s krila.” Tako poetska primjedba bez daljnjega drži vodu, jer Manceov u pravilu linijski crtež, najčešće bez boje s tek pokojom crnom plohom, doista djeluje kao da je iz bjeline papira izdvojio oblake, koji su magijom stvaralačke obrade postali raznolika luda lica: čudovišta, vanzemaljci, astronauti, razbojnici, glazbenici i svakojaki drugi osebujni likovi. Autorovi su stripovi, slijedom toga, svojevrsni papirnati frizovi na kojima nizovi likova raznovrsnih fizionomija defiliraju svim četirima glavnim i sporednim stranama svijeta. Neovisno o zakonima fizike, poštujući isključivo pravila dvije papirnate dimenzije, oni se kreću kao intenzivne sastavnice bogate struje svijesti svoga stvaratelja. I premda montažni slijed, tijek pripovijedanja, svakako postoji na snažan i konzekventan način, on nije linearan, slijeva nadesno i odozgo prema dolje, tj. ponekad je linearan a ponekad i nije.

Mance u tom smislu čitateljima_icama ne nudi ključeve za čitanje svojih stripova, nego neizravno traži da svatko za sebe, upijajući ih, pokuša osporiti uvriježenu uzročno-posljedičnu logiku navodne stvarnosti. Strip struje svijesti, naravno, nije ništa novo niti za Mancea specifično, no on jest fiksirao određenu refleksiju sna koja u svojoj svijetloj slojevitosti, sto nijansi bijele, funkcionira poput vedute tajnoga grada ili scenografije za doku-fikcijski film o tom, ponajprije, duhovnom prostoru. Manceovi se crteži, bilo samodostatni kadrovi, bilo stripovi, mogu pregledavati i prelistavati doista beskrajno dugo – njihova svježina ostaje neokrznuta. Povrh svega, ono što će možda iznenaditi mnoge koji Mancea poznaju isključivo kao kantautora i glazbenika, pravog kralja poetskih detalja i brzopoteznih, spontanih pjesničkih slika, jest činjenica da sa svojim likovnim radovima u dvjema dimenzijama nikad nije izgubio iz vida dojam cjeline: koliki se god linijski i grafički kaos odvijao na bjelini papira, kad bi čovjek donekle odmaknuo crtež ili grafiku od očiju, imao bi što vidjeti. Pogled bi mu nedvojbeno pao na cjelovitu iscrtanu plohu kakva je, eto, postala dom jednoj novoj vrsti, čitavoj plejadi Manceovih umotvorina koje, poput kakvih blagih i dobronamjernih kukaca, samo hoduckaju uokolo upečatljivi i neodoljivi, te ako i grizu, to je zasigurno da odstrane jedino štetne tvari. Na papiru i drugdje.

Meni je pak pogled, s knjige Mance – Tajna starog hrasta raširene na podu, skrenuo do mog tromjesečnog sinčića Vice, koji je večeras neobično rano zaspao, valjda kako bi tata napokon mogao završiti ovaj tekst. Nas dvojica smo se od početka prosinca do danas ne jednom izgubili u Manceovom evergrinu Ja noćas ništa nisam jeo, kao svojedobno i Poga tijekom rezidencije u Grazu, uz razliku što smo je mi pjevušili i slušali kao uspavanku, i to sada jest jedna od par Vicinih najdražih pjesmica za uspavljivanje. Meni je to pak omiljena Manceova stvar, uz rijetko spominjanu poslasticu Kafić bez veze, s kofera dva kofera dva / jednog dat ću tebi ja… Hvala ti, Mance, na koferu i na uspavanki za Vicu!

Još je manje poznato njegovo likovno stvaralaštvo koje je razvijao i kao član Grupe ZZOT i kasnije strip-kolektiva Komikaze. Dio njegovog likovnog opusa sada otkriva monografija Mance – Tajna starog hrasta koja ga predstavlja ne samo kao kultnog glazbenika, već i kompletnu umjetničku pojavu koja se “slobodno kreće mimo svih tokova”. Manceova uvodna misao da je njegova muzika zapravo “špaga na kojoj vise džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši” savršeno opisuje životni i umjetnički put jedne od najzanimljivijih pojava hrvatske glazbene i likovne scene.

