Ispred Konzumove trgovine na Trgu Eugena Kumičića u Koprivnici, u subotu, 10. rujna u 11.30 sati, Bojan Koštić izveo je performans Klanjanje. U performansu koji je trajao tridesetak minuta Koštić je klečeći repetitivno molio Oče naš, a između molitve ljubio je tlo ispred trgovine.

Svoju akciju autor objašnjava kao direktnu i jasnu kritiku konzumerizma i suvremenog tržišta u kojem su dućani i šoping centri postali hramovi, a jedini bog je novac. Kad uđemo u neki veliki dućan poput Konzuma, nalazimo se u nekom stanju transa i hipnoze, što autor opisuje i kao vlastito iskustvo. Ljudi-konzumenti kreću se dućanima poput strojeva, imaju jasno određene putanje, a koncentracija im je usmjerena samo na jedno – cijene proizvoda. Konzum i K PLUS franšiza simbolički predstavljaju sve navedeno. Veliki trgovački lanci prevladavaju nad svom konkurencijom na tržištu i kao takvi su jedini realan izbor kupaca. Odlazak u takozvane šoping pohode postao je ritualan čin za koje se ljudi posebno spremaju i uređuju, a trošenjem novca duhovno se obnavljaju i rješavaju stresa. Svime upravlja jedan nama nedostižan i nevidljiv entitet (vlasnik korporacije, tajkun ili vlada – tko god je u poziciji moći), biće iznad nas običnih smrtnika, okrutan i svemogući bog koji nam daje kruh naš svagdašnji, načinjen od K PLUS brašna.

Koštić je također želio pokazati kako svaki znak otpora višim silama završava represijom i gušenjem, pa je tako neprijavljena akcija završila policijskom intervencijom te udaljavanjem autora s mjesta izvedbe. Osim izrazite ljubaznosti i pokazanog razumijevanja policijskih službenika, reakcije prolaznika i radnika trgovine bile su očekivane. “Neki su govorili da to idem raditi u crkvu, neki su mi davali novac misleći da prosim. Voditeljica podružnice trgovine rekla je kako su mislili da se spremam na teroristički čin i pitala je zašto sam odabrao baš Konzum. Nadam se da će joj ovo pojasniti”, zaključuje Koštić.

Bojan Koštić član je nekoliko manjih udruga kroz koje djeluje na oživljavanju koprivničke umjetničke scene. U sklopu Udruge za promicanje izvedbenih umjetnosti i kulture Pod galgama, osnovane s namjerom da se izvedbene umjetnosti i alternativni vid kazališta osnaže u Koprivnici, radi kazališne predstave te sudjeluje u organizaciji FIUK-a, Festivala izvedbenih umjetnosti i kazališta. Sudjelovao je u organizaciji Izložbe poezije u siječnju 2016. godine, a uličnom instalacijom Ljeto na Zrinskom pokušao je približiti ugođaj sunca i mora građanima koji nemaju mogućnost ljeto provoditi na obali.

Hrvatskim televizijskim valovima već neko vrijeme ususret Mundijalu kruže dvije Konzumove reklame pod nazivom Zajednički osjećaj ponosa, svojevrsne blitz biografije popularnih nogometaša Darija Srne i Luke Modrića. Tamo njihovi identiteti započinju 1989. i 1991. godine, dakle negdje u vrijeme krvavog raspada bivše države, te formiranja nove političke i ekonomske elite. Dramaturgija i estetika kojima je ocrtan uspon naših ponajboljih nogometaša postavljene su negdje paralelno s dozrijevanjem ideje o hrvatskoj samostalnosti i odcjepljenju od nogometne, ali i svake druge Jugoslavije.

Posebno se to nazire u prva tri kadra Modrićeve priče koji simuliraju onaj ratni VHS štimung, s dodanim efektom vjetrometine koja trese kameru i snimateljsku ruku podno hladnog Velebita. Gotovo da osjećam glavobolju koju je imao Konzumov tim u postproductionu, zdvajajući da li još zasoliti cijelu stvar jednom raketom koja prozuji iznad dječakove glave dok mali Luka trči svome ocu u zagrljaj. Drugi ključni moment je 1998. godina i bronca u Francuskoj. Tada još golobradi i nezreli mladići naporno treniraju, dok im snagu i vjeru, u njihovom mukotrpnom kovanju u vrhunske sportaše, ulijeva treće mjesto Vatrenih na Svjetskom prvenstvu, savršen rezultat za bildanje nacionalnog i pobjedničkog ega. U epilogu ih već vidimo kao afirmirane sportske ikone, dvojac koji donosi prevagu zabijajući golove Brazilcima, da li na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva ili u samom finalu, to je ostavljeno gledateljstvu na volju i maštanje. 

