Riječ je o predstavi koju izvode dvoje iskusnih plesača, no naglasak nije na rekonstrukciji koreografije, već prizivanju “onoga što je ostalo upisano u mišiće zglobove i geste”, stoji u tekstu najave. Na taj način, plesači prenose iskustvo pokreta kao tragova koji su se godinama razvijali i upisivali u njihova tijela.

“Tijelo, projekcija i svjetlo u Odsjaju postaju jednaki dramaturški partneri. Trenutak kada plesač u mraku izloži samo šake svjetlu, izjednačen je s projekcijskim detaljem plesačice – stvara se dijalog bez dodira, kroz vizualnu korelaciju dva različita, ali povezana prisustva. Odsjaj nije rekonstrukcija ni prisjećanje, nego fizički arhiv: dokaz da tijelo pamti i kada um zaboravi. Pokret nije ponovljen – on je prizvan”, stoji u najavi.

Autorski tim predstave čine koreografkinja Vesna Mimica, redatelj Tin Mihaljević te plesači Branko Banković i Sanja Hrgetić.

Ulaznice se naplaćuju deset eura. Cijena karte za članove_ice UPUH-a i PULS-a iznosi sedam, a za studente_ice pet eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Osmišljena u formi eseja, predstava istražuje “izvedbe nesvrstanosti i nesvrstane koreografije” i propituje jesu li oslobođenje, suvernitet i emancipacija dovoljni te kako se “okupiti kao nesvrstani”? Ova koreografska instalacija koja nastaje kroz intermedijske arhive kroz ples i geste ispituje pojmove “ne”, “svrstano”, “blok” te “nesvrstana tijela, geste i subjekti”.

Prema opisu iz najave, NAM ChoreoLab bavi se “povijesnim i osobnim nasljeđima” Pokreta nesvrstanih, njegovim odbacivanjem “hladnoratovske bipolarnosti” SAD-a i SSSR-a i “osporavanjem (neo)imperijalizma i (neo)kolonijalizma”. Projekt se razvija u “presjeku (kvir) feminističkih dramaturgija, kontekstualiziranih somatskih praksi, koreografskih subjekata, spekulativne i performativne teorije, arhiva i sjećanja, dekolonijalnog historicizma i futurizma” s ciljem ponovne procjene nasljeđa Pokreta nesvrstanih.

Ulaz je slobodan. Više detalja pronađite ovdje.

Projekt Koraci ljubavi želi zabilježiti plesne trenutke građana i građanki Karlovca. Grad Karlovac ima bogatu plesnu povijest, od balova, večeri pod zvijezdama, koncertnih večeri do izvedbi suvremenih plesnih inicijativa. Cilj projekta je okupiti stvarne priče koje su oblikovale ljubavne živote Karlovčana_ki kroz ples.

Kako navode organizatori, možete podijeliti: ljubavnu priču u kojoj je ples odigrao ključnu ulogu, kako ste upoznali voljenu osobu na balu, plesnjaku, koncertu ili u klubu, plesni trenutak koji vam je obilježio vezu, obiteljske plesne običaje koji su vas povezali ili bilo koju priču koja povezuje ples i ljubav u Karlovcu.

Za sudjelovanje je potrebno natipkati priču duljine do 2000 riječi, priložiti fotografski materijal ako postoji i poslati tekst putem e-maila na adresu info@freedance.hr ili ju ubaciti u plesni poštanski sandučić u Paviljonu Katzler.

Važno je da je priča istinita, a izabrani materijali bit će inspiracija za plesne izvedbe na ovogodišnjem Karlovac Dance Festivalu. Najbolju priču očekuje i nagrada. Više detalja pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

Potpore se dodjeljuju u dvije kategorije. Prva kategorija odnosi se na koreografske i istraživačke procese što uključuje prikupljanje i pripremu dokumentacije te uspostavljanje suradnje s partnerskim organizacijama. Predviđen iznos potpore za djelatnosti iz ove kategorije je između 3000 i 10000 eura.

U drugoj kategoriji potiču se razvoj i provedba programa s ciljem dodatne edukacije i usavršavanja umjetnika, kao i aktivnosti vezane uz postprodukcijsku fazu projekta što uključuje osmišljavanje i provedba edukacijskih programa, sudjelovanje na radionicama, seminarima, konferencijama i rezidencijama, digitalnu obradu i pohranu materijala, dizajn i tisak promotivnih materijala, ažuriranje web stranica te sudjelovanje na showcase festivalima. Predviđen iznos potpore za djelatnosti iz ove kategorije je između 2000 i 5000 eura.

Prijavu mogu podnijeti profesionalni umjetnici (samostalni umjetnici) koji djeluju na području suvremenog plesa i suvremenog cirkusa, a državljani su Republike Hrvatske. Jedan prijavitelj može podnijeti samo jednu prijavu na Javni poziv.

