Kolektiv CRI Orchestra, punim nazivom Croatian Improvisers Orchestra prepoznatljiv je po svom eksperimentalnom izričaju, konceptualnom pristupu i gameplay kompoziciji. Riječ je o umjetničkoj praksi u kojoj dirigent komunicira gestama i znakovima usmjeravajući glazbenu kompoziciju u realnom vremenu. Članice i članovi ovog sastava djeluju u žanrovski različitim ansamblima, ali dijele afinitet za improvizaciju i glazbene eksperimente.

Nakon dvije godine pauze, CRI Orchestra se okuplja kako bi predstavili vinilno izdanje svog albuma In my next life I want to be a feedback snimljenog uživo 2023. godine na Muzičkom biennalu Zagreb. Koncertnoj promociji prethodila je umjetnička rezidencija u KONTEJNER-u, a 8. travnja će nastupiti: Maja Rivić, Tena Novak Vincek, Nika Bauman, Dani Bošnjak, Grgur Savić, Mak Murtić, Igor Pavlica, Luka Žužić, Marko Grbac, Vibor Juhas, Nenad Sinkauz, Neven Radaković, Luka Čapeta, Josip Šustić, Pavle Jovanović, Leo Beslać, Alen Sinkauz i Marco Quarantotto uz Matea Patekara i Hrvoja Pelicarića kao majstore tona.

Ulaz se naplaćuje 8 eura u pretprodaji i 12 na dan koncerta.

Više detalja možete pronaći ovdje.

BIZON čine gitarist Luka Krstulović i bubnjar Dragan Đokić, koji su na splitskoj alternativnoj i nezavisnoj sceni aktivni već dva desetljeća kao članovi brojnih bendova i inicijativa. Kao instrumentalni noise rock dvojac BIZON djeluju od 2012. godine. Objavili su tri digitalna EP izdanja te vinilno izdanje albuma Garbizon. Glazbu im karakteriziraju izrazita ritmičnost, izvedbena preciznost i energičnost te jasno definirana forma, dok su nepravilni ritmovi i ritmičke strukture kombinirani s distorziranom gitarom.

Mopcut je međunarodni trio koji čine eksperimentalna vokalistica i elektronička glazbenica Audrey Chen, Lukas König, jedan od najpoznatijih europskih udaraljkaša te francuski gitarist Julien Desprez. Njihove improvizacije prkose žanrovskim ograničenjima, a organizirani su oko ekstatičnih mikroeksplozija koje podsjećaju na imaginarnu formu komunikacije. Za sebe kažu da im je cilj “stvaranje spoja buke i zvukova koji u potpunosti obavije slušatelje te jednako intenzivno utječe na uho kao i na unutarnje oko”. Ovog će puta ugostiti i MC däleka, koji je dio njihovog najnovijeg albuma RYOK.

Koncert počinje u 20 sati, a ulaznice se po pretprodajnoj cijeni od 7 eura mogu kupiti ovdje, dok će na ulazu koštati 10 eura. Više detalja o koncertu možete saznati ovdje.

Pauline Oliveros bila je američka skladateljica, harmonikašica, humanitarka i jedna od najznačajnijih osoba u povijesti eksperimentalne i elektroakustične glazbe nakon 1950-ih. Od 1970-ih posvetila se skladanju zvukovnih meditacija i tekstualnih partitura. Snimila je album sa Stuartom Dempsterom i Panaiotisom u podzemnoj cisterni u kojoj je vrijeme odjeka čak 45 sekundi. Album su prikladno nazvali Deep Listening, što je uskoro postao i naziv za osobnu i grupnu meditacijsku i improvizacijsku praksu koju je Oliveros razvijala još od 70-ih.

Nina Jukić posljednjih se godina posvetila upravo proučavanju te prakse te završila certifikacijski prgram koji nudi Center for Deepl Listening u New Yorku. Predavanjem će slušateljima_cama predstaviti život i djelo Pauline Oliveros, približiti njezine vizionarske ideje u utjecaju tehnologije na glazbu, njezine feminističke i humanističke vrijednosti te njezinu filozofiju koju je pretočila u Deep Listening.

Uz predavanje će se održati i slušaonica s nekim od njezinih najvažnijih skladbi u cijelosti, uključujući i tekstualne partiture koje će izvesti publika.

Ulaz je slobodan, a više detalja možete doznati ovdje.

U ovom performativnom projektu umjetnica odlazi na spojeve dogovorene putem aplikacija za upoznavanje i, uz pristanak sudionika, prenosi ih uživo publici u izložbenom prostoru. U tri večeri dogodit će se tri spoja, a publika, vođena serijom uputa, putem aplikacije posebno razvijene za ovaj projekt može utjecati na tijek spoja, čime autorica zapravo gamificira proces dejtanja.

Performans je prvi put izveden paralelno u Rotterdamu i Metkoviću, rodnom gradu umjetnice, a u tom je lokalnom kontekstu predstavljao “beskompromisan čin vlastitog ogoljenja unutar jedne tradicionalne društvene sredine”, stoji u najavi.

Kao lajtmotiv rada javlja se jabuka, koju bi mlada žena nekoć davala svom odabraniku kao čin autonomije i davanja pristanka, a danas je simbol s kućišta naših mobilnih uređaja koji polako postaju naša glavna veza sa stvarnošću i drugim ljudima. Zato u središte performansa umjetnica postavlja pitanje: “Ako dobrovoljno dajemo svoje posatke i pažnju tehnološkim kompanijama koje na nama zarađuju (ako ne plaćaš za proizvod, ti si proizvod), nisu li i naši romantični odnosi na neki način postali transakcijski? Komodificiraju li se naše geste, radnje, misli?”. Autorica na ovaj način otvara ozbiljan dijalog o suvremenim društvenim odnosima, a rad je aktualan i u kontekstu novonastale tehno-oligarhije u SAD-u i klime toksičnog maskuliniteta koja hara internetom.

