Još je tridesetih godina prošlog stoljeća američki filozof, psiholog te inovator i reformist obrazovanja John Dewey upozoravao da klasični pristupi poučavanju ne vode dubinskom razumijevanju te da teorijska i apstraktna znanja učenici doživljavaju kao besmislena i beskorisna, lako ih zaboravljaju i nisu ih u stanju povezati s mogućnošću primjene u realnom životu. Dewey je smatrao da studenti trebaju biti aktivni sudionici procesa učenja odnosno da trebaju učiti putem iskustva, uključivanjem u zajednicu. Stoga ne čudi da se model učenja zalaganjem u zajednici (community-engaged learning ili društveno korisno učenje, academic service-learning) razvio upravo u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Kao model iskustvenog učenja, društveno korisno učenje počiva na dvjema idejama. Prva je ideja da su aktualne potrebe i problemi lokalne zajednice i društva osnovna komponenta obrazovanja u demokratskom društvu, a druga da se planiranju, osmišljavanju i provedbi aktivnosti koje bi doprinijele rješavanju tih potreba i problema pristupa u suradnji s relevantnim dionicima u zajednici (javni sektor, organizacije i inicijative civilnog društva, prethodne razine obrazovanja, društvene institucije). Integracija društveno korisnog učenja omogućuje povezivanje teorije i prakse, dok studenti istovremeno stječu iskustva, znanja i vještine o aktivnom građanstvu i društvenoj odgovornosti prema zajednici u kojoj žive i djeluju. Kroz suradnju s predstavnicima iz zajednice, studente se potiče na analizu potreba i problema lokalne zajednice i pojedinih društvenih skupina. Osmišljen tako da povezuje kurikulum i potrebe zajednice, ovaj model učenja studente priprema za aktivnu ulogu u zajednici koju bi trebali odgovorno ispunjavati kao profesionalci u struci i kao građani u sferi civilnog društva. 

Društveno korisno učenje postalo je mjerom Nacionalnog programa za mlade 2009-2013. Od akademske godine 2008/09. kolegij Društveno korisno učenje u ponudi je svim studentima diplomskog studija Informacijskih i komunikacijskih znanosti Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom izvanredne profesorice Nives Mikelić Preradović. Zadatak studenata jest, uz pomoć profesorice, pronaći partnera u zajednici koji ima neku potrebu ili problem. Studenti pod mentorstvom i u suradnji s društvenim partnerom rade na osmišljavanju projekta koji će odgovoriti na postojeću potrebu odnosno riješiti taj problem. Studenti se na taj način maksimalno uključuju u proces tako što se dodatno obrazuju o samom sadržaju, povezuju teoriju i praksu pomaganjem u rješavanju nekog društvenog problema, a k tome zapravo daju sebi priliku da “isprobaju” kako im odgovara vrsta posla za koju se obrazuju. 

Na istom fakultetu postoji izborni kolegij Psihologija posvojenja koji provodi viša asistentica na Odsjeku za psihologiju Koraljka Modić Stanke, a koji je ujedno i prvi kolegij na nekom Sveučilištu u Hrvatskoj u cijelosti posvećen tom aspektu psihologije. Ove akademske godine kolegij je upisalo jedanaest studenata i oni su u tri tima radili na tri projekta, predstavljenih 7. lipnja na FFZG-u. Projekti su uključili obaveznu edukaciju potencijalnih posvojitelja u udruzi Na drugi način, edukaciju udomitelja u dječjem domu u Nazorovoj te istraživanje o informiranosti i potrebama edukacije na temu posvojenja među stručnjacima (psiholozima, liječnicima opće prakse, pedagozima, pedijatrima, pravnicima) koji rade s djecom i obiteljima izvan odgojno-obrazovnog sustava.

U akademskoj godini 2013/14, kaže profesorica Mikelić Preradović koja trenutno sudjeluje u trogodišnjem projektu razvoja kulture društvenog angažmana kroz društveno korisno učenje pod nazivom Europe Engage, izvan Sveučilišta u Zagrebu bilo je ponuđeno trinaest takvih ili sličnih kolegija. Broj akademskih radnika uključenih u njihovo izvođenje je 24, a studenata upisanih u kolegije i uključenih u aktivnosti 466. Područje koje je takve kolegije nudilo jesu humanističke i društvene znanosti. Na Sveučilištu u Osijeku društveno korisno učenje je integrirano na preddiplomskoj i diplomskoj razini na Učiteljskom fakultetu, dijelom u kolegij metodike nastave hrvatskog jezika, te na Ekonomskom fakultetu, na projektu Doprinos zajednici obveznog kolegija Poduzetništvo. Odjel za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru organizira aktivnosti za završne studente informacijskih znanosti, socijalnog rada, pedagogije i obrazovanja odraslih, koji pripremaju i izvode radionice za starije građane, umirovljenike, osobe s posebnim potrebama, nezaposlene. Na Sveučilištu u Zagrebu, kaže profesorica Mikelić Preradović, kolegiji se provode i na Pravnom fakultetu.

