Srećko Horvat će na predavanju govoriti o temama koje obrađuje u svojoj posljednjoj knjizi naslovljenoj Poslije apokalipse. Riječima autora: “Što ako je naša realnost zapravo već post-apokaliptična? Što ako ‘apokalipsu’ ne shvatimo doslovno, kao ‘kraj svijeta’ već kao ‘otkrivenje’: čega je trenutna apokalipsa otkrivenje? Predavanje će se baviti našim suvremenim post-apokaliptičnim Zeitgeistom, raznim reakcijama na kraj (poricanje, melankolija, depresija), konceptima kao što su ‘supraliminalno’, ‘apokaliptična sljepoća’, komodifikacija i fetišizam Apokalipse.”

Srećko Horvat (1983.) je filozof i autor više od deset knjiga prevedenih na preko petnaest jezika, među kojima su Poslije Apokalipse, Radikalnost ljubavi i Poezija iz budućnosti. Autor je brojnih tekstova u nekim od najeminentnijih svjetskih medija, kao što su The Guardian, The New York Times, Newsweek, Spiegel i drugi.

Više informacija o predavanju možete pronaći ovdje.

Društvo obnaša ulogu složenog organizma koji kauzalnoj povezanosti sa svojim široko razgranatim organima duguje vlastitu opstojnost. No, zamamnost onog kolektivnog, u čijim prostranstvima rado utapamo sve one diferencijacije koje bi potencijalno ugrozile prividnu koherentnost sustava, ipak pokazuje vlastitu volju gibanja i na površinu ispoljava ono jedno. Grad kao specifična niša sustava postaje složenom društvenom činjenicom. Procesi ekstenzivne gentrifikacije i komodifikacije u urbanim područjima korijenski mijenjaju sintaksu življenja, vode prema isključenju pojedinih individua ili grupa, i time dodatno potenciraju eksploataciju cjelokupnih zajednica. 

Nakon recentnih uspjeha 2012. filmom Keep The Lights On, i 2014. Love Is Strange, američki filmaš Ira Sachs filmom Little Men (Ljeto u Brooklynu) zatvara takozvanu trilogiju radnje smještene u New Yorku, tematizirajući pitanja prenamjene nekada pučkih njujorških kvartova. Sličnu tematiku unutar drugog kontekst razlaže brazilsko-francuski film Aquarius (Akvarij) u režiji Klebera Mendonça Filha, brazilskog pisca i redatelja koji raskrinkava procese otuđenja urbanog razvoja u Recifeu, petom gradu po veličini u Brazilu. Naznačeni filmovi premijerno su prikazani na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, i iz različitih vizura problematiziraju proces gentrifikacije, ne nudeći ideju zajedništva ili nade u bolje sutra, već kritičkom oštricom zadiru duboko u tkivo kapitalizma koji ograničava konkretne pojedince, onemogućujući im življenje.

Ljeto u Brooklynu film je o dva 13-godišnjaka, introvertu Jakeu (Theo Taplitz) i nešto ekstrovertiranijem Tonyju (Michael Barbieri) čije će se dječačko prijateljstvo naći ugroženo kada im roditelji bez mogućnosti značajnog utjecaja na okolnosti, zapadnu u konflikt čije se pomirljivo rješenje ne nazire. Nakon smrti oca s kojim nije održavao pretjeran kontakt, Brian (Greg Kinnear), glumac koji već godinama ne uspijeva pridonijeti obiteljskom budžetu, sa ženom psihijatricom Kathy (Jennifer Ehle) i sinom Jakeom seli u Brooklyn, u stan koji je naslijedilo. Kat ispod prostor je u višegodišnjem najmu Leonore (Paulina Garcia), krojačice koja drži butik s ručno izrađenom odjećom i živi nekoliko ulica dalje sa sinom Tonyjem. Nedugo nakon useljenja dječaci, potaknuti međusobnim razumijevanjem, započnu provoditi dane nerazdvojni, na opće oduševljenje roditelja. No, kako to nažalost najčešće biva, oduševljenje nije bilo dugog vijeka, i prekida se u trenutku kada Brianova sestra Audery (Talia Balsam,) koja također očekuje svoj dio nasljedstva, predloži kako bi se najamnina trebala utrostručiti s obzirom na gentrifikaciju Brooklyna.