Urednik publikacije Kornel Šeper, ujedno i izdavač svih Manceovih albuma, tijekom šest godina istraživanja i druženja s Manceom sakupio je bogatu zbirku uglavnom neotkrivenih ili po raznim zaboravljenim publikacijama razbacanih materijala umjetnika koji za trajno dokumentiranje svog rada nikad nije ni mario, a često se trudio i zametnuti tragove. Rezultat je likovno-glazbena monografija na 480 stranica u formatu LP ploče, u dizajnu Tomislava Vranića Vrane, koja okuplja brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. 

Uz brojne Manceove intervjue ili “zapise toka svijesti” monografija predstavlja fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa te tri stripa Aleksandra Zografa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje. Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad uz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea.

Promocija monografije Mance – Tajna starog hrasta, objavljene u zajedničkoj nakladi izdavačke kuće Dan, Mrak i Udruženja za razvoj kulture “URK”/Kluba Močvara, održava se u petak, 10. veljače s početkom u 19 sati. O knjizi će, uz moderaciju Marija Kovača, govoriti Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif te Aleksandar Zograf i Zlatko Burić Kićo koji sudjeluju online. Nakon razgovora slijedi niz kratkih filmova: Milan Manojlović ili Kult Mance u režiji Velimira Rodića Čupe, T’ai Chi Zoot, čiju režiju i scenarij potpisuju Helena Klakočar i Milan Manojlović Mance te isječci koncerta iz KSET-a 1998. i Močvare 2007., što je ujedno i posljednji Manceov samostalni nastup. 

Urednik publikacije Kornel Šeper proveo je šest godina istražujući dosad neotkrivene ili zametnute dokumente koji Mancea predstavljaju Mancea ne samo kao kultnog glazbenika, već i kompletnu umjetničku pojavu. Rezultat je likovno-glazbena monografija na 480 stranica u formatu LP ploče, u dizajnu Tomislava Vranića Vrane, koja okuplja brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. Uz brojne Manceove intervjue ili zapise toka svijesti susrećemo i fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa, a tu su i čak tri Zografova stripa napravljena prema Manceovim pjesmama specijalno za ovo izdanje.

Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad uz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea. Diplomirao je Likovnu akademiju, no unatoč tome velik dio njegova opusa potpuno je nepoznat, tako da ova knjiga predstavlja i pravo otkriće umjetnika autentičnog minimalističkog stila.

Monografija Mance – Tajna starog hrasta objavljena je u zajedničkoj nakladi izdavačke kuće Dan, mrak i Udruženja za razvoj kulture “URK”. Promotivno se predstavlja u petak, 10. veljače razgovorom u klubu Močvara na kojem sudjeluju Mario Kovač (moderator), Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif te Aleksandar Zograf i Zlatko Burić Kićo koji sudjeluju online. Program počinje u 19 sati.

Močvara, klub neprofitne udruge građana Udruženje za razvoj kulture “URK“, otvoren je 1999. godine u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, a od 2000. do danas djeluje u bivšoj tvornici Jedinstvo uz obalu rijeke Save. Kroz godine rada klub je postao svojevrsna meka alternativne kulture, zahvaljujući kontinuiranom programu koncerata, glazbenih slušaona, izložbi, kazališnih predstava, filmskih i književnih programa te radionica. Kontinuitet su uspjeli zadržati i tijekom pandemijskog lockdowna, s programom Močvara Live Sessions koji je osvojio prvu nagradu za najbolje online projekte i programe koju su zajednički dodijelili Muzej suvremene umjetnosti i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba. Kakvo je trenutno stanje te kako će Močvara funkcionirati u narednom periodu, pitali smo voditelja kluba, Kornela Šepera.

KP: Kakav je prostor koji vodite? U čijem je vlasništvu i imate li potpisan ugovor? Kakvim biste ocijenili odnos s vlasnikom prostora?

