U osvrtu na javnu tribinu pod nazivom Zadarski 3P iz sad već daleke 2014. godine, Ana Gospić Županović podvlači sljedeće: “U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom […] ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada”. S odmakom od nekoliko godina i u pokušaju boljeg razumijevanja sličnosti i razlika dviju distinktivnih vremenskih točaka, ovaj tekst kao svoju središnju nit uzima dva elementa izdvojenog citata – potencijal zadarske nezavisne scene te nasušnu potrebu njegovog uvažavanja.

U godinama koje su uslijedile nakon spomenute tribine najvažniji događaji vezani uz zadarsku nezavisnu scenu kronološki bi se dali podvesti pod sljedeće: početak djelovanja i afirmacija AKC Nigdjezemska; prestanak djelovanja platforme Okret potpora; zatvaranje starog Kazališta lutaka; uspješan otpor pokušaju oduzimanja prostora Knjigozemske; prijava i provedba projekta ZadrugArt u režiji “oživjele” Zajednice udruga Centar nezavisne kulture; najava preseljenja Županijskih ureda u prostor Nigdjezemske i Menze; konačni početak izgradnje dugoočekivanog Centra za mlade te s tim povezani prvi koraci ka pokretanju nove platforme izvaninstitucionalnih kulturno-umjetničkih aktera. Dodamo li ovom nizu i izmjenu na poziciji prve osobe Upravnog odjela za kulturu i sport, tvrdnja da se u odnosu na razdoblje o kojem piše Ana Gospić Županović stvari i nisu bitnije promijenile može zvučati suludo, ili barem neuvjerljivo. Međutim, premda su posljedice nekih od navedenih zbivanja itekako opipljive naravi, na horizontu promjene i dalje se ne nazire ono najvažnije – strukturni pomaci. No, za početak – malo konteksta.

Učvršćeni na margini

Pisati o nezavisnoj kulturnoj sceni bilo koje lokalne sredine gotovo da podrazumijeva već uhodani predložak – red borbi za prostore, red organizacijske potkapacitiranosti, red neadekvatne i/ili nenaklonjene kulturne politike. Ipak, ukoliko bismo iz ovakve usual suspects liste morali izdvojiti specifikum zadarske priče, moguće je reći da su je u najvećoj mjeri obilježili nedostatak adekvatnih prostora za djelovanje i posljedična borba za iste. Ovaj aspekt ponavljajući je motiv gotovo svakog teksta o zadarskoj nezavisnoj kulturi, o čemu, između ostalog, svjedoče i iskazi dugogodišnjih protagonista scene – Samante Stepčić i Jurja Arasa. Budući da tekstovi u kojima su preneseni pružaju dosta detaljan uvid u historijat borbi zadarskih nezavisnih aktera za prostore, ovdje ćemo se suzdržati od njegovog ponavljanja, zadržavajući se na činjenici da je riječ o problemu koji od samih začetaka scene uvelike diktira tempo njenog razvoja.

Štoviše, kao što su pokazala iscrpna recentna sociološka istraživanja u čijoj je provedbi sudjelovao i potpisnik ovih redova, znatan dio nezavisne kulturne scene i dalje je suočen s nedostatkom (adekvatnog) prostora za pripremu i predstavljanje svog rada. U osvrtu na stanje zadarske nezavisne scene, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji – kojom je 2018. obilježena desetogodišnjica festivala suvremenog plesa Monoplay – ističu da je u takvoj konstelaciji najpropulzivniji dio nezavisne kulture okupljen oko inicijativa i prostora Knjigozemske i Nigdjezemske. Unatoč – ili upravo zahvaljujući – njihovoj učvršćenosti “na margini, potpuno izvan strukturnih tokova i s minimalnom podrškom”, ovi prostori uspjeli su se profilirati kao neformalni društveno-kulturni centri koji su prepoznatljivi i van lokalnih okvira, a koji se s pravom mogu smatrati utočištima zadarske nezavisne kulture.

