“Šesnaesti broj bavi se promišljanjem raznolikosti identiteta i seksualnosti unutar LGBTQ+ zajednice te načinima njihova prikazivanja u književnosti, kulturi, umjetnosti i različitim medijskim praksama. Kroz teorijski utemeljene i tematski raznolike tekstove broj otvara prostor za queer čitanje i interpretaciju
kulturnih sadržaja, ali i za kritičko propitivanje društvenih normi koje oblikuju našu svakodnevicu. Uz stručne članke, broj uključuje i studentske radove, čime se dodatno naglašava važnost razvoja queer teorije u lokalnom akademskom i kulturnom kontekstu”, najavljuju iz uredništva.

Više informacija potražite ovdje.

Mitologije su kao jedinstveno uknjiženo izdanje prvi puta izašle 1957. godine za Éditions du Seuil, a činili su ih, u prvom dijelu, tekstovi koji su zahvaćali najširi mogući raspon predmeta analize – od hrvanja slobodnim stilom, preko reklama za deterdženta, do striptiza i naslovnica časopisa – i zasebna cjelina naslovljena “Mit danas”, kroz koju je Barthes pokušao dati teorijsko utemeljenje poduzetoj semiološkoj analizi. Iako već nekoliko godina objavljuje eseje, feljtone, književnu kritiku (prvo izdanje Nultog stupnja pisma izlazi mu 1953.), Barthes u trenutku izlaska Mitologija tek treba naći svoje mjesto u zvjezdanim konstelacijama društveno-humanističkih nauka, tek započinje rad na onome što će, nadograđujući Ferdinanda de Saussurea, se razvijati kao ulog u nedovršeni projekt semiologije, “znanosti o oblicima” koja “značenja proučava neovisno o njihovu sadržaju”.

“Prvi Barthesov tekst s kojim se studenti/ce (komparativne) književnosti susreću obično je udžbenički Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, strukturalistički i naratološki manifest iz 1966. Tamo u prvom odlomku stoji da ‘pripovjedni tekst ne mari za dobru i lošu književnost’, no Barthes je još desetak godina ranije u Mitologijama radikalno izazvao tradicionalnu ideju teksta, i to ne samo u smislu njegove vrijednosti već i u smislu toga što se uopće računa kao tekst. U Mitologijama se kao “tekst” ne čitaju najbolji književni tekstovi ikada napisani nego raznoliki znakovi i prakse poput hrvanja (keča), striptiza, igračaka, reklama za deterdžente i margarin, novog modela Citroëna, Einsteinova mozga itd.”, kaže nam docentica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskom fakultetu u Zagrebu Maša Grdešić i nastavlja:  “Premda je strukturalizam načelno srušio vrijednosnu opreku između ‘visoke’ i ‘niske’ kulture, odnosno proglasio ‘jednakost, bratstvo i slobodu’ svih tekstova, kako je to sročio Dean Duda u knjizi Kulturalni studiji. Ishodišta i problemi, zaključci strukturalističkih analiza, osobito iz današnje perspektive, mogu ostaviti dojam samodostatnosti. Za razliku od toga, Barthesove Mitologije imaju jasan politički ulog: pokazati kako se iza stvari koje prihvaćamo kao normalne, prirodne, svakodnevne te ih stoga smatramo nepromjenjivima krije vrlo konkretna ideologija – u Barthesovu slučaju, ideologija francuske građanske klase nakon Drugog svjetskog rata”.