Prijave se podnose elektroničkim putem na obrascu e-Prijavnice uz koju je potrebno učitati sljedeće dokumente u digitalnom obliku:

• potpisanu izjavu o nepostojanju dvostrukog financiranja iz javnih sredstava za isti projekt ili istu aktivnost
• potpisanu izjavu o istinitosti i vjerodostojnosti podataka
• potvrda Porezne uprave o stanju duga ne starija od 30 dana od dana objave poziva
• potvrda o članstvu u strukovnoj udruzi ili Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika
• životopis umjetnika
• detaljan opis programa/projekta (najviše 5.000 znakova)
• detaljno specificiran troškovnik usklađen s traženim iznosom potpore
• terminski plan aktivnosti
• pozivna pisma (za kategoriju A2)

Puni tekst natječaja pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 29. svibnja.

Ovaj put, njegov posjet Zagrebu uvelike je vezan uz rad na projektu koji se odvija u suradnji s platformom Nomad Dance Academy. Kao jedan od članova istraživačkog tima, Koruga sudjeluje u dugogodišnjem arhivskom radu koji dobiva oblik u izložbi Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije koja se u Muzeju suvremene umjetnosti može pogledati do 23. veljače, 2025. godine. 

Njegova predstava Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom, kao svojevrsni izvedbeni pandan izložbi, okuplja beogradske plesače_ice starije generacije: Nelu Antonović, Anđeliju Todorović, Jelenu Jović, Tatjanu Pajović, Borisa Čakširana i Sanju Krsmanović Tasić, i uspostavlja “arhiv u pokretu”. Nakon premijerne izvedbe u Bitef teatru, potom na Bitef festivalu, Kondenzu i ljubljanskom Cofestivalu, predstava osvaja nagradu Dimitrije Parlić Udruženja baletskih umetnika Srbije, a “skrivena nasljeđa” susjedne plesne scene prikazuju se i zagrebačkoj publici 20. studenog, 2024. na Koreografskoj konvenciji u organizaciji Antisezone. 

Predstava Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom izranja iz tvog dugogodišnjeg angažmana kao istraživača i arhivatora. Jedan od produkta te linije istraživanja istorije savremenog plesa u Srbiji sa Milicom Ivić je i tekst Problem institucionalizacije, ili o izdaji “neovisnosti” lokalne plesne scene u kojem navodite odnos savremenog plesa sa drugim institucionalnim i neinstitucionalnim izvedbenim formama i njegovu zavisnost od njih unutar kulturnog konteksta. U ovoj predstavi taj kontekst proširujete na širi društveni – arhivske snimke suprotstavljene su, naslagane uz društveno-političke promene koje su izvođači_ce tokom svoje karijere proživeli_e. Zašto vam je bilo bitno pokušati napraviti, postaviti, predložiti “čvrstu”, sveobuhvatnu istoriju?

Celi tim regionalnih arhivatora ima od početka želju da sagleda istoriju plesa regionalno, ali kad govorim specifično za lokalni kontekst, Milica i ja uvek tragamo za tim, ne samo šta bi ta istorija plesa bila, već koja su to sve skrivena nasleđa koja u njoj postoje. Za mene je istorija lokalnog plesa skrivena svuda po ćoškovima i fiokama muzeja, pozorišta, privatnih arhiva, sećanja i oralnih istorija ljudi, i ti stalno moraš da kopaš i da tražiš, ne možeš da ga nađeš tako lako, nije tako lako dostupno. 

Kada smo s njih šestoro krenuli da radimo, Milica i ja smo ih intervjuisali, a oni su sa nama otvoreno delili razne teme koje su se doticale i širih društveno-političkih pitanja njihovog umetničkog delovanja: održivost rada, (van)institucionalni rad, političnost rada, estetika rada, feminizam i kvir u radu, zajedništvo itd. Od samog početka su imali neko poverenje i u nas i u mene, pre svega, da tu predstavu iznesem. 

Mi svi smo bili okupljeni u okviru jednog evropskog projekta (op.a. DoPoDo) koji afirmiše prakse igrača i koreografa zrele dobi. Ali najmanje što je mene interesovalo je da napravim predstavu o starenju i o telu koje stari. Mnogo više me interesuju pitanja održivosti rada i odluka koje se donose na nivou pojedinačnog rada da bi se ta održivost nastavila. Naša istorija nikada ne može biti čvrsta, jer je upravo prožeta različitim društveno-političkim pitanjima i kontekstom, a taj kontekst je tokom poslednjih 40 godina bio izuzetno turbulentan, pa je tako i naša istorija plesa samo odraz toga. “Želja da se napravi čista istorija završiće se neuspehom” je rečenica koju Milica ima u svojoj svesci, gde smo se u stvari suočili sa time da svaki put kada otkrijemo nešto novo o istoriji plesa, pomislimo, koliko je fantastično i dragoceno, to je ta istorija, dok ne shvatiš da je to samo igla u kladu sena i da imaš još da kopaš i tražiš da bi došao do nekih konkretnih, još većih, širih razumevanja, saznanja itd. 