Ines Borovac je multidisciplinarna umjetnica i dizajnerica koja djeluje između Hrvatske i Nizozemske, a kao feministkinja se kroz svoju praksu infiltrira u razne sustave regulirane normativnim vrijednostima s ciljem istraživanja rodnih odnosa. Inspirirana je i tradicionalnim folklornim formama kroz koje iskrivljuje dinamiku moći patrijarhalnog utjecaja.

Ulaznice za performans mogu se kupiti na ulazu u Kontejner sat vremena prije performansa ili ovdje. Pojedinačna ulaznica iznosi tri eura, dvodnevna pet, a trodnevna sedam eura. Više o performansu možete pročitati ovdje.

Od 17 do 19 sati organizirano je upoznavanje s Atelijerima uz prigodno druženje s korisnicama i korisnicima te performativno-predavačka prezentacija Lale Raščić pod nazivom Arheobotanika i Apokalipsa. U 19 sati otvara se izložba Bez naziva 2022./2024. Tome Savića Gecana.

Od 18 do 22 sata moći će se pogledati izložba Prisutnost Mihaela Gibe, zapravo web interaktivna instalacija, a posjetitelji_ce će moći prisustvovati i predstavljanju Projekta PIAQ5454 koji Greta Creative Network provodi u suradnji s Kontejnerom i Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Osim toga, odvijat će se i projekcije eksperimentalnih filmova u okviru festivala Interface Greta Creative Networka.

U 21 sat slijedi vokalnoinstrumentalni nastup Tomislava Pletenca (Kaj ve) te akt trodijelne DJ grupe Žan Pol Kolumbo.

Više informacija o događaju možete doznati ovdje.

Nastupit će klarinetistica Lori Freedman i vokalistica Vesna Pisarović te gitaristi Luka Čapeta i Pavle Jovanović.

Gitaristi Luka Čapeta i Pavle Jovanović intenzivno surađuju već pet godina, tijekom kojih su svirali u nizu kombinacija – bendova, ansambala, orkestara. U međusobnoj interakciji i muzičkom razgovoru, unutar manjih ili većih grupa, Čapeta i Jovanović su kroz godine stvorili poseban način komunikacije i vlastiti zajednički muzički vokabular. Utemeljen u improvizacijskim praksama, njihov je glazbeni jezik nerijetko iznimno glasan. On je intenzivan i kompleksan, kao i njihov odnos, ali je prije svega umjetnički iskren i pun međusobnog muzičkog razumijevanja. Njihova komunikacijska sredstva na Zvukovnim dijalozima bit će električne gitare, pedale, kompjuteri i DIY instrumenti.

Muzička komunikacija između dvoje/dvije u fokusu je i drugog dueta večeri kojeg čine klarinetistica Lori Freedman i vokalistica Vesna Pisarović. Za razliku od Čapete i Jovanovića koji su svoj vokabular razvijali tijekom pet godina, Freedman i Pisarović na raspolaganju imaju svega pet dana. Glazbeni jezik Pisarović uključuje jazz vokabular i proširene vokalističke tehnike izvođenja, dok je glazba Freedman pod utjecajem muzičkih idioma glazbe 20. stoljeća uz vlastite specifične tehnike izvođenja na bas klarinetu. Tijekom jednotjedne umjetničke rezidencije u Kontejneru koja prethodi koncertu, glazbenice će kroz međusobno muzičko upoznavanje nastojati pronaći zajednički glazbeni vokabular novostvorenog dueta.

Večer zvukovnih dijaloga započinje improvizacijskom setom Break Out Lori Freedman na klarinetu i bas klarinetu. Iako je riječ o solo nastupu, i ovdje je naglasak na komunikaciji zvukom – odnosu između glazbenice i publike.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Nastala u sklopu KONTEJNERovog projekta UradiSam_ARTLAB, izložba istražuje tri događaja koja su se dramatično upisala u fizički i mentalni prostor Zagreba – razoran potres koji se dogodio u ožujku 2020., nerazriješen pad sovjetske bespilotne letjelice tipa Tupoljev TU-141 u ožujku 2022. te pad Vjesnika, likvidiranog iste godine, a u čijem se nekadašnjem kompleksu danas nalazi izložbeno-izvedbeni prostor KONTEJNER.

Usprkos razlikama (u trajanju i u mjerilima kojima zahvaćaju neko područje), tri pada imaju jednu zajedničku karakteristiku: razvijaju se neopaženo sve do trenutka svog konačnog, dramatičnog ekscesa – pada koji ostavlja duboki krater u teritorijalnom, urbanističkom i društvenom prostoru. U tenziji između manjih događaja koji se nagomilavaju “ispod radara” i njihovog naglog urušavanja pod vlastitom geološkom, povijesnom i političkom težinom, izložba gradi topologiju trostrukog pada in-situ, u KONTEJNERu, koristeći medij zvuka da reartikulira i deformira prostorne i vremenske koordinate triju događaja koji se na izložbi tretiraju kao primarni zvučni izvori.

U najavi se dodatno kontekstualizira pad Vjesnika koji “ne označava samo posljednje poglavlje postsocijalističkog pada, već i konačni slom McLuhanovskog svemira. U vremenu kada je ‘model postao poruka’, McLuhanova izvorna fraza postala je ispražnjeni povijesni artefakt. Izložba tretira arhitekturu propalog medijskog diva kao goli medij, a njegove krhotine kao materijalnu površinu za upisivanje događaja kao sirovih podataka, jednako nečitljivih i ljudima i strojevima.”

