Pisao sam već o novodobnom žanru “komedije u teoriji“, to jest humorističnih serija koje često uopće nisu humoristične. Stojim i dalje pri tome da taj žanr jest iznjedrio neke od najboljih serija ovog desetljeća – ali i da istovremeno ne živimo u baš nekom zlatnom dobu humorističnih serija i da bih volio kada bi u opticaju bilo više dobrih, čisto humorističnih serija koje bi se primarno i konstantno trudile nasmijati gledatelje. Ili bar ovog gledatelja.

Što će reći da, kao gledatelj, imam agendu koja se kosi s mojim kritičarskim dužnostima – jer držim da svrha kritike ne bi trebala biti da govorimo što bismo željeli od nekog djela, nego da se razmotri koji je specifični cilj tog djela te koliko je ono uspješno u ostvarivanju tog cilja.

I naravno da nije uvijek jednostavno razdvojiti naše gledateljske čežnje od autorskih težnji, ali vjerujem da bismo se svi trebali moći složiti da, naprimjer, nema nikakvog smisla zamjerati Riverdaleu što nije poput My So-Called Life, iako su obje dramske serije o srednjoškolskom životu. Isto kao što ne bi imalo smisla ni žaliti se što Corporate nije više nalik 30 Rocku, unatoč tome što se u oba slučaja radi o humorističnim workplace serijama o korporativnim radnicima i njihovim profitom opsjednutim šefovima.

Jer Corporate nije klasični sitcom… A nije, bogami, ni tzv. komedija u teoriji. Jest da nije uvijek smiješan, ali to nije zato što si njegovi autori uzimaju slobodu da odlutaju u druge žanrove kad ih god pukne: Corporate je crnohumorna serija koja cijelo vrijeme barata otprilike istim omjerom humora i crnila. I može meni kao gledatelju biti malo žao što klackalica možda ne ide češće na stranu ha-ha humora (iako ide zadovoljavajuće često, da ne bude zabune!), ali to su samo moje preferencije, osobne gledateljske preferencije koje nemaju veze s onim čemu serija teži. I što sve bolje ostvaruje.

Glavni likovi Corporatea su Matt i Jake (glume ih komičari Matt Ingebretson i Jake Weisman), nižerangirani uredski kolege u korporaciji Hampton DeVille. Matt je vedri entuzijast koji ne želi tek tako dopustiti da mu korporativna kolotečina ubije volju za životom, Jake je cinični namćor koji mu sa svakim svojim podsmijehom iznova poručuje da se uzalud trudi jer su svi tamo ionako već mrtvi iznutra. Iako uglavnom jest u pravu da Matt zna biti i licemjeran i živjeti u iluzijama – ni Jakeova pozicija, ona cinika koji je samo razočarani romantik, nije ništa privlačnija.

Oni su ying-yang tandem koji nas vodi kroz svijet korporativnog sivila i beznađa, besmislenih sastanaka i ponižavajućih zadataka. Corporate se upinje da pokaže koliko je to sve dehumanizirajuće i u tome jest uspješan, to se mora priznati, samo što se ponekad kao gledatelj znam zapitati – koliko je to uopće potrebno dokazivati?

Uzmimo, evo, osmu epizodu iz nedavno prikazane druge sezone, Tragedy, koja se vrti oko velike nacionalne tragedija o kojoj ne saznajemo ništa osim da je odnijela najmanje pedeset života. Pritom svi kao da se takmiče tko će skupiti više lajkova sa svojim izrazima žaljenja na društvenim mrežama, na što im Jake uzvrati: “A je li, zašto nitko od vas ne spominje potres u Pakistanu u kojem je jučer poginulo 500 ljudi?”. I teško je ne osmjehnuti se na to, jer svatko od nas zna barem nekoliko Jakeova koji će tako reagirati.

Ali nije neka osobita mudrost primijetiti kako se na društvenim mrežama velike tragedije znaju svesti na cirkus taština – to svi znamo. Kao što znamo i da će korporacije učiniti manje-više sve za profit, pa će i Hampton DeVille na raznorazne načine eksploatirati tragediju samo kako bi podigao gledanost svom TV-kanalu. Corporateov cinizam svakako jest primjeren, ali to ne znači da je i uvijek nužno zanimljiv.

