koncept – Kulturpunkt

Desetljeće izložbi, razvoja i propuštenih prilika

admin — Tue, 21 Sep 2010 09:12:18 +0000

Ova, po redoslijedu šesta periodična izložba u organizaciji HDD-a, na neki je način i jubilarna. Hrvatsko dizajnersko društvo 1999. godine pokrenulo je seriju revijalnih žiriranih izložbi dizajnerske produkcije u Hrvatskoj. One su inicijalno zamišljene kao godišnji pregled situacije, s težnjom da to bude što cjelovitiji i što realniji pregled najboljih ostvarenja iz područja grafičkog dizajna, produkt dizajna, onoga što se tada nazivalo dizajnom novih medija, uz najavljivanu, ali do danas ne baš i ostvarenu ambiciju teorijskih promišljanja i znanstvenih radova iz područja dizajna.

Prva Izložba hrvatskog dizajna 01, praćena Godišnjakom i Nagradom hrvatskog dizajnerskog društva održana je u skučenom prostoru Galerije Forum. U dvije kategorije, grafičkog i produkt dizajna, prezentirano je 79 radova 59 autora i autorskih timova, a nagrada za životno djelo posmrtno je dodijeljena Bernardu Bernardiju, desetljećima jednom od najaktivnijih zagovornika dizajna, inicijatoru osnivanja samostalnog dizajnerskog društva i pokretanja visokoškolskog studija. Tu prvu izložbu još je odlikovala koegzistencija autora starije (Arsovski, Borčić, Doroghy, Ljubičić, Pavlović, Popović…) i mlađe generacije, kako “posljednje generacije autodidakta” (Dragosavac, Greiner & Kropilak, Kršić, Malešević, Masnjak, Serdarević, Špoljar…), tako i prvih generacija studenata Studija dizajna (Bruketa & Žinić, Cavarpayer, Numen…). Već od sljedeće izložbe, uz rijetke iznimke, autori starije generacije gotovo u potpunosti nedostaju. Čak ako i dalje profesionalno djeluju u nekoj svojoj niši, povlače se iz drugih aktivnosti na sceni.

To inicijalno razdoblje obilježeno je težnjom za afirmacijom dizajnerske struke unutar kulturne i posebno tržišne produkcije. U uvodniku kataloga predsjednik društva Željko Borčić govori o problemima pozicioniranja dizajnerske struke općenito, i posebno ističe probleme u području web produkcije, gdje ulogu “dizajnera i komunikatora” obavljaju informatičari. Tradicionalno, polovica radova iz sekcije grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija bila je realizirana za naručitelje iz područja kulture. Tek desetak radova na izložbi naručeno je iz područja privrede, a “k tome riječ je o radovima strateški perifernog značaja, poput čestitki, kalendara, kataloga ili godišnjih izviješća, kao da se proteklih godina uvriježila praksa da hrvatsko gospodarstvo svoje glavne strateške projekte povjerava stranim agencijama ili njihovim filijalama u našoj zemlji.” (Borčić, Predgovor, 02, 2001, str. 6.)

U uvodniku grafičke selekcije iste izložbe član žirija Željko Serdarević ističe da na prijelazu stoljeća dolazi do “postupnog uspostavljanja suglasnosti o kriterijima ‘dobrog’ grafičkog dizajna u nas. ‘Dobrog’ kako u pogledu tehničke uspjelosti i ‘umjetničkog dojma’, tako i u smislu pronalaženja jednog objedinjujućeg idejnog usmjerenja dotada izrazito heterogene i eklektične produkcije.” Tako je na izložbi 02 uočljivo “snažno prisustvo nekoliko dominantnih tema među prijavljenim radovima (ikonoklazam, kodifikacija, povratak tipografskim ishodištima moderne), nametnulo utisak ‘autorske koncepcije’ izložbi čija je početna namjera bila tek periodično predstavljanje profesionalne razine mlade struke, bez stvarne želje za izražavanjem stava ili uspostavljanjem teze.” (katalog 02, str. 32.) Tada je prevladavalo mišljenje da je ta homogenizacija, uspostavljanje konsenzusa o tome što je “dobar dizajn”, svojevrsan izlaz iz situacije u kojoj je korpus dizajna u Hrvatskoj činilo nekoliko prepoznatljivih autorskih glasova suprotstavljenih golemoj i heterogenoj anonimnoj i amaterskoj produkciji.

No u razdoblju između druge i treće izložbe HDD-a, na hrvatskom tržištu sve veće značenje dobivaju marketinške agencije koje uz sebe vežu dizajnere vizualnih komunikacija, a sve više studenata dizajna svoju budućnost vidi gotovo isključivo u okvirima takvih agencija ili s ambicijom da sami vode jednu takvu agenciju. To je trenutak i kad Društvo pokretanjem Hrvatskog dizajn centra pokušava aktivno djelovati na povezivanju dizajnera, privrednih subjekata i državnih službi u cilju promocije te jačanja pozicije i uloge dizajna u ekonomiji i društvu u cjelini.

Možemo ustvrditi da 2005. završava razdoblje dizajna u Hrvatskoj koje možemo označiti “tranzicijskim”. To je razdoblje tranzicije od samoupravnog socijalizma prema liberalnom kapitalizmu, od osamostaljenja hrvatske države do otvaranja pregovora o priključenju Europskoj zajednici, ali i razdoblje svojevrsne tranzicije u samoj dizajnerskoj profesiji. U tom petnaestogodišnjem razdoblju uspostavljene su sve ključne institucije koje čine, ili bi trebale činiti, scenu dizajna. Dizajn se može studirati na nekoliko visokoškolskih studija, postoje strukovne udruge, održavaju se periodične izložbe (HDD, Zgraf, Zagrebački salon…) osnovani su Hrvatski dizajn centar i DIzajn centar HGK pa je načinjen i iskorak prema definiranju nacionalnog programa i strategije dizajna. Kako ističe Serdarević:

“Dovršenje takva institucionalnog okvira signalizira da je hrvatski dizajn, čak i u okolnostima krovnih organizacija bez stalne adrese, nadrastao gerilsku fazu dosadašnjeg djelovanja. Dobrovoljni angažman pojedinaca trebao bi u skoroj budućnosti biti nadomješten nacionalnim programom i strategijom dizajna, profesionalnim menadžmentom i povezivanjem s gospodarstvom”. (Zarez br. 168, Zagreb, prosinac 2005.)

Izložba hrvatskog dizajna 0708 održana 2008. godine u paviljonu Zagrebačkog velesajma, donosi novu podjelu kategorija. Uvedene su kategorije modnog i odjevnog dizajna te kategorija koncepta u koju su uključeni samoinicirani radovi i oni u kojima dizajnersko rješenje uključuje konceptualizaciju čitavog proizvoda i usluge. U katalogu Željko Serdarević navodi kako se povezivanjem grafičkog dizajna i dizajna elektroničkih medija u jednu kategoriju dizajna vizualnih komunikacija željelo “afirmirati dovršenje integracije tiskanih i elektroničkih platformi” (Serdarević, 0708, 2008., str. 6.).

Dok je Društvo 1999. imalo 150 članova, danas ih je ukupno 591: 290 profesionalaca, 153 pripravnika, 117 studenata, 24 emerita, 1 počasni član i 6 prijatelja društva. Postojanje relativno velikog broja školovanih dizajnerica i dizajnera danas je nezaobilazna i značajna činjenica. Donedavno nije bilo problema sa zapošljavanjem, ali u kontekstu aktualne krize dokumentirani su slučajevi da se na natječaj za jedno radno mjesto u dizajn studiju znalo javiti i do 250 kandidata. Kako su institucije za obrazovanje dizajnera (Studij dizajna u Zagrebu, DVK UMAS, Grafički i Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci…) očito proizvele kritičnu masu kvalificiranih profesionalaca, bilo je očekivano da ćemo danas imati više prepoznatljivih autora i različitih pristupa nego prije. No čini se da tomu ipak nije tako, a pregled radova prijavljenih za izložbu 0910, to i potvrđuje.

Za izložbu je prijavljeno 515 radova. Odabir radova u profesionalnoj kategoriji obavila je Selekcijska komisija u sastavu: Marko Dugonjić (web dizajner), izv. prof. Zlatko Kapetanović (Studij dizajna), Dejan Kršić (grafički dizajner, UMAS), Nina Katarina Simončič (Zavod za dizajn tekstila i odjeće, TTF), dok su selekciju studentskih radova obavili: Davor Bruketa (grafički dizajner), Marko Dugonjić (web dizajner), Andrea Hercog (produkt dizajnerica) i Martina Vrdoljak Ranilović (modna dizajnerica). Na izložbi je predstavljen 291 rad, od toga 219 u kategoriji profesionalnih i 72 studentska rada u kategorijama dizajna vizualnih komunikacija, dizajna elektroničkih/interaktivnih medija, industrijskog/produkt dizajna, postava izložbi, prostorne grafike i signalizacije, ambalaže, modnog i odjevnog dizajna te u kategoriji koncepta.

