“Svaki od 208 recikliranih zvučnika koji čine Phonos je rekonfiguriran, uklonjena mu je membrana i reprogramiran je za prijem jedinstvenog infrazvučnog signala. Interes za infrazvuk, kao i njegove učinke na ljudske fiziološke i afektivne reakcije, postupno se proširio izvan okvira znanstvenih laboratorija u područje primijenjenih i eksperimentalnih praksi, gdje se afirmira kao medij istraživanja iskustava koja se odvijaju kroz prostor i tijelo, a koje tijelo prepoznaje prije nego što ih um može simbolički artikulirati.

Kroz praksu utjelovljenog slušanja, Phonos otvara prostor za novu artikulaciju odnosa prema zvučnim ekologijama i potiče senzornu osjetljivost prema inače nepercipiranim slojevima okoliša. Istovremeno, instalacija razotkriva zvuk kao fizički i prostorni fenomen, premještajući ga iz područja čujnog u područje opipljivog”, stoji u najavi.

Marc Vilanova je umjetnik zvuka i vizualni umjetnik koji živi i radi u Barceloni. Njegovi radovi poprimaju oblik proširenih skulptura koje uspostavljaju dijalog između zvuka, svjetla i pokreta. Kroz tehnološka i materijalna istraživanja bavi se akustičkom ekologijom, posthumanizmom i granicama percepcije. Izlagao je u brojnim institucijama, na festivalima i međunarodnim bijenalima te je dobitnik više nagrada i rezidencija.

Izložba ostaje otvorena do 7. svibnja, a ulaz je besplatan.

U četvrtak, 26. ožujka u 18 sati održat će se razgovor s umjetničkim duom. Ovom izložbom, “posjetitelje se poziva da zamisle budućnost u kojoj ljudi, biljke i strojevi supostoje i uče jedni od drugih, ne kroz dominaciju, nego kroz međuovisnost. Budućnost u kojoj, primjerice, gradovi dišu poput šuma: zgrade se putem senzora prilagođavaju svjetlu i vlazi, optimizirajući vlastite procese poput živih organizama; korijenje biljaka komunicira s podatkovnim mrežama, prevodeći stanje tla u signale koje strojevi mogu čitati, dok tehnologija uči od ekosustava koji opstaju tisućljećima.

Na tragu istraživanja biljne inteligencije, koja pokazuju da biljke mogu opažati, učiti i prilagođavati se, María Castellanos i Alberto Valverde razvijaju interaktivnu instalaciju Bionički ekosustav. Srodstva između biljaka, strojeva i ljudi, rad koji istražuje komunikaciju između živih organizama i autonomnih umjetnih agenata. Instalacija bilježi električnu aktivnost biljaka pomoću elektrofizioloških senzora i pretvara je u podatke koje obrađuje mreža robota”, stoji u najavi.

María Castellanos i Alberto Valverde (uh513) djeluju kao umjetnički dvojac od 2009. Zajedno razvijaju instalacije koje povezuju biološke procese i računalne sustave fokusirajući se na konkretne mehanizme razmjene između biljaka, strojeva i ljudi.

Izložba ostaje otvorena do 11. travnja. Više detalja o izložbi pročitajte ovdje.

Prostori Kluba Močvara i Pogona Jedinstvo uključivi su za sve skupine građana_ki te se svi u njemu mogu osjećati sigurno. Ideju otvorenosti i participativnosti organizatori žele naglasiti i izravnim uključivanjem publike u uređenje fizičkog prostora, kako bi se posjetitelji_ce osjećali dobrodošlo. Vanjski prostor kluba Močvara i Pogona od početka proljeća do jeseni popunjen je raznolikim programima. Organizatori_ce tu raznolikost žele prikazati na velikoj ilustraciji koja će biti smještena na ogradi između terase kluba Močvara i dvorišta Pogona Jedinstvo.

Tema prijedloga je usmjerena na kvart Trnje, rijeku Savu i prepoznatljiva obilježja Trnja uključujući centre alternativne kulture Klub Močvara, Pogon i KONTEJNER. Ilustracije bi trebale nositi ime projekta – Nezavisno Trnje. Organizatori_ce kroz ilustraciju žele prenijeti dinamični duh svih organizacija koje djeluju na ovom području i pridonijeti vizuri četvrti Trnje.

