Kao i svaki put dosada, njihov će se raspjevani, parodijski performans otvoreno i beskompromisno obrušiti na bolne točke naše stvarnosti, a kako su proteklo razdoblje (ponovno) obilježili brojni skandali i burna događanja – od Nadana Vidoševića preko referenduma pa i činjenice da Splićani imaju novu gradsku vlast – tema im, kao i obično, neće nedostajati.

Pjesnička večer bit će održana u petak, 27. prosinca u klubu Quasimodo, s početkom u 21 sat.

Foto: Lauba

Na književnim večerima 21. i 23. svibnja u 19 sati, uz sudjelovanje gostiju stručnjaka Simone Goldstein, Joška Pavkovića, Nikice Petraka, Damira Karbića, Mire Brankovića i Petra Milata bit će predstavljene tri knjige:

Knjiga puta Benjamina iz Tudele

Iako je Benjaminov putopis manje fascinantan od putopisa Marca Pola, njegove bilješke su daleko pouzdanije. Benjaminova zapažanja o različitim etničkim i vjerskim zajednicama, njihovoj svakodnevici, pravnom statusu, mentalitetu ili gospodarskoj aktivnosti prvorazredno su povijesno vrelo koje je nezaobilazno kod svakog ozbiljnijeg istraživanja problema međuutjecaja različitih kultura u jednom drugačijem srednjem vijeku. Izdavač: Antibarbarus, 2013.

Georges Didi-Huberman: Kore 

Kore su foto-priča francuskog teoretičara Georgesa Didi-Hubermana o posjetu logoru Auschwitz-Birkenau u ljeto 2011. godine. Radi se o podjednako bolnoj kao i inspirativnoj meditaciji o prirodi slike u doba industrijskog genocida ljudi – i to iz pera jednog od međunarodno najzapaženijih suvremenih mislilaca slike. Kore su ujedno i prvi objavljeni prijevod neke Didi-Hubermanove knjige na hrvatski.  

Thomas Keenan i Eyal Weizman: Mengeleova lubanja – začeci forenzičke estetike

U Jeruzalemu je 1960. održan sudski proces Adolfu Eichmannu i počelo je “doba svjedoka”. Grupa forenzičara je 1985. otkrila tijelo Josefa Mengelea u Brazilu i time promijenila shvaćanje dokaza u diskursu o ljudskim pravima, premještajući fokus s osobnih svjedočenja na forenzičke dokaze. U knjizi se istražuje nastanak objekta u procesuiranju ratnih zločina, uvjeti njegove prezentacije, kao i estetske operacije uključene u dešifriranja “govora stvari”. 

Kore i Mengeleova lubanja su objavljene u biblioteci Vizualni kolegij Multimedijalnog instituta u Zagrebu. 

Cvetka Bevc, pjesnikinja, spisateljica, muzičarka, diplomirala je muzikologiju i komparativnu književnost. Nakon obimnog opusa radijskih igara, svu pažnju je obratila književnom stvaralaštvu. Piše poeziju, prozu, knjige za mladež i dramske tekstove. Njezina djela objavljena su u brojnim prijevodima, čitanjima i literarnim manifestacijama je prisutna na domaćih i inozemnih festivalima, među ostalim sudjelovala je na literarnim turnejama u Makedoniji, Australiji i Kini. Izdavačka kuća Goga izdala je njezine knjige Škampi u glavi i Zgodbe iz somraka za koju je dobila nagradu Mreže gradova 12. Pazinskih literarnih susreta. Bevcin roman Potovci ove je godine bio jedan od šest finalista nominiranih za nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman.

Tadej Golob rođen je 1967. godine u Mariboru, a odrastao je u Lenartu, u Slovenskim goricama. Prvu knjigu, putopisnu pripovijest S Everesta, napisao je 2000. godine, o spustu Dava Karničara s Everesta. Nakon toga je 2004. objavio biografiju jednog od najboljih slovenskih košarkaša svih vremena Petera Vilfana, onda 2006. godine knjigu Muške svinje, izbor njegovih kolumni iz Playboya. Godine 2009. objavio je roman Svinjske nogice. 