Već tradicionalno, kategorija dizajna vizualnih komunikacija obuhvaća najviše radova (124 profesionalna, 31 studentski). Najbrojnija su rješenja iz područja grafičkog dizajna (plakati, vizualni identiteti, dizajn knjiga, časopisa, kataloga, tipografija, ilustracija). U tim područjima očito je u proteklom desetljeću ostvaren relativno visok standard produkcije koji je sa sobom postupno donio i određenu mjeru unificiranosti. Nažalost, nedostaje radova koji bi se izdvojili svojom originalnošću, inovativnošću, težnjom prema kreativnom eksperimentu koji se ne bi iscrpljivao u upotrebi novog tehnološkog trika. Uz komercijalne pritiske, dio razloga za takvo stanje svakako možemo pripisati spomenutoj teorijskoj apatiji te veoma sporoj i neprikladnoj historizaciji, dokumentiranju prošlih dosega i kreiranju narativa o toj prošlosti, kako bi se nove generacije mogle razvijati u kreativnom dijalogu s autorima i djelima iz prošlosti dizajna onako kako se prakticirao u ovim područjima.

Industrijski/produkt dizajn tradicionalno je podzastupljen sa svega 23 rada u profesionalnoj i 8 radova u studentskoj kategoriji (razlog je možda i u tome što se industrijski/produkt dizajn u pravom smislu studira samo na zagrebačkom Studiju dizajna); dizajn ambalaže s 19 profesionalnih i 5 studentskih radova (zanimljivo, svi sa DVK UMAS); dizajn elektroničkih/interaktivnih medija sa 16 profesionalnih i s 10 studentskih radova); modni i odjevni dizajn s po 5 radova te 16 profesionalnih i 13 studentskih radova u kategoriji koncepta.

Mada bi u kategoriji dizajna elektroničkih/interaktivnih medija, zbog njene relativne dostupnosti i propulzivnosti, očekivali i više radova, prijavljeni samoinicirani i studentski radovi se, i pored povremenih zanatskih mana, često ističu autorskom slobodom i propitivanjem medija koje nažalost nije svojstveno radovima u profesionalnoj kategoriji.

Uočljiva je veća prisutnost radova (16, samo u profesionalnoj kategoriji) iz područja postava izložbi, prostorne grafike i, što je posebno važno, iz signalizacije. U nizu javnih projekata, kao što su iz mnogih opravdanih razloga često kritizirane velike sportske dvorane, u suradnji s profesionalnim dizajnerima prilično je kvalitetno riješena signalizacija. Nažalost, razvoj vizualnih komunikacija državnih i javnih institucija još uvijek ne slijedi taj trend, a kako je taj niz velikih sportskih objekata realiziran, veliko je pitanje hoćemo li i na sljedećoj izložbi moći predstaviti takve nove realizacije.

No, to formiranje, uočavanje i prezentacija zasebnih niša, specijalizacija kojima se dizajneri danas mogu baviti, shvaćanje da se dizajn danas ne iscrpljuje u oblikovanju plakata ili reklamnih poruka, čini se vrijednom porukom, ne samo mladim ljudima u njihovu odabiru buduće profesije, već i široj javnosti.

Termin ‘grafički dizajn’ vezan je uz sliku i tiskarsku tehnologiju, pa ga danas mnogi teoretičari i praktičari dizajna smatraju zastarjelim. S digitalnom revolucijom grafički dizajn proširio se izvan tradicionalne grafike, a kompetencije grafičkog dizajnera prerasle su naziv zanimanja.

Čini se da bi i u proteklom razdoblju već ukorijenjen pojam ‘vizualni identitet’ danas trebalo zamijeniti nekim novim pojmovima poput cjelovitog sustava vizualne komunikacije. Identitetske politike nisu u proteklom razdoblju samo otkrile svoje ideološki sumnjivo naličje, nego ni, u teorijskom i praktičnom smislu, više ne odgovaraju realnosti umreženog svijeta (koji uz internet simboliziraju i low-cost aviokompanije). Niz primjera i na domaćoj i na svjetskoj sceni pokazuje da se, djelomično i pod utjecajem nove fleksibilnosti koju pruža internet, od strogo zacrtanih vizualnih identiteta, tzv. kućnog stila definiranog priručnikom grafičkih standarda s čvrsto zacrtanim odnosima znaka i logotipa, standardne tipografije, primarnih i sekundarnih boja, sve češće okrećemo nekim novim, manje strogim načinima dinamične konstrukcije vizualne komunikacije. Zanimljivo je da i kod nas, u sasvim drukčijim tehnološkim uvjetima, već 60-ih i 70-ih godina u radovima Mihajla Arsovskog imamo primjere oblikovanja vizualne komunikacije institucija kao što su biblioteka Razlog i Teatar &TD koji su bili na tom tragu, a protiv tada globalno dominantne visokomodernističke struje stroge organizacije vizualnog identiteta putem knjige grafičkih standarda. Upravo je primjer Teatra &TD dobar pokazatelj da takav pristup može dobro funkcionirati, jer bez obzira na to što o tome mislili razni sudionici, sve što u našoj kulturi i urbanoj memoriji Teatar &TD danas predstavlja, rezultat je gotovo isključivo djelovanja Mihajla Arsovskog, ne samo kao vrhunskog autora plakata, već upravo kao kreatora te strukture vizualne komunikacije koja je bila dovoljno otvorena i fleksibilna da se i nakon njegova prestanka rada još godinama uspijevala održati, akomodirati različite autore i njihove pristupe (među kojima su i imena poput Bućana, Borčića, Ilića…), ma koliko je razni ljudi koji su proteklih desetljeća vodili i vode to kazalište uporno – svjesno ili pukim zanemarivanjem – pokušavali uništiti.

Selekcijska komisija i ove je godine uočila visoku kvalitetu studentskih radova u cjelini, a posebno važnom smatra pojavu većeg broja zanimljivih studentskih radova na području tipografije te relativno malobrojna ali poticajna rješenje iz područja ambalaže.

Ovom prilikom treba istaći da unapređenje edukacije na polju tipografije nadasve možemo pripisati angažmanu Nikole Đureka i Damira Bralića na studijima dizajna u Zagrebu i Splitu. Učinci su i na ovoj izložbi vidljivi u rezultatima njihovih studentica i studenata. Premda je i prije kod nas bilo autora koji su se bavili oblikovanjem pisma, uglavnom je bila riječ o nadahnutim autodidaktima ili pristupu koji je proizilazio iz kaligrafije ili grafičke tehnologije gdje je, dakle, u prvom planu zanimanja više bio problem programskih jezika i lokalizacije pisma, a manje autorski pristup kreiranju novih oblika tipografskih pisama. Upravo je to novina i kvaliteta kojom se Đurek ističe na domaćoj sceni, autorski pristup utemeljen na najvišoj tradiciji tzv. nizozemske tipografske škole, vrhunskom poznavanju klasičnih pravila projektiranja pisama kombiniranim s najsuvremenijim tehnologijama i postupcima digitalnog tipografskog oblikovanja. Kako je više puta isticano u stručnoj javnosti, njegov angažman bitno je utjecao na razvoj akademskog obrazovanja u područjima tipografije i oblikovanja pisma, što će zasigurno rezultirati kvalitativnim napretkom i u drugim područjima vizualnih komunikacija te utjecati na daljnji razvoj dizajna u Hrvatskoj.

Uvodnici i tekstovi o izložbama dizajna, od prvog Zgrafa (1975) do danas, ponavljaju iste jadikovke o dominaciji vizualnih komunikacija, manjku radova iz područja industrijskog/produkt dizajna, diminaciji radova za naručitelje iz sfere kulture, nereprezentativnosti izložbe za “stvarno” stanje dizajna i sl. Od prošle izložbe, uvođenjem sekcije konceptualnih i samoiniciranih radova u strukovnu izložbu, gdje je u svim ostalim kategorijama realizacija, proizvodnja u određenoj nakladi, javna distribucija, osnovna pretpostavka, a naručitelj jedan od ključnih elemenata, praktično partner u nastanku rada i finalnom rezultatu, željelo se izaći ili barem ukazati na jedan smjer izlaska iz te autoviktimizacije, naznačiti i preuzeti aktivnu ulogu u kreiranju svoje stvarnosti, društva i okoliša. Upravo bi dizajn danas trebao i mogao biti važan, ne samo kao sredstvo podizanja konkurentnosti postojeće privrede, već i otvaranja novih područja proizvodnje i kreacije te razvoja društva u cjelini. U međuvremenu, nažalost, svjedočimo tendencijama koje su upravo suprotne tim intencijama – smanjenje sati vizualne kulture u školama samo je jedan primjer. Možda je barem dio problema i u još uvijek dominantnom mišljenju koje pojam dizajna uglavnom shvaća kao styling, nešto povezano s modom i dekoracijom.

Razlozi zbog kojih je kategorija koncepta uvedena, da se istaknu i promoviraju radovi koji izlaze izvan okvira ubičajenih razmišljanja, koji nisu realizirani za naručitelje već samoinicirani, pa ponekad i neutilitarni, oni u kojima dizajnerice i dizajneri pokazuju i svoju inicijativu u osmišljavanju čitavog proizvoda ili usluge, ali i društvenu svijest u reagiranju na neki problem koji ih tišti kao građane, je upravo i razlog zašto je ta kategorija, po svojoj prirodi, po njezinoj konceptualizaciji, i najmanje koherentna. K tome, zbog takve otvorenosti u procesu selekcije se u nju, iz različitih razloga, trpa i sve ono što ne ide u neke druge žanrovski jasno definirane kategorije.