U programskoj knjižici predstave piše: “Mi ovde ne percipiramo arhiv kao mesto skladištenja i dokumentovanja, nego kao mesto reinterpretiranja i dublje analize.”

Kad pričamo o održivosti rada, ne držimo se samo fakata, već znamo da to podrazumeva odluke koje su bile kontradiktorne, paradoksalne, koje su između opiranja, između dve vatre. Ako s jedne strane imaš nacionalizam, i ratni kriminal koji se dešava, a s druge strane neoliberalnu podršku koja dolazi sa raznih strana i financira nešto što prati razne druge politike (koje takođe nisu “čiste”), pitanje je kakve pozicije i izbore u svemu tome donosiš i koliko si svestan okolnosti u kojima živiš i radiš. I kakve to posledice ostavlja za naredne godine, generacije i sl. U kontekstu ove predstave, za mene je to više bilo na nivou kako da kroz tela ovih šest umetnika istražujemo sva ta pitanja. S obzirom da sam antropolog i koreograf, uvek gledam na telo kao označitelja društva i zanimljivo mi je kako da se stalno hvata neuhvatljivost istorije, da se razmišlja o tome šta tu sve još ima da mi zapravo ni ne znamo, ili čega možda nismo (bili) svesni. Ili, kako na prošlost gledamo sa današnjom distancom?  

Bilo nam je važno da naglasimo, pa tako i u samoj predstavi, da istorija nikako ne može biti neka jasna, progresivna struktura. U Srbiji se lokalna istorija plesa do sada predstavljala kroz jednu vrstu načina, diskursa, arhiviranja, čime se dosta doprinelo u razumevanju istorije kroz jedan okvir, dok su se drugi zanemarivali. 

Na primer, dok su neki pioniri modernog plesa sarađivali sa fašističkim okupatorima tokom Drugog svetskog rata u Beogradu, drugi su pristupali Narodno-oslobodilačkoj borbi i plesali za partizansku vojsku i narod. Dok su neki umetnici igrali na ulicama tokom protesta 1990-ih protiv režima Miloševića u Beogradu, cela jedna generacija plesnih umjetnika je stasavala pod krilom njegovih pristalica (iako je oštro kritikovala Miloševića). Dakle, te sve kontradiktornosti su fakti. Stoga kada govorimo o istoriji, smatram da je važno kako onda to interpretiramo, razumemo, kontekstualizujemo i šta s tim kontradiktornostima radimo? 

U istom tekstu Milica i ti spominjete da je tim plesačima to bio jedini ulaz u radno, odnosno umetničko polje.

Kad sam svakog od njih pitao da li ste ikada pomišljali da odustanete od ove profesije u tim trenucima odluka i izbora, oni su uvek decidirano govorili ne. To nije bila opcija na stolu. Oni su hteli da nastave svoj rad, za koji su školovani, uložili puno truda, vremena, života – nisu hteli odustati zato što tamo neki političari rade to i to. Bilo mi je zanimljivo da to razumem za sebe iz današnje perspektive: 

kao prekarnog umetnika koji praktikuje svoju političnost kroz istu umetničku praksu kojom zarađujem za život, čime paradoksalno postajem saučesnik u društveno-političkim sistemima koje kritikujem i osporavam; 

ili kao “nesrećnog kvira” (Sara Ahmed) koji osporava ideale “sreće, ostvarenja i uspeha” kao nametnutih ultimativnih ciljeva heteronormativa i koji prihvata “negativna osećanja” (depresiju, anksioznost, iscrpljenost, demotivisanost, frustraciju, beznađe, itd.) kao osnovna društveno-kulturološka obeležja i okolnosti za život i rad unutar današnjeg neoliberalno-kapitalističkog društva; 

ili kao “deteta postkomunizma” (Boris Buden) koji je generacijski pozicioniran u vremenskom limbu između socijalističke prošlosti i kapitalističkih sadašnjosti, prožet neispunjenim obećanjima o prosperitetu i slobodi, skepticizmom, cinizmom, i depresivnom svešću o ekonomskoj deprivilegovanosti i političkoj infantilizaciji postkomunističkih društava primorana da i dalje moraju da sazrevaju i nauče “prave” puteve i modele ostvarivanja demokratije, liberalizacije i drugih političkih vrednosti zapadnih (ili severnih?) savremenih društava kako bi postali ostvareni, “odrasli”, punopravni i egalitarni politički subjekti. 

Rad sa ovih šest umetnika, nije mi pomogao da opravdavam svoja pozicioniranja danas, već da bolje razumem i prihvatim ranjivost položaja umetnika (i građana) koja se ogleda kroz mehanizam izvođenja (performiranja) pokušaja i pogrešaka kroz telo/a, i svesti da to izvođenje ukazuje na paradoksalnu dvostrukost – da osim što možemo da delujemo na infrastrukture, okolnosti i uslove za naše živote i rad, mi smo istovremeno i podložni efektima oblikovanja ili normativizacije (šta sme, može, ne sme itd.) tih uslova / okolnosti, i zavisni smo od tih istih infrastruktura jer nam omogućavaju da živimo. Sa druge strane, ranjivost je dobar vid otpora moćima, pogotovo kada pokreće i okuplja tela ugroženih – što u ovom slučaju jesu tela jedne vrlo marginalizovane umetničke discipline. Telo je uvek u mreži sa drugim telima, stoga ni ranjivost (tela) ne postoji bez društvenih i materijalnih odnosa. Telo kao zaseban, čvrst entitet – proizvod je patrijarhalnog, maskulinog i kapitalističkog poretka.    