Time se, naravno, ni približno ne iscrpljuje lista aktivnih i prepoznatljivih izvaninstitucionalnih aktera zadarske kulturno-umjetničke scene. Zadarski plesni ansambl, Teatro VeRRdi, Zadar snova, Teatar Dragon i In Flux samo su neke od udruga i umjetničkih organizacija koje se s manje ili više uspjeha nose s kronično neadekvatnim uvjetima djelovanja. Kolektivi pritom vlastite prostorne potrebe zadovoljavaju na najrazličitije načine, od upotrebe vlastitih i unajmljivanja poslovnih ili institucionalnih prostora do korištenja prostorija drugih udruga i mjesnih odbora. No, potreba neprestanog promišljanja uvjeta djelovanja nedvojbeno ostavlja traga na potentnosti organizacija, koje su u takvim okolnostima primorane usmjeravati vrijeme, stvaralačku energiju i materijalne resurse prema pitanjima i problemima koji nisu izravno vezani uz samu umjetničku produkciju. Štoviše, čini se opravdanim zaključiti da je uslijed preokupacije strategijama vlastitog preživljavanja “stradao” upravo potencijal kojeg ističe Ana Gospić Županović – da se scena razvije u nezaobilaznog i ravnopravnog aktera u promišljanju i kreiranju društveno-kulturne mape grada. Ovoj tezi u prilog govore i iskazi samih protagonista nezavisne scene, koji spomenuti potencijal ocjenjuju kao “nerealiziran”, “začahuren” i “upitan”, ističući pritom brojne strukturne prepreke njegovom ostvarenju.

U svjetlu trajno privremenog karaktera (rijetkih) prostora koje scena nastanjuje, kao potencijalno rješenje navješćuje se dugoočekivani objekt koji je u projekcijama gradskih vlastodržaca prije više od desetljeća ponio naziv Centra za mlade. Najavljen još davne 2007. godine kao svojevrsna kompenzacija za bivši Omladinski dom – kasnije preimenovan u Dom hrvatske mladeži – koji je tada ustupljen Sveučilištu, ovaj objekt s vremenom se u percepciji lokalne zajednice prometnuo u simbol lažnih obećanja i nepromjenjive naravi vladajućih struktura koje nikad nisu pokazale dovoljno sluha i razumijevanja za stvarne potrebe aktera nezavisne scene, ali i šireg civilnog društva. Premda su radovi na rekonstrukciji zgrade konačno započeli u veljači ove godine, praćeni različitim edukativno-praktičnim sadržajima koji su u sklopu projekta ZadrugArt bili usmjereni ka pripremi terena za programski, ali i upravljački model budućeg centra, dio scene i dalje ne pokazuje interes za uključivanjem u priču koju percipiraju kao top-bottom pristup s unaprijed poznatim ishodom u vidu još jednog institucionalnog prostora kulture.

No, iako je teško osporiti tezu da priču dominantno uokviruju elementi pristupa “odozgo prema dolje”, posebice ukoliko je usporedimo s nekim ranijim zadarskim primjerima poput projekta Artikultura, osnivanja Zajednice udruga Centar nezavisne kulture ili platforme Okret potpora koji su odisali grassroots logikom, zabrinjavajućim se doima izostanak svijesti aktera scene o ulozi vlastitih dugogodišnjih zagovaračkih aktivnosti. Držeći se podalje od klizavog terena kauzalnosti, time se, dakako, ne želi sugerirati da su upravo višekratni pritisci nezavisne kulturne scene odigrali važnu, pa možda čak i ključnu ulogu u pomicanju tog projekta s mrtve točke. No, u svjetlu procesualnog karaktera društvenih fenomena, ali i implicitne, no nažalost ne i točne pretpostavke o proaktivnoj gradskoj upravi koja osluškuje potrebe vlastitih građana, tvrdnja o obolu aktera scene nastojanjima da Zadar dobije društveno-kulturni centar kakav zaslužuje čini se ne samo legitimnom, već i veoma bitnom.

