Zagrebački lokalni izbori, čiji prvi krug je održan 21. svibnja, ostavili su dvojak dojam. Ako je po obzor novog političkog ciklusa deprimirajuće djelovala još jedna pobjeda Milana Bandića i aritmetička važnost liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića – koja se upravo ovih dana manifestirala u priči oko preimenovanja Trga maršala Tita – onda je, bar za lijevu, aktivističku i civilnodruštvenu scenu, nemala kompenzacija bio fantastičan uspjeh inicijative Zagreb je naš! koja je osvojila nešto više od 7,5% glasova i time osigurala četiri zastupnička mjesta u Gradskoj skupštini. Unatoč po svemu sudeći vrlo uspjelom terenskom radu fokusiranom na kvartovske zajednice, ali i vidljivom javnom angažmanu po pitanju gradskoga otpada, urbanizma i javnih prostora, ipak je taj rezultat predstavljao iznenađenje – minimalna očekivanja ZJN-ovih predstavnika uglavnom su se kretala oko prelaska izbornog praga, no bez velikih projekcija po pitanju broja zastupnika.

Prvi je to put da je u Skupštinu ušla jedna opcija lijevo od liberalnoga konsenzusa, u velikoj mjeri proizišla iz aktivističkih inicijativa, koju čini i jedna protusistemska stranka, Radnička fronta. No ZJN svoj momentum nije brzinski izgradio na očekivanom raspadu politički beznadne liberalne dominante, nego je njegova osnova dugogodišnje aktivno protivljenje privatizaciji i zlouporabi javnih dobara i gradskih prostora, koje je svoju širu bazu dobilo još borbom za Varšavsku. Taj se aktivistički, organizacijski, ljudski i, u konačnici, politički kapital, građen više od desetljeća, u kontekstu novootvorenog prostora za ljevicu konačno pokazao dovoljnim za prvi proboj u institucije, a ZJN-ov uspjeh sada je povoljan znak za slične inicijative drugdje u zemlji i regiji.

Ako u Zagrebu svjedočimo tipičnim, iako nedvojbeno dramatičnim urbanističkim i građevinskim situacijama tranzicijske poluperiferije, beogradski se kontekst doima kao Zagreb na steroidima. Unatoč znatno kraćem periodu na vlasti od njegovog zagrebačkog pandana, projekti koji se realiziraju u mandatu gradonačelnika Siniše Malog, njihov financijski i infrastrukturni razmjer i proceduralna i doslovna nasilnost njihove provedbe u dobroj mjeri natkriljuju ovdašnje primjere.

Po većini zamislivih mjerila malo bi se koji sporni građevinski projekt u regiji mogao uspoređivati sa zastrašujućom megalomanijom Beograda na vodi. Iako se pokazalo da neke od njih nisu ni izbliza točne, cifre oko kojih mejnstrim mediji održavaju euforičnu fascinaciju – preko tri milijarde dolara investicija, oko dva milijuna četvornih metara stambenih i poslovnih prostora, devedesetak tisuća četvornih metara gradske površine – ukazuju na snagu građevinskog kapitala s kojom se ovdašnje aktivističke inicijative za očuvanje gradskog prostora do tog projekta nisu susrele. Uzevši u obzir da je mitsko “spuštanje Beograda na rijeke” projicirano kao trajna urbanistička fiksacija grada koja će konačno biti ispunjena, uzevši u obzir da je riječ o investiciji koja dolazi iz utjecajnih Ujedinjenih Arapskih Emirata, s interesima na državnoj razini na kojoj priču neugroženo vodi Aleksandar Vučić, projekt se mogao učiniti jednostavno prevelikim da mu se itko suprotstavi.

Međutim, kada su 2014. godine s ciljem stvaranja formalnih preduvjeta za realizaciju projekta najavljene izmjene beogradskog GUP-a, kolektiv Ministarstvo prostora i platforma Ko gradi grad pokrenuli su inicijativu da se na prijedloge podnesu kompetentni prigovori. Plan je, dakako, bez uvažavanja velike većine od preko tisuću prigovora usvojen, ali iz angažmana na njegovom je osporavanju u međuvremenu proizišla inicijativa Ne da(vi)mo Beograd koja će postati predvodnicom otpora Beogradu na vodi, pokazavši do danas iznimne kritičke, organizacijske i mobilizacijske kapacitete.