Sustavnija recepcija književnokritičkog i književnoteorijskog rada Rolanda Barthesa na hrvatskosrpskom jeziku započinje početkom 1970-ih, kada u zborniku radova Strukturalizam izlazi “Mit kao semiološki sustav”, jedan od fragmenata iz “Mita danas”, drugog “poglavlja” Mitologija, da bismo 1971. godine u knjizi Roland Barthes: Književnost, mitologija, semiologija u prijevodu Ivana Čolovića i uredničkom izboru Miloša Stambolića (u nakladničkom nizu čuvene Biblioteke Sazvežda beogradskog Nolita) dobili pristup Nultom stupnju pisma, Mitologijama, O Racineu, Kritičkim esejima, Elementima semiologije i Kritici i istini. Nakon Carstva znakova (August Cesarec, 1989), na prvi smo prijevod Barthesa čekali 14 godina, kada je 2004. godine u izdanju Antibarbarusa izašla Svijetla komora, jedan od ključnih suvremenih teorijsko-esejističkih čitanja medija fotografije. Uslijedili su potom Užitak u tekstu (Meandar, 2005), Fragmenti ljubavnog diskursa (Pelago, 2007), Kritika i istina (Algoritam, 2009) i, na kraju, Dnevnik korote (Pelago, 2013). Kao samostalno izdanje Mitologije su nam u prijevodu Morane Čale te uredničkim zaslugama Katarine Luketić i naklade Pelago, dostupne od 2009. godine. Ovako izložen popis mogao bi sugerirati da recentnog nakladničkog interesa za Barthesa ima, no pitanje je ima li više uopće koga da ga čita. Primjera radi, originalno izdanje Fragmenata ljubavnog diskursa (Éditions du Seuil, 1977) u godini tiskanja rasprodalo se u osam izdanja, što znači u preko 80 tisuća primjeraka. Zanimljivo je, doduše, da je i hrvatsko izdanje te knjige nedostupno na stranicama izdavača, mada ono sasvim sigurno nije premašilo standard domaće naklade od 1000 primjeraka.

“Značaj i utjecaj Barthesovih Mitologija neodvojiv je od značaja i utjecaja francuske filozofske misli (raznih čitanja marksizma poslije II. svjetskog rata, posebice Jeana-Paula Sartrea), lingvistike (određenja jezika kao sistema razlika Ferdinanda de Saussurea), antropologije (strukturalne analize mitova Claudea Lévi-Straussa) te historiografije (povijest mentaliteta i svakodnevice)”, kaže nam Nenad Ivić, redoviti profesor na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dodaje: “U većoj ili manjoj mjeri, svi oni ujedinjuju ono što vide kao nova pitanja, nove pristupe i nove probleme s kritičkim mišljenjem i djelovanjem na društvo. U poslijeratnoj situaciji ekonomskog rasta i povjerenja u budućnost od sredine stoljeća, Barthes je svojim analizama svakodnevice (od odreska do Racinea) uporno demontirao malograđanske, tautološke temelje tog povjerenja: moglo bi se reći da je u odnosu na doxu (neprovjerena uvjerenja) Barthesov stav bio radikalno antimodernistički i devetnaestostoljetno individualistički. Mitologije su, u tada podijeljenom svijetu, postale paradigma analize stvarnosti stoga što je i tadašnji Istok i Zapad ujedinjavala, unatoč političkih razlika, stanovita malograđanska kultura, čvrsto povezana sa strukturama vlasti. Upravo je tu povezanost paradigma Mitologija činila očiglednom. Otuda i popularnost mitologija kao žanra, koji je planetarno obilježio kritičku kulturu pri kraju XX. stoljeća. Planetarno širenje malograđanstva kao kulture globaliziranog liberalizma potpomoglo je planetarnom širenju Mitologija kao načina kritike te kulture”.

Zastanimo ovdje načas i uronimo u Mitologije. U eseju “Romani i djeca”, Barthes gazi – barem se tako čini iz današnje perspektive – po dobro poznatom terenu. Osvrće se na broj francuskog izdanja popularnog “ženskog” časopisa Elle koji je tom prigodom na svoju naslovnicu smjestio sedamdeset književnica i predstavio ih, piše Barthes, tek kao “iznimnu zoološku vrstu” koja “zbrda-zdola porađa romane i djecu”. O čemu se ovdje radi? Vrlo jednostavno, romaneskni su poduhvati tih književnica – predstavljenih kao “Jacqueline Lenoir (dvije kćeri, roman); Marina Grey (sin, roman); Nicole Dutrell (dvoje djece, četiri romana)” – svedeni tek na mjeru njihovih reproduktivnih poduhvata. “Što to znači?”, pita se Barthes i odmah upućuje razobličenje: “Ovo: pisanje je hvalevrijedan, ali smion oblik ponašanja; pisac je “umjetnik”, donekle mu se priznaje pravo na boemštinu; budući da je, barem u Francuskoj kakvom je prikazuje Elle, općenito zadužen da društvo uvjerava kako mu je savjest čista, njegove usluge treba dobro platiti: prešutno mu se ustupa pravo da vodi pomalo osebujan život. Ali pozor: neka žene ne misle da se tim sporazumom mogu okoristiti ako se najprije ne podrede vječnome pravilniku ženskosti. Žene su na zemlji da muškarcima rađaju djecu; neka pišu koliko hoće, neka uljepšavaju svoj položaj, ali nadasve, neka ga ne napuštaju: ukoliko im se omogući da napreduju, to ne smije poremetiti njihovu biblijsku sudbinu, i neka smjesta majčinstvom plate danak za boemštinu koja se prirodno spaja s književničkim životom”. Zavirite u stranice popularnih medija, tiska, portala, bacite pogled na televizijski program i naći ćete iste mitove. Ne morate ići dalje od nedavne “rasprave” o ravnopravnosti spolova u našem parlamentu u kojoj je Stevo Culej – koliko god vulgaran primjer bio – pokušavajući “argumentirati” da živimo u ravnopravnom društvu predsjednicu republike nazvao “ženom, majkom, predsjednicom, domaćicom, sve u jednom”. “Budite, dakle, hrabre, slobodne”, nastavlja Barthes, “igrajte se da ste muškarac, pišite poput njega; ali se od njega nikad ne udaljavajte; živite pod njegovim pogledom, nadoknadite djecom to što pišete romane; malo se posvetite karijeri, ali se što prije vratite u svoj položaj. Roman, dijete, malo feminizma, malo supružničkih dužnosti, privežimo pustolovinu umjetnosti uz čvrste kolce ognjišta: oboje će imati mnogo koristi od kruženja; kad su posrijedi mitovi, uzajamna pomoć uvijek se odvija na obostranu dobrobit”.