Što nam iz Konzuma poručuju ovim reklamama? Kroz korporativno poistovjećivanje sa životnim dramama dvojice priznatih nogometaša / nacionalnih ikona i tržišnu, doduše masno plaćenu, eksploataciju istih, podastire nam se trnovito i krvavo uspinjanje do ostvarenja tisućljetnog hrvatskog sna o državi, kao i sportskom / ekonomskom uspjehu u okviru izborenog suvereniteta. Prodaje nam se iluzija bajke o hrvatskom ponosu koji raste kako se diže i pehar u rukama pobjednika, nalikujući feniksu koji je hrabro ustao iz blata neretvanske doline ili krša zadarskog zaleđa, da bi ga sada zajednički podigli i doticali svi zajedno: Konzum d.d., Hrvatska nogometna reprezentacija i publika u naponu ekstaze pred televizijskim aparatima.

Tako upakiran sustav vrijednosti igra na kartu mamurluka i kroničnog zaborava pa zatire pod tepih svu pravomoćno i nepravomoćno osuđenu, a i neosuđenu pljačku, kriminalnu privatizaciju i rođačke konekcije u izvedbi one odabrane stotke. Novoiznikle obitelji sa specijalnim pogodnostima bile su u udobnoj financijskoj i političkoj prednosti pred većinom hrvatskih obitelji, gdje se raspadnuta kopačka podvezivala konopcem ukradenim s mladice mandarine. Ovdje nazirem bizarnu emotivnu poveznicu između dva drugačija osjećanja, onog kada pred očima čitavog svijeta na otvaranju utakmice s Brazilom svira hrvatska himna i onog kretanja u redu za Konzumovu blagajnu poput puzanja pogrebne povorke. Time i popularna “repka” postaje lažna slika same sebe, one nadobudne sebe iz Francuske 1998. i kao da je motivacija za radost nogometne igre ovaj put nadrasla nacionalni naboj “za narod svoj” i pohrlila u dirljivi zagrljaj proždrljivoj konzumerističkoj zvijeri koja grize do posljednje kune. 

Da to izjednačavanje nogometne i Konzumove vrste u tržišnoj utakmici sa “zajedničkim osjećajem ponosa” iskače iz okvira televizije može se uvjeriti i svatko tko primjerice prošeta trgovinom podno zagrebačkog Glavnog kolodvora, gdje su i osoblje i poneki proizvodi poput čarobne krpe ili svinjskog buta okićeni u žive reklamne kartone Hrvatske nogometne reprezentacije, a osobna imena djelatnika uokvirena na pozadini s koje namiguje trojac iz prvih jedanaest. Tu je naravno teško ne primijetiti nesrazmjer u rasponu smješka dok vam naplaćuju friško izrađene PVC vrećice s crveno-bijelim kockicama, budući da će igrači, Savez i Todorić među sobom dijeliti milijune eura, dok će depersonalizirane djelatnice s dvije i kusur tisuće kuna ili kupac kockastog navijačkog gemišta mjesečno teže gutati svoj ponos s kojim se tako bahato barata. Kao i u političkoj igri skrivača, sve se sistematski pomiče s gorućih problema koji zahtijevaju djelovanje pa se tako i sva naša pažnja nastoji podrediti 90-minutnoj borbi (dao Bog i koju više) u nogometnoj areni. I tako u krug. Prođe Svjetsko prvenstvo, dođe Europsko prvenstvo mladih, HNL, Liga prvaka, Interkontinentalni kup, prijateljske utakmice, blagdanski malonogometni turniri… Pivo u ruke, kauč, krumpiri, svi sretni i zadovoljni.

Takvom istom logikom Co-brandinga, eventualno kapetanovo podizanje pehara nakon pobjede u velikom finalu istovjetno je Todorićevom mahanju reporterima s papirićem na kojem mu je svečanim potpisom odobren kredit u nekoj ruskoj banci. Dok Modrić i društvo slave golove Brazilu, u pozadini može stajati i Todorić, samozadovoljno mašući svom ponosnom potrošaču. Zamišljam njegov veliki osmjeh i već mu čujem glas kao u promidžbenom spotu: “S ponosom narodu svome uzimam što mi se hoće, kad mi se hoće i kako mi se hoće!” 