U kontekstu odabranih radova, posebno samoiniciranih i studentskih iz kategorije interakcija, važno je primijetiti da se sve češće javljaju radovi koji otvaraju nove smjerove, izlaze izvan tradicionalno shvaćenih dizajnerskih postupaka, odnosno ne temelje se bitno na klasičnom dizajnerskom pristupu formi, oblikovanju vizualnih i taktilnih elemenata, već se kreću u području koje je kolega Ivica Mitrović nazvao “dizajnom bez dizajna”, propitujući definicije i percepciju što je dizajn danas. To nam pokazuje da su barem u sklopu svog visokoškolskog obrazovanja mladi dizajneri i dizajnerice usmjereni prema radovima kroz koje pokušavaju promisliti ulogu dizajna u društvu, ali i artikulirati svoje stavove prema raznovrsnim društvenim pitanjima i problemima.

Nasuprot tome, u proteklom razdoblju uočljiv je i niz primjera kada profesionalni dizajneri pomalo “bježe” u sigurnost arta, određene vrste instalacija, suvremene umjetnosti, koja se i sama sve češće služi jezikom i strategijama dizajna. Posebno se tu problematičnima čine one prakse koje nisu društveno i kritički orijentirane pa se takve tendencije često čine kao alibi za izbjegavanje kreativnog angažmana na brojnim područjima u kojima se to danas čini potrebnim.

U proteklom periodu dizajn se ipak pomalo afirmirao u visokoškolskom sustavu, gdje se nalazio samo kao grana unutar područja likovnih umjetnosti. Usvojen je, od strane visokoškolskih ustanova koje se bave dizajnerskom izobrazbom, iniciran prijedlog da se zbog svojih specifičnosti dizajn kategorizira kao zasebno polje, s pripadnim granama Dizajna vizualnih komunikacije, Industrijskog dizajna i dizajna proizvoda, Modnog dizajna i Dizajna interakcija.

Kako u tekstu Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst ističe kolega Ivica Mitrović, dizajn u interaktivnim medijima smješten je unutar dizajna vizualnih komunikacija, čime se nastojala izbjeći kategorizacija koja je određena medijem, a naglašava se cilj (vizualno komuniciranje), dok je dizajn interakcija odvojen kao posebna kategorija/grana, koja se odnosi na dizajniranje interakcija korisnika s drugim korisnicima ili predmetom, gdje rezultat dizajnerskog procesa nije nužno vizualan ili taktilan artefakt.

Vrijeme je da se dizajn na isti način afirmira i u gospodarstvu, da u vremenu kreativnih industrija (sa svim kritikama koje tom konceptu možemo uputiti) dobije svoje mjesto i da njegov utjecaj bude mjerljiv i vrednovan.

U aktualnom kontekstu ekonomske krize, recesije i porasta nezaposlenosti postoji velika mogućnost i potreba za oživljavanjem obrta, sitne, manufakturne produkcije. Možda bi i dizajn – posebno produkt dizajn – trebao biti više fokusiran na razini grupa, projekata, studija i autorskih timova koji sami stvaraju posao, scenu i produkciju, a ne na razini klasičnih studija i agencija koji žive od toga što ih angažiraju vanjski naručitelji. Upravo se od studentica i studenata koji su se usmjerili prema industrijskom/produkt dizajnu, oblikovanju ambalaže i odjevnom dizajnu u sljedećem periodu očekuje najveći induvidualni aktivizam, pokušaj da po završetku studija proaktivno djeluju ne čekajući velike narudžbe od nepostojećih naručitelja, već gradeći svoje mjesto na tržištu i dizajnerskoj sceni u suradnjama sa zanatskom produkcijom i malom privredom, čijem će razvoju svojim znanjima, sposobnostima i novim idejama doprinijeti.

***

Kako biste pročitali ostatak teksta pogledajte sljedeća poglavlja:

Foto: Studio Rašić: Ostavi trag

U umjetnosti je sve moguće

admin — Sun, 12 Sep 2010 15:22:53 +0000

Piše: Martina Vovk

Vijesti, koje dolaze iz Rijeke o događajima i odazivu na rad slovenskog umjetnika Janeza Janše na riječkom festivalu Zoom, su zabrinjavajuće te zaslužuju promišljanje i osudu. Opsežna video-performativna instalacija Življenje (v nastajanju) je plod pažljivo osmišljenog koncepta, koji preko prilično jednostavnih uputa pokušava kod posjetitelja/ice-gledatelja/ice prouzrokovati djelovanje, akciju, reakciju na ponuđene izazove: u konačnici se preko vlastitog odaziva posjetitelj/ica-gledatelj/ica suočava sa sobom samim/om, sa svojim radostima i tugama, srećama i nesrećama, sjećanjima i predrasudama. Što iz toga posjetitelj/ica-gledatelj/ica napravi, nije više u domeni umjetnika i autora izložbe Janeza Janše… on nas kroz simbolički, metaforički, metonimijski jezik umjetnosti priprema samo na to da pred sebe (ne) postavimo ogledalo.

Iz tog konteksta pažljivo i kompleksno postavljenog djela Življenje (v nastajanju) je na perfidan i nasilan način istrgnut dio, jedna od četrdeset situacija, scena sa uputama promatraču/ici, da, ukoliko se srami svog naroda, uzme škare i razreže zastavu te odrezani dio položi na pod galerije. Što je slijedilo znamo: moralna panika, vika i krika, izjave lokalnih i državnih funkcionara o tome što je umjetnost a što zastava… Situacija bi bila komična da nije toliko ozbiljna jer je grubo posegnuto u slobodu izražavanja i autonomiju umjetničkog djela i umjetničkog konteksta cijelog događanja. Umjetnost je kao specifična društvena sfera jasno odijeljena od ostalih, uživa autonomiju, zbog koje je u umjetnosti moguće sve (osim posezanja za životom druge osobe) i samo kao takva ima smisla. Ta autonomija je dvovrsna: omogućava simbolički prostor u kojem se događa umjetničko djelo, izjava, akcija dok ujedno baš ta autonomija prijeći realni učinak umjetnosti u svakidašnjoj, koliko god pravno-normativnoj realnosti života. Drugim riječima: za umjetnost ništa nije sveto i u umjetnosti nema ničeg svetoga, ali je zato sve legitimno; radi se o oslobađajućoj mogućnosti stvaranja simboličkih značenja, koji se mogu ticati svakoga kome je stalo do umjetnosti. Ta ista autonomija umjetnosti omogućuje svakom/oj primatelju/ici svoju vlastitu interpretaciju umjetnosti (a u svakoj interpretaciji se zrcali i subjektivna realnost onoga/one koji/koja interpretira, ta sloboda govora i mišljenja je itekako povratna). Ali da takva interpretacija može biti osnova za pravno gonjenje umjetnika i njegovog rada signalizira da su tu pojmovi do apsurda izmiješani i krajnje nerazumljivi.

Kriminalizacija umjetničkog djela, umjetnika i organizacije koja je događaj organizirala, što se desilo u Rijeci je prije svega odraz stanja duha u okolici, u gradu i državi (jer je “skandal,” koji to nije, poprimio nacionalni opseg), a ujedno izaziva i brigu koju moramo shvatiti ozbiljno. Kriminalizacija i javni linč umjetnika i njegovih djela daleko prelaze autonomni prostor umjetnosti (na univerzalnoj i konkretnoj ravni riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti) i pokazuje, da poštivanje osnovnog ljudskog prava na slobodu govora i mišljenja ponegdje još nije doseglo status civilizacijske norme slobodnog, demokratskog društva. Dok ta norma nije dosegnuta i zaštićena svim sredstvima, do tada je moguće zamisliti i različita isključujuća pozivanja na barikade moralnosti, države, nacije, časti i pobožnosti. Treba se odlučno postaviti u obranu integriteta umjetnika, njegovog djela, organizatora događaja i njihovog prava na slobodno izražavanje i stvaranje.

***

Prevela: Iva Kovač

Doktrina šoka

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:17:13 +0000

Piše: Dejan Kršić

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

Dilema o odnosu arhitekture i “arta”, revijalnom izlaganju gotovih projekata ili prostornih eksperimenata, klasičnih vrijednosti ili hrabrih inovacija, vjerojatno nikad neće biti jednoznačno riješena, ali pravi problem je što ni sada a niti u predstojećim mjesecima kad se opet budu planirali nekakvi reprezentativni nastupi, nitko neće govoriti o greškama u proceduri, selekciji i prezentaciji naše umjetnosti i arhitekture na ovakvim “reprezentativnim” manifestacijama poput Expo-a i Bijenala u Veneciji, koja se na isti – kako se to popularno kaže – netransparentan način odvija već godinama. Sudeći prema njihovim dosadašnjim (ne)aktivnostima, recept HKA i UHA, da se organizacija budućih nastupa automatizmom povjeri njima, zasigurno nije neka garancija uspjeha, ali njihova reakcija, makar i nespretno, s razumljivim interesom strukovnih organizacija, ukazuje na traumatično mjesto, nestrukturiran i arbitraran način izbora selektora, pardon, povjerenika. Delegiranje od strane ministra kulture ne doprinosi autonomnost selektora ali zato uspješno ukida svaki oblik javne rasprave i odgovornosti. Netransparentnost izbora selektora, pa onda i umjetnika, rezultirali su time da se ove sezone nosi transparentna građevina koja se nakon par morskih milja vožnje sasvim transparentno iskrivila i zgusnula ali, tješimo se, pritom barem nikog nije ubila.