Lutanje u koncepcijama

Vraćajući se na visoku razinu nepovjerenja prema vladajućim strukturama, vrijedi istaknuti da iste u potpunosti nije lišen ni dio scene koji zasad aktivno participira u promišljanju različitih aspekata funkcioniranja nadolazećeg objekta. Usprkos načelnoj spremnosti na suradnju, u dobroj mjeri uvjetovanoj tendencijom ka konačnoj mogućnosti djelovanja u za to prikladnim uvjetima, evidentna je i značajna doza skepse glede udjela (upravljačke) moći koju je Grad spreman prepustiti civilnim akterima. Dodatni razlog za nepovjerljivost leži u dosad ne baš uspjelim pokušajima predstavljanja projekta kao zaokružene, jasno koncipirane cjeline; upravo suprotno, teško se oteti dojmu da se ovim objektom teži rješavanju dugogodišnjih prostornih potreba šireg i šarolikog spektra civilnog društva, pri čemu izmiče mogućnost stjecanja jasnije predodžbe o njegovoj koncepciji. Iako je za pretpostaviti da će Centar u konačnici – s obzirom na svoje gabarite – ponuditi dovoljno prostora za veliki broj zainteresiranih aktera, “lutanja” od prvotno naglašavane kulture mladih, preko nezavisne kulture pa do mekše postavljenih okvira izvaninstitucionalnog sektora ukazuju na izostanak konkretnije vizije profila koji stoga i dalje balansira između community, društveno-kulturnog i angažiranog kulturno-umjetničkog centra.

Neovisno o njegovoj koncepciji, Centar bi, po svemu sudeći, trebao slijediti primjer sličnih društveno-kulturnih centara diljem Hrvatske koji su ustrojeni po principima nekog od modela javno-civilnog partnerstva. I dok element sudioničkog modela upravljanja s jedne strane nudi određenu dozu uvjerenja da će odnos s Gradom ovog puta izgledati drugačije, logika ovakvih modela suradnje istovremeno se nameće i kao ozbiljan izazov unutarnjim kapacitetima uključenih kolektiva. Kao što je istaknuto u Strategiji razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra koju 2013. izrađuju Željka Tonković i Nenad Pepić, “većina kulturnih udruga i umjetničkih organizacija djeluje na niskom stupnju organizacijskoga razvoja te često egzistiraju zahvaljujući angažmanu samo jedne osobe (osnivača)”. Slično vrijedi i danas, što u kontekstu zahtjevnih i iscrpljujućih deliberativnih procesa koji leže u srži sudioničkih modela upravljanja može djelovati zabrinjavajuće.

No, specifičnost zadarskog primjera, koja se ogleda u već spomenutom top-bottom ulazu, uključuje i činjenicu da je novo povezivanje civilnih kulturno-umjetničkih aktera još uvijek “u povojima”. Premda je još uvijek prerano za konkretnije zaključke, platforma u nastajanju zasad pokazuje odlučnost da na krilima povezivanja vlastitih kapaciteta s prostorom budućeg centra iznova testira domete zadarskog izvaninstitucionalnog sektora. Unatoč logičnoj i nimalo neočekivanoj usmjerenosti na objekt u izgradnji i rješavanje prostorne problematike, takav pothvat zahtijevat će i šire postavljenu sliku u kojoj bi fokus bio smješten na koloplet problema koji sceni godinama onemogućavaju adekvatnije pozicioniranje.

Na tom tragu, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji iz 2018. ističu da je, unatoč skoroj izgradnji budućeg centra, ozbiljnije pomake teško očekivati bez radikalnog zaokreta u odnosu prema kulturi. Isti autori naglašavaju da neadekvatan pristup struktura nezavisnom kulturnom sektoru “proizlazi iz nepostojanja svijesti koja bi [ga] smatrala stvarnom potrebom i neizostavnim dijelom života i ritma grada”. Nepune dvije godine kasnije, moguće je utvrditi da stvari na strukturnoj razini nisu daleko odmakle, a završetak rekonstrukcije centra, planiran za svibanj 2021., izgledno će otvoriti čitav niz pitanja koja će testirati kapacitete kulturne, ali i šire gradske uprave. S obzirom na skroman udio proračuna za kulturu u ukupnom proračunu grada, ali i neuravnoteženost izdvajanja za institucionalno i izvaninstitucionalno kulturno polje, bojazan aktera scene da će nova kulturna ustanova dodatno pojačati podjele i odraziti se na izdvajanja za sektor kojem pripadaju čini se posve opravdanom.

