Prva predstava na programu je Get on the Good Foot autorice i izvođačice Dore Šesto. Izvedba će se održati u ponedjeljak, 10. studenog u 18:30 sati, u Kinu Edison. Ovaj plesni solo, nastao u suradnji s dramaturgom Lukom Bosancem, tematizira ritam karakterističan za funk glazbeni žanr i postavlja pitanje “kako njegov groove preoblikovati, rekonstruirati i prenijeti u suvremeni plesni jezik”. Predstava nastaje u produkciji Zagrebačkog plesnog centra kroz program Koreospektar.

U srijedu, 12. studenog u 18:30 sati, u Kinu Edison održat će se premijerna izvedba predstave Jednog dana ću i luk rasplakati, autorice Maje Drobac. Nastala u koprodukciji UPUH-a i Free Dancea, prema ideji Maje Drobac i dramaturgiji Maje Marjančić, predstava istražuje kako se plesna dijela mijenjaju kroz vrijeme, oslanjajući se na svakodnevne, često zanemarene poruke iz urbanog prostora – grafite, natpise i digitalne fragmente. Predstavu izvode Maja Drobac i Melita Spahić Bezjak.

Jesenska festivalska edicija završava programom Rijeka plesa, rijeka riječi, u petak 21. studenog u 18 sati. Riječ je o promociji monografije i izvedbi kojima se obilježava 20 godina rada Centra Free Dance te razvoja plesne scene u Karlovcu. Program se održava u Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić.

Više informacija potražite ovdje.

Luka Bosanac u najavnom tekstu ističe kako Odjek „nastaje iz dva motivacijska uporišta: iz želje za uspostavljanjem specifičnog izvođačkog odnosa s glazbom te iz želje za istraživanjem auditivnog aspekta plesačkog tijela. Točnije, za istraživanjem tijela koje će prezentirati tihi ples. Dramaturško povezivanje glazbenog s tjelesno-izvođačkim slojem izvedbe uspostavlja se kroz definiranje gotovo oksimoronskog konceptualnog pitanja kako glazba može naglasiti tihost u plesnoj proizvodnji materijala.“

Više informacija o izvedbi i ulaznicama potražite ovdje.

Izvođačke strategije autorice u razrješavanju navedenog problema jesu uspostavljanje slušalačkog modusa u gledanju plesne izvedbe, uspostavljanje tijela koje je u službi podupiranja auditivnog (glazbenog) ambijenta (drugim riječima, plesa koji ne ometa glazbeno izlaganje) te ustrajanje na tzv. prostornim nepravilnostima koje dovode do poroznosti koreografije u svrhu prostorno-ambijentalne transformacije plesnog izlaganja.

Naslov Odjek tako ne ostaje samo metafora kojom se želi recepcijski bojiti izvedba nego mu je namijenjena i funkcija opisivanja ciljana rezultata scenskog procesa, a to je zadržavanje i ustrajanje na stišanosti kao zadnjoj instanci prostorno-vremenskog odjekivanja, u ovom slučaju plesnog sadržaja.

Predstava je nastala u okviru ZPC-ova razvojno-produkcijskog programa KOREOSPEKTAR 2023. Premijerno se izvodi u subotu, 4. veljače u Zagrebačkom plesnom centru s početkom u 20 sati.

KP: Što za vas znači napustiti relativnu sigurnost studija, smatrate li da vam je omogućen okvir za samostalno razvijanje vašeg rada – ili, jednostavnije, za rad u plesu?

Studij suvremenog plesa nam je pružio odličnu bazu širokog spektra, no samo od nas zavisi koliko koji aspekt razvijamo dalje. Tek nam je sada kada se same moramo potruditi za nalazak prostora, vremena i načina rada u potpunosti jasno koliko smo na Akademiji bile mažene, pažene i pogurane – a o financijskom aspektu, koji je odjednom postao potreba, ne bismo ni počele pričati. Tijekom tri godine studija ponuđeni su nam razni alati i smjerovi u kojima je moguće razvijati rad, kritički ga sagledati i svjesno promišljati, tako da sada sve zavisi od otkrivanja svojih preferenci i načina na koje nam ti alati mogu poslužiti u radu i ostvarivanju naših namjera.

KP: Studij plesa pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti zagazio je u sedmu godinu svojeg postojanja, no taj period kao da prati propadanje propadanje svega onoga oko plesa i izvedbenih umjetnosti što omogućuje njihov život. U tom smislu je ključno pitanje infrastrukture i prostora, kojih je sve manje. Osjećate li taj problem i odražava li se on na vaš rad?