Društvene sile često djeluju na tajanstvene načine, stoga u ovakvoj sudbini paviljona možda ima i neke poetske pravde. Da je i došao do Venecije međunarodni odjek i ne bi bio puno veći. Nivo svog PR-a projekt je dosegnuo i prije otvorenja. A upravo ga je njegov fizički kolaps učinio društvenom činjenicom tamo gdje je i najvažnije, u vlastitoj sredini. Polemike, pisma, komentari, humoreske, iz dana u dan stranice dnevnih novina posvećene nečemu što izlazi iz okvira “poduzetničke klime”… Tek tako se u sklopu tog projekta otvorila mogućnost i prilika da se ovdje i sada diskusije o prostoru, kulturnoj politici, reprezentativnoj ulozi kulture, pravu javnosti i odgovornosti struke prenesu u javni, medijski prostor.

Znate već dobro sve one fraze kojima nam se objašnjava da se u kineskom pojam “kriza” bilježi istim znakom kao i pojam “šansa, prilika”; one narodne mudrosti poput “u svakom zlu neko dobro”, itd. I u ovom slučaju često ste ih mogli čuti ili pročitati u ovoj ili onoj verziji. I sve to bi doista mogla biti istina… ali samo pod jednim, gotovo nemogućim, doista utopijskim, uvjetom: kad bi iz svega toga nešto htjeli naučiti. Kad bi netko konačno preuzeo odgovornost, stao i javno priznao svoju grešku. Evo, zanijeli smo se, zeznuli smo, pogriješili.

Kad bi Biškupićevo ministarstvo u ovoj sušnoj godini krize, recesije, stezanja remena, općeg rezanja programskog novca koji niz međunarodno valoriziranih, socijalno vrijednih i umjetnički kvalitetnih projekata, pojedinaca, grupa i udruga s tzv. vaninstitucionalne kulturne scene dovodi na rub preživljavanja ili čak gura preko njega, priznalo da je zbog nabildavanja nečijih macho ega, više od milijun kuna bacilo ne toliko u poslovični vjetar koliko u željezo i valove.

Prema medijskim izjavama samo Ministarstvo kulture je do sad projekt financiralo s 930 tisuća kuna i na to je naknadno odobreno još dodatnih 100 tisuća a tome treba pridodati i druge izvore financiranja, donacije i sponzorstva. Iznosi navedeni u materijalima samog projekta nešto su veći – ukupno 175.000 E, cca 1.270.000 kn. Uvaženom kolegi Mrduljašu je pogled iz dalekog Japana očito malo zamutio vizuru pa je malo pogubio kritičke parametre. Nigdje u kulturnim djelatnostima – osim kod također nerealno pohlepnih, a za rezultate svog rada potpuno neodgovornih hrvatskih filmadžija – budžet u iznosu više od milijun kuna ne može se smatrati “skučenim resursima”. Bilo bi veoma zanimljivo vidjeti točan završni budžet projekta. Prema podacima napabirčenim u medijima izgradnja u Kraljevici plaćena je 400.000 kn, tegljenje 88.000 kn i vez u Veneciji 150.000 kn. To je pola budžeta. Ukoliko su troškovi izložbenog prostora u Arsenalu oko 290.000 kn kako je navedeno u publikaciji, na što li je utrošen ostatak? Postav kartonskih kutija, otiskani neuvezani arci papira i rudimentarne web stranice valjda nisu mogli toliko koštati? Usporedimo to i s onim s čime bi se trebali uspoređivati, ma koliko to nekima bilo mrsko – ukupan budžet zapaženog nastupa umjetničke grupe Škart, ovogodišnjih predstavnika Srbije, s ludističkim, zaigranim projektom Klackalište, rada koji je visoko rangiran na mnogim listama najzanimljivijih projekata pa ga je, začudo, čak i Jutarnji list uvrstio u listu deset najimpresivnijih naBijenalu, iznosi, držite gaće – 100.000 E od čega je svega 30.000 namijenjeno za podukciju rada i publikacije a ostatak za organizacione troškove, transport, čuvanje i čišćenje paviljona i slično. I pritom je, gle čuda, priliku da se predstavi u nacionalnom paviljonu projekt dobio na javnom natječaju.

Da bi dobili pravu sliku, te brojke je najbolje pogledati komparativno. Prema podacima na web stranicama Ministarstva kulture na natječaju je za organizaciju nastupa u Veneciji dodijeljeno 1.221.689,00 kn što odgovara iznosu otprilike četvrtine čitave godišnje financijske potpore u sektoru Nove medijske kulture (u koji se zbog konzervativnosti Likovnog vijeća gura i gotovo čitava produkcija suvremene umjetnosti). Čitava potpora za međunarodnu suradnju u kategoriji Likovne i vizualne umjetnosti iznosi 2.674.306,71 kn od čega skoro polovica otpada na Venecijansko bijenale, dok se izuzetni međunarodni nastupi naših vrhunskih umjetnika poput Sanje Iveković i Mladena Stilinovića jedva podupiru sa 7-8.000 kn.

Možemo taj “skučeni”, “zanemariv” i “nedovoljan” budžet usporediti i s nekim drugim ciframa. Istog dana (2.9.2010) na Dnevniku HRT-a jedna za drugom emitirane su vijesti o povratku teglenice u Kraljevicu i konačnom početku godinama očekivanog renoviranja čuvenog Francuskog paviljona u Studentskom centru u Zagrebu. Čitav budžet za obnovu tog već prilično ruiniranog objekta, fantastične prostorne zamisli i za svoje doba inovativnog tehničkog rješenja ovješenog krova, košta oko 9 milijuna kuna. Za takav izuzetan arhitektonski spomenik na jednoj od središnjih gradskih lokacija, važne kulturne uloge i vrijednosti, tih 9 milijuna kuna sve ove godine nije bilo moguće osigurati.

Ili drugi primjer: na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1/3 obrazovnog kadra čine vanjski honorarni suradnici (njih ukupno 60), a cjelokupni godišnji budžet za njihov rad i aktivnosti u nastavi iznosi 750.000 kuna. Naravno, to ne znači samo da je budžet za nastupe nacionalne reprezentacije u Veneciji priličan (na što li je samo potrošeno također cca 1,3 milijuna kuna dodijeljenih za prošlogodišnji potpuno promašen i međunarodno nezapažen nastup Nikole Koydla, Matka Vekića i Zoltana Novaka? Pritom, taj fijasko nije izazvao posebno burne reakcije strukovnih organizacija i javnosti!), već i da se u “društvu znanja” visoko školstvo ulaže kriminalno malo. Da studenti Arhitekture imaju bolje obrazovanje (koje bi uz tehničke i umjetničke, veću važnost pridavalo socijalnim aspektima profesionalne prakse i razumijevanju simboličke uloge arhitekture u društvu) onda se možda ovakve greške ne bi događale!

Ili finalni primjer, budžet od oko 1.200.000 kn za Venecijanski nastup ekvivalentan je cjelokupnom ovogodišnjem budžetu (sakrpljenom od niza domaćih i stranih financijera, zaklada i sponzora) programa Subversive Film Festivala – vrhunske manifestacije koja traje mjesec dana, na tri lokacije, sa prikazivanjem stotinjak domaćih i stranih filmova, desetcima uglednih stranih gostiju na konferenciji, tribinama i predavanjima, međunarodnom izložbom u bivšem prostoru Galerije/Muzeja suvremene umjetnosti …

I možemo biti sigurni da će tako biti i ubuduće, sve dok ovaj (i takvi, njemu slični) ministri i ovakva javna uprava, drže najveći dio financija. Državna reprezentacija je neupitna stvar. I što je najgore, ne propituje se osnovno pitanje, kakva reprezentacija, čime i za koju publiku. U tom smislu je ovaj ipak suvremeni ovogodišnji izbor predstavnika velik korak naprijed, ali upravo je time njihova odgovornost za neuspjeh veća.

U svojoj obrani kolega i njihovog paviljona Mrduljaš pribjegava i klasičnoj zamjeni teza: “Nije isto kada se novac poreznih obveznika nemilice troši na besmislice poput sportskih megalomanija i kada se ulaže u arhitektonske i intelektualne eksperimente koji ulaze u neotkrivena područja bez zadrške.” (Tim više što su upravo među autorima paviljona neki od istaknutih autora tih besmislenih megalomanskih sportskih objekata). Oni koji paviljon brane po svaku cijenu previđaju da ovakvi promašaji, koji su objektivno samo subjektivne prirode, bildanja nečijeg macho ega a ne neke prirodne nepogode, nepredvidljive nesreće, pomorske havarije, i u boljim ekonomskim situacijama od naše aktualne, izazivaju samo populistički revolt protiv svake suvremene, eksperimentalne umjetničke prakse. Posebno onih i inače marginaliziranih, vaninstitucionalnih praksi koje nemaju takvu ekonomsku i reprezentativnu ulogu poput arhitekture. Mogla bi se lako zamisliti neka teorija zavjere kako je krah paviljona samo planirani dio sustavne ‘šok terapije’ kako bi se opravdala daljnja budžetska rezanja potpore sektorima suvremene i novomedijske umjetnosti.