Nasuprot konfliktu koji će utjecati na odnose svih članova dviju obitelji, Akvarij je svojevrsna studija karaktera, koja u fokus postavlja portret Clare (Sonia Braga), glazbene kritičarke u mirovini koja je posljednja stanarka elitne zgrade iz ’40-ih na morskoj strani Recifea u sjeveroistočnom Brazilu. Ona odbija uporne ponude mladog biznismena Diega (Humberto Carrão) koji želi kupiti njen stan kako bi njegova obiteljska kompanija ostvarila projekt New Aquarius (Atlantic Plaza Residence). Isprva susretljiv Diego, ubrzo će prokazati svoju grubu korporativnu stranu i poduzimati sve mjere ne bi li Claru istjerao iz stana. Većinski pritisak okoline da proda stan neće nadvladati Clarinu sentimentalnost vezanu uz prostor i stvari, povijesti i sjećanja utkane u svaki djelić zgrade.

Na strukturnoj razini vrlo različiti, filmovi kroz problematiziranje zajedničke im teme, ipak pozivaju na potragu za sličnostima prije nego isticanje razlika. Postavljajući pitanje o mogućnosti društvene jednakosti uz premisu kako ista podrazumijeva potpunu participaciju u društveno-ekonomskoj sferi, oba autora odabiru tranzitna stanja protagonista. Kroz Ljeto u Brooklynu djelatnom postaje opreka djetinjstva i odrasle dobi, dok se u Akvariju opreka očituje kroz sraz sanjive prošlosti kada je Clari u stanu plesalo na desetke članova obitelji i prijatelja, te sadašnjosti kada ona ostaje prepuštena samoj sebi u borbi za taj isti prostor. Sjećanja koja su tek u izgradnji i onda naglo prekinuta dovode se u vezu spram sjećanja duboko vezanih uz svaki komad namještaja. Upadljive vizure na danu temu, s jedne strane dječjeg pogleda Jakea i Tonyja koji razumiju dovoljno da na nepravdu odgovore štrajkom (šutnjom) i, s druge strane, isprva idealistički Clare u početnim pokušajima bunta spram tvrtke Bonfim, koji ostaje na razmeđi starice i vječnog djeteta, kako će je u jednom trenutku svađe opisati njena kći.

Stupanj socijalne kvalitete počiva na stupnju ekonomske sigurnosti koja izraženija postaje kroz lik krojačice Leonore (Ljeto u Brooklynu) koja jednostavno ne može odgovoriti na zahtjeve druge strane usko vezane uz njenu egzistenciju. Unatoč danoj situaciji, kakve sve češće primjećujemo u vlastitoj okolini, na dnevnoj razini, teško da možemo zauzeti stranu, koliko god bi to možda intuitivno željeli, jer obje se obitelji nalaze u poziciji gdje im je potreban novac, kao što će i Sachs naglasiti – jako je lako raditi moralne odluke oko nečeg što ne zadire u tvoj džep. S druge strane, opozicija Clari koja se očituje u Diegu koji predstavlja utjelovljenje nepotizma, diskriminacije i izuzeća minimalne korporativne odgovornosti, ipak upućuje na polarizaciju likova gdje se proces donošenja naznačenih moralnih odluka odvija bez pretjeranog vaganja strana. Zgrada postaje njenom vanjskom ekspresijom, ideja privatne slobode, iz koje će uslijediti gotovo opsadno stanje lako usporedivo s najiskrenijim pokušajem pobune u obliku odbijanja ikakvog razgovora s roditeljima od strane Jakea i Tonyja. Potreba za širim društvenim uključivanjem koje bi potencijalno dovelo do društvene kohezije i/ili solidarnosti lomi se kroz hijerarhijsku strukturu moći i složenu podjelu rada koja na razini grada naglašava njegovu ambivalentnost: istovremeno poziva na život, no ne daje ni približno jednake šanse.

U Akvariju Mendonça Filho radi svojevrsnu opoziciju spram Sachsove jednolinijske naracije, prikazujući u prvom dijelu radnje ’80-te godine u Brazilu, koje djeluju pomalo idealizirano spram trenutnog stanja, radeći presjek pogodan za komparativni pristup, podiže prašinu u trenutku prikazivanja u Brazilu uslijed političkih konotacija,  u vrijeme kada je politička kriza u zemlji na svom vrhuncu. Gotovo isti navod mogao bi se primijeniti i na Ljeto u Brooklynu gdje Sachs također ostaje vjeran vlastitom mjestu življenja – ako bi snimao u Parizu, onda bi to morao biti film o nekome tko ne zna ništa o Parizu. Ekonomska, kao i šire društveno-politička situacija, na svim razinama kreira naše življenje i tako očekivano igra odlučujuću ulogu uslijed nemogućnosti separacije svakodnevnog iskustva od same radnje.  

Gentrifikacija ostaje osuđena kao neprijateljski čin koji vodi ka eksploataciji zajednica i rapidni proces kojem bi se u svom nasilnom obliku trebalo stati na kraj, no što ako su s druge strane pristojni ljudi koji imaju dobre intencije? Ili je novčana ponuda velikodušna baš u trenutku kada je vlastitom djetetu potreban novac? Rezidencijalna segregacija koja će se naposljetku ipak roditi iz naznačenih pitanja na koja teško možemo odgovoriti, veže se uz i dalje prisutnu društvenu stratifikaciju, i otvara nova polja rasprave. 