Kako u kontekstu tela i izvedbe možemo razmišljati o dokumentarnosti arhiva?

Telo je arhiv. Bilo da govorimo o plesnim predstavama koje radiš za života kao izvođač, bilo da govorimo o bilokom iskustvu iz svakodnevnog života, telo pamti mnoge stvari. I za mene je to deo prakse koja me jako zanima. Kako ono pamti, i kako to manifestuje. Telo kao arhiv odraz je društvenog, kulturnog i političkog sistema i okolnosti u kojima postoji i kojeg je deo. Ono je s jedne strane nosilac jezika, sećanja, doživljaja, osećanja, oralnih istorija koji su označitelji nekog života ili šireg nekog konteksta, a sa druge strane oruđe za razumevanje i analizu realnosti, okolnosti u kojima se taj život ili taj kontekst uspostavljaju. U ovoj predstavi šest tela na sceni nisu više plesno i izvođački uvežbana, precizna kao što su bila pre 40 godina, ona su sad još svašta više, ili dalje od toga. Zato me je zanimalo kako takva tela izneti na scenu i kako sa njima raditi. Zato je arhiv jedna manje stabilna struktura, a više nešto što je ranjivo, fleksibilno, poluuhvatljivo, jer moraš sa pažnjom da ga nosiš i tretiraš. Ono što ja pokušavam da na neki način zastupam jeste prostor izvan čvrstih fakata, logike i jasnog istorijskog: “to je bilo tako”. Više tragam za ranjivostima, afektima, oralnim istorijama, telesnim doživljajima, koji te fakte ujedno dopunjuju, proširuju, diskutuju, i propituju.

S obzirom da ste proces gradili na razgovorima, kako su se izvođači_ce izjašnjavali_e o iskustvu povratka u plesne materijale, kako se u scenskom smislu odvija analitičnost? Oni ne plešu rekonstrukcije samo prema publici, nego i snimkama sebe u mlađoj dobi?  

Svaka od tih scena i situacija gde oni rade rekonstrukcije nikad nisu doslovne, već su postavljene sa mojom određenom (koreografskom) intervencijom, da li u kostimskom, da li u jezičkom, da li u samom fizičkom smislu. Ja nisam želeo da to bude doslovni citat.

Vratiti se u to nešto posle jako dugo vremena za njih je bilo emotivno i ranjivo. Recimo u poslednjoj sceni, koja je duet između Tanje i Anđe, rekonstruiraju se materijali od pre 30 godina, kada su njih dve poslednji put izvodile zajedno na sceni. Sa našom predstavom su se našle, i u roku od minut su se sinkovale izvođački. One su bile zajedno u trupi Signum, radile su i u mjuziklima Pozorišta na Terazijama u Beogradu, i znaš ono kad izvodiš pa imaš sa nekim dobar vibe, znate kako da se pratite i uvek ste dobra kombinacija na sceni. Tako su negde one bile i ostale, što je meni bilo fascinantno videti da postoji i dalje, 30 godina kasnije.

Dirljivo je bilo uvek. Oni su bili emotivni što se tome vraćaju i bili su zahvalni što su ponovo u tome i što smo se oko toga okupili. S jedne strane je bilo zanimljivo da se vrate u to vreme, i u taj život, a s druge strane da ga paralelno interpretiraju sa mnom. Za njih sam ja neka druga generacija, i to su neka druga razumevanja. Imali su na momente pitanja, nisu im uvek sve stvari bile jasne, i imali su u jeziku same predstave drugačije predloge. Njihov način spoznavanja, razumevanja plesa, kreiranja plesne predstave dolazi iz jednog registra i načina koji se razlikuje generacijski, odnosno na to kako ja pristupam ili možda moja generacija. Da oni to režiraju ili koreografišu oni bi to naravno drugačije razradili. S te strane sam ja držao svoju autonomiju, i brinuo se oko toga da ne istupamo iz okvira u koji smo ušli od početka, a to je da ja jesam koreograf i autor, da oni jesu izvođači, da ovo nije koautorska saradnja. Ali mi jesmo kolaboratori, odnosno istražujemo, sarađujemo zajedno. U tom smislu bilo je zanimljivo pregovarati različite pozicije i dolaziti do rešenja.

Ali kad radim i s igračima i s glumcima, ja najpre tražim kako oni mogu da budu autentični – s određenim zadacima, procedurama, vežbama, ili pravcima kojima ih vodim. Imam problem s pozicijom autoritarnog, sujetnog koreografa, više mi je zanimljiva autentičnost izvođača na sceni, šta su njihove harizme i performativnosti. 

