Program pod nazivom Kontroverzni Dox djelovao je posebno prikladan za takav pomalo preuzetan zadatak. Međutim, čini se da se njegova kontroverznost iscrpljuje u samom pridjevu kontroverzni kojim će se B-stranu festivala učiniti privlačnijom i zanimljivijom festivalskoj publici, ili još bolje – kontroverznijom. Riječ je o jedanaest filmova koji su tematski komplementarni s drugim festivalskim programom nazvanim Stanje stvari.

Dok se Stanje stvari bavi nevoljama žena u suvremenom svijetu, bilo da se radi o nedostupnosti pobačaja u Poljskoj i ženama koje ga nastoje učiniti sigurnim i dostupnim (Abortus Dream Team, r. Karolina Lucyna Domagalska), nezapamćenoj represiji nad ženama Afganistana (Hawa piše, r. Najiba Noori, Rasul Noori) ili intimnoj priči o iskustvu promjene spola (Trans Memoria, r. Victoria Verseau), Kontroverzni Dox tematski okuplja uglavnom filmove koji problematiziraju ulogu i djelovanje muškaraca u svijetu koji iz dana u dan postaje sve opasnije mjesto za život.

Ovu bi se ocjenu vrlo lako moglo odbaciti ako se uzme u obzir da je jedini nagrađeni film iz kategorije, slovenski uradak Svećenica redateljice Maje Prettner, relativno uspjeli film o protestantskoj svećenici na sjeveroistoku Slovenije koja polako gubi vjeru u Crkvu kao instituciju, nezadovoljna vlastitom pozicijom u njoj, a na kraju se suočava i s ozbiljnom bolešću. Čak i za standarde slow cinema Svećenica je uistinu minimalističko i sporo ostvarenje za koje nije jasno što ga zapravo čini kontroverznim, zbog čega ju se može izdvojiti kao film koji je u program Kontroverznog Doxa sretno zalutao, što mu je omogućilo vidljivost i na koncu nagradu. 

Dva filma niže razine kontroverznosti, Tihi muškarci (r. Duncan Cowles) i Portret zbunjenog oca (r. Gunnar Hall Jensen), bave se temom očinstva i odnosa očeva i sinova, što je motiv koji se kao sporedan pojavljuje i u drugim filmovima. U Tihim muškarcima redatelj se prilično ambiciozno bavi problemom emocionalne zatvorenosti muškaraca i njihovim izbjegavanjem izražavanja emocija. Nažalost, od svega gledatelji_ce ne dobiju previše jer je znatan dio snimljenog materijala potrošen na solipsistička razmišljanja o vlastitoj obitelji, intimnim intervjuima oca i majke koji se ne bave temom naznačenom na početku filma, kao i autorovim neuspjelim pokušajima duhovitosti u kojima često skreće pažnju na samu situaciju snimanja filma.

Portret zbunjenog oca puno je ozbiljniji i na koncu kontroverzniji film, u kojem norveški redatelj koristeći mnoštvo obiteljskih videa rekonstruira život svog tragično stradalog sina Jonathana, od njegovih prvih koraka kao malog djeteta preko razmaženih i iritantnih adolescentskih eskapada do mladalaštva u kojem se zaluđen idejom financijskog uspjeha i potaknut nazorima Andrewa Tatea počne udaljavati od svog oca i odlazi u Brazil, gdje ga ubije poslovni partner.

Portret zbunjenog oca kontroverzan je utoliko što postavlja pitanje o etičnosti eksploatacije obiteljske tragedije i obiteljskih videa za izgradnju dokumentarnog filma. Je li otac-redatelj iskoristio smrt vlastitog sina-subjekta filma kako bi na festivalima predstavljao svoj rad ili je riječ o dirljivoj i na trenutke intrigantnoj posveti jednoj osobi i odnosu koji je naprasno prekinut? Nažalost, redatelj koji hladnim, odmjerenim i gotovo odsutnim glasom pripovijeda u offu tijekom čitavog filma baš to pitanje nijednom ne postavlja. 

Središnji i ujedno najkontroverzniji dio programa čine tri filma – Protuotrov (r. James Jones), Tajna misija: Razotkrivanje krajnje desnice (r. Havana Marking) i Iz domaćeg uzgoja (r. Michael Premo). Međusobno su uvezani tematiziranjem suvremenih društvenih i političkih pojava, prvenstveno radikalno desnih pokreta koji demonstriraju krhkost teško stečenih prava, ali i antidemokratskih tendencija u autoritarnim režimima kakav je na vlasti u Rusiji. 

