U četvrtak, 12. listopada u 19 satiodržat će se i promocija knjige Kolači od blata, pisca Gorana Ferčeca i ilustratorice Apolonije Lučić. O knjizi će na promociji govoriti urednice i art direktorice Nina Bačun i Roberta Bratović te autorica Apolonija Lučić. Promocija je dio popratnog programa izložbe.

Iz teksta Vesne Vuković: “Otkako su se 2013. i formalno udružile u umjetničku organizaciju Oaza, Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec uporno šire okvire svoje matične discipline, dizajna, interdisciplinarnim uvezivanjem s umjetničkim i kustoskim praksama, (povijesno-)umjetničkim istraživanjima, obrazovanjem i izdavaštvom. Zapaženi su i nagrađivani njihovi projekti total dizajna, u kojima nisu samo ona poslovična zadnja karika u lancu, vidljiva, opipljiva, a uvijek pod pritiskom rokova i nagomilanog kašnjenja, i uvijek i samo – karika, već je njihova pozicija autorska u najužem i organizacijska u najširem smislu. Total dizajn, konceptualni dizajn, strateški dizajn, termini su tu najmanje važni, njihov je život ionako ograničen dinamikom i izmjenom trendova u akademskom vokabularu, važno mi je međutim naglasiti da Oaza dizajnira – višedimenzionalno.

Kako same pojašnjavaju, veliki projekti najčešće organski proizlaze iz manjih narudžbi, prethodnih istraživanja koja u njima pobude interes, a u čijim okvirima za refleksiju, kritičko propitivanje i modificiranje nikad nema dovoljno vremena. Oaza ovome dodaje i utjecaj poslijediplomskih studijskih boravaka u inozemstvu, koji su im otvorili nove vidike i proširili ambicije. Iako su se sve nakon završenih usavršavanja vratile u Hrvatsku, internacionalni aspekt njihova angažmana snažno ga i dalje oblikuje i usmjerava. Uz već spomenutu interdisciplinarnost, uz kolektivnost u radu i inzistiranje na su-stvaralaštvu, internacionalno usmjerenje je glavna značajka i temeljno načelo njihova djelovanja. Ne treba prešutjeti ni brojne prethodnice/ke u lokalnom kontekstu, na čijim su iskoracima, zaokretima i promišljanjima učile, iako ću to upravo učiniti, stoga što se upravo na ovom mjestu, u HDD galeriji, ta povijest revno piše fragmentarno, ali studiozno.

U Oazinom specifičnom djelovanju jednu od svježijih, ali i propulzivnijih aktivnosti predstavlja izdavaštvo. Opet organski krenuvši iz vlastitog iskustva, uređivanja obimnih publikacija kao završnih koraka svojih istraživačkih projekata, ali i brojnih narudžbi iz institucionalne i vaninstitucionalne sfere, Oaza je otvorila nove horizonte izdavačke djelatnosti u kreativnom sudaru umjetnosti, grafičkog dizajna i nakladništva/knjižarstva.

Nije naodmet na ovom mjestu naglasiti i to da se, upravo u ovom segmentu, nastavljaju na tradiciju ilustrirane knjige/slikovnice kao historijski specifične niše umjetničke produkcije žena i njihove profesionalne reprodukcije. I tu veza nije samo simbolička, već ponovo organska, a nalazimo je u njihovom nagrađivanom istraživačko-arhivskom projektu Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji, kao i u vlastitom iskustvu rada u ženskom kolektivu, ali i u širem društvenom kontekstu u kojem su profesionalno stasale. “… u vrijeme studiranja na Studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile.”

Oaza izdavaštvo otvoren je projekt, dosad koncipiran u tri edicije: oBook, aBook i Oaza&Sons različitih profila, ali istih načela rada utemeljenih u suradničkom stvaralaštvu i stvaralačkoj suradnji. Ovo potonje treba istaknuti s obzirom na činjenicu da sve tri edicije popunjavaju određene praznine u lokalnom kontekstu i pružaju važnu podršku lokalnoj, prvenstveno umjetničkoj produkciji, a onda i njezinoj prezentaciji na međunarodnoj sceni. Te umnogome jedinstvene nakladničke serije su: oBook, edicija koja okuplja eksperimentalne i multidisciplinarne refleksije umjetnosti i dizajna, aBook u kojoj se kontinuirano objavljuju umjetničke knjige, dok Oaza & Sons predstavlja ilustrirane knjige za djecu i/li slikovnice za odrasle.

Ovisno o profilu pojedine edicije mijenja se i uloga Oaza: u ediciji oBook nalazimo ih u autorskoj ulozi urednica, u aBook u svojevrsnoj kustoskoj ulozi urednica, a u Oaza & Sons u gotovo klasičnoj uredničkoj. I dok razloge prvoj valja potražiti u njihovom vlastitom pristupu praksi i interesu za kritički i konceptualni dizajn, druga je edicija izrasla iz bliskih suradnji s umjetnicima na dizajnu izložbi i izložbenih kataloga u kojima – i to mogu potvrditi i vlastitim iskustvom – angažmani Oaze nerijetko nadilaze njihovu stručnu zadaću. Treća je edicija stasala iz specifičnih nužnosti privatne sfere, iskustva majčinstva i susreta s književnom produkcijom za djecu. Tom izdavačkom nizu svakako treba priključiti i Oaza&Friends, izdanja u partnerstvu s drugim izdavačima (Arheološki muzej u Zagrebu, BLOK, CDU, DeltaLab, Drugo more, Monte Librić, Muzej za umjetnost i obrt, Petikat… i mnogi drugi), a u kojima su Oaze autorice dizajna.

Iako različitih profila, registara i modaliteta iskaza, Oazina izdanja sva su sasvim specifično iskustvo knjige, senzualno iskustvo u punom smislu: ne samo vizualno, nego i taktilno. Suodnos teksta i slike, izmjena različitih likovnih formi, upotreba raznovrsnih materijala, papira i tekstila, volumena i vrste papira, tipova uveza, slaganje elemenata…, sve to čini koreografiju čitanja i upotrebe pismenosti njihovih izdanja. I kad se već krećemo po širem društvenom terenu, treba istaknuti i to da su materijalni okviri u kojima se proizvodi ovo promišljeno oblikovanje, bilo da je riječ o samostalnim produkcijama, bilo da je riječ o narudžbama koje dolaze iz polja izvaninstitucionalne jednako kao i institucionalne kulture, sve samo ne izvrsni: ograničavajući, sputavajući projektni proizvodni odnosi. Otvaranje ovih širokih pitanja nužno vodi i onome o vremenu i prostoru u kojem se dizajn iz široke potrošnje uvukao u uže umjetničke prostore, ali to je pitanje odveć bremenito za ovu policu.

Izložba u HDD galeriji kao privremeni izlog i čitaonica Oazinih izdanja mogla bi (trebala?) postati poziv za njihovo opredmećenje u nekom budućem studiju-knjižari-galeriji, zasad imaginarnom prostoru o kojem često govore u intervjuima, a koji iskušavaju povremenim događanjima u svom radnom prostoru: promocijom knjiga uz performanse ili jednodnevne izložbe, a nerijetko i neformalnim druženjima. Nadamo se da će to u dogledno vrijeme i ostvariti, a dotad iskoristite galeriju kao privremenu infrastrukturu i ponuđeni termin za listanje i čitanje Oazinih knjiga, čak i kad su lančićem vezane o policu, i kao dijeljeni ambijent za razgovor o njima.”