Mehanizmi masovne kulture i potrošačkog društva u proteklih se 60 godina očito nisu bitno izmijenili, ali jesu recepcijske i interpretacijske mogućnosti društva u kojemu i za koje se proizvodi. “Unatoč svojoj suvremenosti (ali ona proizlazi najviše iz sasvim književne, umjetničke aktualnosti, iz Barthesova pisanja), Mitologije su utemeljene na devetnaestostoljetnom uvjerenju u blagotvornost, dobrohotnost i neupitnost znanosti i znanja: to su analize intelektualca, koji podrazumijeva svijet u kojem su intelektualci i pisci u stanovitom smislu ‘posebna’ bića, kulturne dragocjenosti što svojim djelovanjem kritički zrcale društvo, svijet u kojem postoji suglasje o obrazovanju kao pretpostavci sudjelovanja u njemu”, ističe Ivić, “Današnji svijet, koji je izbore pretvorio u ispitivanje javnosti, intelektualce u estradne zabavljače, koji impakt analiza mjeri brojem klikova, u kojem obrazovanje nije pretpostavka sudjelovanja u svijetu, ne korespondira sa Barthesovom mitološkom analizom, ne stoga što ona ne bi bila pertinentna (malograđanska lokalnoglobalistička doxa nije nikad bila snažnija), već stoga što je malo tko uopće može shvatiti. Kad su se pojavljivale, Mitologije je čitala široka obrazovana publika. Danas više takve publike nema. Kad se danas prave mitološke analize u Barthesovoj paradigmi, one bivaju čitane od strane vrlo uske, marginalne publike, postale su jedna od disciplina sveučilišne kritike (koju je, inače, Barthes opako kritizirao). Iako su pertinentne, gube smisao postojanja u svijetu u kojem je povjerenje u obrazovanje i kritičku analizu obezvrijeđeno nečim poput onoga što se zove post-truth. U svijetu u kojem vlada doxa i post-truth, dijalog, kao pretpostavka i osobina barthesovske kulture, nije, jednostavno, moguć. Moguće je samo ponavljanje”.

Barthesov poduhvat u Mitologijama ne samo da je otvorio prostor za čitanje širokog spektra kulturne materije već je i povratno otvorio prostor za drugačije čitanje kanonskih tekstova, kao i prostor za njegovo širenje. “Putem interesa za strukturalizam teoretičari kulturalnih studija osvijestili su važnost jezika za konstruiranje subjekta te počeli tumačiti kulturu kao značenjsku praksu. Barthesov je primjer ovdje ključan jer je u Mitologijama pokazao kako se alati književne analize mogu primijeniti u čitanju drugih kulturnih materijala. Takva upotreba književnoteorijskog alata za čitanje neknjiževnih artefakata išla je paralelno s proširenjem književnog kanona, odnosno s njegovim otvaranjem popularnoj književnosti te djelima manjinskih autorica i autora. No Barthesova je metoda povratno djelovala i na znanost o književnosti tako što se sama književnost počela shvaćati kao jedna od brojnih kulturno konstruiranih označiteljskih praksi. Takav je stav utjecao na rast interesa za politička čitanja književnih tekstova, iz klasne, rodne ili rasne perspektive”, kaže nam Grdešić.

