Algoritam me obasipa krznenim stvarima: tamnodlakim, svijetlodlakim i šarenim, koje se neprestano premeću iz jedne estetike u drugu. Bundica čas pripada napadnom old money i mob wife luksuzu, pa sklizne u clean girl i quiet luxury sterilnost, gdje se neutralne boje razrjeđuju u bjelinu, bjelina razlijeva u pastel, a pastel se raskrešti u Y2K pretjerivanje, šarene pruge i preduge rukave. Krzno se ponekad smiruje, skraćuje i djeluje naslijeđeno, a ponekad se namjerno razbaruši, snimi s bljeskalicom i pretvori u nešto što treba trajati točno jednu sezonu, možda samo nekoliko fotografija.

Sve se te estetike međusobno preklapaju i kontaminiraju; luksuz i dostupnost više se ne isključuju, nego se mimikrijski preklapaju. Sve izgleda zamjenjivo, prilagodljivo i kratkog vijeka, a želja se u tom vrtlogu naučila brzo prebacivati, kliziti s jedne slike na drugu.

Algoritam me poznaje bolje nego što bih to htjela – zna da ću zastati, zumirati, prstom pratiti smjer dlaka, zamišljajući kako bi se razdvajale pod dlanom. Svakodnevno me obasipa tim oglasima, a ja ih sumanuto screenshotam, arhiviram, gomilam u galeriji kao male zamjene. Dovoljno su slične da pobude želju u meni, a dovoljno različite da je ne zadovolje. 

Tjeram se da se zaljubim u neku drugu dlakavicu, samo da bih zaboravila na nju, uvjeravajući se da se zaljubljenost može rasporediti po sezonama, trendovima i cjenovnim razredima, da je to proces koji se može preusmjeriti na novi objekt ako djeluje dovoljno mekano i uvjerljivo.

Zaljubljenost, kao i krzno, započinje zurenjem u površinu, onome što se može zamisliti pod rukom. U oba slučaja, mekoća djeluje kao jamstvo sigurnosti da će dodir nadoknaditi ono što nedostaje. Površina mobitela na kojem vrtim fotografije ostaje hladna pa otvaram Vinted, prelazeći s gledanja na kupnju, s fantazije na mali, konkretni čin. Kupujem zelenu, dlakavu Grinch maskicu. 

Doista se trudim izbaciti tu čupavicu iz glave, a u rijetkim trenucima kada to i uspijem, iskoči mi njezina reklama između listanja storija na Instagramu. Proganja me ta neuglađena, pomahnitala želja koju i dalje izaziva u meni. 

Ne uspijevam se oduprijeti zanosu traganja. Nije me briga! Upisujem njezino ime u tražilicu. Na fotografiji je shaggy bunda od dugodlakog umjetnog krzna, snimljena frontom na bijeloj podlozi. Dužina je kratka (otprilike do struka), široka i napuhana u ramenima i rukavima. Skrojena je da stoji kao oblak.

Rukavi su puni i ravno padaju, bez vidljivih manžeta; krzno na rubovima izgleda još duže i razbarušenije. Sprijeda ima duboki V koji nastaje od velikog, mekanog revera. Kragna je prevelika, skoro jastučasta, i pada u dva debela krila.

Krzno je vrlo dugo, žilavo i valovito, poput pramenova koji se blago kovrčaju i lijepe u čuperke. Ne izgleda glatko niti ujednačeno; ima namjerno nepočešljan dojam, kao plišana igračka nakon zagrljaja, s pramenovima koji strše u različitim smjerovima. Svjetlo hvata vrhove dlačica pa se boje na krajevima čine svjetlije, a u dubini tamnije, što daje osjećaj dubine.

Dominira hladna plava paleta, presječena tamnim i toplim akcentima. Najviše je tirkizne i ledeno plave, koje čine glavnu masu jakne. Preko nje idu tamnoplave pruge, ponegdje gotovo crne, koje stvaraju kontrast i težinu. U krznu su ušiveni i bijeli segmenti, kao pjene ili oblaci, posebno u gornjim dijelovima i na rukavima. Na donjem dijelu i rubovima pojavljuju se ružičaste zone, a zatim crvene na samim krajevima, kao da se boja slijeva prema rubu. U sredini, uz prednji otvor, vidi se i crni pramen koji se miješa s crvenim, kao mrlja tinte u toj pahulji.