No Corporate se, nasreću, ne zadržava samo na općim mjestima korporativne satire: ima, recimo, jedna odlična epizoda u drugoj sezoni koja se bavi problematikom rodne neravnopravnosti na radnom mjestu. I posebno dobro podcrtava koliko se to zna uzimati zdravo za gotovo tako što stavlja u kontrast jutarnju rutinu simpatičnog glavnog muškog lika (ustaje pola sata prije radnog vremena, nabrzinu se obuče i ode na posao, gdje mu kolega kaže kako danas izgleda baš zgodno) te onu njegove inače antipatične šefice (koja ustaje četiri sata prije radnog vremena, vježba, tušira se i fenira, brije noge, šminka se i uređuje i tek onda ide na posao – samo da bi joj tamo kolega komentirao kako izgleda “umorno”).

A i cinizam je efektniji kad ode u neočekivanom smjeru. Kao u epizodi Vacation, u kojoj u Hampton DeVilleu zavlada pomama za novim popularnim odredištem u Italiji i svatko tko ode… bude potpuno razočaran tim iskustvom, ali se kasnije pravi da mu/joj je bilo najbolje ikad pa preporuči idućem kolegi, koji uzbuđeno prihvati preporuku i ode tamo i također se razočara, ali se po povratku isto pravi da je bilo najbolje ikad jer se tako pravio i onaj prije njega… I tako dođe red na Matta da nastavi lanac, pa i on doživljava niz razočaranja na odmoru u famoznom Trivallu, e da bi onda u jednom trenutku upoznao jednu djevojku zbog koje će mu na kraju ipak biti drago što je otišao tamo! Naravno, Corporate k’o Corporate, odmah je jasno da slijedi nešto što će ga opet bolno prizemljiti – ali onako otkačeno brutalnom raspletu se stvarno nisam nadao.

A ako vam treba probni zalogaj da provjerite je li serija za vas, neka to bude druga epizoda druge sezone, The Concert – pravo malo remek-djelo o srazu FOMO-a i umrtvljujućeg poslovnog života, nešto u čemu se svatko može prepoznati, neovisno o tome da li vam život protječe kroz prste na nekom korporativnom ili na bilo kojem drugom radnom mjestu.

Pošto je riječ o igranoj seriji na Comedy Centralu, upitno je hoćemo li uopće dobiti još koju sezonu. Takve serije tamo rijetko dožive više od dvije-tri sezone i mada Corporateu ide u korist što očito nije skup za snimiti i što ima dosta pohvalne kritike, istodobno ima i jako slabu gledanost. A od slabo gledanih, no jako hvaljenih CC serija, na životu se iole dulje održao jedino… Nathan for You? Tako da i nisu baš neki izgledi za treću sezonu Corporatea, bojim se.

Ali bi me jako razveselilo da je dobije, jer je u svojoj drugoj sezoni Corporate postao samo još bolji, otkrivajući nam nove dimenzije glavnih likova i ocrtavajući bolje one sporedne, te bivajući istovremeno i mračniji i relaksiraniji i originalniji sa svojim cinizmom. Pa se i dalje nadam čudu, iako znam da je Comedy Central samo jedan kotačić u mašini korporacije Viacom – a što drugo možeš očekivati od jedne korporacije osim da te ubije u pojam.

Zadnjih nekoliko godina serijske produkcije najviše je obilježio jedan novi žanr o kojem se i dalje jako malo priča, a to je ono što je TV-kritičar Matt Zoller Seitz nazvao – “komedijom u teoriji”.

Atlanta. BoJack Horseman. Girls. Louie. Master of None. Transparent. You’re the Worst. Sve redom naslovi koje se po automatizmu svrstava u kategoriju “humorističnih serija”, iako je svakome tko ih je gledao jasno da to… i nije baš najprikladniji opis? Da, u redu, svaka od spomenutih serija između ostalog cilja i da bude smiješna, neke više (BoJack), neke manje (Transparent) – ali ono što im je zajedničko je da znaju imati epizode koje nisu gotovo nimalo smiješne, koje se bave teškim i mračnim temama na ozbiljan, potpuno dramski način. Ili jednostavno odu u neki skroz drugi žanr (poput Atlantinih i Louiejevih jednokratnih izleta u horor).