Naznake okretanja budućnosti

Odgovore na neka od gorućih pitanja zadarske (nezavisne) kulture trebala bi ponuditi Strategija razvoja kulture Grada Zadra 2019.-2026. Međutim, iako su aktivnosti vezane uz izradu ovog dokumenta započele još u travnju 2019. godine, u trenutku pisanja ovog teksta on još uvijek nije ugledao svjetlo dana. Zapanjujuće djeluje podatak da je riječ o prvom strateškom dokumentu zadarskog kulturnog sektora iniciranom “odozgo”, što ukazuje na višedesetljetni izostanak jasne vizije kulturnog razvoja. Štoviše, kulturna administracija nije pokazala razumijevanje ni za već spomenutu Strategiju razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra, čije smjernice – treba li spomenuti – nisu doživjele svoju implementaciju.

U tom svjetlu, trenutni proces izrade Strategije moguće je protumačiti kao odlučnu namjeru nove pročelnice Ureda za kulturu i sport, Dine Bušić, da se uhvati u koštac s manjkavostima kulturne administracije i boljkama sektora kojim upravlja. Zanemarimo li određene traljavosti koje se tiču istraživačkog segmenta samog procesa, uključivanje širokog kruga kulturnih aktera moguće je prepoznati kao naznaku smještanja kulturne politike gdje bi po svojoj logici i trebala pripadati – u službu građana. No, poučeni dosadašnjim iskustvom – a i primorani kašnjenjem s izradom Strategije – s donošenjem takvog zaključka ipak ćemo još pričekati.

Vraćajući se na sami početak teksta i izdvojeni citat Ane Gospić Županović, moguće je zaključiti da su godine sustavnog zanemarivanja stvarnih potreba scene rezultirale fragmentiranjem i blijeđenjem tada postojećeg potencijala. No, nakon nekoliko godina zatišja koje je odavalo dojam pomirenosti s neizbježnošću tavorenja u prostornom, ali i financijskom smislu, trenutačno stanje ukazuje na buđenje svijesti (dijela) scene o smislenosti i potentnosti zajedničkog djelovanja. Povezivanje u platformu koja bi trebala rezultati formalnim savezom udruga prvi je takav pokušaj od gašenja Okreta potpora 2015. godine. No, ono što pritom posebno veseli je popratni zaokret u prevladavajućem diskursu koji je, da se poslužimo terminom Davora Miškovića, još donedavno bio “ceremonijalne” naravi – duboko uronjen u sadašnjost, usmjeren na “ovdje i sad” vlastitih kolektiva i gotovo u potpunosti lišen promišljanja položaja i mogućnosti scene kao takve.

Proteklih nekoliko mjeseci ukazuju na mijenjanje takvog narativa, koji postupno ustupa mjesto deliberativnom diskursu okrenutom budućnosti i zaokupljenom krhkom, ali nakon dugo vremena ipak postojećom vizijom promjene. Bez dvojbe, aktere koji se odluče upustiti u ovaj pothvat očekuje izazov (sposobnosti) preuzimanja dijela upravljačke moći, ali i nošenja s mogućnošću da uslijed različitih oblika angažmana iznova ispašta sama umjetnička produkcija. Gledano iz trenutne perspektive, sigurnim se čini tek jedno – nakon dugo vremena, prostor za djelovanje u toj im priči ne bi trebao predstavljati problem.

