Spontopis je zamišljen kao književni natječaj uživo u kojem sudionici tekstove pišu na licu mjesta, unutar zadanog vremenskog okvira i na temu koju određuje žiri. Nakon prvog izdanja, na kojem je sudjelovalo više od stotinu prijavljenih, organizatori su objavili i zbirku najboljih radova.

Ovogodišnji program uključuje četiri natjecateljske kategorije. Glavno natjecanje sastoji se od trosatnog pisanja kratke priče minimalnog opsega od 4500 znakova, dok brzopotezna kategorija predviđa petnaestominutno pisanje priče od najmanje 1000 znakova. Nova kategorija posvećena je poeziji: sudionici će tijekom 30 minuta pisati pjesmu u slobodnom stilu, u rasponu od pet do trideset stihova. Dječje natjecanje, namijenjeno djeci do 12 godina, održavat će se tijekom cijelog programa u walk-in formatu.

Popratni program uključuje masterclass o kratkoj priči koji će voditi spisateljica Korana Svilar, a organizatori najavljuju i književnu tombolu. Najuspješnije priče pročitat će glumac-interpretator.

O ovogodišnjim radovima odlučivat će žiri u sastavu Lara Mitraković, Vid Barić, Nada Kaurin Knežević, Marina Negotić i Luka Ostojić.

Tri najbolje plasirana sudionika u glavnom, brzopoteznom i pjesničkom natjecanju osvojit će novčane nagrade, dok će sudionici dječjeg programa dobiti simbolične poklone.

Prijave se podnose putem prijavnog obrasca do 29. svibnja.

Riječ je o programu kojim će se predstaviti izdavački trendovi i novi modeli slušanja književnosti, a zamišljen je kao otvoreni industrijski forum za izdavače, autorice, glumce, producentice, digitalne platforme i kulturne institucije. Kroz razgovore i studije slučaja, sudionici će predstaviti razvoj audio književnog tržišta u Europi i svijetu, produkcijske i poslovne modele i specifičnosti razvoja u manjim jezicima.

Sudionici programa su: međunarodni konzultant za audio izdavaštvo Carlo Carrenho, direktor izdavačke kuće Hörbuch Hamburg Colin Hauer i osnivač regionalne platforme Knjigapriča, Nenad Iđoški. Kristian Novak i Morana Zibar sudjelovat će kao gosti dijela programa fokusiranog na percepciju formata audioknjige.

Više detalja o programu i satnici možete pronaći ovdje.

Zbirka Homo Climaticum, od svog prvog izdanja 2017. otvorila je istraživanje žanra klimatske fikcije u Hrvatskoj. Prvo izdanje prevedeno je na engleski, a uslijedilo je drugo izdanje 2018., kao i specijalno učeničko izdanje 2021. godine. Na natječaje se odazvao velik broj autora i autorica, poput profesionalnih spisateljica ili zaljubljenika u spekulativnu fikciju. Organizatori su do sada primili preko 200 pjesama i kratkih priča o budućnosti oblikovanoj klimatskim promjenama.

Izdanje iz 2026. bit će regionalno, s fokusom na zemlje Zapadnog Balkana, kao prvih susjeda šireg područja Mediterana, najizraženije žarišne točke (hotspot) cijele Europe. Kako stoji u tekstu natječaja “bilo tko na Balkanu danas, za razliku od prije par desetljeća, može klimatske promjene primijetiti konkretno, u svakodnevnom životu, čak i bez znanstvenih podataka ili ideja o ekstremnim vremenskim kataklizmama. Ljeta su beskrajna, klima uređaji neophodni, a stajanje na užarenom asfaltu u podne neizdrživo”.

Na natječaj se mogu prijaviti osobe starosti od 18 do 30 godina s dosad neobjavljenim kratkim pričama (do sedam kartica teksta) i kratkim pjesničkim formama. Radovi trebaju biti predani na latiničnom pismu, a jedan autor može poslati jedan rad.

Prihvaćaju se samo radovi na hrvatskom, bosanskom, crnogorskom ili srpskom jeziku, no zbog specifičnih uvjeta projekta, nužno je da prevoditelj_ica ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. Radove treba poslati na e-mail info@zelena-akcija.hr s naslovom: “Prijava za natječaj Homo Climaticum – [ime i prezime autora_ice]”.