Ovim posljednjim eksplicitno se bavi film Protuotrov koji prati priče dvojice disidenata iz Putinovog režima, Vladimira Kara-Murze koji je zbog svog političkog djelovanja završio u zatvoru, iz kojeg je izbavljen razmjenom zatvorenika, i neimenovanog znanstvenika koji je sudjelovao u razvoju bojnih otrova prije nego što je odlučio prokazati sustav u kojem je radio. Kako bi sakrili njegov identitet, autori filma digitalno su izmijenili njegovo lice, a dijelovi koje pripovijeda prikazani su kao animirani film. Upravo u tim dijelovima filma najviše iskorištavaju mogućnosti filmskog medija i proširuju mogućnosti dokumentacije stvarnosti kojom se nastoje baviti. Odmakom od reprezentacije digitalno preuređenom slikom ili animacijom uspijevaju dokumentirati problem koji film obrađuje bolje od samog njegova prikazivanja u vidu intervjua ili reportaže.      

U filmu gledamo i treću priču koja prati bugarskog istraživačkog novinara Hristu Grozeva koji se bavi otkrivanjem i prokazivanjem ruskih špijuna i plaćenih ubojica za portale The Insider i Bellingcat. Njega susrećemo u trenutku kad mu austrijske vlasti javljaju da ne dolazi u Beč jer bi mu u tom slučaju život bio ugrožen. To služi kao uvod u intimnu ispovijest novinara čiji je život, kao i životi njegove obitelji, neprestano u opasnosti, a ispričana je kombinacijom intervjua, prilikom kojeg se u kadru nalazi jedino Grozev koji sjedi na stolcu uz prilično dramatično osvjetljenje, te filmske naracije obilježene vrlo dinamičnom izmjenom kadrova.

To su trenuci u kojima se Protuotrov približava igranofilmskoj estetici, ali ne tako da bi ga se moglo nazvati igranim. Umjesto toga, dokumentarni sadržaj oblikovan je na igranofilmski način, što uspijeva uvući gledatelja u lekareovski svijet špijuna, ali u cjelini djeluje kao da se opća mjesta žanra trilera koriste kako bi se popunio oskudan sadržaj koji film iznosi. Naime, nakon poruke koju Grozev dobije ne dogodi se ništa osim smrti njegova oca pod nerazjašnjenim okolnostima, koje takvima ostaju do kraja filma. 

Kontroverza je sljedećeg filma, Tajna misija: Razotkrivanje krajnje desnice britanske redateljice Havane Marking, u načinu na koji je sniman. Film se bavi akterima radikalno desničarskih organizacija u Velikoj Britaniji te aktivistima organizacije Hope not hate koji se infiltriraju među njih te ih potajno snimaju skrivenim kamerama. Kruna je njihova tajne misije otkriće da iza pseudoznanstvenih kolektiva koji se bave “znanošću o rasi” stoji fond u koji ulaže poduzetnik iz Silicijske doline.

Osim snimki konferencija i sastanaka desničara snimljenih skrivenim kamerama koje su aktivisti i istraživački novinari pribavili pretvarajući se da su njihovi potencijalni ulagači, u filmu prevladavaju intimni intervjui s članovima organizacije Hope not hate koja se bori protiv desnog ekstremizma i ljudi koji nastoje ograničiti njihova prava s obzirom na njihovo porijeklo ili seksualnu orijentaciju. Ti intervjui su vrlo emotivna svjedočanstva osoba izloženih mržnji, nadzoru i progonu koji se svakodnevno susreću sa svojim progoniteljima.

To je i najveći domet ovog filma jer, iako je u nekim trenucima uzbudljiv, što je posljedica igranofilmskih tehnika izlaganja poput odgađanja otkrivanja identiteta financijera rasističkog istraživačkog tima do samog kraja, ne donosi puno pred gledatelja. Nije teško pretpostaviti da će prosječni pohoditelji festivala dokumentarnog filma imati razumijevanja i empatije za emotivne iskaze protagonista, kao i da će osuditi rasizam i zaluđenost desničara koje oni razotkrivaju. Također, u 2025. godini možemo postaviti pitanje je li bilo potrebno toliko truda, vremena i resursa da se pokaže kako su poduzetnički krugovi iz SAD-a povezani s rasističkim i desničarskim krugovima.

Ova dva filma osim minimalnih pomaka u formi govore i o odnosu istraživačkog novinarstva i dokumentarnog filma. Istraživačko novinarstvo osigurava priču, a film tek osigurava njenu ilustraciju i veću vidljivost hodočasteći po festivalima. Pritom se koriste relativno kratki kadrovi s puno rezova, napeta glazba i krupni planovi, kako bi se publika navikla na holivudski stil zadržala u kinodvoranama i uvukla u priču. Uputno je i primijetiti da je Bellingcat, medij za koji je Grozev pisao, ujedno i zaslužan za produkciju Protuotrova, što cijeli film dodatno pozicionira bliže reklami za medij nego autonomnom dokumentarnom filmu. U tome je možda najveća kontroverza ovih filmova, što su prilično konzervativni prema mediju u kojem nastaju.