Uzorak nije savršeno geometrijski: pruge su meke, razlomljene i prelaze jedna u drugu jer pramenovi krzna razbijaju granicu boje. Sve izgleda više kao obojano krzno nego kao tiskani uzorak.

Dok čitam njezin sastav materijala, pokušavam opravdati zanos koji osjećam, zanemarujući sve što znam o sintetici, manjku praktičnosti i koliko slabo podnosi stvarne vremenske uvjete, poput kiše, snijega i vlage. Odustala sam od toga da se povjeravam drugima, dosta mi je slušanja o tome kako ekran nije odraz istine i fotografija laže, kako će se njezina mekoća, kad se konačno susretne s ponavljanjem, umorom i banalnošću svakodnevice, početi trošiti, a ono što mi je u početku djelovalo zavodljivo, samo će postati zahtjevno.

Proganja me kako bi mi život mogao izgledati kad bih se prestala zadržavati u maštanju, prepustila se porivu da je dotaknem i dopustim joj da bez pitanja uđe u moj prostor. Toliko sam je puta gledala na ekranu da mi se čini kao da već znam kako bi mi stajala na tijelu. Što bi se moglo dogoditi kad bi se taj pogled konačno sudario sa stvarnošću, kad bih je navukla na sebe i osjetila na koži? Misao o tome me zateže skupljajući se u donjem dijelu trbuha i šireći se prema prsima i vratu; stvara naslage topline koje nemaju kamo pobjeći.

Jedino što želim je da ovo već jednom prestane, da mogu nepomično zuriti u snježni pokrov i ukopati se u bešumni krajolik parka. Snijeg uspijeva samo nakratko prigušiti tu nametljivo šarenu i glomaznu moć u mojoj glavi, ništa ne zadržava dugo. Hladnoća samo izoštrava osjećaj naboja tijela ispod slojeva. Stojim predugo i prsti mi trnu. Već se spremam otići kad mi pogled, sasvim nehotice, sklizne prema izlogu. U njemu je ona ista razbarušena površina s ekrana. Pogled mi se vraća, pa bježi, pa se opet zakači; namjera se razbistri prije nego što je stignem imenovati. Otvaram vrata dućana i zalijećem se prema vješalicama s odjećom. Možda mekoća neće trajati, ali to u ovom trenutku uopće nije ni važno. 

Uzimam je u ruke i navlačim na sebe. Kad je prebacim preko ramena, osjetim kako se polako namješta, klizi niz leđa i uzima mjeru tijela, kao da ga već poznaje. Krzno dodiruje vrat i unutarnju stranu ruku; svaki pomak proizvodi mali, tihi sudar. Postajem svjesna načina na koji stojim, kako se nudim pogledu, i kako prolaznici u dućanu zadržavaju pogled mrvicu dulje nego što bi trebalo.

Stajem pred ogledalo i fotografiram nas tako privržene jednu uz drugu. Glava mi je lagano podignuta i gledam ravno u kameru. U oči upadaju šiške mokre od bjeline, a usne su blago rastvorene i natečene. Na sebi imam bundicu. Dlake na njoj djeluju mahovinasto, razlizano i bujno. Prekriva ih sjaj sline. Voljela bih misliti da će, što dulje gledam u fotografiju, ona postajati sve mekša; onda ću je moći prisloniti na lice, tako prijateljski sigurnu i nježnu. Mazit ćemo se i grijati, a ja ću tu i tamo trebati ispljunuti izlinjale dlake.

Lako je moguće da ta mekoća nije ljubav, nego prasak sadašnjosti koja pulsira i pohlepno grabi. Invazivno zauzimamo više mjesta nego što nam pripada, šireći se i ne poštujući mjeru. Ono što se događa je naglo, privremeno i nestrpljivo; ona ostavlja ostatke sebe po prostoru koji dijelimo, mojoj crnoj majici, dok naizmjenično čupkam pa gladim njezine stršeće dlačice, dražeći je. I moja kosa ostaje na njoj – otpada, lijepi se, zapinje u krznu. Ti sitni, neugledni tragovi ostat će kao jedini dokaz bliskosti koja se događa.