Jasno je zašto je to popularan format. Autorima paše što nisu pod presingom da sve uvijek bude smiješno i što imaju slobodu fluidnijeg pristupa bez (samo)nametnutih žanrovskih okova. Gledateljima je pak svaka epizoda poput otvaranja bombonjere, nikada ne znaju što će dobiti: može biti nešto ha-ha urnebesno, može biti najteži crnjak, a može biti i neka skroz odlijepljena stilska ekskurzija.

No isto tako je jasno i zašto je samo pitanje vremena kada će doći do velikog backlasha spram komedije u teoriji. Jer, ono, ako želite pogledati nešto za baš nasmijati se od srca, grohotom i na sav glas, a niste skloni network sitcomima… pa, što više uopće imate za pogledati? Komedija u teoriji jest najzanimljiviji i vjerojatno najbolji TV-žanr ovog desetljeća, ali je dovela i do svojevrsnog odljeva mozgova, jer ta je uzbudljiva nova igračka posve zaokupila neke od najkreativnijih, najlucidnijih TV-humorista današnjice koji bi inače – bili u stanju osmisliti neki novi It’s Always Sunny in Philadelphia ili 30 Rock (ili Idiotsitter, da uzmem recentan, a potpuno nepravedno zapostavljen primjer!).

A to je ono čega mi trenutno jako fali: pametnih i ekscentričnih humorističnih serija koje su uistinu ha-ha smiješne! Kužim, kao što rekoh, zašto je format komedije u teoriji toliko privlačan najvrsnijim kreativnim umovima, ali isto nekako imam dojam da je taj žanr ujedno i plod društveno duboko uvriježenog rezona “drama = umjetnost, humor = zabava, umjetnost > zabava”. Unatoč tome što je prava mala umjetnost – ili barem zanatski iznimno zahtjevan pothvat – raditi pametan, progresivan ha-ha humor koji će biti… pa, desničari bi rekli “politički korektan” (kada god netko s ljevice upotrijebi taj izraz u neironičnom kontekstu, zakolutam očima gore nego Linda Blair – prestanite s tim desničarskim sranjima, pliz!), a ja bih rekao jednostavno obzirniji, suosjećajniji prema drugačijima i/ili slabijima od sebe. Humor koji ih ne tretira kao neku podljudsku vrstu, koji uzima u obzir stalne društvene mijene i napore da se potlačenim društvenim skupinama omogući da žive u manje usranom svijetu – a da istovremeno ne izgubi drskost i nesputanost? E to, TO je pravi kreativni izazov!

No, da ne bi bilo zabune, kakve god da imao probleme s njezinim krovnim žanrom (a, realno, imam samo taj jedan koji sam upravo iznio) – Atlanta je trenutno jedna od najjačih stvari na televiziji.

Serija je čedo multitalentiranog Donalda Glovera, glazbenika (ljubiteljima rapa poznatog kao Childish Gambino), scenarista (već s 23 godine je upao u scenaristički tim 30 Rocka) i glumca (proslavio se u ulozi Troya u Communityju) koji u Atlanti igra glavnu ulogu, onu Earna, jednog običnog momka iz Atlante koji pokušava izgraditi karijeru kao menadžer svom rođaku, reperu u usponu Paper Boiju.

Serija je to o životima urbanog crnačkog stanovništva koje nema bogznakakvu perspektivu – i nije joj bitno hoćete li se naći u tome ili ne. Glover je pričao kako je, primjerice, glavešinama na kanalu FX bilo teško pojmiti kako Earn ima kćer s Van s kojom povremeno spava a da pritom… nisu par? “Nisu uopće kužili Earna i Van. Ja sam im rekao, to je priča svake od mojih tetki – imaš klinca s likom, viđate se, i dalje ti je privlačan. Siromašni ljudi si ne mogu priuštiti da idu na terapije.”