Mislim da je važna činjenica da smo mlade i zapravo vrlo “friške” sa studija, naša “samostalna karijera” realno traje tek tri i pol mjeseca. Problem infrastrukture i prostora koji su na raspolaganju samostalnim plesnim umjetnicima je prepreka kojoj smo svjedočile iz relativne sigurnosti obrazovanja i iz iskustva naših kolega tako da je to situacija o kojoj trebamo tek učiti na vlastitoj koži. Kada smo krenule s realizacijom projekta, sretna okolnost je bila da je Zagrebački plesni centar raspisao natječaj za program Koreospektar, što je za nas direktno riješilo pitanje prostora i izvedbe.

KP: Prethodna generacija vaših kolegica i kolega odlučila se za očuvanje grupe kroz rad u usko povezanom plesnom kolektivu Škvadra. Za koje oblike rada i suradnje ste se vi odlučile, koje vidite kao najbolje u trenutnom kontekstu i zašto?

Mislimo da je Škvadra super primjer jedne za ples malo veće grupe ljudi koji su različiti, a razumiju se međusobno i imaju slične ciljeve i želje što se tiče plesnog izričaja. To je vrlo vrijedno, a valja istaknuti i rijetko, zbog čega i jesu svojevrsni “fenomen” mlađe plesne scene. Način na koji pristupaju radu se bazira na suradnji i kolektivnom radu. Odgovornost po pitanju ideja i koreografskih rješenja se dijeli na sve, a to je pristup kojim se i Ariana i ja koristimo. Imati proces u kojem svaka ima slobodu donijeti svoju ideju, podijeliti svoje viđenje rada i utjecati na razvoj ideje druge strane je zanimljiva i dovodi do raznolikijih kreativnih rješenja. S obzirom na to da tek ulazimo u samostalnu autorsku domenu, to nas tjera na otvaranje novih vidika, bolje argumentiranje ideja koje predlažemo, a također i na prihvaćanje i isprobavanje stvari koje nas zbog osobnih preferenci ne privuku na prvu. Sve navedeno rezultira našim osobnim koreografskim i izvođačkim razvojem, koji tek sad nakon akademije kreće u ozbiljnije sfere.

KP: Kako ste se povezale kao plesne umjetnice, iz kojih interesa za ples proizlazi vaša suradnja?

Mislim da je ključna poveznica da se obje želimo baviti autorskim radom i da je “probijanje leda” na plesnoj sceni nešto lakše kada dijeliš taj izazov sa nekim. Ono što nas još više spaja su naše različitosti u pristupu plesu, u našim plesnim pozadinama, fizikalnostima i intelektualnim rješenjima. Upravo te različitosti otvaraju prostor za preispitivanje, afirmiranje i obogaćivanje vlastitih ideja te na taj način dolazimo do zajedničkih rješenja do kojih zasebno ne bismo došle.

KP: Koje pristupe plesu biste izdvojile kao formativne za vaš rad tijekom studija i zašto?

AP: Izdvojila bih pristup tijelu i razvoj plesne tehnike na temelju anatomskih postavki tijela i njegove funkcionalne upotrebe, koji nude kreativne i performativne alate za inovacije unutar tjelesnog/fizičkog izražavanja, jer forma koju tvorim tada postaje pitanje izbora, a ne neizbježne zadatosti. Uz podršku somatskih tjelesnih praksi i integraciju različitih plesnih iskustava prije akademije nastojim njegovati raspoloživo tijelo i dugovječnost u izvođačkoj domeni i otkrivati zanimljivu estetiku u svom načinu kretanja.

AJ: Za mene najbitnija činjenica koja mi je otvorila čitav univerzum u izvedbenom i koreografskom razmišljanju je da samo tijelo može biti dovoljno – da svaki pogled, pokret, svaka odluka dobije svoj život, svoju sliku, svoju verziju značenja u oku gledatelja tijekom izvođenja. Budući da dolazim iz klasičnog baletnog školovanja, trebalo mi je malo vremena da shvatim da se ne mora iza svakog pokreta nalaziti emocija ili narativ. I da ne mora svaki pokret biti spektakl. I što je uopće spektakl?

KP: Na čemu se temelji vaš prvi samostalni rad stasis: to visit?