Ispreplitanjem dnevne politike s geološkim procesima i planetarnim ratovanjem, izložba ne nudi jednoznačnu interpretaciju niti forenzičku egzaktnost, već gradi afektivni kolaps koji se odvija u beskrajnim, nepravilnim petljama. “Umjesto rastvorenih dnevnih novina, izložba je oštećena crna kutija koja reproduira soundtrack sadašnjeg trenutka”, dodaje se u najavi.

Izložba Tri pada ostaje otvorena do 13. srpnja, a može se posjetiti u radno vrijeme KONTEJNERa: od ponedjeljka do petka između 17 i 21 sat, a subotom od 11 do 15 sati.

Frithov glazbeni put privlači već samim imenima osoba i sastava koja se uz njega pojavljuju. Počevši od art rock, avangardnog jazz ili kako hoćete sastava Henry Cow, kojim je ucrtao put za daljnji razvoj navedenih i drugih žanrova, Frith je u različitim etapama, sve do danas, nastavio djelovati s brojnim očekivanim i neočekivanim suradnjama (Art Bears, Slapp Happy, Samla Mammas Manna, John Zorn, Derek Bailey itd.). No, kako se sustavno pokazuje u njegovu radu, pa i ovim koncertom te intervjuom koji je prigodno objavio portal glazba.hr, Frithova višedesetljetna relevantnost kao skladatelja i izvođača ponajviše duguje njegovu poimanju psihologije čovjeka i strukture društva te transpoziciji istoga u glazbeno stvaranje.

Zadržavajući još od polovice 1960-ih kritički stav prema kapitalizmu, posebice u kontekstu glazbene industrije, Frith se tako nesputan institucionalnim načelima i neformalno glazbeno obrazovan uspio uvući u instituciju kao profesor kompozicije – vrckavo i neopterećeno, a opet prizemljeno i mudro, kakva je bila i cijela početcima mu bliska kanterberijska scena. Jednako kao što se uvukao u akademiju u svojstvu predavača, tako se provlači kroz brojne glazbene žanrove potvrđujući važnost improvizacijske glazbene scene za razvoj glazbene misli, a istodobno problematizirajući razloge zbog kojih se improvizacijska glazba neprekidno pokušava ukrotiti.

Upitan u spomenutom intervjuu o stvaralačkom pristupu i suradnjama, rijetko se zadržava na imenima i kronologiji, dok kontinuirano navodi neke naizgled opće misli o slušanju i osluškivanju, poštovanju i rizicima u improvizacijskoj izvedbi s posebnim naglaskom na prihvaćanje sebe i okrenutost sebi. Upravo je ta njegova karakteristika – povratak sebi u svoj svojoj prirodnosti, bez opterećenja znanjem i očekivanjem – idealan naputak za slušatelja koji ima priliku prisustvovati njegovoj izvedbi, studenta na njegovoj nastavi i polaznika njegove radionice.

U dvoranu Kontejnera Frith i Santos Silva donijeli su svoje temeljne instrumente, električnu gitaru i trubu, ali i niz objekata iz svakodnevice kako bi proširili sviračke mogućnosti. Praksu kojom se maltene iz kontejnera izvlače koncepcije i predmeti potencijalno alternativnog izričaja – ovdje slobodne improvizacije – oprimjerio je fond metalnih posudica različitih debljina, sastava i tekstura, štapića, lanaca, četki za cipele, DIY “šuški” i slično. Umjesto da prevlada prepreke prostora u želji za ponovljivom interpretacijom, kako u intervjuu tvrdi da čine izvođači gotovih skladbi, ili da preparirajući svoj instrument raznim pronađenim objektima iz svakodnevice isti i nadvlada, Frith svoju izvedbu potpisuje kao prihvaćanje danog okvira, tj. suradnju s prostorom, instrumentom i publikom, proizašlu iz izbrušene prakse posvećenog slušanja. Pojedini improvizacijski moment tako stječe svoj momentum u Frithovu i Santos Silvinu međusobnom slušanju, igralačkom potvrđivanju vlastite osobnosti i rizičnom provociranju stvaralačko-izvođačkih kapaciteta, što se nadaje kao posebno uzbudljivo s obzirom na stupanj njihovih tehničkih mogućnosti i razvijenosti sluha. 

Tek kada se pokuša izlučiti makar i natruha strukture tih, uvjetno rečeno, kompozicija, dolazi do izražaja svojevrstan Frithov “antikapitalistički” stav: mnogobrojnost njegovih, ali i njezinih suradnji, glazbenički status i obimna glazbena lektira u izvedbi se nipošto ne pokušavaju kapitalizirati. Muziciranje Fritha i Santos Silve dehijerarhizirano je, nadopunjujuće, a introvertirano, dok same kompozicije zapanjuju nepretencioznom jednostavnošću. Dvojac intuitivno i odmjereno dinamički gradi svoju glazbenu izvedbu na, primjerice, droneu ili jednostavnim harmonijskim progresijama te razvija dijalog u kojemu jedan izvođač najčešće ritmizira dok onaj drugi razvija melodiju. Naočigled jednostavnu izvedbu izvođači oplemenjuju oneobičavajući timbar svojih instrumenata netipičnim agensima – spomenutim pronađenim objektima – i postupcima poput raštimavanja žica gitare te, kod Santos Silve, eksperimentom s ambažurom. Izmaknutom estetikom, primjerice, vokalnim dionicama sastavljenim od mrmljanja i intoniranog brbljanja uz ritmiziranje četkom za cipele, gotovo smišljeno istjeruju i najmanji poriv da ih se promatra kao povlaštene i nadmoćne, pridonoseći dekonstrukciji mita o improvizaciji kao povlastici rijetkih, tehnički najspretnijih i najnaslušanijih glazbenika.