Što je uopće urbanost ili urbani način života u gradskim središtima? Ideje što regenerirati, gdje i kako regenerirati, ostaju neodgovorene, no primjetne na razini kvalitete ponuđenih uvjeta življenja gdje se različiti društveni slojevi sučeljavaju s različitim mogućnostima. Publika ovogodišnjeg Human Rights Festivala ostaje paralizirana događanjima predstavljenim u dva različita konteksta koji toliko primjetno korespondiraju s vlastitim, gdje Ljeto u Brooklynu izaziva dodatnu nelagodu zadržavajući se na sramotnosti svakodnevice gdje Sachs, kao što i sam navodi, zadržava marksističku perspektivu načina življenja, gdje stratifikacija ostaje izvorom suprotstavljenosti interesa duboko utkanih u društvene strukture. Akvarij će pak otvoriti mogućnost direktne metafore korumpiranog Brazila, gdje se, kako tvrdi Mendonça Filho, događa državni udar, i to vrlo moderan i ciničan – misao koja bi se lako mogla prevesti i u druge kontekste.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju su u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provodili Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

U subotu, 13. lipnja, londonsku galeriju Tate Modern okupirali su aktivisti skupine Liberate Tate. Tim su vikend-performansom željeli javnost i umjetnički svijet upozoriti na problematičnost korporativnog financiranja – specifično potpore British Petroleuma (BP) – umjetničkih i kulturnih institucija. Skupina se kroz aktivističke prakse bavi osvještavanjem uloge naftne industrije u globalnim klimatskim promjena, a od 2010. godine do danas organizirala je 14 događaja u Tate Modernu. Posljednje od ovih događanja prvi je slučaj trajnije okupacije, tijekom koje su aktivisti su na pod jedne od dvorana galerije ugljenom ispisivali poruke, citate i slogane protiv naftne industrije i klimatskih promjena. 

Tek u siječnju ove godine, nakon trogodišnje pravne borbe, Liberate Tate je uspio doći do informacija o iznosima kojima BP sponzorira Tate. Iznos nije onoliko visok kao što se vjerovalo, odnosno u prosjeku 224 000 funti godišnje, no kako se pokazalo u istraživanju o odnosu sponzora i institucija, i za takve “manje” svote novca sponzori dobivaju sasvim dovoljno privilegija. Neke od privilegija su davanje prednosti zaposlenicima korporacija ispred “običnih” posjetitelja muzeja, poput raznih popusta, privatnih vodstava ili mogućnosti organiziranja posebnih događanja u sponzoriranim institucijama. Drugi vid privilegija je problematičniji, a tiče se spoznoriranja individualnih događanja i manifestacija od strana korporacija pri čemu se u promotivnim kampanjama i više nego jasno ističe iz kojeg izvora dolazi novac. 

Unatoč tome što takvo financiranje i dalje ne premašuje iznose koji dolaze iz javno osiguranih sredstava, ovakav tip sponzorstva jasno indicira da postoji problematičan odnos između privatnog kapitala i onoga što bi trebale biti javne institucije. Dodatno problematiziranje prirode javnih institucija i njihove autonomije može se pronaći u recentnim štrajkovim i protestima zaposlenika londonske The National Gallery. Ta institucija je početkom siječnja najavila da će većinu svojih usluga koje se tiču dnevnog funkcioniranja galerije, povezanih s radom s posjetiteljima, “prepustiti” vanjskim, odnosno privatnim partnerima. Nakon te najave zaposlenici galerije krenuli su u višednevne štrajkaške akcije, koje su u proteklih nekoliko mjeseci proveli u više navrata, uz veliku podršku javnosti. Glasnogovornik muzeja je izjavio da je The National Gallery “javno dobro te ima dužnost osigurati zbirku, te samu galeriju učini što dostupnijom što većem broju ljudi”, pri čemu valja naglasiti da je u sličnoj maniri kao i u slučaju Tatea, jedan od najvećih sponzora galerije korporacija Shell.  

Upravo stoga što su i Tate Modern i The National Gallery javna dobra – čiji opstanak izravno ovisi ponajviše ovisi o javnom financiranju – jasno je da su protesti oko korporativnog sponzorstva te uvjeta rada u tim i sličnim institucijama itekako u ingerenciji i interesu šire javnosti. Sličnih primjera ne izostaje diljem svijeta, a u Hrvatskoj smo takav slučaj imali u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). Prošle godine u javnosti je odjeknula vijest o gostovanju FIFA-inog trofeja u MSU-u, u očekivanju Svjetskog nogometnog prvenstva, pod sponzorstvom Coca-Cole. Struka te kustosi i djelatnici muzeja glasno su protestirali protiv takve odluke, upozoravajući na komercijalizaciju i trivijalizaciju te javne kulturne institucije, no bez mnogo uspjeha, o čemu smo već i pisali. 