Treći film Iz domaćeg uzgoja redatelja Michaela Prema odmiče se od prethodna dva filma zbog izostanka velike istraživačke priče kojom se želi prikriti manjkavost samog filma. Riječ je o stilski znatno umjerenijem ostvarenju koje prati jednog Trumpovog glasača pred izbore 2020. godine, njegova apokaliptička razmišljanja kako će svijet izgledati u slučaju Bidenove pobjede te na kraju njegovo sudjelovanje u pokušaju puča u Washingtonu u siječnju 2021. godine. Redatelj i snimateljska ekipa ostaju nevidljivi i samo prikazuju ono što se događa protagonistu filma koji se povremeno obraća kameri, objašnjava svoja stajališta i svoje postupke.

U tome je smislu ovaj film najbliže dokumentu jednog vremena u koji se minimalno zadire, a za njegovo ostvarivanje se ide prilično daleko, pa se tako snimatelj zajedno s glavnim likom nađe tik do policije koja brani američki parlament od prosvjednika. Odsustvo komentara je toliko primjetno da je moguće zapitati se što je bila redateljeva namjera prilikom snimanja ovog filma. Što bi o njemu rekli pučisti koji su sudjelovali u napadu 6. siječnja? Možda bi ga smatrali dokazom svojih uvjerenja, jednako kao što bi ga njihovi politički suparnici doživjeli kao kritiku Trumpovih pristaša.

Upitno je koliki je politički potencijal ogledala koje će svaki upućeni pogled vratiti na isto mjesto otkuda je došao. Ipak, vrlo suptilni žalac subverzije može se prepoznati u trenucima kada protagonist filma, sudjelujući u prosvjedima i skupovima zbog kojih je kasnije osuđen na dvanaest godina zatvora, telefonom razgovara s trudnom suprugom. 

Osvježenje i jedno uistinu kontroverzno filmsko djelo na ZagrebDoxu doživjelo je i svoju premijeru. Riječ je o filmu I tako još jedna Karle Jelić, studentice Akademije dramske umjetnosti, koja se u njemu bavi problemom seksualnih uznemiravanja na svojem studiju. Vida Skerk studentica je režije koja zbog uznemiravanja od strane svoga profesora napušta zagrebačku Akademiju i odlazi studirati u London. Film vrlo gorko posreduje iskustvo prevarenosti i napuštenosti studentica za koje se njihova institucija nije pobrinula na prikladan način i nije im osigurala mirno studiranje.

Umjesto toga dobili smo film koji je u isti mah i beskrajno nježan u dijeljenju intime bez egzibicionističkih poriva (nego naprotiv, kako bi drugima omogućile ono što same nisu imale, sigurno mjesto za obrazovanje), ali i vrlo hrabar u tome što se ne suspreže od upiranja prsta u odgovorne, a u ovom slučaju riječ je o instituciji i sustavu. Možda bi bolje bilo da taj film i nismo dobili, odnosno da nije bilo razloga za njegovo snimanje. Ali ipak treba biti zahvalan autorici što nam je pokazala da se prave kontroverze ne događaju samo u Londonu, Washingtonu ili Moskvi, nego i par stotina metara od kinodvorane.

Filmovi u natjecateljskim programima ZagrebDoxa, međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, u utrci su za Velike pečate, glavne festivalske nagrade. Mali pečat dodjeljuje se autorici ili autoru do 35 godina starosti, a nagrada Movies That Matter filmu koji na najbolji način promiče ljudska prava. HT nagradu publike već sedam godina dodjeljuje generalni sponzor festivala Hrvatski Telekom. Nagrada mojoj generaciji dodjeljuje se prema izboru direktora festivala Nenada Puhovskog, i to najboljem filmu autora njegove generacije. Nagrađuju se i najbolji filmovi iz programa Teen Dox i Phone Dox. 