Tu koreografsku poziciju na neki način istražuješ i u ovoj predstavi – osim zvučnih zapisa sa proba, čujemo i tvoj glas koji čita tekstualne materijale, a na kraju predstave kroz projekcije – koje dotad prikazuju arhivske snimke plesača ali i odabrane pop i protestne snimke – pojavljuje se i tvoj lik, odnosno tvoje telo i tvoj ples. Kako vidiš sebe u kontekstu ove predstave? 

To je baš zanimljivo pitanje zato što nisam siguran da sam do danas u potpunosti siguran ko je to, jer nisam iz toga pravio predstavu – do tih materijala smo dolazili kroz procese, ali su krenuli iz pozicije nekog ko ispituje izvođače, i suštinski sve vreme navigira i istovremeno ih izlaže okolnosti u kojima oni rade. 

Imao sam potrebu da manifestujem, jer ja volim to takozvano manifestno telo, koje je kritičko i prema današnjoj realnosti ima neki osvrt. U stvari sam želeo da taj autoritet sebe kao autora dekonstruišem ranjivostima koje se ne vezuju lično za mene, nego prvenstveno za okolnosti u kojima se umetnosti stvaraju, u kojima i ovih šest ljudi tu umetnost stvaraju. A i ja sa njima danas. 

Što se tiče samog tog kraja, Milica i ja smo imali baš puno diskusija jer ja nisam želeo da budem u tom delu, iako je koreografija kao audio-video montaža deo moje umetničke prakse. Milica je u tom smislu insistirala na tom “mladom” telu, “novom” telu i digitalizovanom portalu u kojem današnje generacije i današnje stvari postoje. Kao i arhivi. Ima ta lepa rečenica Franka Bifa “Kako dodirnuti telo koje dodiruje ekran?” To je za mene bilo interesantno, kako sad sve ovo što smo u predstavi gledali uzeti iz perspektive u kojoj sad živimo, te neke internet realnosti, medijatizovane realnosti itd. 

Još na akademiji sam se susrela s tvojim tekstom Koreografija kao analitičko sredstvo za tumačenje društva u kontekstu pozorišta. I na predavanju u Ateljeu Jagoda naglašavaš da su ti dva aspekta rada koja se pojavljuju u tom tekstu još uvek bitna za rad: koreografija kao analitičko sredstvo i odnos umetnik_ca – gledatelj_ica, izvođač_ica – recipijent_ica.

Tek nedavno sam saznao od jednog studenta na fakultetu da se to čita. Mnogo mi je drago, jer je to nešto što se ticalo mog istraživanja kada sam ja bio student i prakse koju sam tada uspostavljao. 

Obzirom na tu moju antropološko-arheološku i koreografsku zaintrigiranost ono gde ja vidim tačku preseka je upravo to istraživanje i propitivanje, interpretiranje različitih stvari, konkretno nekih fenomena. Ja se uhvatim neke društvene teme: javno govorenje, retke bolesti, negativna osećanja, kvir kultura ili socijalističko nasleđe kvir kulture, istorija plesa, briga i ranjivost i tako dalje, i istražujem ga kroz umetnički rad. 

Koreografski, uvek me zanima kako koreografija radi kao umetničko sredstvo za proizvodnju materijala koji otelovljuju pitanja kojima se bavim. Na primer, o neuhvatljivosti istorije govorimo kroz ranjivost, ranjivo telo, ranjiva osećanja, kroz iskrenost. Iskrenost nije samo kako stati na scenu i govoriti, iskrenost isto može biti patetična, može biti u tome što govorim, može biti zbunjenost, kretanje, cringe itd. Za mene su bitni prostori kroz taktilnost, kroz percepciju, kroz pažnju, kroz osećanja i kako telom te prostore komuniciramo. Sa druge strane, zanimljivo mi je kako se koreografskim alatima navigiraju i pregovaraju teritorije umetničkog rada, umetnika, i gledaoca, u kontekstu pozorišta. To je kao mali battlefield koji volim da istražujem u pozorištu kao prostoru javnog.  

Postoji stara Agambenova teza da kada u muzeju gledaš eksponat, imaš jedan ugao gledanja – kad napraviš samo mali pomak na levu ili desnu stranu već imaš drugačiji ugao gledanja na isti eksponat što ti daje potpuno drugi doživljaj, informaciju ili osećanje. Taj napor u pomaku od jednog do drugog doživljaja često zahteva od nas veliki angažman, i istupanje iz komfora, ali nam uvek pruža i novo saznanje, spoznaju. Često mi se dešavalo da gledam predstave u kojima uglovi sedenja i gledanja onog što se dešava su različiti. Moje i tvoje iskustvo predstave onda nije isto i to me već na neki način čini, možda nezavisnim, ali vezanim za tebe. Ne mogu da spoznam celu predstavu bez da s tobom razmenim šta si ti spoznala, šta sam ja spoznao, i šta nam je onda interpretacija i razumevanje. 