Prostor se nalazi u bivšoj tvornici Jedinstvo na obali rijeke Save, ima 338 m2, sastoji se od izvedbenog prostora za oko 500 ljudi (stajanje), odnosno 200 ljudi sjedenje, šank prostorije, garderobe za izvođače, terase. Po svom obliku i veličini odgovara našim potrebama. Prostor je u vlasništvu Grada Zagreba, koristimo ga temeljem ugovora o zakupu koji se produžava svakih pet godina.

KP: S obzirom na potres, koliko ste morali ulagati u popravke, jesu li vam i koliko u tome pomogle mjere donesene na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Jeste li imali oštećenja nakon poplave te koliko je prostor koji vodite uopće primjeren vašem radu i aktivnostima?

Nismo imali štetu od potresa. Uslijed poplave je došlo do oštećenja samo nekih rekvizita u podrumu. Naknada za najam prostora nam je otpisana za period travanj-lipanj, a sad su nam otpisali i za srpanj. Koristili smo i državne mjere Potpore za očuvanje radnih mjesta za ožujak-svibanj, a period nakon toga se još rješava.

KP: Nakon višemjesečnog nestanka i programa i publike, u kojoj je mjeri pandemija utjecala na vaše ovogodišnje planove? Što očekujete od jeseni, na lokalnom i nacionalnom planu, i koje su vaše najveće potrebe u kontekstu prostora i u kontekstu daljnjeg rada?

U našem slučaju nije nestao ni program ni publika. Prilagodili smo se okolnostima i za vrijeme dok je klub bio prisilno zatvoren održavali smo redovite online programe (koncerti, tribine, filmski i dječji program…), a nakon ponovnog otvaranja u svibnju održavamo redovito sve programe osim partyja i većih koncerata. Kapacitet je smanjen na oko 60 ljudi. Najveći problem je bio potpuno ukidanje vlastitih prihoda (ugostiteljstvo, ulaznice) na početku, a od svibnja znatno smanjenje. Očekujemo da će mjere ograničenog broja publike još trajati, a pomoći nam mogu sredstva za adaptaciju prostora za nove okolnosti (djelomično zatvaranje i zagrijavanje terase), nastavak potpora za očuvanje radnih mjesta i oprost najma prostora. U slučaju ponovne zabrane rada kluba prebacit ćemo djelovanje odmah na online format.

Umjetnica je angažirala četrnaest kustosa, umjetničkih udruga i aktivista sa zagrebačke kulturnesceneda joj zadaju po jedan zadatak odnosno očekuju ispunjenje neke njihove željekoja je na neki način vezana uz Pariz i parišku kulturnu i umjetničku scenu. Po povratku u Zagreb umjetnica priređuje mikro dogadjanje, izložbu ili prezentaciju rezultata tog istraživanja pri čemu, koristeći sredstva i dokumentaciju prikupljene za vrijeme boravka u Parizu, stvara novu izražajnu cjelinu. Format prezentacije ovisit će o vrsti zadatka kao i o rezultatima dobivenim u tom komunikacijskom procesu.

Tako narudžba postaje prilika za novu kreaciju, a kroz zajednički proces umjetnice nastaje novo umjetničko djelo odnosno kako kaže umjetnica : “Što nosim, za mene znači četrnaest puta imati priliku afirmirati svoju slobodu, staviti na kušnju svoje mogućnosti: kreirati i improvizirati, poštujući pri tom zadana pravila, ispuniti neočekivane upute naručitelja, ponuditi neočekivana rješenja i prevladati ograničenja unutar projekta”.

Sudionici projekta su: DelVe, Kontejner, Slobodne veze, WO kolektiv, Irena Bekić, Marina Viculin, Iva Radmila Janković, Evelina Turković, Tihomir Milovac, Feđa Vukić, Kornel Šeper, URK, Dora Baras, Stefan Haus i Vesna Vuković.

Otvorenje je u petak, 29. travnja u 19 sati. Više informacija potražite ovdje.