Dražen Franolić na oudu i Emil Gabrić na violi stvaraju glazbu trenutka, instrumentalnu meditativnu fuziju klasike, orijentalne glazbe i jazza. Potpuno se prepuštaju spontanim dužim formama koje nastaju iz čitavog njihovog svjesnog i nesvjesnog glazbenog iskustva, intuicije i osjećaja.

Emil Gabrić je violinist i violist koji je odrastao u Subotici. Uz klasično glazbeno obrazovanje njegov glazbeni put obilježavaju i susreti s romskom, srpskom i mađarskom glazbom. Završio je studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1993. član je Paganini banda, a paralelno bio je i član Lada, snimio oko tristotinjak skladbi za razne izvođače, film, kazališne predstave i televizijske serije. Godine 2013. upisuje studij viole. Član je The Kazetofona i trija Franolić, Ćulap, Gabrić. Posljednjih godina svira u triju Franolić Mureškić Gabrić.

Dražen Franolić stvara i izvodi orijentalnu glazbu, autorske kompozicije nastale pod utjecajem arapske, balkanske, indijske i jazz glazbe, koje uključuju improvizaciju. S Emilom Gabrićem izdao je albume Duel, Triptych i The Other Side. S trijom Franolić Mureškić Gabrić objavljuje album Black Cat. Sam je snimio meditativni album Melankolije (2011.). Nastupao je na festivalima moderne, etno i jazz glazbe te iza sebe ima brojne međunarodne suradnje i zapažene glazbene albume.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Radionicu će voditi dramaturginja Maja Sviben i bugarska spisateljica Maria Makedonska. Sudionici_e će na radionici imati priliku da poznate likove smjeste u nove priče te ih uobliče u kratki kazališni komad koji će kasnije biti i izveden na pozornici.

U planu je i radionica scenografije s dizajnericom Nikolinom Krstičević i grčkim scenografom Nikolasom Kanavarisom, na kojoj će sudionici_e moći od starih, neupotrebljivih knjiga izraditi kostime, scenografiju, lutke i sve potrebne rekvizite za performans koji će biti osmišljen na dramaturškoj radionici.

Radionice su dio projekta Change the Script razvijenog kroz program Common Waste – Common Libraries, suradnje Goethe-Instituta Kroatien, Knjižnica grada Zagreba, ZMAG -Recikliranog imanja i kolektiva Oaza.

Više informacija o radionici možete pronaći ovdje.

Galerija VN u Zagrebu jedinstven je i zanimljiv galerijski fenomen, hibridni prostor iznikao iz mreže Knjižnica Vladimira Nazora, smješten na zagrebačkoj Ilici koji djeluje u području izlaganja suvremene umjetnosti već pedeset godina.

Galeriju VN, čija je monografija objavljena prošle godine, predstavit će kustosica i voditeljica Galerije VN, Olga Majcen Linn, koja će nas provest kroz povijest ovog specifičnog i hibridnog izložbenog prostora.

Razotkrivajući brojne ideje koje stoje iza galerijskog projekta, monografija Galerija VN – prvih pedeset godina koja se predstavlja ovom prilikom, obuhvaća tekstove Svjetlane Ciglar, Vesne Čabrić, Darka Fritza, Ante Rašića i Mirne Rul, intervjue s Vesnom Čabrić, Borisom Greinerom, Danielom Kovačem, Miranom Klišmanićem i Sunčicom Ostoić, spomenar s anegdotama i prisjećanjima brojnih umjetnika koji su u Galeriji izlagali te grafički prikaz galerijskih statistika Mihaela Gibe.

Predavanje je dio teorijsko-edukativnog programa AK galerije koji je ove godine posvećen temi umjetnosti u zajednici kroz djelovanje galerija/knjižnica. Program propituje otvara li ovakva vrsta “hibridnih” prostora mogućnost za aktivnije sudjelovanje cijele zajednice u suvremenim umjetničkim praksama te što takav, posjetiteljima otvoreniji, pristup čini za lokalnu zajednicu.

Galerija VN jedan je od ključnih hibridnih izložbenih prostora u Zagrebu. Formalno osnovana 1971. u okrilju gradske čitaonice u Ilici, ogranka Knjižnice Vladimira Nazora, Galerija je prošle godine obilježila pola stoljeća rada, a tu je dojmljivu činjenicu nedavno obilježila izdavanjem monografije Galerija VN – prvih pedeset godina, koja će biti predstavljena u ponedjeljak, 17. listopada.