Veličina ilustracije će biti 18 x 1,6 m. Tiskat će se na platno i postaviti na ogradu prema Savskom nasipu. Ilustracija mora predvidjeti prostor za integraciju logotipa tri organizacije i jednog donatora te imena projekta Nezavisno Trnje.

Ilustracija za prijavu se dostavlja u digitalnom formatu (PDF, PNG, JPG) putem obrasca. Honorar odabranoj autorici ili autoru (i ukupno u slučaju odabira kolektiva) iznosi 1000 eura neto. Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Prijave se vrše do 20. ožujka.

Projekt Matrice kontinuirano se održava od 2016. godine, a svake je godine tematski fokusiran na istraživanje pojma matrice u proširenom polju umjetnosti i znanosti. Posljednja etapa izdanja posvećenog sreći odvila se u obliku terenske nastave u srpnju 2025. u Kući Klajn u Klanjcu, gdje su predavanja i radionice održali Dario Bojanjac (FER), Višnja Pentić (ADU), Igor Ruf (ALU) i Sven Stilinović.

Tijekom jeseni 2025. sudionici_e projekta su, u suradnji s mentoricama i predavačima, razvili i realizirali radove koji pojam sreće promišljaju u širokom rasponu značenja, od slučajnosti i sretnog ishoda do osobnog i kolektivnog osjećaja ispunjenja. Kako u predgovoru izložbi ističe Višnja Pentić, sudionici_e se nisu usmjerili na formuliranje jedinstvene definicije sreće, nego na propitivanje postojećih predodžbi i ideja koje ih okružuju te na istraživanje mjesta i trenutaka u kojima se sreća može neočekivano pojaviti.

Na izložbi će se predstaviti radovi studenata/ica Nastavničkog i Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu: Mihaele Spiegl, Marije Jakupanec, Vida Pavlića, Paule Kepe, Elene Poljuha i Nike Lamešić; studentice studija montaže Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Nikoline Marušić te diplomanta BA Universidad Autónoma de San Luis Potosí Rogelija Aceveda Medine. Voditeljice projekta i mentorice su profesorice Ines Krasić, Mirjana Vodopija i Iva Ćurić.

U petak, 13. ožujka u 18 sati održat će se vodstvo izložbom.

Više detalja pronađite ovdje.

Program radionica namijenjen je pojedincima_kama zainteresiranima za područje tehničke provedbe događaja (svjetlo, video i zvuk). Cilj ove tri radionice je pružiti znanje o tehničkoj produkciji zvuka, videa ili svjetla svim sudionicima_ama. Prethodno iskustvo nije potrebno.  

Sudionici_e se mogu prijaviti samo na jednu od radionica: zvuka, video produkcije ili svjetla. Radionice će se održati u Pogonu Jedinstvo, KONTEJNER-u i Pogonovom prostoru na adresi Mislavova 18, a sudionici će biti podijeljeni u grupe na temelju informacija iz prijave. 

Dnevni program sudionicima_ama će pružiti kratki teorijski okvir, a zatim se usredotočiti na praktično iskustvo. Program je besplatan, a broj sudionika_ca je ograničen na pet polaznika_ca po radionici. Puni tekst poziva pronađite na poveznici.

• Uvodna radionica zvuka s Filipom Pacakom održava se 23. i 24. veljače u KONTEJNER-u, od 10 do 16 sati
• Uvodna radionica svjetla s Andrijom Santrom održava se 23. i 24. veljače u Pogonu Jedinstvo, od 17 do 21 sat
• Uvodna radionica video produkcije s Viktorom Krasnićem održava se 25. i 26. veljače u Pogonu Mislavova 18, od 10 do 16 sati

Prijave se vrše putem online obrasca do 16. veljače.