Okolnosti se moguće i jesu promijenile, ali, kako vidimo, konstrukcija mita ostala je nedirnuta. I, unatoč svemu, čini se da u Barthesu i dalje imamo utjehu (ako ne i užitak) analitičkog aparata koji nam omogućava da prodiremo u oblik mita današnje (masovne) kulture. “Iako se društveni i povijesni kontekst o kojem Barthes piše promijenio, način na koji se konstruiraju mitovi – zapravo ideologija – ostao je isti”, zaključuje Maša Grdešić, “U tom nam smislu Barthesove analize mogu biti iznimno korisne i danas kada smo i dalje okruženi brojnim ideološki obojenim znakovima, odnosno mitovima, koji nam se serviraju kao prirodni. Stoga ohrabruje što Barthes daje do znanja da se ideologija, za razliku od mitologije drevnih naroda, može i mora propitivati i kritizirati te razotkrivati kao nešto što se može promijeniti i – srušiti”.

Ipak, kako ne bismo zabrazdili, Nenad Ivić ipak ostavlja nešto prostora i za skepsu: “Ono na što Barthes upozorava, i zato ga stanoviti krugovi smatraju prevladanim, je da analiza svega na svaki način nije pertinentna ako ne učini svojom povijest analize same. Ako ne analizira konzumerizam same analize. Ako se ne vodi računa o tome, osuđujemo se na stalno prelijevanje starog vina u nove boce. A to je upravo ono što vladajuća doxa želi postići i, pogledamo li malo pomnije današnju tzv. kritičku analizu, postiže. Otkad postoji mišljenje onakvo kakvo ga poznajemo, dakle od Grka, kritika doxe je uvijek neophodna: to je Barthesova pouka, ispod i iznad njegovih analitičkih receptura”.

U tom smislu, između Grka i Barthesa, od tada do danas, šezdeset se godina i ne čini kao mnogo vremena. Ostaje nam tek tom se Barthesovom poukom voditi kako u budućnosti mitove ne bismo živjeli.

Diskurzivno težak, teorijski problematičan, a istovremeno humanistički poticajan i ideološki radikalan, György Lukács jedan je od onih filozofa čiji se rad pomalo izgubio u kakofoniji akademskog postmodernizma. Povremena rekurzivnost u humanističkim znanostima, moda ovih ili onih obrata, nije našla rehabilitacijski modus za Lukácsa, a kako mnogo toga više nema svoje mjesto u suvremenom poretku stvari, tako se i budimpeštanski Arhiv Györgyja Lukácsa našao pred zatvaranjem.

Smješten na Beogradskoj obali (Belgrád rakpart 2), Arhiv sadrži Lukácseve knjige i studije u rukopisu, kao i različite bilješke i radne verzije članaka i knjiga, potom korespondenciju koja broji preko 14 tisuća dokumenata, odnosno preko 10 tisuća pisama koje je razmjenjivao s Leóm Popperom, Paulom Ernstom, Ernstom Blochom u periodu do 1917, a potom i ona nakon Drugog svjetskog rata, s Thomasom Mannom, Heinrichom Böllom, Erichom Frommom, Maxom Horkheimerom, Jean-Paulom Sartreom, Jürgenom Habermasom, Lucienom Goldmannom i drugima.

Zasebnu kolekciju čini dokumentacija o Lukácsevom privatnom životu: preko tisuću fotografija, snimke intervjua, rukopisa njegove supruge Gertrud Bortstieber. Na kraju, tu je i Lukácseva privatna biblioteka, prema njegovim željama trajno dostupna istraživačima, a sadrži brojna klasična djela iz područja filozofije i književnosti, kao i njegova radna soba koja služi kao vrsta memorijalnog prostora. 

Radnik u Arhivu, dr. Miklós Mesterházi, rekao je za britanski Morning Star da je prema priopćenju Akademije prilično izvjesno da će arhiv nakon desetljeća postojanja biti zatvoren: “Lukácsev stan, gdje se Arhiv nalazi, bit će prodan, a moji kolege otjerani, odnosno raspoređeni na druga mjesta ili umirovljeni”. 