Proučavam naš odraz u ogledalu. Tako izgleda istina: kada se ne zna kako bi se približilo, a ipak se nastavlja ostajati. Dok je skidam, osjetim kratke ubode elekticiteta po zapešćima i vratu. Premišljam se naizmjenično gledajući i dodirujući krzno, pa cijenu na etiketi, a zatim je nevoljko vraćam na vješalicu. Još je jednom čeznutljivo odmjerim, fotografiram na vješalici sa svojim dlanom na njoj u kadru.

Izlazim natrag u hladnoću. Vrata se za mnom zatvaraju s kratkim, oštrim zvukom. Snijeg je u međuvremenu postao siv, razgažen, pretvoren u bljuzgu koja se uvlači u rubove cipela. 

Na crnoj majici i dalje nalazim nekoliko dlačica upletenih u tkaninu ili uhvaćenih za šav; skidam ih jednu po jednu, ali neke su toliko sitne i tvrdoglave da ih ne uspijevam ukloniti prstima. Ipak se još jednom okrećem prema izlogu i promatram je kroz staklo. 

Volim misliti i da je moja kosa, jedva primjetno, zapela duboko u njezinom krznu i sada je izgubljena među dugim pramenovima. Možda će je već sutra netko drugi primijetiti na vješalici i radoznalo navući preko ramena, zavući ruke u iste rukave, osjetiti istu težinu i toplinu, pogledati u etiketu i svejedno kupiti.

U vrećici će s njom išetati iz dućana, doma prerezati vrpcu i idući dan je staviti na sebe. Pošpricat će je parfemom i naši će se mirisi stopiti, jedan na drugom. Fotografirat će se u ogledalu u liftu i objaviti to na Instagramu. Pratitelji će lajkati fotografiju i obasipati ih komplimentima. Njih dvije će ući u tramvaj i ona, koja je nosi na sebi, neće ni ovlaš pomisliti o količini prostora koji zauzimaju, na sve ono što se trebalo prijeći da bi se taj prostor uopće mogao zauzeti.

Dok one stružu o sjedala, stolice i naslone, moje će dlake, jedna po jedna ispadati iz bundice. Neke će, preduboko upletene, i dalje ostati. 

Črčkam prodore privrženosti; izlog bljeska sudržanije na zadnjim ostacima svjetla. Prilika je to za bilježiti razne stvari: nešto doista sićušno i privremeno – još sićušnije, gotovo pahuljasto. Bundicu koju se tek pomazi i napusti.

Referirajući se na film Veliko žderanje (r. Marco Ferreri, 1973.), umjetnica preuzima satiričan pristup konzumerizmu i dekadenciji u suvremenom kontekstu. Flanagan se oslanja na raskošne prikaze obilja hrane na temelju kojih preuzima prostor Galerije Miroslav Kraljević i u njega postavlja stiliziran, podjednako upečatljiv banket, najavljuju organizatori.

“Okosnicu izložbe čini rad ‘Geste tvari’ (2020.), apsurdna filmska meditacija o prekomjernoj potrošnji. No, nasuprot Ferrerijevim dobrostojećim izjelicama, Flanaganini su likovi ekscentrični melankolici — preopterećena konobarica, amaterski gastro kritičar, poetična gurmanka i promućurna vračara — koje zatječemo dok se u gluho doba noći u otužnom restoranu brze hrane goste ‘najbezličnijim, najgnjecavijim i najmasnijim jelima na jelovniku’. Ekspresivne kadrove njihova žvakanja, gutanja, mljackanja i srkanja prate zvučne crtice o proturječjima povezanima sa suvremenom kulturom prehrane. Ona sežu od prekomjernog prejedanja i ekstremnih dijeta, preko elitističkog svijeta fine dininga i populističkih koncepata poput ‘jedi koliko možeš’, pa sve do nesrazmjera između očekivane servilnosti i pretežno loših uvjeta rada u ugostiteljstvu” stoji u najavnom tekstu izložbe.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Izložba je dio je projekta Hacktonauti – tehnološka utopija u tri čina i tematizira hibridne umjetnosti i hakersku/makersku kulturu kroz propitivanje tehnologije baveći se uređajima, objektima i instalacijama nastalim u okviru Radionine zajednice.

