Osviještenost prema ekološkim problemima te želja za istraživanjem i kreiranjem novih likovnih tehnika, mladu umjetnicu doveli su do stvaranja jedinstvenih umjetničkih oblika na način da spaja plastične vrećice. Ovu tehniku umjetnica primjenjuje i u proizvodnji predmeta i ukrasa koje je brendirala pod nazivom Imagine Plastic.

Tijekom dvodnevne radionice u Krku zainteresirani polaznici upoznat će se s materijalom i tehnikom recikliranja plastičnih vrećica, peglanjem te izradom praktičnih predmeta, poput pernica, novčanika ili fascikli te autoportreta. Cilj ove radionice je također edukacija polaznika o recikliranju i reduciranju uporabe plastičnih vrećica koje su danas jedne od glavnih zagađivača okoliša.

Radionica se održava u sklopu projekta Novi centri koji provodi Udruga Kombinat, a namijenjen je mladima u manjim mjestima i gradovima na području Primorsko-goranske županije, s ciljem da im se ponude besplatni programi poput radionica pod mentorstvom mladih perspektivnih umjetnika i profesionalaca kreativnih industrija. Projekt teži potaknuti mlade ljude na participaciju u vlastitoj zajednici kroz kreiranje umjetničkih sadržaja i proizvoda. U sklopu projekta tendencija je ostvariti i suradnju s kreativnim kolektivima i nezavisnim udrugama izvan Rijeke. Ovom prilikom to je spomenuta udruga Kreativni Krk koja aktivno djeluje na otoku Krku organizirajući raznovrsne programe i manifestacije.

Radionica traje dva dana te ima ograničen broj polaznika, a zainteresirani se mogu prijaviti do četvrtka, 18. listopada putem e-maila.

Razgovor je ujedno i posljednja prilika za pogledati izložbu, trajanje koje je produljeno do tog datuma, ali i za upoznati uživo ljude koji stoje iza brojnih projekata koje je Kombinat realizirao u protekle četiri godine.

Dok izložba predstavlja odabrane projekte Kombinata kroz optiku pogrešaka i stranputica kao sastavnog dijela kreativnog procesa, razgovor će ponajprije biti posvećen projektima i neposrednom iskustvu rada na njima.

Članovi Kombinata će komentirati i svoj manifest, pa će posjetitelji moći saznati i zašto su Kombinatovci “čudovišta”, zašto ne vjeruju u priče o povijesti, kakve su sve predivne pogreške stvorili, na koji način smatraju da ulaze “u našu stvarnost” te što su o njoj pronašli.

Razgovor moderira Marko Golub.

Piše: Bernard Koludrović

Nerado komplimentiram suvremene performanse jer se nerijetko odigraju prema jednom od dva scenarija: ili olako i površno propituju društvenu zbilju ili nekritički recikliraju umjetnički izričaj etablirane umjetnice, umjetnika ili kolektiva. Štoviše, držim kako neki izvođači olako shvaćaju tezu o potrebi šokiranja publike i gotovo da nas žele uvući u političko-psihološku argumentaciju Naomi Klein. To ne znači da ne živimo u vremenu gdje nas šokantne stvari više ne šokiraju i gotovo ravnodušno čitamo svakodnevne reportaže iz Aleppa, Idomenija ili s Lampeduze, pritom ugodno uljuljkani u rutinu svakodnevice. No, suvremeni performans ipak pruža tolike mogućnosti prenošenja emocije i znanja i zaista je osvježenje kada sam performativni izričaj ne prelazi preko ruba dobrog ukusa s isključivom namjerom šokiranja. Ne bježeći od činjenice da sam osobnom poviješću i obiteljskom tradicijom kontaminiran morem i pomorstvom, stoga i razmjerno pristran u prosudbi, ipak vjerujem da sam dovoljno objektivno uspio procijeniti performans Said to contain, održan u sklopu festivala Moje, tvoje, naše u Rijeci, od 20. do 22. travnja.  