Stasis: to visit je pokušaj razlaganja pitanja zastoja i suptilne modulacije kroz tjelesnost, prostor i vrijeme. Kroz ideju postojanja paralelnih univerzuma i specifičnog vokabulara koji smo razvile iz fenomenoloških bilješki objekata poigravamo se sa prostornošću i ambivalentnošću tijela – kada gledamo ljudsko tijelo, a kada ono postaje ploha, linija, tekstura; kakve odnose i značenja dva različita tijela mogu tvoriti koegzistiranjem u istom prostoru s istim zadatostima unutar plesnog vokabulara te kako i da li gledatelj doživljava suptilne promjene i nemogućnost razrješenja.

KP: U radu i promišljanju plesa pripadnika prethodne generacije vašeg studija uočljiv je stanovit odmak od društvenih pitanja i okretanje ka samodostatnom, plesnom plesu. Kako razumijete funkciju plesne umjetnosti u odnosu na društveni kontekst?

Ples je, kao i ostale izvedbene umjetnosti, svakako važan komunikator društvenih pitanja. No možda je taj odmak proizašao iz zasićenosti društvenim problemima, kako na sceni, tako i u našem neposrednom okolišu. Ovime dakako ne želimo umanjiti važnost bavljenja društvenim kontekstom kroz ples već smatramo da se izrodila potreba za bavljenjem “svjetlijim” tematikama ili barem pristupom problemima kroz lakšu, komičniju i pitkiju prizmu. U većoj ili manjoj mjeri smo svjesni težine i ozbiljnosti problema društva; možda isključivo adresiranje tog tereta koji nosi ovo vrijeme nepotrebno gasi nadu, a cijele karijere i život su pred nama, možda je vrijeme da se krene dalje, možda su to pitanja koja ćemo si postaviti u kasnijem životnom razdoblju. Učimo, eksperimentiramo, testiramo, mladi smo, iskreni smo. Treba pokušati.

Predstava Transformers polazi od ideje transformativnoga tijela nalazeći vokabular kojim se na razini tjelesne ekspresije, uključujući pokret, mimiku i glas, uspostavlja komunikacija između dvaju fizičkih entiteta.

“Ostaju li transformacijski procesi zasebni ili su zbog međudjelovanja nužno dijeljeni, zrcale li se pojedinačni entiteti jedno u drugome ili se susretom promijenjeni međusobno udaljavaju? Možemo li se doista dokraja pojmiti? Kako tijelom i osjetilnošću razumijevati potrebe i htijenja drugoga tijela? Može li se tijelom komunicirati ono što jeziku izmiče?”, neka su od pitanja koja predstava otvara. 

Oblikovanje zvuka i odabir glazbe potpisuje Luka Gamulin, a produkciju Ivan Mrđen.

Program započinje 11. i 12. siječnja izvedbama predstave ForFour čiju koreografiju potpisuje plesni umjetnik Ognjen Vučinić koji izvodi predstavu s tri mlada plesača, Šimunom Stankovom, Matom Jonjićem i Endijem Schrotterom. Predstava je ujedno i diplomski rad mlade producentice Sabrine Herak Smoković.

Slijede pretpremijerna i premijerna izvedba predstave Ne čujem te, mrak je 16. i 17. siječnja. Riječ je o predstavi mlade umjetničke organizacije Škvadra koju je osnovala  grupa studenata nakon završetka plesnog odsjeka Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Predstavu izvode: Ema Crnić, Anđela Bugarija, Ema Kani, Šimun Stankov, Marta Habulin, Gendis Putri Kartini i Una Štalcar-Furač. 

Premijerno izvedena prošle godine, predstava Together We Sound na rasporedu je 25. i 26. siječnja. Autorice i izvođačice Nastasja Štefanić i Koraljka Begović u ovom projektu istražuju oblike i načine na koje tijelo zvuči, koristeći se različitim senzorima i različitim vrstama računalnih programa.

Utopia autorica Martine Granić i Mirte Polanović je poema i “monokoreodrama”. Predstava je diplomski rad Mirte Polanović na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Utopia je na rasporedu ZPC-a 30. i 31. siječnja. 

Koreospektar završava 1. i 2. veljače predstavom Fake a Mistake, novim autorskim projektom umjetničkog kolektiva de.not, autorica Eni Vesović i Dore Kokolj.

Detaljnije informacije o predstavama moguće je pronaći na web stranici Zagrebačkog plesnog centra.