Rad na vokalnom performansu Kimera u kojem istražuje mogućnosti glasa, Wasserman je započela 2021. godine. U to procesu, kako stoji u tekstu najave, njen glas se “transformira u mnogobrojna hibridna bića kroz korištenje ptičjih zviždaljki, membrana i udaraljki. (…) Sa svakim izvođenjem kimere, ona iznova pregovara odnos između kompozicije i improvizacije. Njezin glas je hibrid, kimera, kiborg. Granica između subjekta i okoline postaje fluidna, tako da i sama okolina postaje iluzija u korist složenije stvarnosti.”

Trodnevni masterclass pod vodstvom Wasserman održan je u Zagrebu, a polaznici_e su: Dunja Bahtijarević, Magdalena Bilić, Filip Borelli, Silvija Dogan, Nikolina Kovačević, Melita Lovričević, Alena Orović, Demirel Pašalić, Dina Puhovski, Dinka Radonić, Maja Rivić, Silvija Stipanov i Ana-Marija Zubčić. Tijekom masterclassa polaznici_e su formirali privremeni zbor u kojem su njihovi glasovi prezentirani kao “svestrani, iznenađujući i ekstremni zvučni instrumenti”, piše u najavi.

Ulaznice po pretprodajnoj cijeni od šest eura mogu se kupiti putem sustava Entrio dok će cijena na ulazu iznositi 10 eura. Za osobe s invaliditetom, starije od 65 godina i djecu do 16 godina starosti ulaz je besplatan.

Više detalja pronađite ovdje.

– Mhm. Vjerojatno neka neispravna žica, iskra, požar… ugasit će. Laku noć.

Nedovoljno sati kasnije budim se i još poluzatvorenih očiju ritualno otključavam mobitel. Na zaslonu je ispisan datum 18.11., a ispod njega upadljivo stoji oznaka notifikacije uz zelenu ikonu aplikacije za poruke. Klikom otvaram pikseliziranu fotografiju na kojoj se, usprkos nedostatku sunčeva svjetla i udaljenosti pozicije fotografa, jasno raspoznaje prizor vatrene buktinje i gustoga crnog dima koji gutaju Vjesnikov neboder i polako tale njegovu prepoznatljivu zlatno-smeđu staklenu fasadu.

Nepunih mjesec dana kasnije nalazim se u Mjesnom odboru Staro Trnje, na adresi Trnjanska cesta 128 u Zagrebu, povodom javnog razgovora u organizaciji kustoskog kolektiva BLOK, prikladno nazvanog Vjesnik: (u)mjesto zgarišta. Dvadesetak zainteresiranih sugrađana, novinarki, arhitektica, umjetnika, kulturnih radnica i članova mjesnog odbora okupilo se u prostoriji veličine školske učionice kako bismo razgovarali o značenju Vjesnikova kompleksa, svemu onome što je prethodilo njegovoj konačnoj propasti, kao i vizijama budućnosti tog prostora, a time i kvarta Trnje.

Budući da je ovaj razgovor ujedno i prvo javno događanje na temu Vjesnika od požara, iščekivanje i nestrpljivost gotovo su opipljivi u trenutku kada članica kustoskog kolektiva BLOK i moderatorica razgovora Ana Kutleša odlučuje prekinuti tišinu i pozdraviti okupljene, minutu prije najavljenog vremena početka. Kutleša nam otkriva da su organizatorice u ovaj prostor stigle na poziv predsjednika MO-a Staro Trnje Vatroslava Miloša s inicijalnom idejom da osmisle program koji bi povezivao baštinu dvaju zagrebačkih kvartova – Trešnjevke i Trnja. “Razgovarali smo o programima vezanima uz poplavu koja je 1964. devastirala oba kvarta. U međuvremenu se dogodila jedna druga katastrofa – ne toliko razorna, ali vrlo uznemirujuća – požar Vjesnikova nebodera”, pojašnjava Kutleša.

Uz moderatoricu, u razgovoru sudjeluju arhitektica, urbanistica i članica Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Suzana Dobrić, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Hrvatskog restauratorskog zavoda Martina Ivanuš te Nikola Bojić, kustos i interdisciplinarni umjetnik, kao i jedan od autora izložbe Tri pada (uz Miodraga Gladovića, Damira Gamulina i Damira Prizmića), koja je prošle godine bila postavljena unutar Vjesnikova kompleksa, u prostoru udruge KONTEJNER – biroa suvremene umjetničke prakse. 