Društvo iz Drugog mora u dvanaestom izdanju festivala pomaknulo se iz svoje tematske udobnosti i barem na prvi pogled zašlo u neka nova pitanja i nove probleme. Naziv ovogodišnjeg festivala bio je Brodovi, vlakovi, kamioni, a zajednički nazivnik svih umjetničkih, diskurzivnih i radioničarskih programa – logistika, njena politička i ekonomska uloga u današnjem svijetu te mogućnosti njezinog kooptiranja, korigiranja ili razlaganja. Cijelom festivalu neodvojivi šmek davala je i činjenica kako se odvija u Rijeci, perjanici austro-ugarske i jugoslavenske logistike, odnosno smetištu tranzicijskih privatizacija i promašenih transportnih politika nezavisne Hrvatske. Spomenuti performans nastalo je u suradnji organizacija/kolektiva neue Dringlichkeit, Teorija koja hoda i Nada Especial Tanz, a u koprodukciji Umjetničke akademije u Zürichu, Kulturnog centra Magacin iz Beograda te La Darsene iz Buenos Airesa. Autori performansa su Laura Kalauz, Maja Leo, Bojan Đorđev, Christopher Kriese, Lisa Schröter i Miriam Walther Kohn, a na riječkom lukobranu izveli su ga Maja Leo, Bojan Đorđev i Stephan Stock.

Said to contain istraživački je i umjetnički projekt započet 2013. godine, koji proizlazi iz analize globalne trgovine i njenih manifestacija na konkretnim lokalitetima od kojih svaki unosi vlastitu specifičnost, u Beogradu, Hamburgu, Buenos Airesu i Zürichu. Istraživački projekt prati rute kontejnera, kompanije koje se bave prijevozom i špedicijom te državne regulative i carinske barijere. Ta faza projekta završava ukrcavanjem dijela autorskog tima na kontejneraša u Hamburgu koji plovi za Buenos Aires, kako bi iz prve ruke doživjeli put, ali i uspjeli pronići u društvene i radne odnose na brodu, koji se skrivaju onkraj granica teritorijalnih voda i nacionalnog zakonodavstva. Sam performans, “sesija javnog razmišljanja”, izveden u večernjim satima 21. i 22. travnja na vjetrovitom i nimalo proljetnom riječkom lukobranu, sadrži tri osnovna izvedbena elementa – diskurzivni, igrani i interaktivni, a sve se odvija unutar i okolo brodskog kontejnera riječkog kolektiva Kombinat, ustupljenog za ovu progodu jer je to bilo logistički jednostavnije od prijevoza kontejnera iz Švicarske.

Uvježbanost visokog stupnja, očita poglavito u trenucima stvaranja buke i šuma, donosi dozu simpatičnosti ako možemo zamisliti džunglu podražaja u luci ili na brodu. Kao što je cijeli festival predstavio logistiku kao preciznu i mjerljivu djelatnost, tako je i umjetnički prikaz tog svijeta u jednakoj mjeri izračunat, ponavljan i uvježban do štivadorske preciznosti. Prije uvođenja kontejnera u logističke lance transporta roba, efikasnost brodskog prijevoza ovisila je o manualom i intelektualnom radu štivadora, lučkih radnika koji su istovarivali i utovarivali robu u teretni prostor, štivu. Preciznost i redoslijed slaganja omogućavali su kvalitetu i kvantitetu samog prijevoza, a iste vrijednosti, kojima je punio i praznio brodski kontejner, predstavio je i trojac u riječkoj izvedbi. 