Nije li simptomatično da, svega par dana nakon što se široka javnost relativno benigno zabavljala slučajem “krempite”, riječki umjetnik i branitelj (kako se sam predstavlja) podiže prijedlog za pokretanje kaznenog postupka protiv umjetnika Janeza Janše, udruge Drugo more i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (institucije formalno zadužene za organizaciju nastupa na Bijenalu) zbog uništavanja državne zastave, pa kreće medijska haranga da su umjetnici pretjerali, prekoračili sve granice, itd. ukratko kriminalizacija izložbe i umjetničkog rada, a zatim i politički napadi i zahtjevi za ostavkom gradonačelnika koji takvu nedomoljubnu umjetnost dopušta i financira.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

Nakon svih burnih iskustava 20. stoljeća, jasno je da arhitektura ne može, ne smije, biti samo formalna prostorna igra. Uostalom, za takve stvari arhitekti danas imaju 3D računalne programe, projekcije, film, video… Žao mi je što perjanicama domaće arhitekture izgleda donosim loše vijesti, ali sada, u 21. stoljeću, se odlučuje o sudbini čovječanstva. Suočeni smo s izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inžinjeringa, urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora već čitave javne domene, od komunalnih usluga, zdravstva do zatvora i ratovanja…

Činjenica da je na kraju Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon otišao projektu iz Bahreina pokazuje koliko su bile promašene sve one tlapnje, PR spinovi o tome da je praktično dovoljno da naša teglenica, ponos hrvatske arhitekturne splavogradnje doplovi do Venecije u jednom komadu pa da im oduševljeni žiri uruči nagradu. Nagradu je – naravno – pokupio socijalno osviješten projekt, o siromašnim ribarima, gentrifikaciji, uništavanju tradicije, otporu lokalnog stanovništva i očuvanju javnog prostora. Projekt kritički orijentiran prema vlastitoj sredini, u jednoj od bogatijih zemalja svijeta …

Gotovo svi prikazi spominju i nizozemski paviljon, s i nama poznatom i bolno aktualnom temom, praznih, neiskorištenih građevina, posebno onih u javnom, državnom i gradskom vlastištvu, i mogućnostima njihovog alternativnog, novog korištenja. I u slučaju dobitnika Zlatnog lava za najbolji projekt,Architecture as air: Study for château la coste Junya Ishigami + associates, i u slučaju Bahreina, koji su imali jako različite pristupe, žiri je očito visoko vrednovao konkretan stav o prostoru uz minimalnu materijalizaciju i maksimalni kritički, intelektualni napor.

U takvoj situaciji hrvatski paviljon je prije svega promašio “ceo fudbal”, smisao zacrtane teme Bijenala, poruke da arhitektura sama po sebi i nije toliko važna koliko međusobno susretanje ljudi u prostoru, i svojom macho monumentalnošću nije imao nikakve šanse.

Formalne prostorne igre, i dalje ponekad mogu biti zanimljiva estetska činjenica ali su rijetko društveno i politički relevantne. U tom svom ideološkom sljepilu arhitekti djeluju kao vedri dragovoljci neoliberalnog kapitalizma. Prijašnji kreativni uspjesi članova arhitektonskog tima ne mogu ih amnestirati od odgovornosti, baš kao što i sramotna ranija šutnja strukovnih organizacija nije dobar argument za omalovažavanje njihove reakcije i daljnje ušutkavanje. Ono što nam prije svega treba nisu mahnite novogradnje ili obnova traljavo realiziranih paviljona, već upravo odgovornost i javna diskusija.

Odbijajući pomilovati slavne pisce kolaboracioniste, general De Gaulle presudio je: Za veliku slavu i velika odgovornost. U svjetlu našeg arhitektonskog i urbanističkog kaosa i diskusija potaknutih ovim Splavom Meduze i njegovih 15 brodolomnika, ta se izjava može čitati i u suprotnom smjeru, i tako poslužiti kao dobro uputstvo za budući rad naših već razglašenih arhitekata i njihovih studenata. Ukoliko žele postići umjetničku veličinu, pravu slavu, prvi korak je samodisciplina i velika odgovornost prema vlastitom radu. Ne samo prema naručiteljima koji projekt financiraju, već prvenstveno prema javnosti koja će rezultate njihovog rada morati svakodnevno preživljavati.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Thru’ these Architects Eyes

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:11:58 +0000

Piše: Dejan Kršić

Da sumiramo: pravog koncepta tu uopće nema, o teorijskom diskursu da i ne govorimo. Iz intervjua s autorima je vidljivo da tu nema neke posebne teorijske dubine, sve je u formi, svjetlu koje se probija kroz mrežu i zasniva se na mutnim metaforama (brod / teret / oblak / gustoća…). “Prostorni crtež u armaturnoj mreži” ustvari nije u nikakvoj čitljivoj vezi s morem i brodom. Takva konstrukcija je sigurnije, a s podjednakim efektom, mogla biti izgrađena i na čvrstom kopnu. U dilemi da li je paviljon nositelj sadržaja ili sam sadržaj, arhitekti kontinuirano inzistiraju da je sam paviljon sadržaj. Polovicom sedmog mjeseca, otprilike mjesec dana pred otvorenje Bijenala, još nije postojao koncept same izložbe, a na zahtjev da paviljon tokom cijelog Bijenala stoji u Veneciji, suočavaju se s problemom da je sve na njemu čisti efekt bez ikakvog sadržaja, pa tu masu željeza treba dodatno oživjeti nekim aktivnostima koje bi potaknule te “susrete u arhitekturi”, pa se nabacuju spasonosne ideje da “some friends” čitaju poeziju, sviraju, izvode performanse … Umjesto jasnog problematiziranja neke teme – a nažalost, problema povezanih s arhitekturom, urbanizmom, javnim prostorom nam ne nedostaje – imamo samozadovoljnu autoreferencijalnost, fascinaciju “čistom formom”, “sexy atmosferom”, oduševljeno mantranje naziva armaturne mreže (Q385) i tehničkih podataka koliko slojeva (49, smanjeno na 42) i tona (32) ima. Ako to, nažalost, već ne znaju, drugovi arhitekti bi konačno morali shvatiti: kao što se znanje ne mjeri u poslovičnim kilogramima mozgova, tako se niti težina ideja ne mjeri u tonama.