Earn i Van su ujedno i najmanje intrigantni likovi u seriji. Kao ni po čemu posebno talentiran ili upečatljiv pojedinac, Earn jest nalik većini ljudi, i scena u jednoj epizodi tekuće druge sezone u kojoj s Van ima Razgovor o njihovom odnosu je u tom pogledu poprilično brutalna: nije da je on loš partner ili kako bi se to već nazvalo, ali nije ni dobar partner/što već, i bolno je gledati kako ne uspijeva suvislo izraziti svoje osjećaje niti iole uvjerljivo obraniti svoju poziciju… No, opet, mi i dalje ne znamo puno o Earnovom unutarnjem životu, a kamoli o onome Van (iako je dobila dvije epizode samo za sebe, s minimalnim pojavljivanjima ostalih redovitih likova!).

I tu format komedije u teoriji radi u korist Atlante, jer ovo nije serija o Earnu i Van – ovo je serija o svijetu u kojem Earn i Van žive. Svijetu u kojem oni “krive” boje kože imaju lošiju startnu poziciju u životu i jedva sklapaju kraj s krajem, pušeći travu ne da bi se osjećali bolje nego da bi se, bar nakratko, osjećali manje loše. Svijetu u kojem se crnci osjećaju udobno i opušteno samo u društvu drugih crnaca, jer ih bijelci ili patroniziraju kao da su neke egzotične životinje, ili ih naprosto doživljavaju kao – zvijeri.

Nije da Atlanta nema dobrih likova. Paper Boi sa svojim blazirano-namćorskim gardom pokušava prikriti kako stalno samo čeka kada će mu se neko novo sranje sručiti na glavu, dok je postavljanje njegovog sidekicka Dariusa za protagonista hororaste šeste epizode druge sezone bio majstorski potez: bilo tko drugi bi na susret s creepy domaćinom jezovitog zdanja pobjegao glavom bez obzira ili proveo većinu epizode drhtureći po skrivenim zakucima poput prosječnog lika iz horora, ali Darius kao netko tko na doslovno svaku situaciju slegne ramenima uz pomisao “ha, sto ljudi – sto ćudi!” unosi osvježavajuću dinamiku u inače već dobrano ofucan podžanr strave i užasa…

No Atlantina primarna snaga je ipak u ocrtavanju načina na koji rasizam, pa i klasizam, oblikuju živote njezinih protagonista. U najzabavnijoj epizodi prve sezone, Paper Boi je gost talk-showa u kojem voditelj-liberal tetoši crnog tinejdžera koji se predstavlja kao “35-godišnji bijelac” (referenca, jel, na skandal s Rachel Dolezal), dok Paper Boija pak uporno tjera u kut. Možda na papiru izgleda kao vlažni san najzapjenjenijih protivnika Istanbulske konvencije, ali poanta je zapravo u tome da liberal Paper Boija tretira kao glasnogovornika crnačke radničke klase, nekoga koga se cijelo vrijeme tjera da se ispričava za sve moguće manjkavosti i grijehe svoje kulture, dok ovaj drugi nije pod takvim povećalom jerbo je “bijelac” pa se ni ne kreće od pretpostavke da je garant homofob ili transfob (iako se naposljetku ispostavi da je upravo to!). Brojni su takvi momenti u Atlanti i impresivno je kako su organski utkani u tkivo serije – posebno kad ih se usporedi s napadno didaktičkim ispadima u aktualnim spin-off i revival serijama (The Good Fight, The X-Files, Will & Grace…) za koje se na momente znalo činiti kao da su ih njihovi bogati bijeli tvorci vratili na ekrane samo da bi mogli poručiti: “E, ljudi, ima jedan tip na kojeg vas moramo upozoriti, zove se DONALD TRUMP.”

I nije, naravno, ništa manje impresivno ni to kako ton od epizode do epizode zna drastično varirati – u tome Atlanta odlazi možda i najdalje od svih dosadašnjih izdanaka komedije u teoriji – a da pritom i dalje imate osjećaj da gledate jednu te istu seriju, pa se tako u sendviču između najturobnije i najbizarnije epizode ove sezone nalazi i ona najsmješnija, u kojoj Paper Boi upada iz nevolje u nevolju radi svog frizera koji je poput lika iz neke pjesme Kreše i Žuvija. Nije da ne volio bih da je u Atlanti i više tako ha-ha smiješnih epizoda – ali to je samo stvar osobnih preferencija, nipošto ne nedostatak ove odlične serije.