U našoj predstavi, nisam postavio publiku u različite uglove, ali sama predstava ima neko trajanje i jedan registar koji iznose informacije koje se ne poznaju ili su manje poznate, pa se onda paralelno proživljavaju i emotivno. U odnosu na to gledalac se postavlja u poziciju propitivanja svojih odluka ili svojih poziciranja. Šta bi oni radili da su u trenutku kada ti Arkanovi ljudi prete pištoljem, a ti hoćeš da radiš i preživiš, ili kada ti kao umetnica kući odgajaš decu, održavaš domaćinstvo, a paralelno snimaš za Olivera Mandića, u trenutku kada se kao prvi muškarac oblači u drag na nacionalnoj televiziji, pa onda kod Nade Topčagić igraš u emisiji Folk Parada.

To su neke reakcije i uključivanja publike koje nužno ne podrazumevaju fizičko učešće, ali koji na neki način imaju response, makar sami sa sobom, makar zajedno kroz smeh, suze, znoj, šta god. Tu je za mene to analitičko oruđe o tome ko smo mi jedni pred drugima i za druge.

U više navrata u predstavi postavlja se pitanje izvođačima_cama da li su učestvovali na protestima – čak nabrajate i osveštavate mnogobrojnost protesta i aktivističkih akcija od 90-ih naovamo. Da li ulogu umetnika i umetnosti vidiš kao neodvojive od društvene, političke, aktivističke odgovornosti?

Da se pozovem na razliku između politike i političnosti u umetnosti koju su uvodili mnogi teoretičari: Ranciere, Arendt, Moufee, Marcuse, Benjamin, Bishop, Bourriaud, Milohnić, Kunst, Vujanović… Treba biti svestan razlike između toga da li si politički tj. partijski angažovan, da li si aktivistički i artivistički angažovan ili da li u svojim umetničkim radovima definišeš političnost koja bi značila pokretanje neke vrste refleksije, i diskusije o aktuelnostima i okolnostima u kojima se živi i radi. 

Moje mišljenje i stav je da umetnost uvek mora propitivati kontekst u kojem nastaje. Svaka umetnost je interventna pošto se predstavlja u javnom prostoru, čak i ako nije provokacija. Ako je to tako, onda je za mene zanimljivo na koji način autorski postavljaš određena društveno-politička pitanja: od konkretne politike do pitanja da li ples jeste ili nije političan sam po sebi. Na primer, kad sam bio student, imao sam puno kolega koji bi mi rekli ”ne želim da se bavim politikom, već samo želim da odem u dvoranu i da plešem!” Ali, i to je politički stav, zar ne? To je političko pozicioniranje. Tako da je s moje strane umetnost uvek interventna i politična jer otvara prostor za preispitivanje, za dijalog, za reinterpretiranje, saznanje i razumevanje konteksta u kojem sama nastaje, ali i za istovremeno promišljanje neke nove i alternativnije budućnosti. 

Spomenuo si već da na telo gledaš kao na označitelja društva. Za izdanje časopisa Kretanja pišeš tekst My Corona o svom iskustvu zaraze Covid-19 virusom kao imunokompromitovana osoba. U tekstu naglašavaš pogled na svoje telo kao političku / političnu kategoriju. 

Meni je to u stvari još jedna datost. Ako pričam o svom iskustvu kao imunokompromitovane osobe, ja sam kao takva osoba i takvo telo, već u drugačijoj poziciji od barem većine. Moje telo je odraz bio-medicinskih i društveno-ekonomskih borbi oko toga ko jeste ili nije deo zajednice, ko je uključen a ko isključen u zdravstvenom sistemu (ko ima ili nema pravo na lečenje) i ko ima kakve privilegije (koje ne moraju biti uvek samo klasne).   

Ono što je za mene važno, jeste da se ta različitost (društvenih i telesnih sposobnosti i moći) u pozicioniranju klejmuje, da se na neki način tvrdi, da li kroz način metodologije rada, da li kroz temu, formu predstave, i tako dalje. Ne mogu izignorisati datosti u kojima radim i živim. 

Naprimer, 2013. godine radio sam na projektu Exposé koja se bavi pitanjem pozicije osoba sa retkim bolestima u društvu i osoba sa primarnom imunodeficijencijom. To mi je bio ključan proces da naučim kako da razlikujem mene kao pacijenta i mene kao umetnika koji radi predstavu o životu sa imunodeficijencijom. To su potpuno drugačije pozicije. Zašto? Zato što jedna je ranjiva, lična, vrlo lako može da te povuče u neke odnose i poglede koji su nešto više lični, dok ova umetnička za mene teži da bude objektivna, iako ja dajem neki subjektivni stav kroz predstavu. To ima veze i sa mojim obrazovanjem. Nas su na studijama antropologije driblali da budemo objektivni, da ne smemo da imamo samo subjektivni stav u interpretiranju društava ili subkultura koje istražujemo, nego da sagledavamo različite uglove ili pozicije.