Začudna je kreativnost kojom oboje pristupaju proširenju sviračkih tehnika svojih instrumenata. Frith uslojava izvedbu pronađenim objektima tako što ih polaže jedan u/na drugi, jednom ritmizirajući, a drugi put gradeći harmonijsku progresiju s pomoću njih. U prvoj kompoziciji, na žice horizontalno položene gitare u svojem krilu postavlja otvorenu metalnu kutijicu kojom kliže ili slaže ritamsku strukturu da bi u nju zatim umetnuo lanac. Vrteći lanac unutar kutijice koja posljedično vibrira ili snažnije udara žice, sve uz manipulaciju različitim gitarskim pedalama te paralelni tapping rukom po vratu gitare, proizvodi izrazito širokopojasnu zvučnu sliku koja je akustičkim kvalitetama sasvim suprotna onoj jednostavnosti ispred očiju publike. Sve to čini sjedeći izuven, kao da pokušava srasti s prostorijom i instrumentom, odnosno upisati u sebe vibracije koje nastaju njihovim međudjelovanjem.

Okvir koncerta u potpunosti je odgovarao toj bosoj opuštenosti. Bez pompe i ceremonijalnosti, nonšalantno i prijateljski, oboje su se ušuljali u stiješnjeni izvedbeni prostor i započeli muzicirati kao da se uključuju u glazbeni tijek koji već odavno traje i koji nadilazi ideju dovršenosti, vlasništva i autorstva. No, svaki je proizvedeni ton i fraza bio itekako autorski u smislu kreativnosti i autentičnosti te, u duhu Frithove ideologije, vrlo demokratičan, ispunjen poštovanjem jednog izvođača prema drugom. Granice između svega dviju ili triju kompozicija teško da su bile uvjetovane prethodno utvrđenom strukturom, možda tek skicom, a njihovi završetci javljali su se intuitivno kao znak da se impuls potrošio (i da je to sasvim legitimno). Jedna kompozicija tako je trajala oko 35 minuta, druga možebitno 15, a treća nešto kraće od ove druge.

Kako je naslov albuma i sugerirao, iz Mire zaista tri vraga vire. Pokazalo se da iz nepretencioznog i naoko staloženog dvojca stalno navire žar, ona iskrena radoznalost i energičnost koja djeci ne dopušta da mirno sjede i koja ne bira temu, nego se otvara svim radostima svijeta u sebi i izvan sebe. Umjesto da se podvrgnu nametnutim pravilima, oni poput djece slijede unutarnju logiku svoje igre i bez propitivanja naglo prestaju kada se umore ili osjete da je bilo dosta. I, shodno toj logici, nakon pedesetak minuta izvedbe glazbeni su se duhovi u njima naglo umirili. “There it is…”, posljednje su riječi koje su nam skromno uputili kako bi potvrdili iznenadan završetak svoje izvedbe formulirajući, usput, aksiom slobodne improvizacije kojom se ona suštinski opire svakom nadvladavanju i prisvajanju: evo je, ovdje je, to je [to].

Prije dvadeset godina Kontejner je započeo s predstavljanjem istraživačkih umjetničkih praksi koje nastaju na sjecištu sa znanošću i tehnologijama te to čini i danas. Predstavljeni umjetnički radovi pritom fasciniraju i provociraju, tjeraju nas da mislimo kako rade, što propituju, a istovremeno su postali prepoznatljiv označitelj Kontejnerovih kustoskih koncepcija. Koliko je bilo zahtjevno držati taj kustoski i produkcijski kurs?

Tereza: Izazovno je bilo – mijenjali su se uvjeti u kojima se radi, počevši od prvih poteškoća da se uopće stvore uvjeti za prezentaciju i produkciju takve vrste umjetnosti. Prvi projekt koji je išao u smjeru osnaživanja lokalne umjetničke scene je bio Device Art festival 2004. godine, koji je pokrenut u svrhu mapiranja lokalne umjetničke scene, pružanja okvira za produkciju radova koji se bave znanošću, odnosno tehnologijom. Na to se nadovezalo pokretanje vlastite produkcijske platforme UradiSam_Art Lab 2006. godine. Nakon toga, baza djelovanja udruge Kontejner su tri trijenalna festivala – Device Art, Touch Me i Ekstravagantna tijela. Međutim, to smo dopunjavali ne samo prezentacijskim i izvedbenim nego i edukativnim i produkcijskim projektima.

Davorka: Ako pričamo o kustoskom i produkcijskom aspektu, mislim da je kontinuitet u kvaliteti djelovanja, u kvaliteti umjetničkih sadržaja i programa izuzetno bitan, kao i kontinuitet u posvećenosti onome čime se udruga bavi, ali i istovremena otvorenost za promjene, upravo zato što se bavi ovim specifičnim, suvremenim, radikalnim, progresivnim i promjenljivim praksama i izričajima. Taj polaritet između dosljednosti i fleksibilnosti mi se čini važan za djelovanje.

Ena: Ne mijenjaju se samo uvjeti nego i umjetnost kojom se mi bavimo. Rastemo s promjenama na sceni. Od vrlo rubnih umjetničkih praksi koje su teška eksperimentala i razvijaju se u oskudnim produkcijskim uvjetima, do radova koji su možda i mainstream, što ne znači da su nekvalitetni, nego jednostavno komuniciraju s drugim publikama, sve do velikih potpora institucija, pa i najvećih svjetskih znanstvenih institucija takvim umjetničkim istraživanjima.