Najbolje priče i kratke pjesničke forme pristigle iz Hrvatske bit će uključene u tiskanu i online zbirku klimatske fikcije Homo Climaticum Balkan 2026. Zbirka će biti besplatna za online dijeljenje te prevedena na engleski jezik. Iz užeg izbora, jedna će priča biti odabrana kao najbolja te osvojiti novčanu nagradu od 250 eura netto.

Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 6. ožujka.

Prijedloge za dodjelu nagrade mogu podnositi građani_ke Republike Hrvatske, javni i drugi djelatnici_e u kulturi, udruge i druge pravne osobe u kulturi, ustanove u kulturi i ostale pravne osobe koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj.

Prijedlog za dodjelu nagrade treba biti pismeno obrazložen. Obrazloženje prijedloga mora sadržavati osnovne podatke o autoru_ici, odnosno koautorima predloženim za dodjelu nagrade, te obrazloženje razloga za dodjelu nagrade. Knjige (pet primjeraka) se šalju na adresu Hrvatskog PEN centra (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb).

Svečana dodjela nagrade bit će u lipnju 2026. godine.

Rok za predaju je 28. veljače.

Tvoja prva knjiga zbirka je kratkih priča, crtica i anegdota te zapravo objedinjuje različite žanrove kojima je zajednička kratkoća formata. Kako je sve to krenulo?    

Sve je krenulo nekako organski. Imao sam Tumblr, gdje sam svakih mjesec dana pisao jako kratke tekstove. Nazvao sam ga Stvari, što je na jugu sinonim za menstrualni ciklus. Zadao sam si taj koncept, koji me zbilja prisiljavao da svakih 28 dana objavljujem nešto što se u tom razdoblju nakupi. I onda je Andrija Škare, tada urednik u Frakturi, vidio da je tu nešto naraslo pa je predložio da to objavimo kao knjigu. Rekao mi je da bi bilo super da napišem i neku dulju prozu pa sam malo na silu pisao, što inače ne volim raditi, ali tada je to dobro ispalo. Shvatili smo da će bez duljih tekstova knjiga izgledati kao zbirka viceva.

Je li onda i drugi roman, Ulica Marthe Argerich, došao organski?  

Je, Ulica Marthe Argerich isto je tako došla i također je imala autobiografske elemente. U 2021. godini sam dobio novce od Ministarstva kulture za roman koji sam tada počeo pisati. To je bio tekst o starijoj gospođi koja… U stvari, teško mi je uopće prisjetiti se te radnje (smijeh). 

Pokazao sam u jednom trenutku taj tekst svojoj curi, koja je komentirala da ta gospođa zvuči kao muškarac od 35 godina. Branio sam se – zašto ne bi gospođa tako zvučala, pa ti si feministkinja, zašto bismo robovali kalupima (smijeh). Ali taj je tekst jednostavno bio promašaj i brzo sam odustao od njega. Druga knjiga koju sam pisao bila je o školi. Ja radim u školi i taj svijet mi je užasno zanimljiv, ali knjiga je bila preambiciozno zamišljena. Dugo sam se mučio s njom, možda joj se opet nekad vratim. 

A onda mi se 2021. dogodilo da sam stvarno izgubio auto u Ljubljani, usred nekih drugih životnih situacija, kompleksnijih od gubitka automobila. Odmah mi se ta situacija otvorila kao potencijalno zanimljiva priča, zapisao sam par natuknica i ostavio to sa strane. Ali kako je vrijeme prolazilo, taj folder s Ljubljanom je rastao, a ovaj folder sa školom je bio u sve većoj krizi. U nekom trenu mi je postalo jasno da se trebam posvetiti ovoj temi. Evo, tako je nekako došlo do tog romana.

Budući da si od Ministarstva dobio sredstva, je li promjena teme bila problem?

Najiskrenije, ne znam. U nekom trenutku javio sam da mijenjam temu, ali nisam dobio nikakav odgovor. Jasno mi je da nije najzgodnija situacija u kojoj netko dobije sredstva za jednu knjigu, a napiše drugu. Ali isto tako mislim da je tu nužno biti fleksibilan, tim više što književnost nije nešto posebno profitabilna pa si možemo priuštiti barem taj luksuz. Čini mi se grozno tjerati nekog da dovrši nešto samo iz administrativnih razloga – to bi rezultiralo groznom književnošću.

Spomenuo si da je Ulica Marthe Argerich nastala kao autobiografsko djelo. Do koje mjere crpiš inspiraciju iz svog života?