Iz najave: “Novi teritoriji tehnopolisa donose presjek umjetničkih i tehnoloških pristupa, radnih procesa, rješenja i radova nastalih kroz niz godina u kreativnom i tehnološkom labu Radione, ali uključujući i najnovije radove nastale u produkciji zajednice okupljene u udruzi.

Posljednjih petnaestak godina svjedočimo razvoju hibridnih umjetničkih praksi, ‘uskrsnuću’ intermedijalne umjetnosti zbog interdisciplinarne uporabe tehnologije, te uz svesrdnu potporu DIY (»uradi-sam«) i DIWO (»uradi-s-drugima«) zajednice, ponekad potpuno nesvjesna da sudjeluje u tom procesu, su-kreiramo maker kulturu te koncept STEAM-a (Science, Technology, Engineering, Art, Mathematics) koji sve više ulazi u fokus rasprava o važnosti edukacije i u rječnike subkultura nastalih kao posljedica digitalne (r)evolucije.

U konzumerističkom društvu koje tehnološke izmjene odbacuje velikom brzinom, kreatori izložbe stvaraju svoja nova pravila igre, nove naprave i u cijeli proces participativno pozivaju svoju publiku da im se pridruži. Vidljiva poveznica ovih radova i njihovih autora namjera je koja u autonomnosti rada i intimi anonimnosti kroz tehnologiju i promišljanje zvučnih komponenata stvara nova područja izražavanja.”

Više informacija o izložbi i programu pronađite ovdje.

Iz predgovora umjetnika: “Instalacija zauzima prvu prostoriju galerije i poziva posjetitelje na istraživanje ‘čari’ trgovine i ljudske interakcije. Prelaskom u srednji dio galerije otkriva se monitor na kojemu se prikazuje prvi video s transformacijama različitih artikala u spiralne vrtloge. U susjednoj, zamračenoj prostoriji posjetiteljima se otkriva drugi video, koji se projicira na površinu zida gdje se animacijom oživljavaju spiralni vrtlozi. Ti radovi pozivaju posjetitelje da se izgube u istraživanju vrtložne prirode potrošačke kulture, angažirajući se u bezgraničnom spajanju ‘umjetnosti’ artikala i umjetnosti pokreta, uz istodobno propitivanje i funkcioniranje galerijskog sustava. Putem spoja tih dvaju videozapisa, te zajedno s instalacijom i s participativnim udjelom publike, izložbom se istražuje simbioza trgovine i umjetnosti, uz naglašavanje cikličkih modela i beskrajnih vrtloga koji oblikuju naš svijet vođen potrošačkim željama.”

Izložba ostaje otvorena do 8. srpnja.

“Budi najbolja verzija sebe, ne odustaj, budi boss, ustani zapni i kreni, meditiraj, manifestiraj, postani coach, imaj TED talk, pokaži se u najboljem svjetlu, nemoj nikada prestati!…. PRIJATELJ 1.0. je ovdje da nam ukaže na kulise naše svakodnevice i self help, ready to buy kulture, da nas potakne na razmišljanje o opsjednutosti ultimativnomoptimizacijom djelovanja, da nas preispita oko vlastitih želja i oko voštanih maski koje nam ispunjavaju svakodnevicu. Kritički promišljajući trijumf subjekta i u konačnici fašistički ton kulture vječnog rasta, posjetitelj se nalazi u neobičnoj situaciji u kojoj im je obećan ekskluzivni tretman čija se suština i vrijednost nalazi u praznini, u ništavilu dobro poznatih socijalno-korporatističkih paradigmi. Prijavom, upitnikom i uplatom na website pojedinci imaju osiguran “specijalni” tretman, ultimativno ljudsko iskustvo koje će ih dovesti bliže sebi. Ispunjavanjem upitnika, prisiljeni su stavove podijeliti na crno-bijeli spektar, dobivajući privid introspekcije. Dobivanjem poklona posjetitelj dobiva
materijalizaciju ispraznosti cjelokupne interakcije. PRIJATELJ 1.0. preispituje ophođenje pojedinca u društvu, njegove aktivnosti i interakcije pod okriljem naizgled empatičnog i korektnog sugovornika”, iz predgovora Marianne Nardini.