Peter Rezman rođen je 1956. Godine u Celju. Bio je višegodišnji urednik u literarnom almanahu Htijenja. U periodu od 1985. do 1992. godine bio je član uređivačkog savjeta revije Mentor, gdje obnaša istu dužnost od je od 2008. do danas. Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća počinje objavljivati poeziju. Izdao pjesničku zbirku Pjesme iz uglja i zbirku kratke proze Kiril Lajš nije vlasnik krčme Peter Rezmanj. Radio je scenario i asistirao na režiji filma Obisk, a 1991. izašla mu je pjesnička mapa Crno i crno, crveno i crveno, zeleno i zeleno, koju je realizirao  sa slikarom Andrejem Krevzlom. Krajem 2010. godine objavio je i prvi roman Pristanak na kukavičje jaje, dok  2011. izdaje i zbirku kratke proze Nujni deleži ozimnice, koja je uvrštena u deset najboljih zbirki kratke proze za nagradu Dnevnikova Fabula 2011.

Poštovani budući predsjedniče,

vjerujem da znate kako je danas potpuno svejedno tko će biti predsjednik ove države. Vrijeme predsjednika je prošlo i predsjednici su, kao i generali, u međuvremenu postali nevažni, otprilike kao grupa Uriah Heep u vrijeme panka. Možda je još bitno tko je predsjednik Amerike, Rusije ili Sjeverne Koreje, ali prilično je nevažno tko je predsjednik naše zemlje. Domaćim fašistima zabranjena je kandidatura, razjedinjeni desničari povukli su se političkih borilišta u svoje vikendice, velike ideologije su u krizi pa je, shodno tome, izborna kampanja tek jedan predvidljivi šou u kojemu se kandidati trude na što bolji način prezentirati svoje luksuzne stanove u Gloriji, tjedniku za žene. Kolekcionari, topla ognjišta, zbrinuta djeca i sretne žene koje stoje iza uspješnih muževa. Možda je zapravo i dobro što živimo u vrijeme kada predsjednik ponajprije treba znati dobro ispričati vic. U tom pogledu treba se ugledati na ministra kulture BiH, glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je većinu svog mandata proveo pričajući viceve u eteru susjedne države i pri tome na najbolji mogući način popularizirao vlastitu zemlju. Zato Vi, budući predsjedniče, u svakom trenutku morate biti spremni odazvati se u emisije kao što su Trenutak istine ili pak Ples sa zvijezdama. Kao kandidat za najčasniju državnu funkciju koja uključuje i zapovjedništvo nad oružanim snagama Republike Hrvatske, Vi trebate biti svjesni da nacija od vas očekuje da aktivno sudjelujete u žiriju emisije Super Talent Show, da komentirate najnovije događaje vezane uz Gotovčeve i da svojim moralnim autoritetom osigurate kontinuitet u navijanju, bez obzira o kojem se sportu radilo. Jer navijanje je od izuzetne važnosti za običnog hrvatskog čovjeka koji je, kao što znate, u povijesti morao glumiti da navija za razne nakaradne tvorevine i da pri tome hini zadovoljstvo svaki put kada bi iz mraka začuo glas Mladena Delića – “Radanović, Radanović!” Gotovo da je bio primoran zajecati nad onim prenapuhanim pitanjem “Ljudi moji, je li to moguće?”, ali danas više to nije potrebno. Veliki ciljevi su ostvareni ili su u proceduri, doba “državnih poglavara” s pancirkom ispod uniforme je, kao što rekoh, prošlo. Tajno kupovanje oružja, vojne parade, odani ministri obrane i noćne sjednice najužeg kabineta – Vama više čak ne treba ni vučjak koji bi Vas svojim tijelom zaštitio od neprijateljskih šrapnela niti Vam je potrebno tajno skrovište u gudurama za slučaj napada na zemlju. Tko nas, uostalom, i može napasti? Srbijanske trupe su demoralizirane, bosanska vojska je na kolektivnom neplaćenom, a Bugari su, kao i mi, u NATO paktu. Našu morsku flotu ionako su zasjenili jedriličari. Kerumova jahta navodno ima veću borbenu moć od bilo kojeg razarača HRM-a. Kopnene granice uskoro će biti pod video nadzorom. Piloti MiG-ova, tek što se dignu, moraju razmišljati o slijetanju. Trenutak za predsjednike, na sreću, poprilično je loš. Od vas se više ne očekuje da pokažete osobnu hrabrost čak ni kada su homoseksualci u pitanju, a svi oni klubovi koji su trebali promijeniti ime, to su već učinili. Nestašne generale (“kestenjare”) umirovio je Vaš prethodnik, autoceste su izgrađene, banke prodane vanzemaljcima, ekonomija je u rukama stručnjaka, za razgovor o muško-ženskim odnosima postoje kompetentniji i obučeniji kadrovi. Na vanjskopolitičkom planu gotovo da i nemate alternativu; možda Vam ostaje tek nešto manevarskog prostora među Nesvrstanima, mada i to još ne zadugo s obzirom da članstvo u Europskoj uniji vjerojatno isključuje članstvo u drugim taborima.