Kako tvoji metodološki uvidi u antropologiji informišu tvoju umetničku i koreografsku metodologiju? 

Što se tiče konkretnog metodološkog rada, izvukao bih opsesiju kao metod – opsesiju da ne mogu da pustim neku temu dok je ne istražim i dok ne otvorim šta je to što me konkretno zanima, to mislim da je neka zajednička stvar koja se preliva umjetnički ili koreografski.

Meni je jedan period mog rada dosta pomagao tekst, jezik, pisanje – ulazio bih u različita pisanja. Učen sam da pišem akademske tekstove ili beleške, zbog čega sam vežbao sebe da kreativno pišem i interpretiram to što sam istraživao. Onda bih u odnosu na to postavljao telo. Zašto? Zato što onda odlazimo u novi portal, a to je odnos jezika i tela, jer jezik ima svoju strukturu i logiku koja je užasno jasna, na sceni je snažan označitelj. Telo donosi neverbalnost i nelogičnosti u odnosu na jezik, i može da parira u smislu da daje neku potpuno suprotnu sliku otelovljenja, odnos, reakciju, a da na neki način isto tako odgovara temi. Stoga, da bi došao do tela, iz tog misaonog, ja prvo ulazim u jezik, nekada kreativno, nekada vrlo akademski, a onda imam potrebu da taj tekst dekonstruišem. Jedan period svog rada, bio sam zainteresovan samo za tekst, ali poslednjih godina sam mnogo više zainteresovan za klejmovanje afektnog, telesnog u odnosu na jezik i logocentrizam.

Jesi se susreo s ograničenjem plesa kao jezika?

Jesam. Kao jezik, i ples isto može da bude težak i apstraktan i kompleksan. Mislim da je rešenje za takve situacije uvek obraćanje na pitanje, a šta želiš da kažeš? Jer, ako si došao do nekog ćorsokaka, izlizao neke mogućnosti, to znači da se treba vratiti par koraka unazad i sagledati, možda nisi konkretno shvatio još šta želiš. A, opet, treba i prihvatiti da ne možeš u svakoj predstavi koju praviš, uvek da sve shvatiš i znaš. Nekoj temi se vraćaš, od predstave do predstave razvijaš te stvari. 

To je isto nešto što se veže i za neki intuitivni i kreativni rad, kada uđeš u studio kako hoćeš da se baviš lično tvojim telom, kako ono otelovljuje, npr. imunodeficijenciju. U predstavi Exposé moje telo je bilo nekako drhtavo, minimalno. U predstavi Blizina dodira iz 2022. ono je bilo dosta fizičko, bombastično u nekim delovima, u nekim delovima jako ranjivo. Ja jesam prolazio razne plesne tehnike i somatske pristupe, ali nemam niti koristim samo jedan plesni vokabular. Tražim adekvatni izraz za određeno pitanje, uzimam telesne pristupe koji dolaze iz različitih domena – sport, društvene igre, rejv tj. klabing, ulični i egzotični ples, body mind centering, kinetički i somatski pristupi telu i glasu, teatar slika, umetnost performansa, krenem od njih i razvijam dalje u nešto svoje.

Za mene, plesni vokabular mora stalno da bude u nekom kontaktu sa aktuelnostima, sa realnošću, sa pristupima, sa “aha, vidiš, oni ili ona to radi tako, kako bi ja to”, sa tim kako movement research i ples mogu da otelovljuju neko pitanje, ili nešto konkretno što autor ili autorka istražuju.

Program je zamišljen kao niz tečajeva koji će se održavati svakog dana od 10 do 16 sati. Također će sadržavati grupne sastanke i nastavu interdisciplinarnih tehnika, kompozicije, tekstualne i virtualne dramaturgije te umjetničko-istraživačkog procesa. Mentorice su Patricia Apergi, Rita Góbi, Joana Leśnierowska, Mădălina Dan i Simona Deaconescu.

Poziv je upućen pojedinkama_cima iz Bugarske, Srbije, Slovenije, Hrvatske, Albanije, Grčke, Sjeverne Makedonije, Turske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Rumunjske, s najmanje dvije godine scenskog izvođačkog iskustva, koji su ujedno i koreografi u usponu s barem jednim javno predstavljenim radom. Dobne granice nema.

Domaćin radionice, Nacionalni centar za ples Bukurešt, financijski će pokriti radionicu, putne troškove i smještaj, a ukupno će ugostiti 27 osoba.

Prijave su otvorene do 29. prosinca do 23:59, a prijavnica se nalazi ovdje. Obavijest o odabiru bit će poslana do 17. siječnja 2025, a sudionici_e će biti pozvani na dva uvodna Zoom sastanka.

Više o radionici možete doznati ovdje.