Za razliku od recikliranja, koje uključuje razgrađivanje predmeta u materijale za ponovnu proizvodnju, model upcyclinga podrazumijeva transformaciju smeća, kao i nekorištenih ili pokvarenih predmeta, u proizvode koji imaju veću ili jednaku upotrebnu vrijednost – to uključuje postupke kao što su kreativni oblici popravka, ponovna upotreba, prenamjena, obnova, nadogradnja, ponovna proizvodnja i sl. Proces popravljanja tako možemo promatrati kao jedan od središnjih momenata upcyclinga, koji znatno ublažava nedostatak resursa. Raširenosti koncepta upcyclinga svjedoče i uspjesi zagovaračkih kampanji organiziranih oko raznih inicijativa za pravo na popravak – u prvom je redu riječ o legislativnim potvrdama prava potrošača da sami popravljaju i modificiraju svoje elektroničke uređaje. Pravo na popravak je velikim dijelom odgovor proizvođačima koji ograničavaju mogućnost popravka svojih proizvoda, ali je smanjenje otpada također jedan od ciljeva.

Međutim, kao što je ranije spomenuto, načini konzumacije kratkotrajne robe osigurali su i određeno gubljenje neformalnih tehničkih vještina potrebnih za popravljanje, dok je istovremeno narasla i sama kompleksnost proizvoda – posebno elektroničkih. Kao odgovor na taj problem, u okvirima lokalnih zajednica sve se češće organiziraju radionice i popravljaone koje služe kao mjesta susreta i prijenosa znanja. One nisu izostale ni u Zagrebu, u kojem se kroz godine razvija niz radionica, popravljaona i Repair Cafe događanja koje organiziraju pojedinci i udruge – primjerice redoviti program Repair Cafe Udruge Radiona, radionice popravljanja u Močvari i brojni drugi – kao i umjetničkih programa poput nedavnog projekta Evana J. Kirbyja i kolektiva NOT_____ENOUGH u GMK ili pak projekta ROUM Romske organizacije mladih ROM HR.

Jedan od najredovitijih programa je Biciklopopravljaona Zelene akcije, otvorena svakog četvrtka od 17 do 20 sati. Zelena akcija nastavlja širiti radionice popravljanja pa u partnerstvu s Platformom Upgrade u subotu, 1. travnja, organizira zajednički popravak kućanskih aparata. “Ovakva popravljanja uz druženje, odnosno druženja uz popravljanje (i učenje!) poznata su i pod nazivom Repair Cafe, a osim što su zabavna, okupljaju lokalnu zajednicu i promiču društvenu solidarnost, razmjenu znanja, učinkovitu uporabu resursa i takozvanu cirkularnu ekonomiju kao odgovor na klimatsku krizu i širu krizu okoliša”, navode u najavi prve radionice Popravimo zajedno! Izgradnja zajednice, organiziranje, ponovno korištenje proizvoda i prijenos znanja nužni za suočavanje sa svijetom u kojem neobuzdani rast vodi u propast.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.

“Doba socijalističke Jugoslavije”, stoji u najavi događanja, “danas se u pravilu doživljava ili kao period relativnog ekonomskog blagostanja i društvene sigurnosti ili kao period ideološkog jednoumlja, političke neslobode i ekonomske neodrživosti. Oba su pogleda posljedica ideoloških procesa “postkomunističke” ekonomske i političke tranzicije, a posebno specifičnosti tranzicije u zemljama bivše SFRJ. Polazeći od teze da je epoha “postkomunističke tranzicije” u SFRJ zapravo već bila počela nizom ekonomskih reformi još od druge polovine pedesetih godina, Dimitrijević zagovara kritičko prevazilaženje ‘totalitarne’ ali i ‘jugonostalgičarske’ paradigme u nastojanju da se jugoslovenska socijalistička imaginacija, a posebno kulturna, reartikulira na ruinama njenog tranzicijskog sloma. Upravo na polju kulture, kao jedne od osnovnih formi društvene samointerpretacije, Dimitrijević pokazuje da “socijalistička Jugoslavija nije bila ‘društveni eksperiment’ kako se najćešće govori, već složeno i osetljivo društveno postajanje u kom su antogonizmi i protivrečnosti bili aspekt društvene dinamike, a ne znaci unapred ušančenih polarizacija.’”