S obzirom na zabrinjavajuća nedavna društvena događanja oko (ne)ratifikacije Konvencije Vijeća Europe  o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), nametanju ideološkog diskursa takozvane rodne ideologije od strane neokonzervativnih političkih aktera i stvaranju fantazmi oko kategorije roda, organiziran je okrugli stol, kako bi se omogućila javna rasprava i na širem zaradskom području o temi koja se tiče svih građanki i građana.

U četvrtak, 8. ožujka u 17 sati u organizaciji Građanske inicijative održava se Marš za Dan žena.

Nakon marša u 19 sati otvorenje je izložbe Sve su to vještice koju organizira Udruga za umjetnost i kulturu Punktum u Knjigozemskoj. Memei Hane Ćurak, kojima na facebook stranici Sve su to vještice uz humor propituje rodne uloge, muško-ženske odnose, profesionalne izazove, ženska prijateljstva, kritizira svakodnevni seksizam, mušku ljevicu. Izložba se može pogledati do 29. kolovoza.

U 20 sati, u prostoru Knjigozemske, KSS Antifjaka organizira čitanje feminističke literature (poezije, proze, teorije) Feminizam je za sve! Svi građani i građanke pozvani su pridružiti se i sa sobom donijeti odlomak iz knjige, stihove, citate i podjeliti svoja promišljanja o feminizmu, jer on se ostvaruje kroz razne oblike i apsolutno je za sve! 

Cilj ovog dvodnevnog događanja je kritički promišljati o stvarnosti koja nas okružuje, ukazati na zabrinjavajuće trendove rasta nasilja u obitelji, prvenstveno femicida i otvoriti prostor konstruktivnom dijalogu. 

Piše: Matija Mrakovčić

“Gradovi nisu samo mjesta pod suncem s administrativnim kapacitetima nego mjesta u kojima se događaju dinamički procesi aktivnih građana koji po svojoj volji, afinitetima, estetikama i opredjeljenjima moraju imati pravo da utječu na razvoj zajednice. Institucionalni okviri su filtri koji koordiniraju te procese i mada nisu jedini izvori kapacitiranja, velika je odgovornost na ljudima koji su na pozicijama da arbitriraju. Zadru, zbog svoje već poslovične jednoobraznosti je možda čak i nužnija ta aktivna komunikacija institucionalnog i izvaninstitucionalnog nego nekim drugim gradovima. Međutim, mora se priznati da je filter preoštar i da su poluge volje za razvoj komunikacije dotrajale. Vrlo je teško postići rezultat, a stečeno se izgubi u čas posla. S druge strane, sposobni i uporni imaju priliku da opstanu, pa je uz sve nedaće scena još uvijek živa, zahvaljujući ne samo pojedincima već i gradskim upravama – odnosno upravi, jer godinama nema promjene – koja tu scenu sustavno, ali minimalno, gotovo reanimacijski (p)održava, ipak neadekvatno onoj važnosti koju bi ta scena mogla imati u jednoj ozbiljnije građanski organiziranoj zajednici prema suvremenim modelima funkcioniranja”.

Riječi su to Jurja Arasa, voditelja jedne od najstarijih zadarskih udruga u kulturi, umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, ujedno i odgovor na pitanje o važnosti nezavisne kulturne scene za Grad Zadar. Pitanje je postavljeno povodom novih prostornih problema u kojima se našla zadarska scena, problema koji nikada nisu adekvatno riješeni te se radilo o trenutku kada će ponovno doći u fokus javnosti. Naime, proteklog je tjedna Grad Zadar, odnosno njegov Ured za upravljanje gradskom imovinom, zaključao i zapečatirao zgradu bivšeg Kazališta lutaka u Jazinama koju od 2013. godine koriste, među ostalim, Teatro VeRRdi, Zdanje, Šigureca, Eko Zadar i Dragon Teatar. Isti je dan portal Zadarski.hr prenio apel korisnika kluba Knjigozemska koji od 2009. godine okuplja razne udruge i inicijative koje čine dio nezavisne kulturne scene Zadra. Knjigozemskoj je prijetilo iseljenje zbog razloga formalne naravi, odnosno neriješenih ugovornih odnosa s vlasnikom prostora, Gradom Zadrom.