Davorka: Da, neki umjetnici i umjetničke prakse koje Kontejner potiče i predstavlja su prešli iz undergrounda u mainstream. I to nije nužno negativno. Dapače, upravo pomak iz undergrounda prema mainstreamu mijenja buduće tendencije, umjetničke smjerove, ali i edukativne prakse.

Koliko vam je rad u kolektivu važan aspekt cijele priče? 

Ena: Kroz Kontejner je kroz ovih dvadeset godina prošlo puno ljudi. Tako da je dinamika živa, ali podrška koja se dobije zajedničkim radom je nezamjenjiva. Kao kolektiv radimo puno na tome da je grupna dinamika što bolja, svjesni smo toga da je komunikacija bitna, podržavamo se međusobno i svatko ima prostor za profesionalni i osobni razvoj kroz Kontejner. Puno naše energije odlazi u to i ti se rezultati vide.

Davorka: Ja sam se pridružila Kontejneru nakon niza godina provedenih u instituciji, iako je tim Kulture promjene SC-a unutar institucije zaista djelovao slično kao tim unutar Kontejnera, tako da mi posvećenost timskom radu, međusobnom uvažavanju i razumijevanju te otvorenoj kritičnosti bila već poznata i to sam prepoznala izvana. Ono što prepoznajem kao važnu činjenicu vezanu za Kontejner kada govorimo o timskom radu, a ne odnosi se na niz drugih udruga stasalih u isto vrijeme i sa sličnim područjem interesa, jest prirodna i zdrava smjena generacija: prijenos znanja, iskustva i vizije na mlađe generacije. Osnivačice su i dalje aktivne članice udruge, ali organizaciju ipak vodi druga kustoska generacija, a to osiguravanje kvalitetnog kontinuiteta mislim da je jako važno za daljnji razvoj nezavisne kulturne scene, ali i razvoj društva u cjelini. Timski rad je izuzetno bitan, ne samo kao metoda rada u svakodnevici nego i kao metoda edukacije budućih generacija i metoda izgradnje kvalitetnijeg društva.

Tereza: Rad u ovakvom kustoskom kolektivu na nezavisnoj kulturnoj sceni ne znači da se mi bavimo isključivo kustoskim, produkcijskim i edukativnim radom. Možda u nekim idealnim uvjetima da je nas dvadeset zaposlenih može biti u timu jasnih podjela, a ovako radimo sve što je potrebno i na taj način se nadopunjavamo. Dakle, nema ni jedan posao koji se neće obaviti, sve se mora napraviti. Naravno, imamo i vanjske suradnike ukoliko naši kapaciteti nisu dostatni. Što se mene tiče, za moj razvoj je bilo jako bitno da dobijem tu širinu, da nisam isključivo vezana za jednu vrstu posla. To je bitno i u nekom daljnjem radu i komunikaciji, ne samo s umjetnicima i suradnicima nego sa svima.

Ena: Mislim da je ključno da je ono što čini timski rad u neku ruku i razumijevanje i poštivanje tuđeg dijela posla. Nama se u kolektivu jako često događa da smo upoznati s različitim aspektima posla i različitim zadacima jer smo ih u nekom trenutku i sami prošli, i zbog toga razumijemo trud koji dolazi sa svih strana unutar tima. I onda se prirodno dogodi da je timski rad kvalitetan – jer se međusobno razumijemo i upoznati smo dobro sa svim aspektima rada za jedan festival ili za jedan veliki projekt.

Isticanjem povezivanja umjetnosti, tehnologije i znanosti, Kontejner se nadovezuje na pokret Novih tendencija. No što je s tematskim fokusom na tijelo, koji također čini bitnu tematsku okosnicu? Zašto vam je bilo važno otvoriti tu temu, posebice u vidu festivala Ekstravagantna tijela?

Ena: Tijelo kao tema nije odvojeno od znanosti i tehnologije. Uvijek je bilo uronjeno u taj kontekst, i kroz temu tijela je tema znanosti i tehnologije bila fokusirana više na društveni aspekt, odnosno na normative koji se stvaraju u odnosu na ljudsko tijelo, na dogme i tabue koji su u to tijelo upisani. Ono što se postiglo, naročito za vrijeme dok su Olga i Sunčica vodile festival Ekstravagantna tijela, je velika količina suradnji s drugim subjektima iz civilnog društva i institucijama, naročito onima koje se bave problematikom marginaliziranih i ranjivih skupina sa socijalne strane, ali i sa strane šire ekologije društva. To je bila neuobičajena situacija za naš kontekst – da udruga koja se bavi tehnologijom i znanošću surađuje primjerice s Centrom za autizam ili s bolnicama. To je bio zanimljiv pristup jednom delikatnom, osjetljivom području, ali mislim da su se u tom periodu realizirale stvarno velike stvari.

Tereza: Čini mi se da je najuspješnije izdanje festivala bilo 2013. godine gdje smo tematizirali starost, odnosno treću i četvrtu životnu dob. Bili smo izrazito ambiciozni jer je to bila prva suradnja sa muzejskom institucijom. Ugostila nas je Galerija Klovićevi dvori na mjesec dana. To je za nas bila svojevrsna prekretnica jer su naši festivali do tada trajali po tjedan dana. Festival je vidjelo puno ljudi, imali smo brojne programe namijenjene našim starijim sugrađanima, koji su se imali priliku aktivno uključiti u edukativni i radionički program u sklopu festivala. Intenzivna je bila suradnja s više organizacija, tu nam je najviše pomogla gradska zaklada Zajednički put. Imali smo britansku performericu Louis Weaver, koja je u staračkom domu izvodila svoj performans, tj. družila se tamo sa štićenicima staračkog doma. Takvi projekti su zanimljivi jer upoznaš puno različitih ljudi ali i potreba, odnosno nedostataka koji su prisutni u samom sustavu. Bitno je da se o takvim stvarima priča i da se javno prezentiraju.