Doživljaji posjetitelja u muzejima, kao i muzeji sami, uvijek su bili oblikovani specifičnim povijesnim kontekstom. Iskustvo posjeta muzeju ili umjetničkoj instituciji danas se uvelike razlikuje od onog prije dvadeset ili više godina. Današnje iskustvo prije svega treba biti personalizirano, a posjetitelji umjesto pasivnog, muzej koriste na različite načine kako bi zadovoljili specifične, individualne želje i potrebe, piše Seph Rodney za Hyperallergic.

Muzeji su se od doba renesanse i “kabineta čuda” koji su obuhvaćali sve egzotične eksponate koje je bilo moguće prikupiti, u 19. stoljeću razvili u prostore osvješćivanja i veličanja nacionalnog identiteta. S vremenom, iznimno važna postaje centralizacija, specijalizacija i klasifikacija kolekcija, a muzeji institucije predviđene prvenstveno za akademsku zajednicu. Tek nakon Prvog svjetskog rata i početka modernizacije muzeja, oni se počinju doživljavati kao edukativne institucije. Sukladno tome, kroz 20. stoljeće, naglasak je s kolekcija prešao na javno djelovanje putem edukacije.

Još prije dvadesetak godina posjet muzeju smatrao se isključivo edukativnim iskustvom, odnosno uspješnost posjeta bazirala bi se velikim dijelom na tome koliko uspješno je informacija prenesena posjetitelju, prvenstveno putem didaktičkog teksta. Danas je pak doživljaj muzeja povezan s posjetiteljevim potrebama koje uključuju socijalnu interakciju, emocionalni i intelektualni doživljaj, ili konzumerističko podilaženje. Da bi opstali, muzeji moraju stvarati novu publiku, te pritom zadržavati staru. Ključni načini za to su prepoznavanje mogućnosti posjetitelja da samostalno biraju značenje, zajedničko otkrivanje što publika zaista želi od muzeja, te na kraju korištenje muzejskih resursa kako bi se ispunile te potrebe. To se pokušava ostvariti novim kustoskim strategijama kojima muzeji zajednički s posjetiteljima razvijaju aktivnosti i događaje.

Iako su izložbe uglavnom još uvijek postavljane tako da kustos posjetitelja treba provesti kroz niz unaprijed utvrđenih značenja, muzeji – posebno oni umjetnički – sve više naginju personaliziranim posjetama. Takav trend nastao je djelomično i zbog konzumerističko-tržišne revolucije. Pri tome posjetitelj kao konzument i muzej kao tržište, zajednički stvaraju značenje koje treba biti doživljeno tijekom posjeta. Posjetitelji time više nisu pasivni recipijenti kustosovog znanja, nego aktivni, angažirani sudionici i stvaratelji sadržaja. 

Na neki način, elitiziranje umjetnosti uzrokovalo je njenu marginalizaciju u široj javnosti, dok je istovremeno nemilosrdnost tržišnog kapitalizma uvjetovala opstanak isključivo profitabilnosti. Umjetničke se institucije stoga ponovno moraju okrenuti širokoj populaciji, širenju utjecaja i zaradi, unatoč eventualnom žrtvovanju kvalitete sadržaja. Također se mijenja značenje muzeja kao autoritativne institucije znanja koja time postaje prostor razmjene iskustva i doživljaja različitih profila ljudi.

U svakom slučaju, personalizirani posjet postaje specifično muzejsko iskustvo našeg vremena, zaključuje Rodney.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tura Od Dalme do Koteksa: Poslijeratno stanovanje, shopping i programiranje socijalističke svakodnevice započet će u petak, 19. lipnja u 18 sati. Voditeljica ture je Sanja Matijević, a očekivano trajanje ture je otprilike dva sata. 

Tura je dio projekta MOTEL TROGIR: ALICE VIŠE NE STANUJE OVDJE koji se provodi u suradnji s Bijenalom mladih umjetnika Europe i Mediterana BJCEM.