Kao uvod u razgovor, u kratkim crtama Suzana Dobrić upoznaje nas s genezom prostora Trnja i dviju važnih prometnica na čijem je raskrižju smješten Vjesnik. To su Savska cesta, stara zagrebačka prometnica čija trasa datira još od 18. stoljeća, te Slavonska avenija, koja je planirana još tridesetih godina prošlog stoljeća, a izvedena tijekom pedesetih kao dio Autoputa “Bratstvo i jedinstvo”. U to vrijeme raspisan je i natječaj za kompleks zgrade tiskare s uredskim prostorima, u okviru kojeg je za izvođenje odabran prijedlog arhitekta Antuna Ulricha. “Zbog financijskih i organizacijskih izazova, izgradnja kompleksa trajala je relativno dugo (od 1960. do 1972., op. a.), no rezultat je bila za to vrijeme najmodernija poslovna zgrada na ovim prostorima s izuzetno modernom tiskarom”, kaže Martina Ivanuš.

Radi se zapravo o vrlo velikoj površini od preko trideset tisuća kvadrata, koja osim nebodera uključuje i masivnu položenu bazu, u kojoj je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na pitanje o percepciji tog prostora među građanima danas, Dobrić odgovara da već dugi niz godina stanovnici okolnih kvartova Vjesnik doživljavaju nepristupačnim, zatvorenim i začahurenim te da je upravo neboder bio ključan element putem kojeg se ostvarivala barem vizualna prisutnost kompleksa u širem susjedstvu. Od samog početka Vjesnik je, zapravo, dostupan bio samo “pozvanima”, mahom novinarima, urednicama i radnicima tiskare, što je jasno davala do znanja i ograda po čitavom obodu kompleksa.

Možda djelomično i zbog toga Vjesnik nikada nije bio zaštićen kao pojedinačno kulturno dobro, premda je riječ o zdanju čija je fasada od aluminijskih nosača i specijalno bojanog stakla bila jedinstvena na ovim područjima i čija je unutrašnjost bila opremljena tada najsuvremenijom tehničkom opremom u polju novinarstva. Redakcije, tiskara i drugi odjeli novinske proizvodnje međusobno su komunicirali preko sustava pneumatske pošte, a čitav je kompleks, kako ističe Nikola Bojić, mogao funkcionirati potpuno autonomno. Imao je vlastiti sustav grijanja pa i trafostanicu koja je, u slučaju nestanka struje, cijeli kompleks trebala održavati operativnim. “Novine su morale izlaziti čak i ako se sve ostalo uruši – to je paradigma medijske ere koja više ne postoji”, pojašnjava Bojić.

Pošto je, prema iskazu ministra graditeljstva Branka Bačića, zbog velikih oštećenja na konstrukciji rušenje nebodera neminovno, otvara se pitanje budućnosti Vjesnikova kompleksa pa i obnove samog nebodera. “Faksimilna obnova podrazumijeva rekonstrukciju objekta do njegova izvorna stanja, s istim materijalima, metodama i oblikovanjem”, pojašnjava konzervatorica Ivanuš. No, budući da su suvremeni standardi za izgradnju poslovnih prostora bitno drugačiji od onih u vrijeme izgradnje Vjesnika, a jednako tako i zahtjevi protupotresne gradnje, takva vrsta obnove ne bi bila moguća bez velikih odstupanja od izvornog oblikovanja. Ipak, kako ističe Ivanuš, u najmanju ruku trebalo bi vratiti vertikalu, premda ne identičnu, pošto je upravo ona upisana u kolektivnu memoriju građana.

Arhitektica Dobrić priznaje da je po pitanju budućnosti kompleksa prilično pesimistična te ističe: “Znamo da je nešto više od šezdeset posto zgrade Vjesnika u vlasništvu države, a ostatak u privatnom vlasništvu, uključujući i nekretninske tvrtke. Vjerujem da će se ići na što bržu aktivaciju prostora na najgori mogući način, odnosno stvaranje komercijalnih sadržaja.”