Ali, Vi ćete, kao predsjednik, i dalje moći djelovati s moralnih pozicija i eventualno pledirati za obustavu izgradnje još jednog šoping centra u zemlji, dakako, ukoliko Vaše apele mediji uopće budu željeli prenijeti. Kao što bi rekli Talijani, “vremena su teška, ali moderna”. Ponekad se doista čini da je kandidatura za predsjednika naše države obično gubljenje vremena. Konkretnog posla za vas gotovo da i nema, mada sam svjestan da je Ustav neumoljiv kada tvrdi da se funkcija predsjednika države mora obnašati pod svaku cijenu. Stoga, kao budući predsjednik, morate izmisliti nekakav hobi. Lov, golf, sitni popravci u garaži… Neki predsjednici pomalo slikaju u kućnoj radinosti. Vaš azerbejdžanski kolega, recimo, izrađuje figurice od terakote, iako njegova država još nije ostvarila puni suverenitet nad svojim teritorijem. Ali, Vi se barem ne morate opterećivati tako krupnim brigama. Upišite poslijediplomski studij, bavite se dobrotvornim radom, aplicirajte za inozemne stipendije, zainteresirajte se za ekologiju. Borite se s Vašim mandatom. U protivnom, očekaju Vas dugi radni dani u ćaskanju s kolegama predsjednicima kojima je, kao i Vama, uglavnom dosadno. Gutljaj kave ovdje, čaša vina ondje i pokoja zdravica na banketu upriličenom povodom uspjeha naših sportaša, ali i takvih prigoda, čini se, u Vašem mandatu bit će manje nego prije.

Ovim Vas nipošto ne želim obeshrabriti u isticanju kandidature, tim više što ćete možda upravo biti Vi taj predsjednik koji će Branimiru Đoniju Štuliću uručiti hrvatsku putovnicu.

****

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Pročitajte također i obraćanja predsjedničkim kandidatima koja su uputili Marinko Koščec, Andrej Nikolaidis, Zorana Tomić i Franjo Janeš.

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Marinko Koščec se odlučio obratiti predsjedničkom kandidatu, a pismo vam donosimo u nastavku.

Dragi predsjednički kandidate,

kao što predobro znaš, jer upravo to te i nagnalo na djelovanje, na mobilizaciju sve tvoje kreativne energije, u zemlji kojoj se nudiš za predsjednika nagomilali su se problemi. Kao što jednako dobro znaš, takva formulacija zapravo je daleko od istine, jer koncept problema podrazumijeva, u najširem smislu, da je riječ o situaciji koju određeni ciljani postupci mogu razriješiti, preokrenuti, preusmjeriti ili se barem, na teoretskoj razini, može ponuditi određena vizija, da ne kažem strategija, izlaza iz nje.

Nažalost, situacija o kojoj ovdje govorimo spada u kategoriju onih koje je moguće popraviti jedino i isključivo ukidanjem same situacije, dok je zamišljanje bilo kakvih daljnjih koraka puko gubljenje vremena. Ili, ako ti je draže konkretnije izražavanje, moje skromno uvjerenje je da se ovu zemlju može izvući iz govana jedino tako da nestane ne govana, jer ona su vječna, nego zemlje same.

Ali pustimo već jednom te sitničave zavrzlame čisto logičke prirode i posvetimo se razlogu zbog kojeg trošim tvoje dragocjeno kandidatsko vrijeme. Naime, nerijetko mi se dogodilo da čujem naše dužnosnike kako govore da za ovo ili ono preuzimaju odgovornost. Pa mi je palo na pamet upitati se što li to točno znači i kakve posljedice povlači. Moraš znati, dragi naš nacionalni, pa stoga i moj kandidate, da sam ja po prirodi pomalo skeptičan. A usto mi se dogodilo također da istu tu odvažnost o preuzimanju odgovornosti čujem iz usta, na primjer, nogometnih trenera, i to s dodacima poput Ja i ne pomišljam tražiti alibi ili Ja sam zadnji koji bi bježao od kritike ili Što god mislite da je učinjeno krivo, evo me, tu sam.