Na Sveučilištu u Rijeci 2011. godine donesena je Preporuka o priznavanju izvannastavnih aktivnosti studenata koja, uz nastavne, znanstvene i stručne aktivnosti, prepoznaje i aktivnosti djelovanja studenata u radu studentskih organizacija i udruga te volontiranje studenata i angažman u aktivnostima humanitarnog karaktera. Četiri godine kasnije, ova je Preporuka dobila status Odluke čime je Sveučilište u Rijeci postalo prvo sveučilište u Hrvatskoj na kojem su sve sastavnice dužne studentima vrednovati kompetencije stečene izvannastavnim aktivnostima, kroz oblike neformalnog i informalnog učenja. Preporuka, a kasnije i Odluka predstavljale su platformu za razvoj i provedbu dva prioritetna sveučilišna projekta – Vrednovanje izvannastavnih aktivnosti kroz sustav ECTS bodova i Fleksibilizacija studijskih programa na Sveučilištu u Rijeci. Aktualni projekt fleksibilizacije podrazumijeva da se 5 do 10 posto od ukupnih ECTS bodova predviđenih studijskim programom na preddiplomskoj i diplomskoj razini preusmjeri u vrednovanje kompetencija stečenih neformalnim i informalnim učenjem odnosno ciljano osmišljenim nastavnim aktivnostima koje bi studentima omogućile stjecanje kompetencija angažmanom u lokalnoj zajednici. Pored opisanih projekata, Sveučilište u Rijeci je uspostavilo i Rektorovu nagradu za studenta volontera godine i Rektorovu nagradu za studentski aktivizam. 

Bojana Ćulum, docentica na Odsjeku za pedagogiju pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci čiji glavni znanstvenoistraživački interesi obuhvaćaju područje visokog obrazovanja i civilnog društva, osobito treće i civilne misije sveučilišta, angažiranog sveučilišta u lokalnoj zajednici i promjena u akademskoj profesiji, ističe da se termin service-learning u SAD-u, gdje se koncept razvio kao pokret, a ne samo kao nastavna paradigma, polako napušta i sve više koristi pojam community-based learning odnosno community-engaged learning: “Jedan od temeljnih razloga zašto se termin napušta jest zbog termina service koji implicira primat struke na sveučilištu nad zajednicom kao ‘učionicom’ izvan zidova visokoškolskih institucija. Ideja community-engaged learninga počiva na dugoročnoj suradnji sveučilišta i organizacija u zajednici, reciprocitetu te suradnje i prihvaćanju zajednice kao mjesta učenja”.

Navedenim projektima Sveučilište u Rijeci prati primjere dobre prakse još uvijek rijetkih europskih sveučilišta koja su prepoznala važnost vrednovanja građanske kompetencije studenata. Većina primjera takvih aktivnosti u visokom obrazovanju Republike Hrvatske još uvijek se nalazi u domeni entuzijastičnih iskoraka malog broja sveučilišnih nastavnika koji se slažu da je svrha zalaganja studenata u zajednici obrazovati ih kako bi bili odgovorni i aktivni građani. Od tih sveučilišnih nastavnika očekuje se otvorenost za suradnju sa zajednicom, uspostavljanje i rukovođenje partnerskim projektima, osmišljavanje i priprema nekonvencionalnih nastavnih programa, osmišljavanje terenskog rada, poticanje i vođenje timskog rada, adekvatno dokumentiranje vlastitoga rada, a osobito rada studenata i njihovog napretka, interdisciplinarnost, osiguranje materijalnih sredstava za provedbu aktivnosti. No, oni rijetko imaju adekvatnu institucionalnu i administrativnu podršku te se rezultati takvih aktivnosti rijetko, ako uopće, adekvatno vrednuju u sustavu napredovanja. 

Nacionalno istraživanje Bojane Ćulum o vrijednosnim dispozicijama i stavovima sveučilišnih nastavnika spram civilne misije sveučilišta pokazuje da većina sveučilišnih nastavnika u Hrvatskoj uvažava civilnu misiju i njezina načela kao važnu svrhu visokog obrazovanja. Analizirajući motivaciju sveučilišnih nastavnika za integraciju civilne misije u nastavne i istraživačke djelatnosti, Ćulum ukazuje kako bi ih na to najviše potaknuli interes studenata, osigurana administrativna potpora i infrastruktura, fleksibilne mogućnosti opterećenja u radu i vrednovanja različitih akademskih aktivnosti, financijska potpora za troškove osmišljenih aktivnosti te osiguranje mogućnosti usavršavanja. “Usudila bih se reći da nitko od nas koji jesmo u tome, koliko god se trudili, nastavu ne uspijevamo raditi baš na principima učenja zalaganjem u zajednici jer je to koncept koji za svoju punu realizaciju zahtjeva snažnu institucionalnu podršku koja kod nas uopće ne postoji, da ne govorim o organizacijskoj kulturi naših sveučilista, ali i spremnosti organizacija iz zajednice”, zaključuje.

Ćulum je uputila i na priručnik koji je u suradnji s Larom Jelenc s Ekonomskog fakulteta u Rijeci izradila kroz sveučilišni projekt Studenti i zajednica, prvenstveno namijenjen sveučilišnim nastavnicima koji bi bili spremni na promjenu u nastavi, a koji je uz video materijal nastao kroz projekt dostupan na mrežnim stranicama. Kao dodatni materijal za sve zainteresirane nastavnike i profesore upućujemo i na knjigu profesorice Mikelić Preradović “Učenjem do društva znanja: teorija i praksa društveno korisnog učenja” u izdanju Zavoda za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.