ZagrebDox ponovno donosi i niz popularnih službenih programa: Kontroverzni Dox, Stanje stvari, Happy Dox, Majstori Doxa, Glazbeni globus, Teen Dox, Biografski Dox, ADU Dox, Factumentarce i Phone Dox. Popratni programi uključuju brojne retrospektive: selekciju najboljih dokumentaraca po izboru filmskih kritičara i dokumentarista Moj najbolji dox, retrospektivu filmske škole Wajda iz Poljske i retrospektivu filmova u izboru Gerwina Tamsme s Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu – Dokufikciju. Domaći će filmovi biti predstavljeni u Retrospektivi hrvatskih dugometražnih dokumentaraca u selekciji filmske kritičarke i filmologinje Diane Nenadić, a autorska je večer posvećena radovima predsjednika ovogodišnjeg međunarodnog žirija – Damiru Čučiću. Retrospektiva ZagrebDox Pro donosi filmove koji su začeti na festivalskom programu za profesionalce, a koji i ove godine donosi opsežan sadržaj edukativnih radionica i niz renomiranih predavača.  

Direktor festivala Nenad Puhovski predstavio je neke od filmova koji će biti prikazani na ovogodišnjem festivalu, istaknuvši filmove Brat po krvi i Pjesma iz šume, koji su osvojili priznanja na Sundanceu, Hot Docsu, IDFA-i i brojnim drugim festivalima, sirijsko-njemački film Povratak u Homs koji je prije nekoliko dana osvojio veliku nagradu žirija na festivalu u Sundance, te višestruko nagrađivani dansko-švedski dokumentarac Ekspedicija na kraj svijeta. Konkurencija uključuje i jednu nominaciju za Oscara, američki film Prljavi ratovi, te dvije različite verzije i vizije istog projekta, dva uspješna filma Otac i sin te Otac i sin na putu Marcela i Paweła Łozińskog.

Od filmova u regionalnoj konkurenciji, uz talijanski film Sacro GRA Gianfranca Rosija i Bujicu ljubavi Ágnes Sóse, ZagrebDox će predstaviti i svjetske premijere brojnih domaćih filmova: Naslovnicu Silvane Menđušić, Mitch – dnevnik jednog šizofreničara Damira Čučića, Još jednom Ane Opalić i Noe Pintarića te festivalske premijere filmova Ovrha Nevena Hitreca i Dragi Lastane! Irene Škorić. 

“U pet dvorana kina Cineplexx prikazat ćemo 18 različitih programa, odnosno 150 dokumentaraca. Cijena ulaznica ostaje 20 kuna za dnevne i 25 kuna za večernje projekcije, a za program Teen Dox iznosi 15 kuna. Nakon zatvaranja festivala i dodjele nagrada u nedjelju, 2. ožujka, po cijeni ulaznice od 35 kuna, naši će posjetitelji već tradicionalno moći pogledati sve nagrađene filmove u programu The Best of Fest. I ove godine u jednoj dvorani besplatno prikazujemo sve filmove iz međunarodne i regionalne konkurencije bez hrvatskih podnaslova. Tako će dvorana broj dva opet biti besplatna cijeli tjedan”, naglasila je producentica festivala Lucija Parać. 

Više o bogatom programu ovogodišnjeg ZagrebDoxa potražite na službenim stranicama festivala.

Izvor: ZagrebDox

Osim izbora recentnog dokumentarnog stvaralaštva koji čini natjecateljski program, na festivalu će biti prikazan i niz drugih službenih filmskih programa: Glazbeni globus, Happy Dox, Kontroverzni Dox, Stanje stvari, Majstore Doxa, Teen Dox, ADU Dox, Factumentarce, Žiri Dox te ove godine novopokrenuti program Biografski Dox. Popratni programi uključuju niz retrospektiva pa će tako zagrebačka publika moći pogledati dokumentarce po izboru Škotskog instituta za dokumentarni film, dokumentarce Imaginarne akademije te retrospektivu filmova Nacionalne filmske i TV škole Beaconsfield. Autorska retrospektiva posvećena je stvaralaštvu međunarodno priznatog ruskog dokumentarista Viktora Kosakovskog čiji su filmovi dosad osvojili više od sto nacionalnih i međunarodnih nagrada, dok Autorska večer donosi filmove domaće autorice Vlatke Vorkapić. U okviru edukativnog programa za filmske profesionalce ZagrebDox Pro bit će održane brojne radionice, a najavljen je i veći broj predavača te dodatni program Phone Dox.

Publika će imati priliku pogledati i nekoliko premijera domaćih autora – multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora, dokumentarista mlađe generacije Đure Gavrana te uspješnog autora Nebojše Slijepčevića, koji na festivalu gostuje s čak dva naslova. Na ovogodišnjem festivalu bit će prikazan i za Oscara nominiran film Čuvar redatelja Drora Moreha, Park Avenue: Novac, moć i američki san autora Alexa Gibneyja, kao i najbolji dokumentarac festivala u Sundanceu Kuća u kojoj živim Eugenea Jareckog. Raspored projekcija i sve informacije o filmovima dostupni su na službenim stranicama festivala.