Naziv je ovogodišnje konvencije Tijela u slobodnom padu, a govorit će se o važnosti plesa i koreografije u kulturi 21. stoljeća. Konvencija je namijenjena stručnoj publici iz plesa i srodnih umjetnosti, predstavnicima kulturne politike te građanima koji suvremene umjetničke prakse doživljavaju važnim čimbenikom u životu zajednice. Bogat program uključuje plesne filmove, radionice i izložbe te plesne predstave, a među plesnim umjetnicima_ama koji_e će sudjelovati i izvoditi predstave i radove organizatori_ce izdvajaju Ivanu Bojanić, Igora Korugu, Deborah Hay i NDA Sloveniju, Tamaru Bračun, Silviju Marchig, selmu banich, Sonju Pregrad i Marka Gutića Mižimakova.

Poseban naglasak konvencije bit će na raspravi o sadašnjosti i budućnosti plesne umjetnosti pod nazivom Transformativne politike za ples. Govorit će se o potrebi razvoja plesne umjetnosti na nacionalnoj razini te izazovima s kojima se susreće, a predstavit će se i primjeri dobre prakse, instituti i organizacije za ples koji se bave prikupljanjem znanja i iskustava o plesnoj umjetnosti posljednjih desetljeća.

Konvencija se odvija u okviru Antisezone, projekta koji vode Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Iva Nerina Sibila i Tea Kantoci. Program je organiziran u suradnji s regionalnom mrežom Nomad Dance Academy koja se zalaže za veću sigurnost i bolje radne uvjete umjetnika koji se bave suvremenim plesom na Balkanu.

Cijeli program konvencije dostupan je ovdje.

Alessio, performans Nica Vascellarija koji je nastao u produkciji Museo del Novecento u Firenci, osmišljen je unutar jednogodišnjeg projekta koji je autor namjenio upravo tom gradu. Radi se o koreografskoj izvedbi koja je uključivala više od “trideset izvođača u veličanstvenom Salone dei Cinquecento stare gradske vijećnice Palazzo Vecchio, oslikane u 16. stoljeću u slavu moći Cosima I. Medicija i njegova osvajanja Firence”, stoji u najavi. Performans pronalazi inspiraciju u gestama boraca, formirajući “estetizirani jezik koji istodobno može biti i lirski i nasilan u svojoj iskrenosti”.

Ovaj performans ujedno predstavlja prekretnicu u radu Nica Vascellarija. “U središtu rada nije tijelo umjetnika, protagonist većine njegovih performansa, nego mnoštvo koje se kreće u jedinstvenoj, kompaktnoj formaciji tijelâ koja zajednički djeluju, ponavljajući geste i pokrete u loopu što uključuje, iritira i ushićuje publiku”.

Nico Vascellari (1976., Vittorio Veneto) u svom radu dosljedno provodi istraživanje u kojemu se, od samih početaka, isprepliću raznorodne prakse, od performansa do skulpture, od instalacije do crteža, od videa do istraživanja zvuka. Antropološkim pristupom i promatranjem, u djelima analizira odnos čovjeka i prirode, ispreplićući osobnu dimenziju s onom kolektivnom. Uporišta njegovog rada mogu se naći u mitskim, drevnim vremenima, u folkloru i običajima, ali i u underground estetici, iz kojih generira svoj jedinstven i osebujan autorski rukopis.

Više informacija pronađite ovdje.

U okviru festivala održava se Internacionalna platforma za koreografe_kinje, koja će trajati od 19. do 21. rujna, a za vrijeme njena trajanja održat će se prezentacije izabranih radova.

Prihvaćaju se prijave suvremenih plesnih izvedbi kraćih od 20 minuta, a organizacija pruža:

• prostor za izvedbu uz tehničku podršku
• pokrivene troškove smještaja i hrane za vrijeme trajanja Platforme (tri dana) za plesače_ice i koreografa ili tehničara (maksimalno četvero ljudi po projektu)
• prijevoz od aerodroma do Almade za letove koji dolaze od 8 ujutro do 10 navečer

Prijava radova vrši se putem online obrasca. Puni tekst natječaja s više detalja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 29. veljače.

Program je formiran i zamišljen kao prostor za zajedničko dijeljenje i zamišljanje freelance dinamike u polju koreografije i plesa, a usmjeren je na početnike_ce u polju. Program će trajati tri tjedna počevši s nizom zajedničkih predavanja, koja vode u studijski rad u društvu međunarodnih umjetnika s tog područja. Završni dani uključivat će javne prezentacije procesa u tri različita grada u Bugarskoj, a bit će popraćeni dijalozima nakon izvedbe.

Rezidencija će se održati od 6. do 30. svibnja, a namijenjena je mladim umjetnicima_ama koji su u ranoj fazi svog umjetničkog iskustva u polju koreografije i plesa. Organizatori nude deset mjesta i prihvatit će najmanje šest kandidata_kinja iz Bugarske, najmanje jednog međunarodnog sudionika_cu i najmanje jednog_u sudionika_cu s Balkana. Program je otvoren za prijave umjetnika_ca koji rade sami ili u grupi.

Više o programu i prijavi možete pronaći ovdje. Rok za prijavu je 19. veljače.