Inicijalne protestne akcije Inicijative, čiji prepoznatljivi znak je postala golema žuta “patkica”, pokazale su da podrška javnosti njenom djelovanju postoji, a rastuća zlouporaba gradskih službi i represivnoga aparata u nasilnom ograničavanju i sabotiranju njenog legitimnog otpora samo ju je povećala. Naređeno zaustavljanje dvaju tramvaja u travnju 2015. godine pred zgradom Geozavoda kako investitori pri potpisivanju ugovora ne bi vidjeli prosvjednike dalo je naslutiti da će vlasti realizaciji projekta pristupiti beskrupulozno, no ono što se desilo gotovo točno godinu dana kasnije, u travnju 2016. godine, šokiralo je najširu javnost i presudno ju je pokrenulo u korist Inicijative.

U izbornoj noći, s 24. na 25. travnja, neidentificirani muškarci s tzv. fantomkama na glavi započeli su s rušenjem objekata u Hercegovačkoj ulici u četvrti Savamala, jednom od centara beogradske alternativne i nezavisne kulture, koji je osobito pogođen novim projektom. Neki od njih su pritom zastrašivali, neovlašteno zadržavali, pretraživali i maltretirali slučajne prolaznike, dok su jednog noćnog čuvara čak i vezali, oduzevši mu pritom mobitel. Prema njegovu iskazu, maskirani muškarci – njih tridesetak – bili su naoružani bejzbol palicama. Po običaju, od ovih nevjerojatnih događaja gotovo da se spektakularnijim pokazalo nereagiranje bilo koga od nadležnih institucija i službi – policija se tu noć misteriozno prestala odazivati na zahtjeve za intervencijom, dok su i sljedećih dana, a potom i tjedana i mjeseci, izostali bilo kakvi ozbiljni napori da se razjasni tko su nasilnici bili i, ključno, tko ih je angažirao. Ovakvo je, međutim, stanje konačno prouzrokovalo masovnu mobilizaciju beogradskih građana koji su tijekom sljedećih mjeseci počeli sve izraženije podržavati Ne da(vi)mo Beograd.

Prema izjavama predstavnika Inicijative, do lipnja 2016. godine broj ljudi na velikim prosvjednim šetnjama porastao je čak do 20 000. Odbijanje nadležnog Javnog tužilaštva da mjesecima objavi bilo kakve podatke o istrazi, čak i na zahtjev povjerenika za informacije Radoljuba Šakića, izbjegavanje ikakve odgovornosti od strane gradskih vlasti i nadležnih ministarstava, potaknuli su kontinuirano održavanje većih protesta sve do početka 2017. godine. Ovakva podrška dala je nove okvire Inicijativi koja se mogla početi smatrati širim političkim pokretom. Područje borbe se pritom, logično, proširilo i na druge sporne projekte i intervencije u gradski prostor, a savezništva formirana ne samo s organizacijama i pokretima u Beogradu, nego i drugdje. Tako su predstavnici Inicijative za vrijeme najintenzivnijeg održavanja prosvjeda obavijestili medije da im se pridružuju udruge i pojedinci iz Novog Sada, Niša, Požege, Subotice, Mladenovca i drugih gradova, koji su prepoznali da je riječ o zajedničkim strukturnim problemima otimanja javnog prostora i javnih dobara.

Ovaj izboreni mobilizacijski i politički potencijal doveo je do logične odluke da Ne da(vi)mo Beograd iziđe na sljedeće lokalne izbore koji će se održati početkom 2018. godine. Odluka je objavljena u svibnju ove godine, ni tri tjedna nakon što je Siniša Mali najavio da se neće još jednom kandidirati za gradonačelnika, stavljajući se umjesto toga na raspolaganje svom prijatelju Aleksandru Vučiću.

Samim krajem kolovoza Inicijativa je konačno i najavila početak procesa izrade političkog programa. Na konferenciji za medije održanoj u beogradskom Medija centru govorili su aktivisti Dobrica Veselinović, Ljubica Slavković, Ksenija Radovanović i Radomir Lazović te Vujo Ilić, doktorand pri CEU-u, koji su predstavili svoju ideju definiranja političkih prioriteta odozdo – kroz djelovanje “na terenu, na nivou mesnih zajednica, blokova i krajeva u kojima živimo”, kako stoji u službenoj objavi. U svrhu uključivanja lokalnih zajednica, navodi se, pokrenuta je i internetska platforma za komunikaciju s građanima, na kojoj svatko može ostaviti komentar, informirati Inicijativu o lokalnim problemima i uključiti se u dijalog o bilo kojoj temi.