Kako stoji u službenoj najavi, “svakodnevni nenamjerni susreti građana sa suvremenim umjetnicima i njihovim intrigantnim i provokativnim projektima, učinili su ovaj galerijski prostor mjestom konstantne komunikacije, od one ugodne do konfliktne”. Pored mnoštva povijesnih materijala i dokumenata, publikacija sadrži uvodni tekst Olge Majcen Linn, tekstove Svjetlane Ciglar, Vesne Čabrić, Darka Fritza, Ante Rašića i Mirne Rul, intervjue s Vesnom Čabrić, Borisom Greinerom, Danielom Kovačem, Miranom Klišmanićem i Sunčicom Ostoić, spomenar s doprinosima brojnih umjetnika koji su u Galeriji izlagali te grafički prikaz galerijskih statistika Mihaela Gibe. Na predstavljanju monografije će govoriti voditeljica Knjižnice Vladimira Nazora Svjetlana Ciglar, kustos i istraživač Darko Fritz, nekadašnji voditelji Galerije VN Daniel Kovač i Sunčica Ostoić te kritičarka Mirna Rul. Kao dio programa će se održati i izvedbeno čitanje umjetnika i pisca Borisa Greinera.

Čitaonica i Galerija VN pod okriljem Knjižnice Vladimira Nazora, rijedak je prostor slične funkcije u zapadnom dijelu Zagreba čija specifičnost proizlazi iz koegzistencije čitaoničkog i izložbenog prostora, odnosno sraza naizgled nesvodljivih svjetova. Budući da Galerija prezentira suvremene umjetničke prakse, a redoviti posjetitelji čitaonica najčešće su osobe starije životne dobi, možemo samo nagađati do koje mjere ovakvi eksperimenti doprinose supostojanju ili potpunom mimoilaženju različitih modusa reprezentacije stvarnosti. U institucionalnom smislu, Galerija odgovara onom segmentu koji provocira reakciju sa svrhom propitivanja unaprijed postavljenih očekivanja.

Problemom neekvivalentnih razina komunikacije, kao i semantičkim modifikacijama prouzrokovanim promjenama poznatog konteksta, bavi se nekolicina radova mladih umjetnica Sare Bezovšek, Nike Ham i Dorote Škrabo, trenutno postavljenih u Galeriji. Radovi su nastali u okviru nezavisne ljubljanske institucije Aksioma i njenog projekta U30, koji osigurava podršku autorima mlađim od 35 godina. Pritom su u fokusu načini izraza utemeljeni na suvremenim tehnologijama i konotacije proizašle iz diskursa kreiranog u virtualnom okruženju.

Izlošci su okupljeni pod naslovom Sve što se događa mora biti poznato, referencom na suvremeni roman s distopijskim elementima The Circle Davea Eggersa. Eggers donosi viziju društva utemeljenog na spletu korporativnih pravila i pretpostavki inherentnih efikasnom funkcioniranju društvenih mreža. Poznate komplekse suvremenog doba poput posredovanog doživljavanja realiteta, gubitka integriteta i prepuštanje autoritetu (koliko god u ovom slučaju bio diseminiran), postavlja u kontekst aktualne promjene prirode relacija na privatnoj i profesionalnoj razini, odnosno ukidanju granica između ta dva područja.

Reprodukcija zbilje kao suplement autentičnog emocionalnog i kognitivnog doživljaja u središtu je rada autorica. Pritom se istražuje perfidni mehanizam preobrazbe strukture svijesti, koji mogućnost samorealizacije zatvara unutar kodova pripadnih novonastalom univerzumu. Permanentni rascjep u komunikaciji kao da se materijalizira u eksponate čija se fluidna značenja  samo na trenutak zadržavaju u svijesti recipijenta. Spomenuti galerijsko-čitaonički kontekst radovima pridodaje konceptualnu komponentu, izraženu kroz kontrapunkt pisanog teksta i komprimirajuće snage ikone.