Problem komercijalizacije muzeja u domaćem kontekstu predstavlja ozbiljan problem, pogotov kada se uzme u obzir prijedlog novog Zakona o muzejima. Kao što u svom tekstu objavljenom početkom ove godine ističe Branimira Lazarin, novi zakon izgleda “kao pokazna vježba komodifikacije kulturnog polja – tipologija komercijalizacije muzejâ, umjesto potvrđivanja njihove uloge kao javnog dobra”, s veoma upitnim točkama. Neke od njih su dodjeljivanje prava muzejima da obavljaju gospodarske djelatnosti te širenje popisa muzejskih stručnih zvanja zvanjima voditelja marketinga i voditelja odnosa s javnošću.  Ono što proizlazi iz ovih i sličnih točaka nove legislative jest to da se pod krinkom “povratka muzejske publike” želi komodificirati muzeje, koji bi kao profitne i financijski “samostalne” institucije bile od manjeg opterećenja za programe javnog financiranja na lokalnoj i državnoj razini. 

Svi navedeni slučajevi zorno ilustriraju problematiku odnosa privatnog kapitala s kulturnim i umjetničkim institucijama, kao i pokušaje okretanja prema korporativnim modelima upravljanja tih institucija, a predstavljaju važnu točku na globalnom dnevnom redu. Dok rješenja svih situacija i dalje – možda i ne tako neizvjesno – vise u zraku, jasno je da se jedno od bitnih pitanja odnosi na to kako upravljati javnim dobrom. Odgovore svakako mogu dati i stručnjaci, kao i apologeti uvođenja tržišne logike u kulturu i umjetnost, ali ne bi trebali izostati ni interesi šire javnosti. No je li javnost zainteresirana za to pitanje, to je ipak drugi par rukava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Evropa danas stoji na rubu svoje neizvjesne budućnosti. Kriza se razotkriva na raznolike načine, od duboke financijske krize do radikalne erozije socijalne države i zaštite ljudskih prava. Paradigma razvoja koja se prikazivala solidnom osnovom samo prije nekoliko godina sada se rastače, dok se prirodni resursi potrebni za njeno održavanje rapidno smanjuju. Države su nerijetko udaljene od građana, potisnute od strane korporativnog globalnog poretka ili zatočenice korumpiranih elita. Takve okolnosti pozivaju na akciju širom Evrope koja bi ne samo izazvala aroganciju elita i njihove politike isključivosti već i predložila nova institucionalna rješenja za produbljivanje demokratičnog upravljanja i povećanja socijalne jednakosti”, stoji u najavi Zelene akademije 2020, koja je ovo ljeto okupljena oko ideje zajedničkih dobra kao nove interpretativne paradigme za povećanje demokratske kontrole i postizanja većeg stupnja jednakosti.

Zajednička dobra organizatori su prepoznali kao teren za istraživanje nove politike koji sadrži emancipatorni potencijal zadržavanja izvan dihotomije države i tržišta, na polju urbanog razvoja, obrazovnog sustava ili regulacije interneta. Stoga su zainteresirani sudionici na ovom programu pozvani zajednički su-oblikovati i propitati narativ o zajedničkim dobrima te ući u proces oblikovanja politike koja odgovara na pitanja budućnosti, utemeljene u zajedničkoj brizi za demokraciju, socijalnu jednakost i održivost koja ima mogućnosti postaviti se naspram napredujuće komodifikacije resursa, privatizacije javne sfere i socijalnih usluga. “Takvim procesima potrebno se suprotstaviti i ovogodišnja Zelena Akademija u svom fokusu istraživat će mogućnosti za takav društveni, stručni i politički angažman u regiji. Program će se usmjeriti na zajedničku vježbu istraživanja alternativnih razvojnih scenarija ali i na politike isključivosti širom Europe sa ciljem formuliranja mogućih modela participatornog upravljanja koji mogu zaštiti resurse i službe od različitih otvorenih ili skrivenih formi otimanja”, najavljeno je iz organizacije. 

Detaljan program Zelene akademije 2020, kao i objava natječaja za nove polaznike i polaznice, očekuje se uskoro na stranicama Fondacije Heinrich Böll. Izvještaje Kulturpunktovih novinara s prošlogodišnjih panela na Visu možete pročitati ovdje. 

Izvor: HBS