Dok o svemu tome razmišljam istovremeno sam svjestan kako po svoj prilici ni sam neću moći ostati imun na globalnu euforiju… Vidimo se pred ekranom, zajedno!

Pred očima nam se lomi slika svijeta u kojem smo se osjećali kod kuće. Pravi je trenutak da se osvrnemo na određeni program koji više ne ispunjava svoju funkciju. Jednostavna naratološka analiza propagandnih materijala pomoći će nam u razmišljanju prije svega o instanci implicitnog gledatelja. Njemu, sudeći prema desetak propagandnih spotova, možemo mirne duše pridružiti pridjeve priglup i neobrazovan. Podcjenjivački odnos kojeg naručitelji spota imaju prema njegovim potencijalnim recipijentima je naprosto zastrašujuć i, ako baš hoćete, simptomatičan za političku komunikaciju u cjelini. Najgore od svega je što u dužem vremenskom intervalu pretpostavljanje svog adresata stoji u izravnoj vezi s njegovom proizvodnjom. Infantilizacija društva još uvijek nije dosegnula stupanj u kojem najjeftinija i najgluplja konfekcijska propaganda ne bi bila prepoznata kao takva i izazvala, ako ništa, indignaciju u većine ljudi.  Mnogobrojne reakcije svjedoče o tome da je eurointegracijska propaganda potpuno podbacila. To se dogodilo, uvjeren sam, zato što su pošiljaoci poruke pogrešno procijenili svog adresata. Zanatski loše snimljeni spotovi s upadljivom dominacijom propagandne funkcije ne mogu se svidjeti Njemu. Tauskovska mašinerija utjecanja na javno mnijenje je suptilna znanost. Spektakl koji uključuje medijsko manipuliranje ujedno je – kako kaže Debord – zgusnut i raspršen, ali ostaje spektakl. Libidalno investiranje mora biti predviđeno u podmetanju ideje da bi ona uopće postala privlačna. Tko je On? Radnik koji je anesteziran ritmom radnog tjedna; birač koji izlazi na parlamentarne i predsjedničke izbore da glasa za manje zlo; potrošač koji subotom gura kolica u Konzumu; stanar koji poštanski sandučić nervozno čisti od hrpetine reklamnih materijala u potrazi za računima koje treba platiti; uspješni interpelat kapitalističkog sustava koji zahvaljujući plastici sa silikonskim čipom u novčaniku preživljava dan za danom iščekujući obećanu bolju budućnost koja mu već godinama izmiče. Narativ o dugom i mukotrpnom putu u Europsku uniju, Kanaanu na kraju tranzicijskog puta, ostaje nevjerojatno uvjerljiv premda ništa ne govori u prilog tome da većinu radnika tamo čeka išta vrijedno čekanja. Trezvenim razmišljanjem došli bismo do zaključka da smo silom prilika po svim parametrima integrirani u dominantni poredak nakon čega ni određivanje vlastite pozicije na poluperiferiji svjetskog sistema ne bi trebalo biti pretjerano teško. Zapita se čovjek nakon toga čemu onda cijela dramatska epizoda oko euroatlantskih integracija koja traje već dva desetljeća? 

Radi se o  izmišljanju zabrane da bi se nada u bolji život održala živom. Zabrana konstitutivna za želju, odnosno nadu osigurava libidalno investiranje u cilj o kojem ovisi dominantni društveni narativ. Uvjerenje da postoji izbor tamo gdje izbora nema – postojanje želje čije je ispunjenje ugroženo zabranom – postaje ključnim za reprodukciju postojećih društvenih odnosa. Izvjesno je da je cijela drama sa sretnim krajem već odavno napisana i da – potpuno žižekovski – “mi to znamo, ali ipak živimo kao da ne znamo”. Problem nastaje kada je konačno došlo do spuštanja crvenog zastora. Zabrana koja je prijetila ispunjenju želje bila je locirana u europskim institucijama koje su pred naše vlade u procesu civiliziranja postavljale niz zahtjeva za standardizacijom i unifikacijom političkih, ekonomskih i kulturnih obrazaca. Konačnim zatvaranjem posljednjeg poglavlja pretpristupnih pregovora, kad su nam se europske dveri širom otvorile, cijeli narativ doveden je u pitanje. Bez zabrane nema želje, a bez želje nema priče koja daje smisao životu! Drama je dopisana iznimno apsurdnim poglavljem u kojem je zabrana locirana u potpuno drugom smjeru. Ispunjenju želje za boljim životom sada prijeti neobvezujući referendum na kojem bi se građani mogli izjasniti protiv ulaska u Europsku uniju zbog čega je potrebno potrošiti puno sredstava u propagandnu mašineriju da bi većina ljudi, suočena s refrendumskim pitanjem, uzviknula “tu pripadamo” i orgazmički zaokružila DA! Ako je vlada zastupala građane u njihovoj želji za ulaskom u arhetipsku zemlju meda i mlijeka, onda na kraju dugog i bespoštednog putovanja ne bi trebalo nikome objašnjavati gdje smo i kamo idemo. Biblijska priča promeće se svakim novim danom u komediju apsurda i finale doživljava  u shizoidnom orkestarskom krešendu gdje pitanja što, kako i za koga ostaju bez odgovora.