Sara Bezovšek intervenira u umjetnički produkt fiksiran u memoriji zapadne umjetnosti, reprodukciju Uspona na Kalvariju Pietera Brueghela, istovremeno dekonstruirajući status umjetnine i reinterpretirajući slikovni sadržaj. Simptomatologiji pred-prosvjetiteljskog vremena proizašloj iz vjerskog dogmatizma kontrastiraju se suvremeni mehanizmi pounutrenja izvanjskih zahtjeva. Specifičan jezik internetske kulture oblikuje unificirani svijet pojednostavljenih identiteta, čije nam se uporišne točke otkrivaju u modernim fobijama od nevidljivosti, marginaliziranosti ili neaktualnosti. Pritom se smisao naizgled poznatih pojmova stubokom mijenja, stoga progresivnost ili transparentnost, u skladu s orvelovskim novogovorom, postaju nekritičko pristajanje na tehnologijski progres koji briše intimu pod krinkom jednakosti.

Apsurdistički ton sporazumijevanja autorice vizualiziraju Akcijom i Reakcijom na zaslonu. Riječ je o radu koji naglašenu mimiku iskorištava za potiskivanje razumljivog govora, ostavljajući mogućnost umetanja bilo kojeg teksta. Izraz tijela bilježi se kao samodostatna forma kojoj značenje osigurava ugradnja u logiku novih medija.

Ironijski moment, koji najjasnije komunicira autorski stav, izražen je ludističkim odnosom prema posjetitelju. Znak zabrane fotografiranja opominje u trenutku osvješćivanja kamere integrirane u izložak. Čin otpora nametnutim pravilima i ponovnog prisvajanja oduzetog prostora poentiran je izvedbom Nike Ham pred nadzornim kamerama. Činjenica da je riječ o snimkama kamere unutar muzeja umnaža značenja i ogoljuje paradokse, kako vlastita rada, tako i izložbenih i izvedbenih prostora u cjelini.

Iako je iz popratne knjižice moguće rekonstruirati predmet istraživanja svake pojedine autorice, izostanak potpisa kod konkretnih artefakta upućuje na zajednički koncept kao okvir individualnih varijacija. Međutim, ono što je problematičnije, posebno ako situaciju sagledamo iz vizure jedinstvenog izložbenog prostora, jest izostanak konkretnijeg orijentira za razumijevanje predstavljenog. Koncept prezentiran bez jasno vidljivih popratnih formulacija, očito se reflektira na specifičniju publiku, koja će mu pristupiti ili na temelju stečenog iskustva, odnosno obrazovanja za suvremenu umjetničku prezentaciju, ili ulaganjem samostalnog truda u popunjavanje praznih točaka konstrukcije.

Iako je takav stav ne samo legitiman, već i poticajan, u konkretnom se slučaju (što nije nužno usmjereno na autorice čiji su radovi nastajali u drugim uvjetima) propušta komunicirati sa slučajnom publikom, koja se u ovom izložbenom prostoru najčešće i zatiče. Sav potencijal tema realiziranih ili otvorenih konceptom ostaje zarobljen unutar eksponata, bez naznačene mogućnosti prekoračenja uspostavljene granice, sukobljavajući se uostalom s inherentnom idejom nadvladavanja od realiteta odvojenih domena egzistencije. Ostaje pitanje do koje mjere institucija vlastitim intervencijama, barem povremeno, ujednačava nekompatibilne prakse.

Ipak, ne možemo sa sigurnošću odbaciti pretpostavku intencionalnog zaprečavanja komunikacije kao direktnog produkta problematiziranih fenomena, odnosno proizvođenje nerazumijevanja kao jedine društvene konstante. Isto tako, ne možemo do kraja procijeniti svrhovitost interferencija autorskih radova s ne naročito uspjelim romanom. Je li to tek dijagnoza civilizacije čija se umjetnička produkcija iscrpljuje u reciklaži ili autoreferencijalno promišljanje vlastite pozicije? No, kad se svi elementi uzmu u obzir, nemoguće je previdjeti neprekidno perpetuiranje tema, bez stvarnog kvalitativnog pomaka. Budući da cilj nije anarhoidno razaranje institucionalnih preduvjeta i iznevjerivanje očekivanja publike, već se radovi tiču mnogo konkretnije problematike, koja seže u sve aspekte suvremenog funkcioniranja, šteta je što izostaje dubinski zamah. Odnos prema produktima ubrzanog tehnološkog razvoja ostaje površan, bez namjere da ga se do kraja dekonstruira u svim njegovim vidovima, kako onim specifično tehnologijske prirode, tako i njihovoj društvenoj refleksiji.