Mislim da je sve što sam do sada pisao ili snimao bilo barem donekle autobiografsko. Jednostavno mi se više sviđa raditi na nekom već postojećem materijalu. Tako je i Ulica Marthe Argerich krenula iz stvarnog događaja. Znalo mi se i prije dogoditi da ne mogu pronaći auto – na primjer, parkiraš ga u nekom shopping centru i ne možeš ga naći. Ako to potraje deset minuta, već ti je jako povrijeđeno dostojanstvo. Stvarno se osjećaš užasno jadno. Deset minuta je već puno, a četiri dana su ludo puno za tako nešto i poslužila su mi kao povod da opišem taj emotivni roller coaster koji se događao.

U koji žanr ili miks žanrova bi smjestio ovaj roman?

Mislim da je to neki tip rom-coma (smijeh). Čim je prošla ta prva trauma, bilo mi je jasno da zaplet u kojem glavni lik gubi auto implicira neku komičnu, duhovitu priču. To je praktički  Dude, Where’s My Car?, neki stonerski film. A onda opet postoji i taj ljubavni, romantični okvir. Mnoge su nevolje zapravo smiješne ako malo promijeniš perspektivu ili ih pogledaš s neke veće udaljenosti.

Ljubavna priča u romanu primjer je jedne poliamorne veze. Jesi li htio otvoriti razgovor o nekonvencionalnim romantičnim odnosima?

Ovdje je to jako sramežljivo prikazano. Iako je u tehničkom smislu u pitanju poliamorija, mislim da je čitatelju jasno da on izlazi iz jedne veze i ulazi u drugu.

Vjerujem da nisam prvi koji je otvorio tu temu, iako mi sad ne pada na pamet neki domaći roman ili priča. Ali relativno nedavno je Boris Postnikov imao tekst o tome u Novostima, Mima Simić je pisala o tim temama… I Viktor Zahtila, možda i najviše, u nekoliko izvrsnih tekstova na VoxFeminae. Svaki razgovor o alternativama tradicionalnim romantičnim vezama vidim kao pozitivan u ovoj sredini koja je užasno konzervativna.

U romanu glavni lik priča s taksistima koji mu odgovaraju na slovenskom. Kako si postigao autentičnost tih dijaloga?

Stvarno nisam znao kako ću to napisati pa sam otišao u Ljubljanu i snimao video i audio materijale i taj dokumentaristički pristup mi je pomogao. U nekom trenutku sam nazvao taksista i pokušao rekonstruirati događaje. Opisao sam situaciju baš kao u romanu: “Znam da sam parkirao desetak minuta pješke od tog i tog restorana, imate li neku ideju gdje da se provozamo?” I on krene, i ide, ide, ide i dođe točno na adresu Poljanski nasip 26! Točno na mjesto gdje je auto trebao biti – nisam mogao vjerovati, poželio sam mu reći bravo! (smijeh)

Sve te dijelove pisao sam ipak na hrvatskom, a onda ih je na slovenski preveo Goran Vojnović. Odnosno, prevodio ih je s hrvatskog na hrvatski koji govore Slovenci. Mislim da je to izvrsno dozirao pazeći da ne ode u karikaturu.

Blurb na koricama knjige je prikaz tehnologije u romanu opisao kao klaustrofobičan i svemoćan. Što misliš o tom opisu?

Simpatično mi je to, znam da je još ljudi čitalo roman u tom ključu. Ali ja uopće nemam takav dojam. Iako s tehnologijom nisam baš vješt, meni se ona sviđa i, ako bih se već morao opredijeliti, u ovom tekstu je vidim više kao pozitivnu. Realno, da zamislimo da se radnja događa 1963. godine, taj pripovjedač ne bi nikad našao auto. A i smiješna mi je komunikacija pripovjedača sa svim tim strojevima.

Neki kritičari su ga nazvali egzistencijalističkim romanom. Što misliš o toj interpretaciji?

Nisam bio nesvjestan da priča ima taj egzistencijalistički potencijal, ali nisam htio napisati takav roman. Možda jer nisam baš fan tog tipa romana. Htio sam napisati roman koji je komunikativan i zabavan i iscrpljuje se u detaljima. Mislim da egzistencijalistički roman često funkcionira kao neka vrsta alegorije, a alegorija mi je najmrža figura. (smijeh)

Jedna od kratkih priča u Blizini svega završava rečenicom “Bilo me sram pisati nizašto”. Je li to strah koji si imao samo u počecima ili još uvijek osjećaš potrebu opravdavati svoje pisanje?