I upravo tu iskosa prilazimo do bitnog nesporazuma hrvatske arhitekture, kulture i kulturne politike, koji ovaj krah u gotovo laboratorijski čistom obliku pokazuje. Zlatnim lavovima naše arhitekture, mladim urbanim ekspertima veoma se lako ismijavati s primitivizmom političke elite, tih raznih Milasa, barba Luka, čak i samog financijera Biškupića, na zagrebačkom nivou Bandića i njegovog kulturmeštra Ljuštine, splitskog Keruma… Oni se, kako saznajemo iz novina koje smatraju to relevantnom informacijom, druže s neuobičajeno kulturnim tajkunom Emilom Tedeschijem i njegovom suprugom, arhitekticom dakako, koji umjesto da posjećuju thompsonovske derneke i sinjsku alku, financiraju Pipse i odlaze na Venecijansko bijenale. Za razliku od onih političkih primitivaca u razvezanim kravatama, kojima ni skupa odijela u koja su jučer uskočili ne mogu pridati kultiviran look, oni su naravno obrazovani, informirani, govore strane jezike, nepretenciozno ali skupo odjeveni, i dok ispijaju svoje dobro ohlađene vrhunske berbe s visoka gledaju na one s kojima se moraju dogovarati o svojim mega-projektima. Međutim, oni sami su proizvod te političke klime. Njezina čeda. Djeca pretvorbenog kapitalizma. Izraz kulturne logike kasnog tuđmanizma. Ne samo kao dobitnici u jednom trenutku tranzicije, u pukom klijentelističkom smislu, zato što njihovi arhitektonski uredi uglavnom žive od velikih (para)državnih narudžbi (sportske dvorane, muzeji, rive, škole, vrtići, POS, spomen područja…), reprezentativnom arhitekturom (p)održavaju sliku vlasti i daju vidljivu formu moći kapitala. Oni u praksi dijele istu spontanu ideologiju. Naravno, zasigurno se razilaze u pitanjima ukusa i lifestylea, ali u dubini isto im je shvaćanje arhitekture kao ideologije. Kad čitate intervjue s arhitektima svako malo u njima probija lagana doza anti-intelektualnog prezira prema akademskom diskursu, aktivističkom petljanju “civila” koji staju pred buldožere i kamione, sustavnom donošenju regulatornih urbanističkih planova koji bi sputavali neobuzdane kreativne proplamsaje njihovih prostornih vizija kao i neutaživa žudnja da se sagradi nešto opipljivo, po mogućnosti veliko. Povremeno se u intervjuima koje je za potrebe projekta s autorima vodio Marko Golub nazire da su i oni sami svjesni niza problema, pitanja, neriješenih situacija, problematičnosti tretiranja arhitekture na bijenalnim izložbama, odnosa naručitelja i realizacije … a opet, je na kraju srž Just Do It ideologije na djelu, znaju što čine a ipak to čine, i u tome je njihova osobna tragedija. Kao što na nivou kulturne politike ministar Biškupić (ne kao puki pojedinac nego kao sinegdoha političke kaste, HDZ, SDP, IDS, svejedno…) ne može ići dalje od ideje izgradnje monumentalnih, reprezentativnih zgrada za institucije nacionalne kulture (MSU Zagreb, planovi za muzeje u Rijeci, Puli, Vukovaru, snovi o dolasku nekog Guggenheima … lanac prekapacitiranih sportskih dvorana diljem zemlje, novi stadioni…), tako niti krema naše arhitekture ne razmišlja puno dalje od “realizacije”. U neobjašnjivom trenutku iskrenosti decenijski zloduh zagrebačke arhitekture i urbanizma definirao je to kao “lokacijsku arhitekturu” – svaka ideja urbanizma i socijalne uloge arhitekture je napuštena – odnosno prepuštena marginalnim udrugama arhitekata, otkačenim pojedincima i skupinama aktivista. Vodi se oštra borba za maksimalnu izgradnju neke parcele u visinu i širinu, bez puno razmišljanja i razumijevanja životnih potreba korisnika, građana … To je pokazatelj da identitarne politike (nacije, nacionalne kulture, reprezentacije…) lijepo, bez ikakvih problema, idu ruku pod ruku s rizomatskim, fluidnim strukturama suvremenog globaliziranog kapitala. Obje imaju i zajedničkog neprijatelja čijem su uništenju posvećene – javnu kritičku sferu. Transparentnost zgrada – paviljona ili korporativnih poslovnih zgrada, svejedno – ne služi samo da radnike/stanovnike drži pod kontinuiranom stvarnom i simboličkom prismotrom, u nekim suvremenim verzijama Panoptikona, već i da maskira apsolutnu neprozirnost struktura globalnog kapitala.

S jedne strane, na primjeru Cvjetnog prolaza jasno se pokazalo da velik dio tih medijski eksponiranih arhitekata ne razumije ideju javnog prostora (da shopping centri nisu javni prostor!), da su im etički parametri savitljiviji od paviljona, a s druge, na primjerima od prve “obnove” Cvjetnog trga preko splitske Rive, pa do zagrebačke Arene, da je arhitektura u svojoj naravi “totalitarna” – jednom kad je to izgrađeno, kocke su bačene, i građani, korisnici se tome, htjeli ne htjeli, moraju prilagoditi. Upravo zbog toga bi arhitekti u svojoj djelatnosti morali biti izuzetno socijalno, kulturno pa i ekonomski osjetljivi. U protekla dva desetljeća simboličke i stvarne neoliberalne betonizacije, u tom barbarizmu čelika, tehno-betona, refleksnog stakla i leksana, naši arhitekti tranzicije – i političari i arhitekti i njihove strukovne udruge – bili su “u korak” sa svjetskim trendovima. Jedino što nisu uočili da su se proteklih godina, barem od početka ekonomske krize, stvari na toj ipak kulturnoj sceni, svjetskoj sceni koja se bavi promišljanjem smisla i uloge arhitekture, stvari lagano promijenile. Kako je to u tekstu o Venecijanskom bijenalu formulirao kritičar Guardiana Justin McGuirk, zgrade nisu tu da bi njihove slike i nacrte arhitekti stavili u svoj portfolio i odjurili po novu narudžbu, njihov smisao nije da arhitekti izraze svoju osobnost.

Poput ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, megaslavnog Rema Koolhaasa, samozatajni je britanski grafički dizajner Derek Birdsall naglašavao da dizajn treba shvatiti kao strukturiranje onoga što već postoji a ne kao neko nategnuto stvaranje efekta i privida novog po svaku cijenu, dok je (samo)shvaćanje dizajnera kao egocentričnog Autora koji izražava svoju osobnost smatrao “nezadovoljavajućim u praksi, efemernim po svojim efektima i u konačnici čak tragičnim”. Možemo poslije svega biti sretni što je jedina žrtva paviljona ostao probušeni balon nečijeg napuhanog (nacionalnog) ponosa i da nestabilna ruzinava konstrukcija sa svojih 30-ak tona prilično oštre željezne armature od nekih nesretnih posjetitelja željnih “kontemplacije, događaja i susreta sa istraživačkom arhitekturom” nije napravila mljeveno meso pa je tako barem tragična konačnica izbjegnuta. Ostala je farsa.

U svom “autorskom” shvaćanju arhitekture autori paviljona očito nisu bili spremni u potpunosti kreativno surađivati sa stručnjacima drugih specijalizacija. Davnih 60-70-ih godina Vojin Bakić, kipar a ne arhitekt, je s čitavim timom stručnjaka sagradio fascinantni Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj. Monumentalna skulptura, asimetrične konstrukcije raširenih metalnih krila uzemljenih u jednoj točki minimalnog presjeka, pozicionirana na vrhu brda, morala je biti otporna na niz aerodinamičkih opterećenja. Kad su 90-ih pripadnici HV-a – zbog tog kulturnog zločina do danas neoptuženi i neprocesuirani – odlučili uništiti taj antifašistički spomenik, morali su ga tri puta minirati da bi ga konačno uspjeli srušiti. Osim o njihovom minerskom amaterizmu to svakako svjedoči i o čvrstoći konstrukcije.

Ako je u današnjim tehnološkim uvjetima 15 perjanica hrvatske arhitekture nesposobno napraviti konstrukciju približne veličine 19 x 9 x 5,5 m a da pod vlastitom težinom u kretanju ne kolabira, možemo se samo iskreno nadati da svoje građevine na kopnu projektiraju daleko pažljivije. Presmiješna izjava selektora Modrčina koji je u jednom od prvih nastupa otprilike rekao da je udruženi arhitektonski tim savladao sve prepreke, ali more, eto, nije mogao, podsjeća na onu Kerumovu, kad se urušio dio kompleksa bivše tvornice “Nada Dimić” (još jednog skandala tranzicijske urbane zapuštenosti), da su oni Dalmatinci, navikli graditi na čvrstom kamenu a da je u Zagrebu tlo meko, pa se eto, dio zgrade neočekivano srušio.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Reagiranje struke: arhitektura i moral

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:04:22 +0000

Piše: Dejan Kršić

Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje.

Tim povodom, neki su Tomislavu Ćurkoviću, predsjedniku Hrvatske komore arhitekata i Hrvoju Hrabaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih arhitekata, zbog toga što su kasno reagirali u slučaju Cvjetnog i Varšavske, ili se do danas uopće nisu oglasili, negirali i svako pravo na kritiku. Njihove (ne)aktivnosti u slučaju projekta Cvjetni prolaz svakako ih ne svrstavaju u moralne veličine i prvoborce javnog interesa ali taj propust ne može ih zauvijek i nužno delegitimirati u izražavanju stavova. Negirati im pravo da reagiraju zato što nisu reagirali ranije znači uskratiti i mogućnost da ubuduće reagiraju, što je pogrešno i štetno. Dapače, činjenica da su sad reagirali obvezuje strukovne organizacije na promptne reakcije i ubuduće, na primjer u slučaju golf terena na Srđu. Široka i stručna javnost imaju pravo to od njih očekivati, pa i zahtijevati.

Njihov istup je ocijenjen i nekolegijalnim – ali zar bi doista trebalo održavati lijepu fasadu nekonfliktnosti mada nije nikakva tajna da se na arhitektonskoj sceni već desetljećima širi područje brojnih konflikata, borbi za premoć u strukovnim organizacijama, s kontinuiranim insinuacijama suprotstavljenih klika za klijentelizam, namještanje natječaja i sumnjivo upravljanje strukovnim organizacijama.

Slučajevi Cvjetnog/Varšavske i paviljona razlikuju se u puno toga, no kad je riječ o ocjeni reakcije strukovnih udruga jedna razlika je ipak bitna. Ma koliko nam Horvatinčićev projekt bio nesimpatičan, smatrali ga štetnim, pogrešnom orijentacijom u razviju Donjeg grada, rezultatom ortačkih dealova i institucionalne korupcije, u kojoj su sva nadležna tijela više puta mijenjala i prilagođavala svoje odluke i pravila pogodujući jednom određenom investitoru pa se danas, kao i u slučaju brojnih privatizacijskih zločina, nalazimo u svojevrsnoj pravnoj pat poziciji u kojoj projekt očito nije legitiman ali je na papiru legalan… unatoč zlogukim predviđanjima i dobrim šansama da se to desi, tamo se ipak nije ponovila Kupska. Suočen s pritiskom javnosti “mrski kapital” je očito slijedio sigurnosne standarde. A ovdje su isključivo radi svog autorskog egzibicionizma 15 eksponiranih arhitektica i arhitekata potpuno svjesno brutalno zanemarili temeljna pravila i obaveze struke.