Said to contain, tj. STC, međunarodna je oznaka na teretnici, pisanoj ispravi, deklaraciji tereta koja ograđuje brodara od sadržaja zatvorenog kontejnerom. Umjetnici u diskurzivnom dijelu objašnjavaju povijest kontejnerskog prijevoza i principe na kojima se temelji taj oblik logističke revolucije. Taj metalni artefakt prepoznaju kao simbol “neprozirne ljušture globalnog kapitalizma” koji skriva logiku proizvodnje, potrošnje i cirkulacije dobara koja oblikuje naše živote. Oni su uniformirana, modularna, zamjenjiva i potrošna plastičnost koja nam iz vida izmiče potplaćeni rad istočnoazijskih “sweatshopova”, klasnu i rasnu segregaciju pomoraca, trgovinu ljudima te globalnu snagu kapitala koji je nadjačao i nacionalna zakonodavstva omogućivši carinsku propusnost. Kontejnerom se zatvara sve ono što ne smije biti vidljivo, sve ono što bi ugrozilo prividni sjaj kapitalizma. 

Sve to umjetnici potkrepljuju dokazima koje su prikupili tijekom svojeg istraživanja. Kada bismo se vratili na početnu tezu o olakom posezanju suvremenih umjetnika za šokom, ovaj performans to radi kroz male pukotine kojima u umjetnički aranžman ulaze artefakti iz brodarske svakodnevice. Šok se događa pri uvidu u carinske dokumente kojima se deklarira sadržaj kontejnera, pri čemu je globalni kapital uspješno utjecao na zakonodavstvo, tako da se ne deklariraju stvarni predmeti već prilično neutralna i općenita zbirna imenica. Tako se kineska pirotehnika deklarira kao “božićni ukrasi” te zbog neadekvatnog slaganja dolazi u doticaj s izvorom topline, a kontejner eksplodira na otvorenom moru. Zamislite samo kako se deklariraju kontejneri s istočnoeuropskim prostitutkama ili bliskoistočnim izbjeglicama. Umjetnici poput carinika otvaraju “kontejner” kapitalizma i prokazuju njegov sadržaj, koji se time prazni i otvara za novi, kulturni sadržaj u interakciji autora i publike.

Spontani dovitljivi komentari publike, koji su pomagali u zagrijavanju promrzlih udova, prirodni su folklor lučkog i brodskog prostora rada i dopunili su producirani interaktivni dio. Izuzev razgovora s publikom o nekim nama bliskim ili bitnim problemima koji se tiču luke i vezanog gospodarstva, morali smo ispuniti deklaracije o tome nosimo li na sebi robu s vrijednošću, robu bez vrijednosti, vrijednost bez robe, robu koja se razmjenjivala i tome slično. Potom smo zatvoreni u kontejner, uz čitanje melankoličnog paragrafa iz zbirke eseja The Undercommons Stefana Harneyja i Freda Motena, kako bismo osjetili kako je to biti u nevidljivom kutku globalnog kapitalizma, zajedno s kineskim dječakom koji radi za jedan dolar dnevno, bjeloruskom djevojkom koju šalju u Baltimore kao seksualno roblje, filipinskim mornarom kojega ne štiti nikakvo radno zakonodavstvo. Među nama je tada bio i jedan kamen – iako sam se ponadao kako je netko bio dovitljiv i deklarirao bubrežni kamenac, na sreću se samo radilo o kamenčiću s riječkih plaža.

Autori svoj performans deklariraju kao “hibridni format između performansa, radionice i rasprave u kojem teretni kontejneri postaju središnjim mjestima dijaloga i izvedbene proizvodnje znanja”, mjesto koje se svakom novom izvedbom puni “nematerijalnim dobrima koja se nastoje materijalizirati putem izvedbenih sesija javnog razmišljanja”. U opisu i izvedbi vidljiva je akademska pozadina autora te potkovanost suvremenom teorijom, kao i razumijevanje političke ekonomije, no oduševljava njihova lakoća izvedbe, koja niti u jednom trenutku nije zastranila u akademizam ili diskurzivni kič. Zbog toga kompleksnost izvedbe – različiti oblici komunikacije, širina sadržaja i količina informacija – ne strši kao otežavajući faktor, a publika može sudjelovati s lakoćom. Za što smo u konačnici bili nagrađeni srdelama i bevandom.