Pa, puno manje. To je situacija vezana uz konzervativnu sredinu i plemensku kulturu, u ovom slučaju Split, u kojoj teško možeš artikulirati svoj identitet ako nije, recimo, identitet nogometaša. Od formativnih godina nadalje imao sam dosta problema s tim da se bavim ovim čime se bavim. Sad mislim da sam bolji po tom pitanju, ne mislim da se moram ikome opravdavati. Radim kad mi se radi i ne znam jesam li ikad imao ambiciju da to postane profi. Možda u trenutku kad sam dobio stipendiju pa sam dao otkaz u školi, ali ne želim to – sviđa mi se imati posao od kojeg imam plaću.

Sviđa mi se taj moment amaterizma, diletantizma. Jako volim naivu u slikarstvu i s vremenom sam shvatio da volim naivu u svemu. Volim da se stvari dogode organski i luksuz da ne moram nešto napisati. Ljudima pomažu rokovi i mislim da stvarno mogu biti dobri i poticajni. Moja ljubav prema tom tipu amaterizma može imati i cijenu da mi dođe da nikad više ništa ne napišem. Mislim da mi to čak i nije previsoka cijena; radije zadržavam taj luksuz da ništa od toga ne moram.

Ima li nekih naznaka da ćeš opet pisati i bi li se radije vratio crticama ili nekoj drugoj vrsti proze?  

Film na kojem trenutno radim je neka vrsta filmskog eseja. Imat će sigurno, u manjoj ili većoj mjeri, voiceover, koji je čisto pisanje. Sigurno ću još nešto pisati, niti jedna forma nije isključena, ali stvarno se mora dogoditi samo od sebe. Ne znam, čekam da opet izgubim nešto. (smijeh)

Možeš li nam reći malo više o tom filmu u nastajanju? 

S prijateljicom Dorom Slakoper radim dokumentarni, hibridni film o jednoj krivotvorenoj slici Borisa Bućana. Riječ je o kratkom filmu pa bolje da ne kažem ništa više jer ću nešto spoilati. Tu se isto dogodila promjena teme. Prijavili smo HAVC-u film o zalagaonicama, a ideja za taj film nastala je prije par godina na radionici Zagreb filma. Stvarno smo htjeli to napraviti, prošli smo doslovno sve zagrebačke zalagaonice, i neke van Zagreba. No tu nekako baš ništa nije bilo uzbudljivo, nažalost. Osim toga, nitko od ljudi koji tamo rade nije pristao na snimanje.  

U jednom od intervjua pitali su te što preferiraš, rad na filmu ili književnosti, i tvoj odgovor je bio književnost. Je li se taj odgovor promijenio?

Sad bih sigurno rekao film, ali taj se odgovor mijenja po dosta preciznoj dinamici. U nekom trenutku rada na knjizi dođe do određenog zamora i tada pomislim da više nikad ništa neću pisati, da ću samo snimati filmove. A onda opet na filmu dođe do zamora i komplikacija svoje vrste i pomislim da nema ništa ljepše nego sjediti sam u sobi i tipkati. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Pod motom Dobra knjiga daleko se čuje, prvi i jedini izdavač audioknjiga u Hrvatskoj, book&zvook, nastavlja s misijom približavanja domaće književnosti slušateljima, a kako poručuju organizatori_ce: “ne moraš biti na Velesajmu da bi došao do knjige – knjiga dolazi k tebi”. 

U tom povodu, Audioliber će tijekom studenog zaživjeti kroz niz intimnih slušateljskih događanja na različitim lokacijama širom Hrvatske: u Knjižnicama grada Zagreba, u tvrtki Span, u Gospiću na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, te u specijalnoj bolnici za rehabilitacju i psihijatriju Insula na Rabu. Kako najavljuje suosnivačica platforme book&zvook, Ljubica Letinić, cilj manifestacije Audiolibera jest “pokazati da glas književnosti pripada svima”.

Za vrijeme trajanja Audiolibera book&zvook će predstaviti nekoliko novih naslova, poput Kiklopa Ranka Marinkovića i Stjenica Martine Vidaić, te odabrane naslove dostupne po posebnim sajamskim cijenama.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Organizator pokriva: smještaj, putni trošak te honorar. Termini boravka su veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, rujan, listopad, studeni i prosinac u 2026. godini, a prijava mora sadržavati:

• životopis (na hrvatskom, engleskom ili njemačkom)
• puna adresa (kontakt telefon i e-mail adresa)
• popis objavljenih djela
• kratak opis planova rada u Splitu
• pismo preporuke izdavača, kritičara ili udruženja pisaca 

Prijave se šalju u PDF-formatu putem elektroničke pošte na e-mail adresu: maja6v@gmail.com.