Spomenimo još jedno područje vašeg djelovanja – zvučnu umjetnost. Zašto ste se prilikom preuzimanja galerije Močvara 2011. godine odlučile fokusirati na zvučne umjetničke projekte, a ne na neke druge?

Tereza: Htjele smo povezati program galerije i primarnu djelatnost kluba Močvara, čiji je fokus na glazbi. Programski smo galeriju usmjerili na sound art, ali nismo to strogo i isključivo definirali nego smo bili otvoreni za različite umjetničke pristupe i prakse koje su koristile zvuk. Kroz taj projekt smo pokrenuli Sound Art Inkubator, što mi se čini bitan aspekt cijelog tog djelovanja jer smo mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno studentima, dali priliku da zvuku pristupaju kao umjetničkom mediju. Imali smo šest izdanja Inkubatora, četrdesetak umjetnika i produciranih radova. Sudjelovali su umjetnici iz cijele Hrvatske, a u jednom trenu su nam se javljali i studenti iz Srbije. Otprilike je u to vrijeme Davorka krenula s Izlogom suvremenog zvuka.

Ena: Za Galeriju Močvara je priča krenula od naše upoznatosti s umjetnicima koji rade odlične stvari, ali nemaju dobru vidljivost, i od postojanja publike koja bi bila zainteresirana za te stvari, a nema je gdje vidjeti. To se spojilo kroz suradnju s URK-om i klubom Močvara, koji ima ustaljenu publiku za glazbene programe. Kroz temu zvuka smo htjeli povezati te dvije priče, odnosno dati vidljivost sceni koja je tad bila u zaletu. Tih je godina stasala generacija koja se nastavila ozbiljno baviti zvukom, i kustoski i produkcijski i umjetnički.

Davorka: Ena i Tereza su se tada u svom kustoskom radu ozbiljno posvetile sound artu i to nas je vrlo brzo povezalo. Ja sam se tada intenzivno bavila eksperimentalnom glazbom i srodnim izričajima. Bila sam više fokusirana na izvedbene zvukovne umjetničke prakse, osmišljavanje i realizaciju niza koncerata i zvučnih performansa, dok su kolegice bile fokusirane na zvučne instalacije i skulpture, ali zajedničko područje interesa je bilo tu, kao i svijest o važnosti predstavljanja eksperimentalnijih zvukovnih umjetničkih praksi na našoj sceni. Jer bez stvaranja konteksta, kao i poticanja novih produkcija, nema ni stvaranja interesa publike. Bez kontekstualizacije nema razumijevanja, pa ni daljnjeg interesa, kao ni novih mladih snaga koje tek kreću u intermedijalnost.

Tereza: Istaknula bih da smo galeriju vodile do 2018. godine. S druge strane, te je godine Davorka imala zadnji Izlog suvremenog zvuka. Kako nam se ona pridružila, svi smo osjetili nedostatak zvuka u našem radu. Prošle smo godine pokrenuli Gibanja, događanja eksperimentalnog zvuka, koja će krajem ove godine imati svoje drugo izdanje. Tako da ponovo stavljamo fokus na eksperimentalni zvuk.

Budući da su vaše umjetničke produkcije često vrlo tehnički, financijski, pa i strateški zahtjevne, čini li vam se format festivala prikladniji za njihovu reprezentaciju upravo zbog svoje privremenosti i fleksibilnosti? Predstavlja li za vas format festivala idealno rješenje ili pak jedinu mogućnost s obzirom na vaše produkcijske uvjete?

Ena: Rekla bih oboje. To je idealna i neidealna opcija. Zato želimo raditi i cjelogodišnje i festivalske programe. Festivali mogu biti nezahvalni zbog nekih ograničavajućih faktora, koji nisu stvar samo organizacije programa nego i vanjskih uvjetovanosti poput godišnjeg financiranja i tempa koji ne osigurava duži period stabilnosti na nezavisnoj sceni. Taj tempo primjerice bitno otežava produkcije koje traju više godina ili se trebaju odviti u dužim etapama i predstaviti nekoliko puta kroz svoj razvojni ciklus. S druge strane, za publiku su festivali izvrsna stvar jer je koncentracija događanja velika, a društveni moment naglašen. Festival je uvijek priča koju je lako iskomunicirati. Mi smo svjesni i dobrih i loših strana, i da festivali donose ritam koji nije uvijek dobar za ono što želimo raditi te da ponekad sužavaju prostor djelovanja. Ove godine smo u fazi tranzicije između tog intenzivnog festivalskog tempa i rahlijeg načina rada gdje imamo programe cijelu godinu.

Do sada ste realizirali više od 150 izložbi i znakovito je da su sve bile na privremenom gostovanju u prostoru neke druge institucije ili organizacije. Na neki se ste način testirali sve moguće izlagačke prostore, podjednako one koji su namijenjeni izlaganju, kao i oni koji to nisu. Težite li djelovanju u vlastitim prostoru ili je gostovanje zanimljivija opcija? Imate li možda već viziju kakav bi taj prostor mogao biti?