Našto bih ja pohitao na prozor da vidim neće li se nad Maksimirom rastvoriti nebo i odgovornost se sručiti na tako samoporijegorno podmetnuta prsa u vidu božanske šake koja će ih pretvoriti u krater promjera dvadeset metara, ili kataklizmične munje koja će skupa s njima satrti barem još pola grada, ili će makar od siline preuzete krivnje i grizodušja, zadrhtati Medvednica.

I iskreno govoreći, bio sam možda zericu razočaran svaki put kad se to nije dogodilo. A još nije, barem prema mojim saznanjima.

Stoga te ne treba čuditi, dragi moj kandidate za najčasniju od svih dužnosti, što su moje sumnje po pitanju te famozne odgovornosti, njezine zbiljske utjelovljenosti među nama smrtnicima, s vremenom rasle.

Sve do dana kada ih je odagnao jedan veleposlanik naše zemlje, državni dužnosnik par excellence, izjavom da gnusnosti za koje ga optužuju ne mogu biti istinite jednostavno zato što ih on poriče, a veleposlanici ne lažu. A kako je misija kojoj prisežu veleposlanici pronositi svijetom istinu o nama, onu pravu istinu u koju svijet nikako da povjeruje, onda je sve što govore dvostruko istinito i per extentionem mora biti istinito sve što govore svi dužnosnici, od nogometnih trenera do premijera i predsjednika.

Stoga nema mjesta sumnji da svi naši dužnosnici doista preuzimaju odgovornost za svako nedjelo i sve kriminalne rabote, vlastite i one koje čine njihovi podređeni, i da ćeš, kandidate moj, i ti isto tako činiti kada ti kucne predsjednički čas.

Ali ne lezi vraže, eto ti meni opet tih dubioza. Što ih je izazvalo? Usud jednoga od tvojih prethodnika, doduše premijerskog, kojeg sam vlastitim ušima čuo kako preuzima odgovornost, a potom ga se s njom preuzetom viđalo po jahtama, skupim restoranima i inozemstvima, kažu, u boljoj formi nego ikada. Pa u čemu je kvaka, kopka me, kako je ukrotio svoju odgovornost, kakve trikove zna da ju je preobrazio u nešto tako okrepljujuće?

I tu mi je sinulo da je problem možda u meni, jer ja možda imam krivu predodžbu o odgovornosti, u svakom slučaju drukčiju od njegove, a zna se tko od nas dvojice odlučuje kakvo će što biti. Jer u zbilji, za razliku od onoga što si je moja naivnost zamišljala, odgovornost koju je preuzeo tvoj uvaženi kolega donio mu je njegov majordom rumenih obraza, s Podravkinom pregačom, na srebrnom pladnju, u omotnici za zlatnim državnim pečatom. Dužnosnik je otvorio omotnicu, s papira sa vladinim zaglavljem pročitao slovo po slovo riječ ODGOVORNOST, spremio ga u unutrašnji džep sakoa, potom su se jedan drugome naklonili i vratili dnevnim obavezama.

Ili je omotnica u kojoj je momčić rumenih obraza donio odgovornost bila ukrašena natpisom Durex, dužnosnik ju je s dužnim poštovanjem otvorio i njezin si sadržaj s dignitetom nataknuo, rumeni je kao i svakog dana tijekom te rekreacijske pauze spustio hlače do gležnja i svoju gornju polovicu na radni stol, a sve što se dalje događalo su ogavna kuloarska naklapanja.

Moram se još jednom distancirati od takvih tumačenja. Moje poimanje odgovornosti, kao što sam već rekao, sasvim je drukčije, a tebi pišem zato što znam da ga dijeliš sa mnom i da ti stoga mogu ukazati svoje povjerenje. Znam da, ma kako bizarno to zvučilo s obzirom na realnost, i ti odgovornost vidiš kao nešto proporcionalno, po dimenzijama i po intezitetu, sranju na koje se odnosi.