Međutim, bilo kakva buduća gradnja morat će biti u skladu s novim Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba. Aktualni GUP predviđa zadržavanje postojeće poslovne namjene, unutar koje je (u manjoj mjeri) moguća gradnja i javnih i društvenih sadržaja. Uz raspisivanje natječaja za urbanističko i arhitektonsko rješenje, Dobrić ističe da bi za parcelu te veličine i značaja trebalo izraditi Urbanistički plan uređenja (UPU), ali da je prije svega neophodno kvalitetno i promišljeno programiranje sadržaja buduće izgradnje. Uz to naglašava da je kompleks potrebno otvoriti prema susjedstvu, a parter urediti zelenim i javnim površinama na korist svih građana. 

Na tom tragu, umjesto fokusa na neboder i formu koja više ne postoji, Bojić predlaže preusmjeravanje pažnje na efemerne i neopipljive specifičnosti koje su bile ugrađene u formu, na genius loci kompleksa i specifične tipove znanja koji su se ondje proizvodili. “Kuća ne znači mnogo bez ljudi koji je nastanjuju”, ističe, “a umjesto vertikale, prostor potencijalne borbe za bolju budućnost Vjesnika je njegova horizontala”.

Pod horizontalom misli se na ogroman prostorni kapacitet u masivnoj bazi nebodera, gdje je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na perimetru te zone u posljednjih par godina s djelovanjem je započelo nekoliko organizacija na razmeđu kulture i kreativnih djelatnosti. To su već spomenuti KONTEJNER – biro za suvremene prakse te Radiona Vjesnik i arhitektonski ured SKROZ. Premda prostori tih organizacija nisu bili izravno zahvaćeni požarom, njihov je rad trenutačno znatno otežan, ponajviše zbog nedostatka osnovne infrastrukture poput električne energije. U Bojićevoj viziji budućnosti, tu bi horizontalu mogao nastaniti i niz drugih organizacija u medijskoj sferi kulture, koje bi činile heterogeni sustav manjih studija, društveno-kulturnih i javnih prostora.

Razgovor o Vjesniku približava se kraju, a ključna pitanja o njegovoj budućnosti ostaju visjeti u zraku. Početkom godine Vlada je objavila popis od 32 nekretnine od strateškog značaja za državu za koje se očekuje “značajna financijska, gospodarska, razvojna i društvena korist”. Među brojnim lukrativnim lokalitetima u turističkim zonama priobalja našao se i kompleks Vjesnika za koji je, prema obrazloženju odluke Vlade, predviđen smještaj državnih tijela, a valja istaknuti da je planiran i otkup ostatka vlasničkog udjela. No, bilo bi za očekivati da će Vlada, s obzirom na požar i posljedično rušenje nebodera, revidirati svoje planove za Vjesnik.

Ministar Bačić najavio je raspisivanje arhitektonskog natječaja, ali ne i prijeko potrebnu širu stručnu i javnu raspravu o programu i potrebama tog prostora. Kako ističe Dobrić: “Razgovori se moraju voditi na razini grada i države, uz konzultacije sa strukom i građanima. Potrebno je čuti i njihov glas.” Nažalost, nedavno izglasavanje Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji mimo arhitektonske i akademske struke te unatoč njihovoj snažnoj opoziciji, ne ulijevaju povjerenje da će se ti razgovori i dogoditi.

Kako će se razvijati borba za horizontalu Vjesnika, preostaje za vidjeti. Riječima Nikole Bojića: “Disperzni glasovi ne znače puno. Jedino se kroz širu platformu udruga, institucija i fakulteta – platformu za Vjesnik – može ostvariti utjecaj na političke odluke. Ne velik, ali možda jedini mogući.”

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Device_art je međunarodni festival koji se bavi tehnološkim napravama, strojevima i robotikom u suvremenoj umjetnosti. Festival preispituje uvriježene koncepte prožimanja umjetnosti, znanosti i tehnologije te kritički interpretira i kontekstualizira uvjete produkcije, recepcije i komunikacije umjetnosti naprava. Umjetnički radovi kojima se festival bavi su na razmeđi hakiranja naprava i gadget kulture, umjetnosti i produkt dizajna, a obuhvaćaju širok spektar tema i formata – od konceptualnih provokacija i inovativnih sučelja, do utilitarističkih proizvoda, igračaka i prototipova.