Ena: Kontejner nisu samo festivali i produkcije umjetničkih radova, tu je i puno edukacije, rada sa studentima, suradnji s institucijama koje nisu nužno toliko vidljive za publiku. Dobar primjer su višemjesečne rezidencije koje provodimo s međunarodnim umjetnicima, gdje je naš zajednički rad vrlo intenzivan i dugotrajan – u takvim programima se jako puno osjeti taj problem nedostatka adekvatnog i reprezentativnog prostora kojim bi udruga upravljala, i nomadizam tu u biti bitno otežava produkciju radova. Unazad nekoliko godina smo s međunarodnim partnerima pripremali projekte koji se bave kompleksnim pitanjima jednog takvog prostora, na koji je način on održiv, što tu programski treba sve postojati, koji su primjeri dobre prakse itd. No ove naše ambicije ne znače da se želimo ograničiti i zatvoriti u vlastita četiri zida: nama je uvijek bilo zanimljivo surađivati s institucijama i raditi u drugim kontekstima, što se vidi po različitim profilima prostora u kojima smo radili, i to se nije nikada promijenilo. Razlozi za to nisu samo praktični nego smo kao kolektiv jednostavno svjesni da različit prostor donosi kompletno različitu publiku, vidljivost i uvjete rada.

Davorka: Da, bez obzira na to što težimo vlastitom prostoru, drugi nas prostori i neprostori i njihovi specifikumi ne prestaju inspirirati. Tako da, kao što ove godine cijelom programu pristupamo kroz hibrid jednogodišnjeg i festivalskog programa, to je negdje naš put i u prostornom smislu. Mislim da će nam vlastiti prostor samo dodatno otvoriti puno mogućnosti i ideja i ne mogu zamisliti da nas to zatvori i ograniči.

Ovo je vaša slavljenička godina, povodom koje ste, umjesto festivalskog izdanja, pripremili godišnji program. Već smo pogledali izložbu Chijikinkutsu multimedijalnog umjetnika Nela Akamatsua, a smješi nam se nastup Tome Savića Gecana na Venecijanskom bienalu, čiji rad producirate. Što nas još očekuje?

Tereza: Sredinom šestog mjeseca Kontejner je domaćin trodnevne konferencije mreže EMAP – European Media Art Platform, gdje očekujemo predstavnike svih partnera na konferenciji, ali i umjetnike, koji će u svibnju putem javnog poziva biti odabrani za rezidenciju u Zagrebu. Uz to planiramo i program u Pogonu Jedinstvo – možemo potvrditi gostovanje kanadskog umjetnika Martina Messiera performansom Echo Chambers.

Davorka: U sklopu Erasmus+ projekta Zvučni eksperimenti trenutno se stvara najmlađi eksperimentalni bend. Petero glazbenika budućnosti od 13 i 14 godina prolaze eksperimentalni proces edukacije pod mentorstvom skladatelja i glazbenika Nenada Sinkauza, Nenada Kovačića i Pavla Jovanovića. Oni će nastupiti u dvorištu Močvare 19. lipnja, nakon čega slijedi performans Martina Messiera.

Ena: Izdavaštvo je fokusirano na publikaciju projekta Arc-hive, koja se bavi načinima na koje se u digitalnom i arhivskom kontekstu mogu prezentirati umjetničke prakse koje se bave biomedijima – dakle, koje su efemerne, neopipljive, žive i zapravo u kontrastu s arhivskim pristupima. Aktivni smo i po pitanju jačanje uloge civilnog društva u visokoškolskom obrazovanju, što smo dugo radili s Filozofskim fakultetom kroz razne projekte i naš angažman na kolegijima poput Kustoskih praksi. Sada intenziviramo taj proces kroz suradnju s zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti, gdje zajedno sa sveučilištima iz Grčke i Srbije razvijamo novi MA program diplomskog studija pod nazivom Art, Science and Health. Taj program je dobio potporu od Erasmus + Joint Masters programa Europske unije kako bi se osmislio i dizajnirao u narednih godinu i pol dana.

Možeš li nam opisati početke svojeg rada u povjesničarskoumjetničkoj i kustoskoj struci, koliko je polje bilo otvoreno i kakve su se prilike pružale mladim kustosicama i povjesničarkama umjetnosti?

Prvi projekt koji sam pokrenula bio je Kulturflux 2016. godine za vrijeme studija s kolegicom Lujom Šimunović s kojom sam nastavila blisko raditi do danas. Kulturflux nam je pomogao da pobliže upoznamo hrvatsku kulturno-umjetničku scenu. Ono što smo već tad primijetile je da su akteri na nezavisnoj sceni bili vrlo otvoreni pomoći nam u razvoju te platforme u obliku savjetovanja, ali i pružanja prostora na korištenje. Otvorenost za suradnju ipak ne podrazumijeva i prilike za rad na sceni. Pod time mislim da se početak rada na nezavisnoj sceni uvijek svodi na volontiranje, a ponekad i prekarni rad. Nažalost, ponekad se to nastavi i nakon diplome unatoč stečenom iskustvu. Definitivno je bilo lakše nositi se s bilo kakvim preprekama jer smo Luja i ja oduvijek radile zajedno i bile podrška jedna drugoj.

Ono što sam primijetila u vlastitom slučaju je to da je pozicija kustosa nešto do čega se mora napredovati. Prvih nekoliko godina rada na sceni bila sam koordinatorica, runnerica, producentica, voditeljica volontera, vodič po izložbi, čuvar izložbe, administrator, organizator pa čak i edukator, dok mi se nije napokon otvorila prilika da radim kao kustosica, što je podrazumijevalo i sve nabrojene poslove uz rad na postavljanju izložbe i osmišljavanju popratnog programa. Voljela bih da je u tom pogledu polje bilo otvorenije educirati me o poslu kustosice s naglaskom na istraživanje i rad s umjetnicima.