Prostorna problematika konstanta je zadarske nezavisne kulturne scene, koja umnogome koči njen daljnji rast i razvoj. Unatoč minimalnim financijskim sredstvima koje gradska uprava izdvaja za programe i projekte izvaninstitucionalnih aktera, od 1990-ih naovamo, oni se i dalje odvijaju te privlače sve veći broj građana. Kada se pojavi mogućnost stabiliziranja njihovih aktivnosti, uvijek se nekako dogodi da se pitanje prostora u kojima se te aktivnosti odvijaju postavi u prvi plan i zaprijeti gašenju svega što se postiglo. Koncem 1990-ih u Zadru se razvijaju različite inicijative i udruženi oblici nezavisnog kulturnog djelovanja, a tada su zabilježene i prve javne akcije zagovaranja potreba mladih, alternativne kulture i vaninstitucionalnog umjetničkog stvaralaštva. Veću javnu vidljivost postigla je odluka Grada da se Dom hrvatske mladeži, sagrađen 1980-ih samodoprinosom građana, dodijeli zadarskom Sveučilištu na upravljanje – organizirane su tribine, pisani zahtjevi i peticije, no podrška i potpisi bivaju ignorirani. Godinu 2008. obilježava pokretanje programa Artikultura kojim šest zadarskih udruga vraća kulturni život gradu u prostoru napuštenog kina Pobjeda i rezultira najjačim okrupnjavanjem izvaninstitucionalne scene s oko 150 programa i 10 000 posjetitelja. Gasi se 2010. godine jer se prostor kina pokazuje prezahtjevnim u troškovima i održavanju. Organizacije šalju prijedlog mogućeg idealnog rješenja, zgrade Zaraušek, koja nekoliko mjeseci kasnije biva do temelja srušena i pretvorena u gradsko parkiralište. Sljedeća prilika je korištenje Kazališta lutaka Jazine, kada nastaje Savez udruga Centar za nezavisnu kulturu, no ugovor s korisnicima prostora nikada nije potpisan jer Grad određuje rok od tri godine, dok korisnici traže pet, zbog apliciranja na natječaje za uređenje prostora kojima je jedan od uvjeta ugovor na minimalno pet godina.

Vršiteljica dužnosti pročelnice Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom, Jagoda Surać, ukazuje na to da je korištenje prostora stare zgrade Kazališta lutaka bilo uređeno Zaključkom Gradonačelnika iz 2013, kojim je Zajednici udruga Centar nezavisne kulture prostor “dan na korištenje”, a da Zajednica udruga “nikada nije potpisala Ugovor o posudbi predmetnih prostorija”. Na poziv Grada za reguliranje korištenja predmetnih prostorija nitko se nije odazvao. U kontaktu s predsjednikom zajednice udruga, ističe Surać ne imenovavši ga, isti se oglasio da ne želi preuzeti odgovornost. “Naime, u nekoliko navrata nas je MUP PU Zadarska upozorila da se tamo održavaju skupovi mladih koji od njih nisu dobili dozvolu za održavanje jer nisu dostavili dokaz da im je to Grad Zadar dozvolio. Napominjemo da se samo u nekoliko navrata udruga obratila Gradu Zadru za održavanje koncerata, koje smo odbili iz razloga neprimjerenosti terase na vrhu zgrade na kojoj su htjeli održati koncerte. Nakon što Zajednica udruga nije dostavila dokumentaciju za zaključenje ugovora, očitovanja njihovog predsjednika da ne želi preuzeti odgovornost, a ista činjenica ni ne začuđuje jer je dovoljno pogledati u kakvom stanju je predmetni prostor, Grad Zadar je privremeno preuzeo posjed zgrade do okončanja pregovora s predmetnom Udrugom, nakon čega će se zaključiti ugovor kojim će udruga preuzeti odgovornost za korištenje zgradom”, istaknula je v.d. pročelnice.