Pokrenuta je stoga i internetska peticija kojoj je cilj spriječiti zatvaranje Arhiva, a do sada ju je potpisalo gotovo 8500 ljudi.

Dio Lukácseva filozofskog i književnokritičkog opusa dostupan je i na stranicama Marxist Internet Archivea.  

U novom broju Libre Libere predstavlja se pet temata o “neobičnom” u kulturi, popraćenih ilustracijama Jean-Jacquesa Tachdjiana. 

Prvi blok, “Kultura skandala, spektakla i slavnih”, posvećen je društvenom, ekonomskom i političkom aspektu kulture slavnih koja je posljednjih nekoliko desetljeća među središnjim problemsko-istraživačkim motivima proučavanja u društveno-humanističkim disciplinama. Što je to kultura slavnih? Riječ je o postfordističkoj ekonomiji zabave; uznapredovalim formama društvene komercijalizacije i sveopće komodifikacije; porastu važnosti oglašivačke i reklamne industrije; eskalaciji medijsko-tabloidne produkcije; uzniknuću novih oblika društvenog narcizma; odnosu sfera javnog i privatnog.

Slijedi književni blok o Osvaldu Lamborghiniju, legendi argentinske književnosti 1970-ih i 1980-ih. Njegov otkačen, opscen i brutalan koktel Harmsa, Porschea i de Sadea možete slobodno ponijeti na barikade. Uz Lamborghinija tu je Paul Scheerbart, njemački ekspresionistički prozaist, dramatičar, pjesnik, kritičar, arhitektonski vizionar (prorok višebojne staklene arhitekture), slikar i izumitelj (ozbiljno je pokušavao stvoriti perpetuum mobile). U svakom slučaju, jedan je od najvećih umjetničkih ekscentrika na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Scheerbartove ironične utopije koje donosi ovaj broj Libre burleskne su i šašave, njegovi likovi pokreću megalomanske projekte, dijelove šarene kupole aristokratskog nadsvijeta.

Tu su pjesme u prozi meksičke pjesnikinje Dolores Dorantes, koja je živjela 25 godina u zloglasnom Ciudad Juárezu, u kojem žene siluju i ubijaju takvom lakoćom kao da se sve događa u crtanom filmu. Otkada je dobila politički azil u Los Angelesu, Dorantes je postala pjesnička senzacija koja u nerazmrsiv čvor veže krvavu granicu dviju ludih država. Libra završava prijevodom većeg odlomka romana japanskog komunističkog aktivista i pisca s početka 20. stoljeća, Takijija Kobayashija. Brod-tvornica račjih konzervi roman je o nehumanim uvjetima rada u kojima se našla grupa japanskih ribara na moru i sjajno oslikava odnos srednje prema radničkoj klasi.

Libru Liberu možete naručiti putem njene Facebook stranice ili putem elektroničke pošte, a čitati je možete i u besplatnom elektroničkom formatu.

Dok vodi Dnevnik, Barthes priprema predavanja o Neutralnome, piše Svjetlu komoru, sastavlja nekoliko stranica za planirano djelo Vita Nova. Svako od tih važnih djela pisano je u znaku majčine smrti i počiva u zamislima na “ceduljama” u Dnevniku korote. Objavljen posthumno, Dnevnik je istovremeno i intimistički zapis i zbirka fragmenata o figurama boli i žalovanja, gubitka i sjećanja na bliske osobe, odlska i metafizičkog prijelaza, predstavljajući nam iznova Barthesa kao pisca velike senzibiliziranosti za društveno i kulturno kodirane životne rituale i velike umješnosti u otkrivanju dubljih, ponekad sasvim emotivnih, slojeva jezika.

Roland Barthes (1915-1980.) bio je francuski književni teoretičar, filozof, lingvist, kritičar te semiotičar. Barthes je u svom radu istraživao ideje iz mnogih polja te je utjecao na razvitak mnogih teorijskih škola poput strukturalizma, semiotike, socijalne teorije, antropologije i poststrukturalizma. Neka od njegovih prevedenih djela su Fragmenti ljubavnog diskursa (2007.), Mitologije (2009.), Kritika i istina (2009.) i Carstvo znakova (1989.).