“Najbolje se vizure (…) stvaraju dok su snažni valovi. Ovaj osjećaj nestabilnosti, čak i pomalo opasnosti, namjerno je potenciran” prenose nam novinari riječi selektora. Autori sami uporno naglašavaju da nije riječ o “instalaciji” nego arhitekturi. A smisao arhitekture je da bude sigurno sklonište ljudima. Temeljni uvjet za to je da stoji, a ne da posjetitelje dovodi u pogibelj. Arhitektura nije bez razloga, uz medicinu i pravo, jedna od rijetkih profesija o kojoj ovise ljudski životi i za koju je zbog toga obavezno članstvo u komori, svojevrsna licenca koja osigurava određene standarde profesionalnog djelovanja. Stoga, bez obzira na svoju raniju neaktivnost, Arhitektonska komora i UHA imaju ne samo pravo već i obavezu reagirati, ali pritom ih treba podsjetiti da ne mogu izbjeći svoj dio odgovornosti za dva desetljeća “domobranskog” djelovanja i stanje u kojem su se zbog takve politike našli i arhitektura kao struka i naš okoliš. Svu tu betonizaciju obale, favele urbanih vila, novogradnje bez osiguranih komunalnih standarda, repetitivna rješenja stambenih novogrdnji koja kao da dolaze iz nekog ArhiCAD templatea za post-postmodernu arhitekturu, sve su to potpisali i odobrili neki licencirani arhitekti, članovi Komore i Društva, a da te strukovne organizacije nisu ni pisnule. Međutim, ono što kritičari istupa Ćurkovića i Hrabaka, shvaćenih kao predstavnika “šutljive većine” struke koja “vrijedno, savjesno i odgovorno obavlja arhitektonski posao”, previđaju je da u toj situaciji ni autori paviljona, vrhunska imena naše suvremene arhitekture, u nekom trenutku gotovo svi aktivni u vodstvima strukovnih organizacija, nisu neka nevinašca.

Priopćenje zbori frazama o “ugledu naše zemlje”, “dignitetu struke” i vraća nas na sukob dvaju koncepcija – one koja “u revijalnom tonu”, teži prezentaciji realizacija i onoj koja smatra da su međunarodne izložbe prilika za kreativni iskorak, eksperiment, produbljivanje promišljanja i teorijskog diskursa o arhitekturi, suvremenoj umjetnosti… Nažalost, dvije sada javno sukobljene struje u arhitektonskom establishmentu možda se razlikuju u shvaćanju sadržaja pojma “reprezentirati hrvatsku arhitekturu na Bijenalu“, ali nisu toliko udaljene kao što bi se moglo pomisliti i očekivati. I ovih 15 autora je u svojoj ‘strasti za Realnim’ tvrdoglavo inzistiralo upravo na prezentaciji realizirane konstrukcije. Nije im bilo dosta zamisliti paviljon, poigrati se s koncepcijama i mogućnostima (kao što je to povjerenik izvorno zamislio) ili ga napraviti i pokazati negdje kod kuće (kako elokventno sugerira kolega Mrduljaš), a u Veneciji se predstaviti dokumentacijom, vizualizacijama i elaboracijom teorijskog diskursa u pozadini projekta. Ponukan reakcijom Predsjednika HKA i UHA u Večernjaku se oglasio i Branko Silađin koji, kao i neki drugi, problem realizacije pojednostavljeno locira u “kolektivizaciji projekta” (s neizrečenom ali jasnom aluzijom na neuspješnost “komunističkog” modela). No pravi problem autorskog tima je upravo u tome što se nisu dovoljno odrekli uloge Autora. Što se barem većina – jer sigurno među pojedinim članicama i članovima tima postoje značajne razlike u mišljenju i ponašanju – članova i članica tima rukovodila osobnim profesionalnim interesima.

Kolega Mrduljaš misli da u obrani svojih kolega lukavo dribla kad relativizira “nagnuće” paviljona tvrdnjama da je “važna kreativna prostorna zamisao”, da “usidrenje u venecijansku lagunu nije konačni i jedini smisao tog arhitektonskog projekta” i pitanjima “da li je paviljon uopće morao ploviti u Veneciju i što bi se fundamentalno promijenilo time što bi teglenica jedan dan bila privezana uz venecijansku rivu?” Upravo su ta pitanja možda najoštrija (avaj, u tekstu samo implicitna) unutarstrukovna kritika neopravdanog egzibicionizma autorskog tima, jer doista ih nitko nije tjerao da paviljon fizički sagrade – prostorna zamisao se mogla ispitivati i putem maketa, 3D digitalnih modela, u virtualnom prostoru… Ni kad je sagrađen, a znalo se za financijska ograničenja, probleme transporta i lučkog veza, nitko ih nije silio da paviljon mora biti u Veneciji. Povjerenik 23.7.2010, dakle otprilike mjesec dana prije otvorenja, obavještava organizaciju Bijenala da će zbog financijskih ograničenja projekt prezentirati samo u obliku dokumentacije. Bez obzira na sve autori inzistiraju da se paviljon, doslovno “po svaku cijenu”, otegli u Veneciju. Čak i povjerenik Modrčin, u uvodniku koji na gotovo dirljiv način prikazuje kako je arhitektonski tim odbacivao sve njegove koncepcije, tvrdi:

Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.

Dakle po njihovim vlastitim parametrima, time što nije stigao na odredište i ispunio svoju ulogu, projekt je doživio neuspjeh. I tu se nema što relativizirati. Najbolje bi bilo da su to odmah otvoreno priznali i, kad su već toliko pričali o nestabilnosti, pretvorili u dio koncepta. Ali, kad se plutajući paviljon toliko deformirao da ga autori nisu željeli ni približiti u vidokrug venecijanskog žirija, autori i njihovi spin masteri su iznenada okrenuli ploču i pokušali minimalizirati katastrofu izjavama da su zadovoljni i ovakvim predstavljanjem, da ni Ministarstvo nema primjedbi… Doista, onda pitanje zašto su tu opasnu skalameriju uopće i gradili i teglili do Venecije, i nije tako apsurdno. Ukoliko je, kao što kolega Mrduljaš sugerira, “prostorno otkriće važnije od reprezentativnosti i doslovne prisutnosti”, zašto onda u nastavku stoji i “treba se nadati da će teglenica biti obnovljena”? Nejasno je zašto i sami autori nakon svega inzistiraju da se paviljon popravi, eventualno ponovo pokaže u Veneciji i zatim, poput one skalamerije Penezića i Rogine koja samo zauzima prostor u stalnom postavu MSU, uvali riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Za to ne postoji drugo objašnjenje osim težnje da se takvom muzealizacijom direktno upiše među historijske vrhunce hrvatske arhitekture. U novinama je čak objavljena “ekskluziva” da će Emil Tedeschi obnoviti paviljon. Mada je, kad se tekst pročita dalje od naslova, jasno da on nigdje nije ni izrekao a kamoli se obavezao da će financirati obnovu, pogotovo ne u cjelosti. Dakle, sve skupa malo djeluje kao medijski reket. Uostalom, jasno je da nikakvo “otklanjanje oštećenja” nije moguće. Ovakva konstrukcija može se “sanirati” samo na jedan način – sve poskidati, deformirani materijal baciti u staro željezo, i onda (ako se već mora) graditi iznova i nadamo se malo pametnije.

U svom priopćenju Komora i Udruženje hrvatskih arhitekata tvrde da je sama ideja izlaganja putem plovećeg paviljona u suprotnosti sa propozicijama i strukturom Bijenala kao izložbene manifestacije. Sudionici tvrde da to nije točno. Nepristranog tumačenja nema. Doista nisam dovoljno upućen u propozicije Bijenala da bi ovdje arbitrirao tko ima pravo. Vjerojatno takav slučaj uopće nije predviđen, pa tako ni eksplicitno zabranjen, pa se u toj sivoj zoni otvara mogućnost sasvim uobičajenog dogovaranja i pregovaranja s upravom i kustosima Bijenala. No, očito je ovdje naprosto riječ o (još jednom) katastrofalnom upravljanju projektom a nesumnjiv propust u organizaciji nastupa dokumentiran je i u objavljenim materijalima. Iako je od početka bilo jasno da nigdje nisu osigurana sredstva za plaćanje lučkog veza, iz tiskanih je materijala vidljivo da je komunikacija s upravom Bijenala o mogućnostima veza u sklopu manifestacije bila slaba i kad je stigao eksplicitan odgovor da organizacija Bijenala ne može organizirati vez, u zadnji čas se iznajmljuje komercijalni vez po astronomskim cijenama. Hrvatski mediji, u tipičnoj skorojevićkoj maniri, u prvi mah slavodobitno naglašavaju prevažan podatak da je na tom mjestu nedavno bila privezana i jahta Romana Abramoviča – što navodno košta oko 20.000 eura dnevno – pa je, sve da je i čitav stigao, plutajući paviljon tamo trebao biti izložen samo dva dana!? Zanimljivo je da kod nas te “efermerne”, “tranzicijske” strukture uvijek zahtijevaju tone čelika i tisuće eura.