Rok za slanje prijava je 15. prosinac. 

Književni prorgam odvija se svaki dan zaključno sa subotom, 20. rujna na raznim lokacijama, a uključuje i predstavljanje platformi za mlade poput Studentskog Vriska ili Brusilice za srednjoškolce.

Osim gostovanja domaćih autora_ica, na festivalu će svoj rad predstaviti regionalni_e i međunarodni_e književnici_e. Među stranim su gostima talijanska književnica i dobitnica nagrade “Strega” Veronica Raimo, američko-bosanski autor Aleksandar Hemon koji je široj publici poznat i kao jedan od scenarista kultnog filma Matrix, norveška književna zvijezda Oliver Lovrenski, britanska autorica Eleanor Shearer i palestinsko-američka spisateljica Etaf Rum.

Kako ističu organizatori_ce festivala, među domaćim autorima_cama nalaze se: su Ivana Bodrožić, Ante Tomić, Julijana Matanović, Ivica Prtenjača, Marina Šur Puhlovski, Damir Martinović Mrle, Darko Macan, Zoran Ferić, Radmila Petrović, Srđan Valjarević, Rajko Grlić, Boris Jokić, Goran Bogdan, Damir Uzunović, Olja Knežević, Saša Ilić i mnogi drugi.

Festivalski program odvijat će se u Art-kvartu Benčić, V.B.Z.-ovoj knjižari na Korzu 9, Book Caffeu Dnevni Boravak, Circolu zajednice Talijana u Rijeci te drugim kulturnim lokacijama u gradu.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Spontopis nastaje kao izravan odgovor na ključne probleme suvremene književnosti: nedostatak opipljive zajednice, opadanje čitateljske pismenosti među mladima i rastući utjecaj umjetne inteligencije u kreativnom pisanju. Osim toga, festival njeguje ozračje kolektivne zabave pri pisanju, pojašnjava njegov pokretač Antonio Sičić.

Natjecanje je strukturirano u tri kategorije:

• Glavno natjecanje – Trosatno pisanje klasične kratke priče (minimalno 4500 znakova):
• Brzopotezno natjecanje – Petnaestominutno natjecanje (minimalno 1000 znakova)
• Dječje natjecanje – Natjecanje olovkom i papirom za djecu do 12 godina (minimalno 150 znakova)

Teme će za vrijeme trajanja natječaja predstaviti stručni žiri koji čine istaknuti književni radnici mlađe generacije: Lara Mitraković, Vid Barić, Mateja Pavlic, Ivan Tomašić i Nada Kaurin Knežević. Tri najbolje plasirana natjecatelja u glavnom i brzopoteznom natjecanju osvojit će novčane i druge nagrade, dok će svaki sudionik_ca dječjeg natjecanja dobiti prikladan dar.

Kako bi natječaj učinio što uključivijim po sve, osim tradicionalnih nagrada, Spontopis će prepoznati i nagraditi “sitne” literarne pobjede. Posjetitelji_ce će dobiti Spontopisovu PDF zbirku odabranih priča, koja predstavlja trajnu uspomenu na događaj, a žiri će proglasiti pobjednike do kraja zabavnog programa.

Nasuprot uobičajenim književnim natječajima, Spontopis donosi sveobuhvatan festivalski program, počevši od 17:30 s nagrađivanjem djece, koncertom Ivana Ščapeca (Eine), DJ nastupom kolektiva Vitamin Disco i javnim čitanjem finalnih priča, koje će na licu mjesta interpretirati glumac Nikša Marinović.

Prijave se vrše putem online obrasca do 19. rujna.

Natječaj provodi Studentski kulturni centar Sveučilišta u Rijeci, a stručni žiri odabrat će i simbolično nagraditi najbolje studentske priče i pjesme.

Studenticama i studentima koji nisu iz Rijeke, a čiji radovi budu odabrani, bit će pokriveni troškovi puta i smještaja.

Za prijavu je potrebno ispuniti elektronički obrazac dostupan ovdje.

Natječaj je otvoren do 5. kolovoza.