Na ruševinama dominantnih narativa grade se novi. Posljednje tri godine obilježila je kriza kapitalizma. Zbog nevjerojatnih makinacija, financijska tržišta gledamo kao odmetnute autonomne mehanizme koji proizvode globalne katastrofe usred kojih nestaju posljednje iluzije o suverenosti čak i najmoćnijih nacionalnih država. Kriza se premješta preko cijelog svijeta uništavajući akumulirane vrijednosti koje su proizvođene godinama i ostavljajući milijune da se snađu među društvenim ruševinama. Posljednja socijalna gibanja upućuju na nastajanje novog globalnog radničkog pokreta koji još nije u stanju odgovoriti pokretljivoj moći kapitala, ali bi u skoroj budućnosti mogao. Tehnologija je omogućila da svaka lokalna borba protiv poretka koji je proglašen opresivnim potencijalno poprimi univerzalni značaj. Jedna od implikacija opisanog procesa mogla bi biti slabljenje nacionalnog identiteta budući da nacionalna država više nije jedini zamislivi okvir političke borbe. Neophodnost razorne kapitalističke ekonomije i parlamentarne politike koja ju podržava posvuda se dovodi u pitanje što otvara prostor za razmišljanje o drugim mogućnostima društvene organizacije. U babilonskoj kuli glasovi koji govore o radikalnim promjenama miješaju se s onima koji govore o radikalnim rezovima. Pogled na noćno nebo iz jednog malog kutka na periferiji više nije isti. Sve se manje ljudi oduševljava sjajem umirućih zvijezda.

Reakcija, evo, pomalo kasni, ali njen povod – reportaža-razgovor sa Zdravkom Mamićem, objavljena prije skoro dva tjedna u Nedjeljnom Jutarnjem na čak šest stranica, garnirana golemim foto-portretima izvršnog dopredsjednika Dinama iz donjeg rakursa poniznog obožavanja i najavljena preko cijele naslovnice kao “najveći intervju ikad” – dragocjeni je prilog ridikulizaciji medijskih sadržaja, unikatan čak i u kontekstu ovdašnjeg kontinuiranog srozavanja kriterija novinarstva do fine granice hipokrizije i apsurda. A kliznuo je, začudo, javnim prostorom bez ikakvoga odjeka. Možda stoga što je uređivačka politika Jutarnjeg odavno postala sinonim za umatanje neoliberalnih ideologema poduzetničkog i društvenog uspjeha u šljašteći celofan senzacionalizma, s ljupkim mašnicama strogo kontroliranih pluralističkih intelektualnih stavova na vrhu, pa je naprosto nemoguće ispratiti tu zahuktalu hiper(re)produkciju vladajuće ideologije sustavnom javnom refleksijom: kako komentirati sve profesionalne i moralne medijske incidente ako su profesionalna nedoraslost i moralna elastičnost pretvorene u pravila igre? Pa ipak, školska zadaća novinara Vuka Radića, ispripovijedana u prvom licu puzajuće glorifikacije i sukladno tome naslovljena Nikad veći Mamić i moj dan s njim na poslu, donosi puno više: ona je istodobno i točka ulaska u zakulisni splet ekonomskih interesa spram kojih bilo kakav uređivački ili novinarski integritet neizbježno stoji u odnosu obrnute proporcionalnosti.