Iako sukob očekivanja i umjetničke provokacije u heterogenim prostorima ima svoju logiku i svrhovit utjecaj, ponekad se čini da izostaje kohezivni moment koji bi zadržao pozornost nepripremljene ili nenavikle publike. Čitaonica i Galerija VN kao javni prostor knjižnice, idealna je za uspostavljanje poveznica i popunjavanje značenjskih praznina, upravo zahvaljujući svojoj obrazovnoj funkciji. Izložba slovenskih autorica pod idejnim vodstvom Aksiome, konceptualno nije usmjerena na eksplicitnu integraciju i aktivaciju posjetitelja. No, u konkretnim se izložbenim uvjetima otkriva opasnost od zapadanja u apriorno odbacivanje mogućnosti suradnje. Nasuprot ideji aktivne participacije i razaranja elitističkog poimanja muzejskog prostora propagiranih u suvremenoj umjetničkoj produkciji, potencijal jednog živog i višefunkcionalnog prostora urušava se baš u činjenici umjetničke samodostatnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako napredak tehnologije mijenja način na koji pričamo priče? Kako nove tehnologije povezuju elemente priče sa stvarnim mjestima u gradovima? Kako proširena stvarnost može promijeniti način na koji percipiramo grad? Srđan Laterza pokušat će dati odgovore na ova pitanja, a usput postaviti još poneko pitanje o budućnosti priče u digitalnim medijima. Piscima je grad vječna inspiracija, a nove tehnologije nude dosad neviđene načine za povezivanje priča i lokacija, pružajući stvaraocima nove alate za stvaranje inovativnih urbanih iskustava. Na predavanju ćete saznati i kako su intrigantne zagrebačke ličnosti postale inspiracija za chatbot Bok bot te kako i gdje pronaći inspiraciju za gradske priče koje još nitko nije čuo.

Srđan Laterza je copywriter specijaliziran za interaktivni sadržaj, dizajner chatbota, pisac i scenarist. Surađuje s vodećim regionalnim IT tvrtkama, marketinškim agencijama i startupima, za koje osmišljava inovativna korisnička iskustva i digitalne strategije. S timom agencije Bruketa&Žinić osvojio je MIXX Best in Show i brončani Effie za digitalnu kampanju za Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Dobitnik je nagrade Turističke zajednice grada Zagreba i festivala Dizajn district Zagreb za najbolji novi zagrebački suvenir. Nagrađeni projekt Bok bot, chatbot dizajniran za razgledavanje grada, bio je izložen na Zagrebačkom salonu primijenjene umjetnosti, a trenutno je u procesu predakceleracije u Startup Factoryju Tehnološkog parka Zagreb. Osvojio je nagradu na natječaju za kratku priču kriminalističkog žanra metaFORA2013. Knjižnica grada Zagreba. Svoje fantasy priče objavio je u nekoliko časopisa, a njegov interaktivni narativni projekt bio je u užem izboru Twitterovog Fiction Festivala. 

Autor je izložbe game designa Politika emocija koja se u listopadu 2017. održala u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva. Uređivao je i vodio tribinu Književnost na platnu u književnom klubu Booksa. Razvija scenarij za dugometražni igrani film te dokumentarnu seriju o utjecaju videoigara na stvarni svijet. Diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a pohađao je i The Pixel Lab, prestižnu radionicu transmedijskog pripovijedanja u Belgiji. Član je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).

“Divlja su i magična, kao da dolaze s nekog drugog planeta, reći će o djeci Nan Goldin, američka fotografkinja koja je u svojim poznatim slide-projekcijama iznosila vlastitu i tuđu intimu uobličenu u drame što su se nerijetko zbivale između četiri kućna zida, od kupaonice do kuhinje. Autorica poznata po snapshot skicama boemštine 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, tijekom tri desetljeća fotografirala je djecu svojih prijatelja i znanaca: ona su tema njezine ‘dječje balade iz ciklusa Fire Leap.