I priznajem, u mojoj čudnoj, izopačenoj glavi stupiti na dužnost automatski znači preuzeti cijeli paket odgovornosti, ne samo za svaki pogrešni potez nego i za sve što je u zemlji koju dužnosnik uzima na pleća bolesno, prljavo, odvratno, gnjilo, beznadno sjebano.

U tom paketu odgovornosti, među ostalim, pojam dezertiranja odnosno službeno rečeno ostavke tijesno je spojen, ipso facto, na licu mjesta i odmah, s pojmom smaknuća.

Odgovornost koju ja vidim kao proporcionalnu našim svinjarijama ne preuzima se s pladnja nego iz šprice koja se zabada u dužnosničku guzu, šprice dovoljno velike da u nju stane petsto tisuća doza cjepiva protiv svinjske gripe.

Ta odgovornost podrazumijeva da onoga koji je preuzme po jedan put zamrznu i odmrznu, umjetno oplode i pobace, za svaki svaki stupidni, promašeni pa povučeni zakon.

Ona podrazumijeva da ćeš se, kada je preuzmeš, samoga sebe ošinuti bičem za svaku kunu koja otputuje prema sjeverozapadu iz naših banaka, telekoma, pliva, ina i inih domovinskih srebrnina.

Da ćeš u jednoj seansi, koliko god potrajala, žličicu po žličicu pojesti jednogodišnji proizvod vegete, zajedno s ambalažom.

Da će, preko tebe kao državnog poglavara, prijeći cjelokupni vozni park Hrvatskih autocesta, po jednom za svaku lipu pronevjerenu u tom državnom poduzeću.

Da će te za svakog rodijaka zaposlenog po nadzornim odborima, po hrvatskim cestama, šumama, vodama i elektroprivredama, po jednom priključiti na voltažu hrvatskih dalekovoda.

Da će na tebe položiti po jedan kamen temeljac za svaki pelješki most, vojni ordinarijat i sve hrvatske arene.

Da ćeš se sam pribiti na križ svaki put kad se u ovoj zemlji ruka digne u fašistički pozdrav i kad se zapjeva lešu koji pliva niz Savu, kad se hukne crnom majmunu, kad se premlati homoseksualca i pankera, ma svaki put kad na površinu izbije neko od temeljnih obilježja nešega nacionalnog bića, kao što su sitna i krupna zloća, jal i zavist, zatucanost, autizam, mazohizam, sklonost sužanjstvu i udvorništvu, genetski upisana korumpiranost, ti nastavi popis.

Zato što znam da ćeš odgovornost za sve to preuzeti kao neizostavni dio svojeg predsjedničkog paketa, tebi ću dati svoj glas.

Dragi predsjednički kandidate, kao što ti predobro znaš, ja ne postojim, ja sam višestruko nevidljiv i ništavan. S obzirom na djelatnosti kojima se profesionalno bavim, na moje svjetonazore i intimne preokupacije, kao i na raznovrsne vidove bivanja koji tvore moje pojedinačno biće kao zaseban entitet u svemiru – ja znam da sam neizmjerno daleko od makar najmanje zerice tvojeg zanimanja, bez kojeg ostajem – ništa.

No ujedno znam i koliko ti je važan svačiji glas, pa čak i moj, premda ti se jebe za mene takvog, znam da ti se toliko jebe za mene da bi pojebao i mrtvog medvjeda, samo kad bi ti i on dao svoj glas, ja znam da u tome nema ničega osobnog, jer za mene ti se jebe koliko i za sve ostale, jebao bi po šumama i gorama, po kućama i po štalama, za tih jedan posto prednosti pred konkurentom, po zadnjim zabitima lijepe naše jebao bi i dao se jebati starom i mladom, rogatom i repatom, samo da možeš i sebe bi pojebao koliko si napaljen na sliku svoju predsjedničku, koliko ti se jebe za sve nas, i posve sam siguran da ćeš do iznemoglosti, obostrane, jebati za nas, u naše ime, u naš zdrav mozak, samo ako ti damo priliku.

I najmanje što se može učiniti da se nagradi takav entuzijazam, takva nesebičnost, takva neobuzdana požrtvovnost, najmanje što se može učiniti u znak zahvalnosti je dati svoj glas; stoga nemaj sumnje da ću ti ja dati svojega.

****

Pročitajte pisma Andreja Nikolaidisa, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.