Da bi se ovo shvatilo, treba poći nekoliko mjeseci unatrag, u bližu povijest odnosa Jutarnjeg i Zdravka Mamića. Tko ga je makar površno pratio, lako će se sjetiti žestoke kolumnističko-komentatorske ofenzive na stranicama “najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista”. Mamić je tamo neustrašivo napadan zbog svojih skandaloznih, primitivnih javnih ispada, psovačkih eskapada i prijetnji, a vrhunska je invektiva upućena, dakako, iz pozicije neoliberalne pravovjernosti: novinari su se – s višegodišnjim zakašnjenjem, doduše – dosjetili da izvršni dopredsjednik zapravo upravlja klubom koji je registriran kao udruga građana i obilato financiran iz proračuna Grada Zagreba, pa enormno bogatstvo na transferima igrača, čiji je vlasnik uglavnom menadžerska agencija njegova sina, stječe na račun poreznih obveznika, bez ikakva poslovnog rizika. Mamić je zauzvrat konfabulirao o velikoj zavjeri izdavača Jutarnjeg, EPH-a, koji mu navodno želi preoteti klub, ali retorički je klimaks sačuvao za javnu reakciju na tekst Davora Butkovića Mamićev Dinamo doživio potpuni društveni debakl.

Najeksponiraniji opinion-maker zagrebačkog dnevnog lista otpisao ga je tamo kao “društveno neprihvatljivog”, a on ga potom na redovnoj press-konferenciji proglasio “moralnom nakazom”, koju bi “zbog njegove nakaznosti i zbog njegovog estetskog izgleda trebalo što više udaljiti od čovječanstva tako da čovječanstvo, i Hrvati nadasve, ne doživljavaju traume kad imaju susret s njegovom riječju ili s njegovim likom i djelom”. U daljnjoj smo elaboraciji mogli doznati i da Butković “truje moju, našu Hrvatsku”, da “ždere, loče po najelitnijim hrvatskim restoranima, hotelima i usput ne plaća svoje račune”, da je on, zapravo, “jedna nabiguzica sa oks-nogama, sa jednim neprirodnim oblikom guzice i tijela” pa će ga Mamić, u skladu sa svim tim, “prvom prilikom opaliti volejem u tu neprirodnu zadnjicu njegovu”. Butković se kasnije nije oglašavao; samo je, pišući o drugoj temi, prije nešto manje od tri tjedna usputno spomenuo kako je “Mamić naprosto Mamić i na to više ne treba trošiti riječi”.

A onda – radikalan obrat: tek koji dan kasnije, Butkovićevi su urednici ipak odlučili na Mamića potrošiti nekoliko stotina riječi, ukrasiti ih ekskluzivnim fotografijama i cijelu stvar promovirati kao najvažniju temu dana. Zanimljivo je da su pritom – u redakciji u kojoj su zaposleni brojni sportski novinari specijalizirani za nogomet i oni upućeni u ekonomiju – za razgovor sa čovjekom koji se predstavlja kao najveći nogometni fanatik i najuspješniji menadžer u Hrvatskoj odabrali baš Vuka Radića. Njegove se kvalifikacije, naime, iscrpljuju u otvorenom uvodnom priznanju kako ni o nogometu ni o gospodarstvu “nema pojma”. Ali baš to su, valjda, specifična znanja i vještine optimalnog kadra za reportažnu konstrukciju kulta ličnosti neopterećenu eventualnim nezgodnim pitanjima: oboružan samo diktafonom, apsolutnom neupućenošću u temu o kojoj piše i zadovoljavajućim zalihama vazelina, Radić je nepogrešivo ocrtao “ljudsku” stranu Zdravka Mamića promatrajući ga infantilno zadivljenim pogledom na granici latentne homoerotske fiksacije. Ono što smo naposljetku dobili, niz je skica za portret velikoga vođe; poneku od njih vrijedi izdvojiti, ako ni zbog čega drugog, onda da bi se pokazalo na koje sve načine eruptivni entuzijazam može zamijeniti minimum profesionalnog dostojanstva:

–    Zdravko Mamić kao Paradigma Poslovne Sposobnosti: “Moglo bi se reći da je to klasična hollywoodska priča o usponu. Od portira do direktora tvornice. Prošao je sva radna mjesta. Bio je na terenu, skupljao je lopte, prodavao karte, prodavao Dinamove novine na tribinama, bio je povjerenik, direktor, menadžer i trener. Prošao je sve pozicije i to iskustvo koristi u poslovanju kluba”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubitelj Cijeloga Čovječanstva: “Zdravko Mamić ima veliki problem, zapravo, ima ih stotine. On želi da su svi sretni, da se smiju i da nemaju problema. Ne može gledati i slušati kako ljudi imaju problema. To u njemu izaziva bol”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubimac Lijepih Žena: “Otvaraju se vrata njegova ureda i ulazi predivna, mlada dama, što nije nimalo čudno. Cijela zgrada uprave Dinama prepuna je zgodnih žena. Sve mi se doimaju fascinirane pojavom bilo kojeg od braće Mamić. Kako Zdravko i Zoran prolaze hodnicima, tako se one okreću za njima i pozdravljaju ih kao zaljubljene šiparice”.