Pružaju li po tvojem sudu institucije dovoljno prostora za uključivanje mladih kustosica i povjesničarki umjetnosti za rad u polju i koje bi primjere izdvojila kao dobre ili loše?

Iskreno, nisam imala puno prilika raditi u institucijama pa ne mogu donijeti čak ni subjektivnu prosudbu na temelju iskustva. Kao članica Kontejnera i Organa Vida uglavnom sam radila u institucijama koje su nam prepustile prostor za održavanje festivala i s obzirom na to, smatram ih susretljivima.

Mislim da sam se udaljila od želje za radom u institucijama još na preddiplomskom studiju, oko 2013., 2014. godine. Tada sam kao studentica radila u Modernoj galeriji i Umjetničkom paviljonu kao čuvarica koja tu i tamo odrađuje vodstva, za što sam bila plaćena 12 ili 15 kuna po satu i bila tretirana kao vrlo zamjenjiva osoba, a ne studentica povijesti umjetnosti koja želi učiti i razvijati se jer si sigurno neće pokriti životne troškove s tom plaćom. Smatram da ako nekoga plaćaš 12 kuna po satu, ta osoba onih ostalih imaginarnih 13 kuna volontira pa bi bilo fer ponuditi neke aktivnosti koje bi koristile njenoj budućnosti. Dakle, bila sam razočarana da to nije prepoznato i da nam je rijetko dana veća odgovornost ili edukacija o kustoskom radu u instituciji, funkcioniranju jedne institucije i sličnim praktičnim informacijama koje nisam, u tom trenutku, imala priliku naučiti bilo gdje osim na tom radnom mjestu. Također, posao je uvijek prikazivan kao idealna prilika da zaradiš dok učiš za ispite jer ionako većinu dana izložbu dođe pogledati samo nekolicina posjetitelja.

Kao članica kolektiva KUĆĆA, uz Luju i Juricu, danas imam priliku kurirati 36. Salon mladih (pod temom Paraziti) i prvi put blisko surađujem s jednom kulturnom institucijom koja je zadužena za organizaciju čitave manifestacije. Imamo potpunu kreativnu slobodu i veliku podršku HDLU-a u svim dosadašnjim odlukama, a komunikacija s njima vrlo je transparentna.

Tvoj rad na nezavisnoj kulturnoj sceni je zapažen – radila si, između ostalog, kao kustosica na projektima dviju etabliranih suvremenoumjetničkih organizacija, Kontejnera i Organa Vida. Možeš li na primjerima tih suradnji nešto ispričati o izazovima rada, produkcije i organizacije programa u nezavisnoj kulturi?

Za mene se, nakon 5 godina rada na međunarodnim umjetničkim festivalima, najizazovnijim pokazalo pronaći motivaciju i vrijeme za osobni profesionalni razvoj. Pod time mislim na podrobna istraživanja neke teme i fenomena na suvremenoj umjetničkoj sceni, pisanje tekstova i sve ostalo što ulazi u opis posla suvremenog kustosa i teoretičara, a što su smjerovi u koje sam htjela ulagati svoje vrijeme. Umjesto toga, postala sam producent i administrator, a moj kreativni elan je zakržljao. Propitivanje tema često se  svelo na ono što mislim da mogu prilagoditi natječajnoj dokumentaciji kako bismo sigurno dobili novac za produkciju i kako bih zadovoljila već postojeće i ustaljene formate. To je ciklični pakao u koji nas stavljaju nesigurni izvori financiranja i gotovo nemoguća misija stvaranja održivosti na sceni.

Prošle godine smo Luja Šimunović, Jurica Mlinarec i ja osnovali vlastiti kolektiv KUĆĆA s ciljem da se, na neki način, reprogramiramo i naučimo kritički sagledavati procese u organizaciji koji dovode do tih vrsta frustracija smišljajući nove oblike suradnje s umjetnicima. Koncentrirani smo na lokalnu scenu, istraživački proces i eksperimentalan pristup produkciji umjetnosti te želimo aktivno sudjelovati u nastanku, diseminaciji i prezentaciji rada u obliku bliske suradnje s umjetnicima, zaobilazeći ili izmjenjujući formate kratkotrajnih statičnih izložbi. Ukratko, odlučujemo se odmaknuti od principa toga da radimo nešto samo zato što će nam to možda osigurati više novaca iz javnih izvora i okrećemo se onome što nas kreativno ispunjava. Osim toga, na Salon mladih gledamo kao na svoj zadnji ogromni projekt jer se želimo koncentrirati na manja, ali značajna događanja.

Pandemija koronavirusa drastično je utjecala na kulturni sektor, kako je utjecala na tvoj rad?

Touch Me festival 2020. godine organizirali smo za vrijeme prvog lockdowna. Do zadnjeg trenutka nismo znali hoćemo li imati priliku održati performanse, diskurzivni program ili otvorenje s obzirom na stalno mijenjajuće mjere. Na kraju smo, samo srećom, uspjeli održati festival u nekom mjehuriću vremena u kojem su mjere bile gotovo potpuno nepostojeće.

Pandemija je utjecala na vrlo važan aspekt kulturno-umjetničkih događanja, a to je umrežavanje i izmjenjivanje ideja. Većina suradnika i umjetnika nije bila u mogućnosti putovati, a meni je upoznavanje umjetnika za vrijeme postava vrlo važno. Na taj način sam sklopila dugogodišnja prijateljstva i suradnje bez kojih ne bih uopće imala razloga nastaviti djelovati na sceni jer se upravo u interakcijama rađaju nove ideje i projekti.