Osmo izdanje festivala provodi se u suradnji s južnokorejskim kustoskim kolektivom Vestige kojeg čine Yunchul Kim, Jungyeon Park i Menger Chu. Osim aktualnih hrvatskih Device_art tendencija, festival će predstaviti južnokorejske novomedijske umjetnike te istražiti naprave i strojeve ne samo kao funkcionalne alate, nego i posrednike u stvaranju novih perceptivnih i simboličkih polja.

Prijavljen radovi trebaju biti inovativni i ilustrirati kritički pristup u korištenju medija, tehnologije i znanstvenih metodologija u umjetničkom radu. Potiče se transdisciplinarnost i međusektorski karakter, odnosno suradnja umjetnika_ce ili kolektiva sa stručnjacima izvan područja umjetnosti i kulture. Također, potrebno je naglasiti specifičnosti rada i/ili radnog procesa u odnosu na lokalnu umjetničku scenu.

Prijava mora sadržavati kontakt informacije, mrežnu stranicu prijavitelja ili portfolio s opisima i vizualnom i/ili audio dokumentacijom ranijih radova, biografiju, naziv projekta s kojim se prijavljuje na natječaj, opis i koncept projekta, tehnički opis projekta i zahtjeve postava, projekciju troškova za produkciju i postav projekta, informaciju radi li se o već izvedenom i/ili izlaganom projektu, skice i/ili foto/video/audio dokumentaciju projekta te link na projekt (ako je primjenjivo). Također, potrebno je ispuniti prijavnicu dostupnu ovdje.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 20. siječnja.

Program je strukturiran u nekoliko faza koje sudionicima_ama omogućuju postupno istraživanje svojih priča i njihovu transpoziciju u animirani film, a organizira ga Operacija grad. Kroz osam termina u trajanju od tri sata polaznici_e će proći kroz sve segmente izrade filma, učeći kako kroz vizualni jezik animacije mogu premostiti jezične barijere i prenijeti univerzalne poruke o ljudskoj otpornosti, integraciji i kulturnoj razmjeni. Radionicu će voditi Nina Klarić i Matija Pisačić.

Prijave se primaju zaključno s 13. studenog putem e-maila mailbox.nina@gmail.com, a u prijavi treba navesti nekoliko rečenica o motivaciji. Broj sudionika_ca je maksimalno osam osoba. Sudjelovanje je besplatno, a radionica se održava na hrvatskom i engleskom jeziku. 

Radionica se održava u prostoru Kontejnera (Odranska 1/1) kroz osam subota od 16 do 19 sati: 15. i 22. studenog, 6. i 13. prosinca, 24. i 31. siječnja, 7. i 26. veljače.

Više detalja pronađite ovdje.

U plesnom solu Traces, “Begović preispituje potrebu za otporom, disciplinu kao modalitet proizvodnje podložnih tijela, ali i način izdržavanja kazne u neizvjesnosti i trajanju. Polazeći od sjećanja na iskustvo zatvoreništva članova svoje obitelji, autorica istražuje tjelesnost transgeneracijske traume, naslijeđene obrasce ponašanja i samoću”, stoji u najavi.

Predstava Soft Underbelly autorice i izvođačice Emily Gualtieri bavi se vidljivošću ženskih tijela na sceni, kako pojašnjava najavni tekst, “onih koja stare, nisu idealizirana ni uvježbana za atletski prikaz. Polazeći od vlastitog iskustva žene s oblinama i velikim poprsjem (veličina 34H), Gualtieri istražuje kako se mekoća kreće, opire i opstaje unutar forme koja je dugo slavila kontrolu”.

Ulaz na program dvostruke plesne izvedbe je moguć uz donaciju. Ulaznice se rezerviraju na e-mail: anika.cetina@gmail.com.

Više detalja pronađite ovdje.