No, zgrade starog Kazališta lutaka nema u prostornom planu grada, a svojedobno se pisalo da je predviđena za rušenje radi realizacije nekih drugih gradskih planova. Juraj Aras smatra da je do promjene došlo prvenstveno zbog novih standarda oko komunalnih doprinosa, poreza na nekretnine i slično, na razini cijele države. “Očekujem da će se po novim standardizacijama ponuditi neki model korištenja, ali s obzirom na inkopatibilnost programa koji provode udruge međusobno, te činjenice da je prostor derutan i predviđen za rušenje, sumnjam da će to imati neki značajniji utjecaj na razvoj scene. Po meni, tamo nema neke velike sreće, kao što uostalom nije bilo ni do sad. Prostor Jazina je za neki logistički rad u redu, ali za strukturirano javno djelovanje naprosto je nefunkcionalan bez solidnog financijskog ulaganja – a u taj scenario ne vjerujem”. 

Udruga Z.V.U.K. bila je formalni nositelj prava korištenja prostora kluba Knjigozemska, a u međuvremenu je likvidirana i pravno više ne postoji. Brigu o prostoru i nastavku aktivnosti od siječnja 2016. preuzeli su Udruga za kulturu i umjetnost Punktum, Udruga Zapis, Klub studenata/ica sociologije Antifjaka kao udruga građana, te mnogi drugi umjetnici pojedinci, koji nakon pravnog ukidanja Z.V.U.K.-a nisu izvršili formalno preuzimanje prostora niti se neka od udruga registrirala kao pravni sljednik udruge Z.V.U.K. Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom prepoznao je takvu situaciju kao pravno nerješiv problem te zatražio da korisnici napuste prostor zajedno sa svim inventarom. Da se radi samo o formaliziranju trenutnog stanja, govori činjenica da se posljednjih 15 mjeseci prostor uredno koristi, sukladno namjeni za koju je dodijeljen, pokriveni su zatečeni dugovi kako bi se nesmetano nastavio program, a tekuće režije pokrivaju članovi udruga i korisnici prostora. Također, uz pomoć i suradnju stanara zgrade saniran je propali krov jedne od prostorija, a na inicijativu korisnika ulaz u prostor prilagođen je osobama s invaliditetom.  

“Intenzivan rad i program prostora Knjigozemska rezultirao je i sve većim interesom javnosti te je napokon počeo živjeti kao pravi kulturni klub koji okuplja sve dobne skupine i profile korisnika. Našu publiku dobrim dijelom čine kako djeca tako i sveučilišni profesori, objavljivani i nagrađivani književnici, samostalni umjetnici, glumci, novinari, aktivisti, riječju tvorci i konzumenti kulture na lokalnoj i državnoj razini. Privući i zadržati tako šaroliku i zahtjevnu publiku može samo kvalitetan, ali i stalan program na koji publika može računati, i kakav Knjigozemska organizira već mjesecima”, ističu inicijatori peticije Tereza Kaurinović, Koraljka Alavanja, Adrijana Vidić, Martina Rajzl, Marina Bura, Roberto Vodanović i Slaven Petri, odreda članovi udruga, samostalni umjetnici i aktivisti, a prvenstveno korisnici prostora. “Inzistiranje na proceduri proizlazi iz pravnog pogleda. Međutim, kvalitetan dio kulturne scene se već godinama izmješta po prostorima kako bi održao kontinuitet aktivnosti. Jedan dio tih udruga činimo i mi. Zbog toga smatramo kako takav oblik legalizma nije održiv u primjeru s već petnaestomjesečnim programom u prostoru Knjigozemska”, zaključuju. 