Također, kako bi “politika otimanja grada od građana” dobila “svoju prostornu, opipljivu, životnu dimenziju”, predstavljena je i Mapa žarišta – kartografija aktualnih borbi beogradskog stanovništva za javne prostore. Na mapi je ucrtano čak 35 kritičnih lokacija, od blokova u Novom Beogradu, preko Hotela Jugoslavija do nesaniranog deponija Vinča koji je nedavno nekontrolirano gorio više od mjesec dana. Ovako predstavljeni, ocrtavaju oni uistinu dramatično stanje u koje umjesto o fantazijama o uplivu korisnih investicija prije govori o razbuktalom ratištu između lokalnih zajednica diljem grada i nekontroliranog kapitala.

Mapa je, međutim, samo dio brošure Kako se borimo? Vodič za učestvovanje u promeni grada, dostupne u obliku pdf datoteke i internetske prezentacije, koja donosi pregledan prikaz djelovanja, strukture i ciljeva inicijative Ne da(vi)mo Beograd. Publikacija naglašava organizacijsku otvorenost i operativnu transparentnost, prezentirajući, između ostalog, i anonimne podatke o svim donacijama i izvorima financiranja, koji su ranije poslužili kao odgovor na Vučićeve banalne spinove o desecima milijuna eura upumpavanih u proteste protiv Beograda na vodi.

Iako pokoja formulacija u njoj djeluje politički limitirano (primjerice, kao jedna od «meta kritike i otpora» navodi se «nezauzdana bahatost», kao da je riječ o odgojnom pokretu, a ne o opoziciji sistemskom otimanju javnog prostora), brošura kao kratki uvod u politička polazišta Inicijative generalno ohrabruje. Suština je sljedeća: dati lokalnoj zajednici da odlučuje o javnim resursima, osobito onima koji je se neposredno tiču. Nakon uspjeha Zagreb je naš! na lokalnim izborima, čini se itekako mogućim da će još jedna metropola u regiji dobiti srodnu inicijativu u predstavničkom tijelu građana. Uočljive sličnosti i veze između naših dvaju konteksta tako neizbježno proizvode i regionalnu solidarnost, bilo da je riječ o studentskim pokretima, neprofitnim medijima ili borbi za pravo na grad. U tom smislu, bez obzira na privid nesmjenjivosti onih koji su okupirali najvažnije političke položaje, perpetuiran zadnjim izborima u Hrvatskoj i Srbiji, na obzoru se, koliko god daleko, naziru moguće istinske alternative konsenzusu koji interes kapitala pretpostavlja dobrobiti građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijekom 2012. godine treće izdanje manifestacije Ko gradi grad funkcionirala je kroz format serije radnih stolova i diskusija, koji su dovodili aktere i publiku u nove situacije promišljanja i analize, planiranja i evaluacije. Aktivnosti brojnih grupa i pojedinaca iz Beograda, ali i drugih gradova Srbije i regije, angažiranih na artikuliranju pozicije i akcije građana ka (ne)željenom urbanom razvoju, bili su povod za detaljnije upoznavanje javnosti i aktivista s pojedinim slučajevima ili fenomenima ovakvih praksi, a koje se zalažu za otvorenije i inkluzivnije urbanističke procedure ili “javniji” tretman javnih prostora. 

Prvo izdanje biltena Ko gradi grad predstavlja aktivnosti održane u Kulturnom centru Rex i van njega tijekom 2012. i u kojem se najavljuju nadolazeće akcije za 2013. godinu. Bilten i izvještaje sa radnih stolova sastavili su Marko Aksentijević, Darko Čačić, Ana Džokić, Marc Neelen, Nebojša Milikić, Nikola Pantelić, Dušica Parezanović, Dubravka Sekulić i Miloš Veselinović. Bilten možete čitati ovdje. 

Ko gradi grad od 2010. godine organziraju Grupa 484, STEALTH.unlimited, Kulturni centar REX i Fondacija Heinrich Böll. 