Ženski zbor Kombinat dolazi iz Ljubljane, a osnovan ja na Dan ustanka naroda Slovenije, 27. travnja 2008. godine, kada je skupina djevojaka odlučila da će pjevati pjesme otpora iz cijelog svijeta. Prvi nastup imale su 23. svibnja 2008. u Menzi pri koritu, na Metelkovoj u Ljubljani, u sklopu proslave Dana mladosti. Kako same kažu, žele s crvenom kredom napisati tradiciju otpora ujedinjene u pjesmi i uvjerenju da je otpor jedan od osnovnih ljudskih prava. Vjeruju da kritička misao može proizići samo iz buntovnog stava i da današnje vrijeme proždire ljudsku dušu, a na oltar stavlja uspjeh, konkurentnost i izgled.

Kao i Kombinat, i zbor Praksa se okupio i izašao na ulice s pjesmama koje govore o društvenim razlikama u kojima živimo, klasnoj solidarnosti te nadilaženju nacionalnih barijera. Pjevaju pjesme koje su stoljećima služile političkom osnaživanju obespravljenih. Zbor broji već 40-ak nastupa od svog osnutka u ožujku 2014. godine i to u Puli, Zagrebu, Ljubljani, Beču i Beogradu.

Ulaz je slobodan.

Hor 29. Novembar nastao je 2009. godine kao svojevrstan muzički performans obilježavanja 40. godišnjice osnivanja prvog jugoslavenskog radničkog društva Mladi radnik u Beču. Od 2012. godine vodi ga istoimena udruga za umjetnost i kulturu. Hor pjeva na nekoliko jezika, a temelj repertoara su im recolucionarne, radničke i partizanske pjesme te su uključeni u različite projekte i inicijative, od borbe za LGBT prava do boljeg položaja migranata. S obzirom da je Hor želio proširiti svoje polje djelovanja izvan samostalnih nastupa na demonstracijama, festivalima i sudjelovanja u raznim projektima, organizirali su Festival alternativnih zborova (FAC): “Ideja pokretanja festivala postoji još od nastanka Hora 29. Novembar, dakle od 2009. godine. Vremenom smo saznali da postoje slični horovi širom ex-yu prostora, a da su slični horovi u Austriji takođe već duže vreme aktivni i da su organizovani na sličan način kao i naš, tako da se ideja za festival takoreći sama nametnula”, govori Saša Miletić, jedan od osnivača Hora 29. Novembar i organizator festivala. 

Svi zborovi uključeni u festival imaju jako izraženu društveno-kritičku svijest i želju za povezivanjem umjetnosti i političkog angažmana na kreativan način, ali i kroz druženje, zabavu, razmjenu iskustava i ideja. “U Beču, ali i Austriji uopšte, postoji vrlo jaka tradicija okupljanja u udruženja i građanske inicijative, tako da je mnogo postojećih horova proizašlo iz te tradicije. Jedan od nama poznatih najstarijih horova nastalih na taj nacin je Braunau chor, mada nije isključeno da postoje još neki zaboravljeni horovi i udruženja koja vuku korene iz političkih pokreta 60-ih i 70-ih”, objašnjava Saša. Zborovi koji nastupaju na festivalu, kao što su Chor des KŠSSD (zbor slovenskih studenata u Beču), Hor 29 Novembar, Stimmgewitter (nastao u okviru novine Augustin koja se bavi socijalnim angažmanom i, između ostalog, problemima beskućnika u Beču) te Gegenstimmen imaju sličan repertoar i korijene u ljevičarskim idejama, a kroz svoje repertoare povezuju donekle tradicionalan i nov način društvenog komentara. Subchor i d’Achor su u nastupu neutralniji, članovi su u prosjeku mlađi i uglavnom studenti, samoorganizirani pjevači-amateri. 