Kao što splav nije brod, niti neuvezani arci papira nisu knjiga. U tim jednostavnim istinama ukazuje se srž nesporazuma koji autori imaju sa svojim projektom, njegovom ulogom i smislom ili drugim riječima, s javnom odgovornošću prema publici i javnim financijama, novcem poreznih obveznika. Uostalom to je ona ista nonšalancija koju su naručitelj (MK) i jedan od sudionika/autora već eklatantno pokazali u slučaju zgrade MSU. I kad im kažete da je drugačijom konstrukcijom, izolacijom zgrade, korištenjem velikog dijela ravnog krova (pa možda i dijela fasada) za postavljanje solarnih ćelija zgrada ne samo mogla pokrivati svoje velike potrebe već i zarađivati na prodaji struje HEP-u, onda nitko od nadležnih to ne razumije i u biti ih nije ni briga. I ponovo se potvrđuje ono što je Teodor Celakoski iz Prava na gradpregnantno definirao u pitanju: Zašto je javni novac jeftin, s njim se olako postupa, neobvezujuće troši, dok se za svaku kunu privatnog novca, financijera ili sponzora, bez problema skidaju gaće!?

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Splav meduze

admin — Wed, 08 Sep 2010 08:07:42 +0000

Piše: Dejan Kršić

“Za većinu nas, dizajn je nevidljiv. Sve dok ne zakaže. /…/ Nesreće, prirodne katastrofe, krize. Tek kad sistem iznenada krepa, privremeno postajemo svjesni izuzetne snage i moći dizajna i efekata koje izaziva. Svaka nezgoda pruža kratkotrajni moment svijesti o realnostima života, o onome što se doista događa i ovisnosti o dizajnerskim sustavima koji leže u temeljima našeg svijeta…”

[Bruce Mau/Institute without Boundaries: Massive Change, Phaidon 2004]

Pomalo tragikomičan razvoj situacije s ovogodišnjom (re)prezentacijom Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture koja se pod naslovom People meet in Architecture od 29. kolovoza do 21. studenog 2010. odvija u sklopu Venecijanskog bijenala, porinuo je u proteklim tjednima niz tekstova i komentara u našim medijima, posebno na webu, portalima i društvenim mrežema. Od velikih očekivanja, napuhivanja nacionalnog ponosa, preko iskrenih jadikovki do PR damage-control spinova i naposlijetku nervoznih reakcija sudionika na komentare novinara iziritiranih uskraćivanjem jasnih i potpunih informacija. Brojni kritički komentari, podjednako laika i stručnjaka, od strane sudionika i dragovoljnih zagovornika projekta odbacivani su i prokazivani kao “hrvatski jal”, tipičan “nek susjedu crkne krava” mentalitet, “naša malicioznost” itd. Pa hajmo onda malo temeljitije pogledati o kakvom se sistemu u tom ludilu radi.

EINSTURZENDE NEUBAUTEN

Kao što se sam projekt trebao predstaviti na tri razine (teglenicom koja predstavlja ploveći paviljon; izložbom dokumentacije projekta u hrvatskom izložbenom prostoru u Arsenalu; publikacijom namijenjenoj posjetiteljima koja objedinjuje čitav projekt), tako su i problemi s ovogodišnjim nastupom hrvatske reprezentacije na Bijenalu trostruki – na nivou koncepcije, izvedbe, i, što je najvažnije, strukturni.

Inicijalna ideja ovogodišnjeg povjerenika Lea Modrčina nije bila nezanimljiva i naišla je na opću potporu. Ako već nemamo paviljon, zamislimo mogućnost da ga dovezemo u luku! Venecija je grad na moru, Hrvatska blizu, pomorska tradicija, stoljetne veze … sve se činilo logičnim. No umjesto da je svoj inicijalni koncept jasno realizirao s malim timom istomišljenika, očito se debelo zeznuo kad je na suradnju pozvao čak 15 prominentnih arhitekata i arhitektica (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato, Pero Vuković, Tonči Žarnić). U medijima i promo materijalima samog projekta neobično često se naglašavala tvrdnja da su se svi sudionici odrekli ne samo honorara, nego i “svog ega”. Nažalost, osnovna lekcija Freudove psihoanalize o pojmu nijekanja (Verneinung) uči nas da kad pacijent kaže nešto u stilu “sanjao sam da se paviljon nakrivio, ali to nije moja mama”, naravno da taj san nije ni o čemu drugom nego o mami. Dakle, ako nam stalno nabijaju na nos da se 15 vrhunskih hrvatskih arhitekata odreklo ega, onda je prilično izvjesno da u igri od početka ništa drugo i nije bilo osim ega. To je jasno vidljivo i iz kompozicije i sadržaja materijala dostupnog na web stranici projekta pod nazivom The Book.

Mada je u početku zamišljen kao prezentacija raznolikih idejnih prijedloga o mogućnostima plovećeg paviljona, ubrzo su arhitekti natjerali selektora na promjenu koncepcije i stvarnu izgradnju objekta, mada je od početka bilo jasno koja su ograničenja i s kolikim budžetom raspolažu. Kako je publikacija ipak napravljena prije havarije u transportu u njoj se provukla i, nažalost nepotpisana izjava: “…I personally think this is a mess; if you want to build it, everything will become so complicated that it is better if we see for other solutions…” Nažalost, očito nitko nije poslušao taj usamljeni glas razuma. Selektor je pustio izabranim arhitektima da mu tako potpuno promijene inicijalnu koncepciju ali se za uzvrat tvrdoglavo držao naslova koji je postavio. Tako koncepcijska zabuna počinje već od naslova Brod / The Ship / La Nave: A Floating Pavilion. Nažalost, teglenica jest plovilo ali nije brod. Pa ako je taj plutajući paviljon inicijalno imao namjeru komunicirati odnos Hrvatske s morem te među-morski odnos Venecije i Hrvatske, burnu zajedničku prošlost, onda je artefakt koji je brojni tim “eksperata” porodio potpuno neadekvatan tj. promašen. Prvenstveno konceptualno, a na kraju smo lijepo vidjeli čak i u smislu realizacije. Više od svega paviljon predstavlja jednu formalnu vježbu, eksperiment dostojan ambicioznijih studenata arhitekture, koji se sav iscrpljuje u vlastitoj formi. Pritom, paviljon je izgubljen u translaciji upravo radi svoje neadekvatne konstrukcije, koja, mada vizualno efektna, zasigurno nije ništa tako revolucionarno kako nam PR sugerira. Da ne govorimo o tome što se, kad čitate opise, koncepcija jedva razlikuje od floating pavilliona Jeana Nouvela, Monolita za Expo iz 2002.

Činjenica da se konstrukcija iskrivila, i to prema iskazu pomoraca ne u nekoj užasnoj, nepredviđenoj morskoj stihiji, već praktično po bonaci, bolno svjedoči o tome da je u konstrukciji i planiranju transporta neko zakazao. Do danas nismo čuli informaciju da li je transport bio osiguran (što je standardna procedura pri transportu umjetničkih djela) i na koju svotu? I prema kakvoj dokumentaciji? Arhitekti sad govore da ih je “more iznenadilo”!? Čime li ih je to iznenadilo, što li je samo to prevrtljivo more u zadnji čas izmislilo što nisu mogli znati prije koji mjesec? Prema relevantnim svjedočenjima, koja smo nakon niza poluinformacija na kraju dobili, statičari su ipak konzultirani, ali za proračun do 10% nagiba (mada je veliko pitanje što to točno znači na moru, gdje su dinamička opterećenja bitno drugačija nego na kopnu). Inženjeri brodogradnje i varioci uključeni u projekt sugerirali su da za potrebe transporta paviljon bude obučen u skelu, neku vrstu sanduka koji će učvrstiti konstrukciju na horizontalni pomak. No arhitekti nisu htjeli ni čuti za takvo narušavanje čistoće njihove prostorne vizije. Ich möchte frei furry hentai games mit sexy furries spielen, die viel pelzigen Sex und Yiff Porno haben! Nun, was denkst du, wie sich deine Mutter fühlen würde, wenn du das zu ihr sagen würdest? Denkst du, sie wäre stolz auf dich, weil du zugibst, dass du ein RPG spielen willst, in dem du eine Hundedame fickst? Oder glaubst du, sie würde sich dafür schämen, dass ihr einziger Sohn, ihr ganzer Stolz, seinen Spaß daran hat, eine virtuelle Farm von Monster-Mensch-Hybriden mit riesigen Titten zu züchten? Vielleicht will sie sich sogar zu Ihnen gesellen und gemeinsam zu einem Platformer über inzestuöse Prema istim svjedočenjima sugestiju da se paviljon u transportu učvrsti skelom nisu prihvatili prvenstveno stoga što onda ne bi bilo “spektakularnog uplovljavanja u Veneciju”, pa je konstrukcija koja “pokazuje da se o prostoru može razmišljati kroz gradacije njegove gustoće”, u venecijansku luku uplovila nešto zgusnutija nego što je krenula iz Kraljevice.

***

Kako biste pročitali ostatak teksta, pogledajte sljedeća poglavlja: