Od sedamnaest romana iz četiri države, u finale su ušli Kalendar Maja Zorana Ferića, Mein Kampf Svetislava Basare, Bernardijeva soba Slobodana Tišme, Knjiga o Uni Faruka Šehića i Sanjao sam slonove Ivice Đikića. Već je ovoj etapi razgraničenja i kvalifikacije na vidjelo izašao problem nacionalnoga imenovanja. Nagrada Meša Selimović utemeljena je s ciljem spajanja nepravedno razdvojenog pod egidom da kultura i književnost mogu premostiti sve granice. Ipak, nakon objave petorice finalista, slučaj Ivice Đikića pokazao se simptomatičnim za ove prostore. Iako uvršten u konkurenciju kao bosansko-hercegovački pisac, od strane izbornika Emira Imamovića, medijski je vijest preoblikovana tako da su Ferić i Đikić jedini predstavnici hrvatske proze u utrci za nagradu. Još je zanimljivija činjenica da je Ivica Đikić osvojio istu nagradu 2004. godine, za roman Cirkus Columbia, kao hrvatski autor. Tako se u osobi Ivice Đikića, podjednako hrvatskog i bosansko-hercegovačkog pisca, još jednom pokazala potreba za granicama kojih zapravo nema, s obzirom na kulturu, i kojih ne bi trebalo biti, i opet s obzirom na kulturu.

Ove godine, žiri u sastavu Zdenko Lešić, Predrag Matvejević, Mirjana Đurđević, Andrej Nikolaidis i Irfan Horozović prvi je roman pjesnika Faruka Šehića proglasio najboljim u konkurenciji od pet proznih djela. Knjiga o Uni, kako piše Nađa Bobičić, ”može biti odličan primjer trenutnog stanja književne produkcije na ex-YU prostorima. Sa jedne strane, osjeća se zasićenost ratnom tematikom, ali sa druge strane pisci joj se opsesivno vraćaju”. Književne nagrade, pogotovo one prestižne regionalne, odličan su primjer istoga stanja uma. Izgleda da ćemo morati pričekati još koju godinu da bi pripovijedanje, stil i jezik, a ne tema, ponovno zadobili primat u ocjenjivanju književnoga djela.

KP