“Po meni je prostor Knjigozemske, u smislu standarda kulturnog proizvoda, vrijedniji branjenja od Jazina. Uredan je, kapacitetima primjeren, već prepoznat kao kvalitet na toj lokaciji, a ljudi koji brinu o prostoru i programima su vrlo ozbiljni i dobro organizirani, dobro brinu o prostoru i plaćaju sve račune. Sama činjenica da trećinu publike čine sveučilišni profesori, među njima i doktori znanosti oduševljava i predstavlja platformu za razmjenu komunikacije između mladih ljudi, studenata i profesora, pogotovo u Zadru koji je davno izgubio studentski klub, a diči se titulom sveučilišnog grada”, ističe Juraj Aras. U posljednjih petnaestak godina Aras je u suradnji s drugim udrugama ili samostalno promijenio pet prostora, kao što kaže, “u svaki ušao prvo čisteći pa sanirajući pa adaptirajući, pa provodeći program i naposljetku bivajući istjeran – iako, da se zabilježi, ni jedan nisam skvotirao, sve sam u dogovoru i legalno radio. Ta sama činjenica govori dovoljno. A najviše mi je žao prostora stare tehničke škole koji je položajem i strukturom idealan da zadovolji široki spektar potreba izvaninstitucionalne kulture, a koji zbog samovolje i krivih procjena nekolicine političkih djelatnika stoji derutan i iz dana u dan sve više propada. Taj nedostatak vizije i povjerenja u širu društvenu zajednicu naprosto je žalostan”, zaključuje. 

Na sastanku s čelnicima gradskih odjela za kulturu i gradsku imovinu, udrugama je naposljetku ponuđeno da nastave održavati svoje programe u spomenutim prostorima. Prostor Jazina nije adekvatan za javne programe, no organizacije kojima treba prostor za rad, probe, pripreme ili logistiku mogu potpisati ugovore za korišenje, uz cijenu od jedne kune po kvadratu. Programi u Knjigozemskoj nastavit će se održavati uz uvjet formalnog rješavanja pravnog sljedništva udruge Z.V.U.K. Istovremeno, Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom ne raspolaže podatkom koliko udruga koje djeluju u području kulture koristi gradske prostore, no ističe “da Grad Zadar želi osigurati prostor za rad društveno-kulturnog centra udruga u kulturi Grada Zadra koje žele zaključiti ugovor i preuzeti odgovornost za legalnost i urednost korištenja predmetnih prostorija, kao i podmirivanje troškova održavanja istih”. 

Unatoč inzistiranju na legalnosti korištenja prostora, činjenica jest da se zadarska nezavisna kulturna scena nalazi u situaciji bez osigurane mogućnosti cjelogodišnjeg rada i razvoja, već se veliki broj vrijednih projekata i inicijativa ugasio, neki nezavisni akteri, udruge i umjetnici odustali, dok su oni koji ustraju gurnuti na marginu. Posebno zanimljiv slučaj inzistiranja na legalnim dogovorima zbio se prije dvije godine kada se zadarska gradska uprava sama prijavila na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra, pri čemu su gradovi morali iskazati interes da unaprijede ili uspostave suradnju s organizacijama civilnoga društva. Taj je natječaj predstavljao svojevrsno mapiranje potencijala za sklapanje civilno-javnih partnerstava, upravo s ciljem korištenja gradske infrastrukture radi osnivanja društveno-kulturnih centara. Ni tada gradska uprava nije znala što znači pojam društveno-kulturnog centra, kakav sadržaj te kakav model upravljanja podrazumijeva. 

Stoga ne čudi inzistiranje na potpisivanju ugovora za prostor koji je predviđen za rušenje (Kazalište lutaka), kao što ne iznenađuje ideja o iseljavanju korisnika prostora čija peticija trenutno ima gotovo tisuću potpisa građana (Knjigozemska). Pitanje upravljanja gradom, a onda i prostorima za rad i prezentaciju aktivnosti kulturnih aktera, nikada nije pitanje samo lokalne vlasti, već prvenstveno pitanje komunikacije s građanima o tome kakav grad oni žele. U posljednjih dvadesetak godina građane se pitalo malo ili nimalo o tome, a rasplet događaja oko Jazina i Knjigozemske daje naslutiti da u gradu stasa nova generacija kulturnih radnika koji neće dopustiti da se odluke o upravljanju javnim resursima donose mimo javnog interesa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.