–    Zdravko Mamić kao Božji Rab (sada u prvom licu): “‘Na ovaj smo put krenuli prije deset godina, kada je Barišić preuzeo klub. U to je vrijeme i sam Bog digao ruke od kluba.’ Na spomen Boga, Mamić blago podigne pogled iznad moje glave i nešto tiše progovori: ‘Uvjetno, naravno, oprosti mi Bože.'”.

I tako dalje: Zdravko Mamić kao Obiteljski Čovjek, Zdravko Mamić kao Vješti Showman, Zdravko Mamić kao Kontroverzni Poduzetnik… Pitanje po pitanje, blic po blic, doznajemo sve o začudnoj kompleksnosti jedne zavidno hipertrofirane osobnosti. Jedino što ostaje nejasno, odgovor je na pitanje: kakav se to preokret zbio u uređivačkoj politici Jutarnjeg lista pa da višestruka ličnost u javnosti poznata kao Zdravko Mamić od nekulturnog besprizornika, otimača novca poreznih obveznika i “društveno neprihvatljive” pojave postane objekt poslovno-obiteljsko-filantropsko-seksualne žudnje?

Prosječno bi cinično objašnjenje, valjda, glasilo: čovjek je upravo na vrhuncu uspjeha, klub mu se konačno plasirao u Ligu prvaka i tamo će zaraditi desetke milijuna eura, ruševni je stadion ovoga ljeta obnovljen, problematični BBB-i protjerani s tribina. I što god novinari i urednici Jutarnjeg zapravo mislili o njemu, novine treba prodati, a jedini je način za to jahanje vala popratne medijske euforije. Samo, takvo je objašnjenje premalo cinično da ne bi ostalo naivno. Ono zaboravlja naizgled sitan, ali za ovu priču presudan element u nizu Mamićevih recentnih uspjeha: potpisivanje raskošnoga sponzorskog ugovora s Todorićevim Konzumom. A Todorićeve su tvrtke, poznato je, najveći oglašivač u izdanjima EPH-a pa, samim time, i najznačajniji pojedinačni izvor njihovih prihoda. Baš zato karikaturalna novinarska litanija Vuka Radića svoj puni smisao ima nekoliko stranica ranije, tamo gdje je preko cijele strane razvučen veliki oglas igre na sreću Konzuma, s nagradnim fondom od 200 ulaznica za “spektakl godine”, utakmicu Dinamo – Real Madrid. Stvar se, dakle, u konačnici, svodi na brutalno jednostavnu logiku ekonomskih interesa, loše prikrivenih simulacijom novinarstva: ako je sponzor moga neprijatelja i moj sponzor, onda je moj neprijatelj ipak moj najbolji prijatelj.

Cijela ta paražurnalistička groteska ima naposljetku i sasvim zgodan postskriptum: samo nekoliko stranica iza “najvećeg intervjua ikad” s “nikad većim Mamićem”, nesretni Davor Butković, “nabiguzica” i “moralna nakaza”, spokojno piše izvještaj sa svoje nove gastro-enološke avanture, obavještavajući nas da je u restoranu Dubravkin put njegov apsolutni favorit “izvrsni zubac poširan u umaku od citrusa i maslinovog ulja”, dok je, s druge strane, Ledeni rizling vinara Borisa Drenškog “prepun osušenog cvijeća, prezrelog i suhog voća, te se, kao prepoznatljivi sortni trademark, na nosu osjećaju tragovi laka i benzina”. Zanesen rafiniranim valerima citrusa, suhoga cvijeća i benzina, ni ovoga puta nije smatrao potrebnim reći nam na čiji je račun požderao i polokao sve te riblje specijalitete i skupocjena vina. Ali nije, konačno, ni važno: znamo sasvim dobro da je to isti onaj račun na koji će, otkad je potpisao ugovor s Todorićem, zajedno s njim žderati i lokati i Zdravko Mamić.