Kako stoji u predgovoru Irene Bekić, “podatak da pčele u Sloveniji odumiru i da je gradski pčelar u Kranju proizveo više meda nego njegov kolega na selu, bio je pokretač umjetničina istraživanja o pčelama. Ono je impliciralo raspravu o oblicima ponašanja ljudi kao i o stanju i statusu prirode što je otvorilo mogućnost da postavi smjelu tezu: da zaključi da je priroda prirodnija u gradu nego na selu.”

To je ujedno i okvir projekta Kolektiv za oprašivanje iz kojega su proizišli izložba i performans Poziv za nove članove: Kolektiv Budi pčela. U njima Lovšin razvija sustav alata za urbano oprašivanje – različite osobne uporabne predmete, svakodnevnu urbanu opremu od klofera za tepih do elegantnih rukavica – koji se malim dodacima ekspresno pretvaraju u proteze, odnosno ekstenzije za oprašivanje. Na taj način opremljeno, ljudsko tijelo postaje instrument, ili, kako navodi Mateja Medvedič, “mobilna autonomna zona u stanju stalne pripravnosti”. “Dok današnji javni, a pogotovo kulturni, diskurs preplavljuju distopijske teme”, ističe Bekić, “Polonca Lovšin konstruira urbanu utopiju u kojoj su aktivizam, solidarnost i suživot s prirodom pretpostavljeni oblici društvenosti”.

Polonca Lovšin (1970.) diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna gdje je završila i poslijediplomski studij skulpture i novih medija. Godine 2015. završila je doktorski studij na Likovnom fakultetu Sveučilišta Bauhaus Weimar u Njemačkoj.

U radu je usredotočena je na samoorganizirane inicijative i alternativne oblike djelovanja u arhitekturi i urbanističkom planiranju. Realizirala je brojne projekte i dobitnica je više nagrada i rezidencija.