Nezavisni, alternativni, samoorganizirani zborovi nastaju prije svega iz potrebe za društveno-političkim angažmanom i nisu pod okriljem neke veće državne ili privatne institucije ili političke partije. “Ono što je zajedničko svim horovima jeste to da su svi funkcionišu na volonterskoj bazi, da su svi sastavljeni od muzičkih entuzijasta, a ne profesionalaca, kao i to da se svojim akcijama i nastupima vrlo često vezuju za različite društveno angažovane pokrete i manifestacije. U Beču tako retko koja demonstracija ili protest prolazi bez nastupa nekog od navedenih horova”, kaže Miletić. Što se repertoara tiče, zborovi koji nastupaju na festivalu imaju širok dijapazon i prije svega sklonost ka angažiranoj muzici, više nego klasičnoj. Na repertoarima su revolucionarne, anarhističke i partizanske pesme, ali i subverzivne aproprijacije turbofolka, nacionalističkih i šovinističkih pjesama i slično. “Bitno nam je da prikažemo na koji način se ti horovi odnose prema nasleđu horskih repertoara, ali i nov i neočekivan pristup pesmama koje možda na prvi pogled nisu političke, a kriju određen potencijal kritičkog angažmana”.

Na festivalu nastupaju i zbor Praksa iz Pule te feministički zbor Z’borke iz Ljubljane, oba nastala kao svojevrsan angažiran odgovor na vlastite političko-društvene kontekste. Dok je Praksa izrasla kao komentator pulske svakodnevice obilježene dubokim ekonomskim i društvenim problemima, Z’borke svojim angažmanom provode direktnu subverziju klasičnog zborskog repertoara koji dekonstruiraju ukazujući na njegovu ukorijenjenost u mizoginiji, šovinizmu ili nacionalizmu. “Otvaranje festivala nastupima zborova iz ex-yu regije je ustvari direktno proizašlo iz iskustva prošlogodišnjeg zajedničkog nastupa sa zagrebačkim Le Zborom kada smo shvatili koliko toga nam je zajedničko, ne samo u smislu repertoara već i u načinu organiziranja i djelovanja. Razmjena ideja i planova koja se tada spontano dogodila učvrstila nas je u uvjerenju da takve i slične angažirane pjevačke grupe jednostavno moramo skupiti na jednom mjestu ne bi li ih predstavili kao svojevrsnu scenu, a ne tek kao sporadične fenomene”, objašnjava Jana Dolečki, dirigentica Hora 29. Novembar.

U ovom je kontekstu važno spomenuti Festival samoorganiziranih zborova koji je doživio dva izdanja, u Beogradu 2011. i Ljubljani 2013. godine, a ugostio je Raspeane Skopjane iz Makedonije, Horkestar, Prrrrrobu!, Le wHORe i Svetonazore iz Srbije, Kombinat iz Slovenije i Le Zbor iz Hrvatske. “Festival samoorganiziranih zborova nam je apsolutno bio uzor u samoj koncepciji našeg festivala i svjesni smo njegovog značaja kojeg predstavlja za regionalnu scenu. Ali kako je Hor 29. Novembar prvenstveno bečki zbor koji se u potpunosti vezuje za ovdašnji društveno-političko okvir i teme koje nam se u njemu nameću, inicijativa je u potpunosti krenula odavde, s jasnom namjerom prikazivanja domaćih alternativnih zborova, ali i priključivanja sličnih kolektiva iz susjedstva. Na taj način smo možda samo proširili “područje borbe” koje je svojedobno zacrtao Festival samoorganiziranih zborova, ali s druge strane, ovakvih inicijativa razmjene iskustava i predstavljanja šire scene nikada nije previše. Utoliko se radujemo svim sljedećim festivalima ovakvog karaktera”, rekla je Dolečki.

Festival će biti održan u bečkom Sargfabriku u petak i subotu, 12. i 13. lipnja, a sve dodatne informacije potražite ovdje.