Piše: Vatroslav Miloš

“[O]ni koji žele razgovarati o porezima moraju pročitati knjigu Thomasa Pikettyja ‘Kapital u 21. stoljeću’ (…) Ja sam čitao englesku verziju i to je knjiga koja je puno ozbiljnija od Marxovog ‘Kapitala’ koja je obična improvizacija”, odgovorio je Zoran Milanović na pitanje o svojim ljetnim čitateljskim navikama i još jednom ušao u legendu. Kako god bilo, svjedočimo nevjerojatnoj popularnosti ekonomske studije koja se proteže na 700-tinjak stranica. Zašto je tome tako u razgovorima sa ekonomistima pokušala je istražiti Heidi Moore u Guardianu. 

Jednostavno i direktno, stvari treba nazivati njihovim pravim imenima: “Gentrifikacija nije kulturni fenomen. Gentrifikacija je klasna ofenziva predvođena moćnim kapitalistima”. Mapiranjem klasnih, rasnih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih kontradikcija grada Washingtona, Gavin Mueller u tekstu Liberalism and Gentrification u Jacobinu upravo to i čini.

Jeste li znali da je svega jedan posto ulica u Zagrebu nazvano po ženama? “[To] predstavlja diskriminaciju koju treba ispraviti”, kaže Saša Šimpraga u intervjuu povodom inicijative da se zagrebačke ulice ponovno nazovu po antifašističkim heroinama Anki Butorac i Nadi Dimić objavljenom u prošlotjednom izdanju Novosti. 

“[O]sobni automobil je u međuvremenu postao ključnom potvrdom srednjoklasnog uspjeha. Kupljen na kredit, doduše, otplaćivan godinama; ali lijep, brz, aerodinamičan. Nezadrživi uspon nove srednje klase pratili smo tako, iz godine u godinu, na ulicama naših gradova: iako su joj američki auti uglavnom ostali izvan dohvata, ondje je svakodnevno paradirala u ništa lošijim Toyotama, Audijima i Volkswagenima. Tek tu i tamo, sve rjeđe, među blistavim dizajnerskim karoserijama promaknuo bi poneki stari, rasklimani Yugo: smiješan podsjetnik na godine naivnog socijalizma i skučenih mogućnosti”. Što nam samo pogled na situaciju u autoindustriji može reći o društvu kojem živimo čitajte u tekstu Borisa Postnikova Kružni tok tranzicije na Biltenu.

O “proturječjima potrošnje” piše Maša Grdešić na Mufu: “[A]utori se postavljaju u položaj izvan i iznad ljudi o kojima pišu, prisvajajući ulogu moralnih arbitara koji znaju kako treba živjeti, iskazujući zabrinutost, prezir i gađenje prema onima koje smatraju žrtvama konzumerizma, kao da sami nikada u životu nisu ušli u trgovinu kupiti WC papir ili pastu za zube”.

Posljednjih tjedana svjedočimo amplitudama u globalnoj histeriji uzorkovanoj lansiranjem novih Appleovih proizvoda: imali smo uspješno lansiranje no nakon odvajanja modula od bazne stanice umjesto sigurne orbite Cupertino, čini se, ima problem. I dok u domaćim medijima čitamo kako će Apple Watch zacijelo zdrobiti švicarsku urarsku industriju, oni strani sposobni su nam pokazati kako možemo – i to na stranicama istih novina – dobiti dva dijametralno suprotna mišljenja o istome fenomenu. 

The New York Times Magazine jedan je od rijetkih medija koji i dalje ima privrženost žanru foto-eseja. Naravno, da bi ga se doživjelo u punom sjaju mora ga se osjetiti ispod prstiju, u tiskanom formatu, no njegova elektronička verzija i dalje daje impresivan uvid u temu i poduzeto putovanje. Južnjačka gotika reportaža je fotografa Aleca Sotha i novinara Brada Zellara koja ponire duboko u svakodnevicu juga SAD-a. O pozadini priče koja stoji iza njihove južnjačke avanture možete čitati ovdje. 

Za kraj, jedna tužna vijest. Iz medijskog priopćenja lokalnog ogranka Federacije za istraživanje humane tekstoksike doznali smo da je Doktor Ostojić, cijenjeni litoterapeut koji nas zadužio svojim providnim savjetima u području buchschmertza, preuzeo poziciju potpredsjednika Komisije za promišljanje književnosti u Velikoj Britaniji. Što reći, osim ponoviti: Bon voyage, doktore! I mirno vam more!