Izvor: Ko gradi grad / Foto © Nemanja Manjenčić

Megdan oko Kalemegdana, prvi radni stol održao se 9. travnja u Kulturnom centru REX, a tematizirao je planiranu izgradnju komercijalno-rezidencijalnog kompleksa od sedam katova na prostoru i oko bivše tvornice Beko kod Kalemegdana. Ideja ovog radnog stola bila je da se na jednom konkretnom primjeru propitaju mehanizmi, odnosi i procesi koji oblikuju razvoj grada kao i mogućnosti koje građani i građanke imaju da utječu na razvoj sredine u kojoj žive. “Slučaj bloka bivše tvornice Beko”, poručuju organizatori, “izabran je ne samo zbog njegove aktualnosti (Plan detaljne regulacije usvojen na sjednici Skupštine grada Beograda 9. marta 2012.), značaja (nalazi se u centru grada, u dijelu urbanističke cjeline Beogradske tvrđave, kulturnog dobra od nacionalnog značaja) i postojanja inicijative građana stručnjaka koja se argumentirano javno protivi ovakvom planu, već i zbog činjenice da analiza ovakve inicijative i njenih trenutnih ishoda može biti poučna za sve nas”.

Ko gradi grad? pokrenut je prije dvije godine s uvjerenjem da dijalog o željenom razvoju grada mora uključiti sve one koji čine taj grad. Utisak je bio, a takav je ostao do danas, da se urbanističke odluke, kako na nivou lokalnog parka tako i po pitanjima važnim za sve građane, donose u sprezi krupnog kapitala i vlasti. Grad se razvija u skladu s privatnim interesima malog broja pojedinaca, po netransparentnim procedurama, praćen različitim kontroverzama i, najvažnije, ignorirajući potrebe i želje samih građana.

Za to vrijeme, broj zainteresiranih za razvoj zajednica u kojima žive stidljivo se povećava: građani se udružuju zbog zajedničkog interesa u očuvanju ili unapređenju različitih gradskih cjelina, novinari razotkrivaju mehanizme kojima se mijenjaju urbanistički planovi, stručnjaci tematiziraju odluke nadležnih institucija. Iako i dalje na margini dominantnog javnog diskursa, pitanja prostornog razvoja i moguće alternative postojećem stanju polako postaju vidljivije.

Paralelno sa takvim razvojem, razvija se i Ko gradi grad? Otvoreni razgovori u lipnju 2010. okupili su široki spektar aktera razvoja grada koji su predstavili okvir ove tematike i ukazali na moguće pravce većeg uključivanja građana u sam proces. Susreti gradskih entuzijasta i majstora u studenom 2011. prebacili su naglasak na pojedince i inicijative koje svojim akcijama pružaju primjer kako se u postojećim uvjetima, uz strpljenje i posvećenost, može mijenjati sredina u kojoj živimo.

“Ove godine smatramo da je potrebno napraviti još jedan korak ka drugačijem koncipiranju budućnosti i stati iza tema za koje mislimo da odlučuju ne samo izgled i dostupnost naših gradova nego i prirodu društva u kojem živimo. Netransparentnost donošenja urbanističkih odluka, nedostatak pristupačnog stanovanja za sve i privatizacija javnih prostora samo su neke od tema kojima se treba baviti aktivno i kontinuirano”, stoji u priopćenju Kulturnog centra REX.

Ko gradi grad? će tijekom 2012. predstaviti seriju “radnih stolova” čiji će fokus biti određeni gradski problem i inicijative koje ga tematiziraju. Diskusija s predstavnicima ovih inicijativa i ljudima koji poznaju samo područje iz različitih perspektiva omogućit će bolje razumijevanje mehanizme koji oblikuju razvoj grada. Pored toga, za “radnim stolom” će se i kolektivno osmišljavati praktične ili simboličke akcije koje će dati veći javni značaj i podršku tretmanu određene teme i za nju vezane inicijative. Na taj način će se svim zainteresiranima otvoriti prostor za aktivnije sudjelovanje u urbanom i društvenom razvoju, uzimajući i sami aktivniju ulogu u razvoju grada. 

“Ko gradi grad?”, kako ističu organizatori, “više nije pitanje”.

Projekt je nastao suradnjom Kulturnog centra REX, Grupe 484, STEALTH.unlimiteda i Zaklade Heinrich Böll.

Izvor: STEALTH.unlimited

Izvor: Ko gradi grad