Dnevnik korote prevela je Morana Čale, a izdaje je Naklada Pelago, 

T.Ž. / Pelago / Foto: alyletteri

U zborniku se pretresaju zanimljiva i inspirativna geopoetička pitanja, od onih najopćenitijih o paradigmi prostora u suvremenoj humanistici, književnosti, fotografiji i medijima do posebnih oblika vezanih uz određeni prostor kao što su Budimpešta u mađarskoj književnosti, imagološki konstrukti europskih gradova hrvatskih putnika (primjerice, Matoševe europske metropole ili Krležina Moskva), fenomen multiliterarnosti u višejezičnim sredinama, kolonijalne konstrukcije periferije te postmaterijalističke vrijednosti u Europskoj uniji i hibridni identiteti u postmoderno doba.

Zbog važnosti “prostornoga obrata” u suvremenoj kulturologiji i plodnosti paradigme prostora u kulturnome diskursu, zbog opširne građe iz više književnosti (hrvatska, mađarska, njemačka, austrijska) i interdisciplinarnih pristupa zbornik je iznimno vrijedan priručnik – prvi takve vrste u nas.

U zborniku su zastupljeni tekstovi Gábora Bednanicsa, Lászla Bengija, Marijana Bobinca, Milke Car, Ulricha Dronskea, Istvána Frieda, Agnes Hansagi, Jasne Horvat, Masumi Kamede, Bernarde Katušić, Stephana Krausea, Erna Kulcsára Szabe, Zoltána Kulcsára Szabe, Reinharda Lauera, Tamása Lénárta, Slavena Lendića, Danijele Lugarić Vukas, Wolfganga Müller-Funka, Dubravke Oraić Tolić, Nives Tomašević i Mihályja Szajbélyja.

Riječ je o radovima s istoimenoga međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Lovranu od 19. do 23. svibnja 2010. koji je organizirao Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji sa Sveučilištem Eötvös Loránd iz Budimpešte.

Izvor: Disput

Sve tekstove u zborniku okuplja interes za ista ili slična pitanja – zaokupljeni su snom kao poetičkim i antropološkim problemom: granicama svijesti i podsvijesti, funkcioniranjem mašte, prepletanjem sna i jave, istine i fikcije, realističnoga, fikcionalnoga i fantastičnoga, mogućnostima prijenosa  sna kao proizvoda nesvjesnog u književni tekst kao proizvod umjetničke svijesti. Iz tih tekstova može se razabrati da su se u književnim djelima od srednjega vijeka do moderne u tumačenju snova nadavali različiti odgovori, da su se snovi tumačili u rasponu od transcendentnog, kao fenomena koji dolazi i pripada nečem ili nekom izvan čovjeka (demijurgu, Bogu, arhetipskom, Animi, kolektivnom nesvjesnom) pa do nepoznatih i skrivenih slojeva pojedinačnog nesvjesnog. I bez obzira kakvi nam se odgovori u tim tekstovima nude, bez obzira povezuje li se san s onim proročanskim, snoviđenjskim ili potisnutim i cenzuriranim ili pak s onim arhetipskim, pokazuje se neupitnim da se u književnom tekstu san uobličuje u različite, nerijetko dramatske forme, u kojima se sanjač pojavljuje i kao pripovjedač i režiser i scenograf i glavni glumac književnog djela. 

Zbornik su uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac, a izdao Disput. . 

Izvor: Disput

Temat novoga broja K. posvećen je poststrukturalističkim tendencijama u znanosti o književnosti ili, preciznije, problematizaciji nerijetko nekritičkoga usvajanja spomenutih tendencija, s jedne, i olakoga odbacivanja poststrukturalističkih doprinosa humanistici, s druge strane. S obzirom na to da su u našoj znanosti o književnosti dominantna upravo ova dva pristupa, novi K. će opsežnim prijevodnim blokom, koji pod naslovom “Recepcija francuskoga poststrukturalizma – između zazora i fascinacije” okuplja desetak tekstova francuskih, britanskih, američkih i njemačkih teoretičara, pokušati odgovoriti izazovu nadopune praznina u domaćim prijevodima teorijskih tekstova te potaknuti nove polemike i rasprave.

“Stoga se nadamo”, poručuju iz uredništva časopisa, “da ćete i vi svojim seminarskim i inim radovima doprinijeti kvaliteti sadržaja 10. broja K.”.

Izvor: K. / Na fotografiji: Jacques Derrida 

Izvor: Fraktura

Izvor: Ljevak