Izložba je bila podijeljena na tri dijela. Prvi dio, vremenska lenta (aplicirana na zidove galerije) predstavljala je kronologiju rasta knjiga umjetnika, i njoj srodnih umjetničkih i književnih žanrova, poput ilustriranih žurnala i kratkih pregleda slikarske produkcije pojedinih autora s kraja 19. i početka 20. stoljeća; zatim prvih izdanja vizualne, tj. konkretne poezije, avangardnih manifesta francuskih, talijanskih i ruskih umjetnika, i tako dalje. Pri tome je publika paralelno pratila slijed događanja na međunarodnoj i regionalnoj razini, još od prvih knjiških bakropisa britanskog pjesnika, slikara i grafičara Williama Blakea (Pjesme nevinosti, 1789. i dr.), odnosno debitantskih zbirki poezije naših Janka Polića Kamova (sam početak 20. stoljeća) i Josipa Stošića (Đerdan, 1951.), pa sve do današnjih dana, kada je jedan povijesni krug razvoja knjiga umjetnika zaključen, a nove se smjernice uporabe tog medija sve češće javljaju, bilo u smislu bilježenja intimnog svijeta umjetnika, bilo političkih komentara, i slično. Na temelju prikazanih podataka, autori izložbe knjigu su umjetnika okvirno i labavo definirali kao “medij za prijenos umjetnikovih ideja; nada, želja ili pak aktivistički progovaraju o temama koje ih more. Umjetnici tako rade intervencije u knjizi, (…) koriste [je] kao skulpture, kao dokument, kao rad. Odnosno umjetnici istražuju i propituju njenu strukturu, formu i koncept.” (Fujs L., Marendić I., Knjiga umjetnika – definicije, 2013.)

Ovu su definiciju autori u daljnjem tekstu detaljnije razradili, no upravo su ovakvi gabariti knjige umjetnika ponajviše vezani uz značajan procvat medija u regionalnom kontekstu, tijekom razdoblja jugoslavenskih neoavangardi 1960-ih i 1970-ih, pa i 1980-ih godina, kada su ga zaista brojni umjetnici prepoznali kao iznimno podatan i fleksibilan način izražavanja, te su na eksperimentiranju knjiškom formom temeljili gotovo cijele opuse. Upravo je tome posvećen drugi dio izložbe, u kojem je izložen niz fotokopija najznačajnijih knjiga umjetnika, ali i avangardnih časopisa iz toga doba, poput dobro poznate Gorgone u redakciji Josipa Vanište i Julija Knifera, Maja ’75. u redakciji Grupe šestorice autora i njihovih suradnika, viđenijih djela Sanje Iveković, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Vladimira Gudaca i drugih, što se podjednako odnosi na njihove samostalne knjige i na inovativne kataloge njihovih izložbi. Posjetitelji su imali priliku prolistati i nekoliko zbirki avangardne i kontra-kulturne poezije, bliske poetici fragmentiranja jezika i korištenja riječi i pojmova kao građevne materije vizualnih podražaja i semantičkih fenomena, poput raritetnih izdanja knjiga Katalin Ladik i Milka Valenta (Koan, 1984.), i tako dalje. Premda se dio tih materijala posljednjih godina često pojavljivao na različitim izložbama neoavangarde (kao što su uvršteni i u zbirke pojedinih galerija i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti), koja se sve više valorizira i definitivno postaje mainstream, bilo je zahvalno vidjeti najvažnije primjerke na okupu, pa makar i u obliku fotokopija, jer je to značilo da ih se moglo slobodno iščitavati i prelistavati.

Treći, i, vrijeme će pokazati, dugoročno najzanimljiviji dio izložbe bio je posvećen radovima mlađih autora, uglavnom generacije rođene 1980-ih, koja polako ali sigurno stupa na domaću likovnu scenu. Premda se njihova djela ne mogu sva označiti pojmom knjige umjetnika u užem smislu riječi, jer podrazumijevaju i opsežne bilježnice pune skica promjenjivih vrijednosti, bilo ih je iznimno poticajno detaljno promotriti zbog uvijek intrigantnog i neodoljivog voajerskog uvida u krajnje intimne aspekte života umjetnica i umjetnika, poradi čega izlaganje tih materijala predstavlja i svojevrsni čin hrabrosti koji u svakom slučaju treba pozdraviti i pohvaliti, pa čak i ako rezultat nije uvijek spektakularan. Naprotiv, svakako je bilo radova koji zavređuju mnogo širu pozornost nego što su je mogli dobiti izlaganjem u galeriji prilično udaljenoj od središta Zagreba, ma kako značajna ta institucija bila (a jest). Izdvaja se podeblja, iznimno maštovita knjiga skica Barbare Radelje Strah od sjedenja, nastajala od 2010. godine do danas, velikog formata, odmah uočljiva zbog gipsanog lica oblikovanog na naslovnici, čime je postala svojevrsna skulptura, izraz kontinuiteta zajedničkih stremljenja starije generacije umjetnika i mlađe, nadolazeće. Unutar knjiškog bloka, pak, promatrača je dočekao vješto artikuliran svijet asocijacija, emocija i psiholoških stanja, premrežen promišljenim varijacijama slobodno definiranog sustava simbola, iscrtanih gustom, pažljivom igrom zamršenih linija, uz niz poetskih zapisa koji posjeduju određenu literarnu vrijednost. Riječ je, zapravo, o bogato ilustriranoj slikovnici, svojevrsnom autoričinim oniričkom dnevniku i niši za jezične igre, što to djelo svakako uvrštava u kategoriju knjiga umjetnika naglašeno ispovjednog karaktera.

Pored knjige Barbare Radelje, valja spomenuti i nekoliko publikacija koje je izložio mladi fotograf Luka Kedžo, među kojima je ona najambicioznija, Odgovornost (2012.), nastala u suradnji s Nevom Kiš, a djelomično predstavlja fotografsko-grafički zapis sa zajednički provedenog ljetovanja, no, međutim, ne funkcionira samo na razini dnevničkih bilješki, već komunicira i razmišljanja autora o prirodi samog medija, kao i uopće o smislu javnog, odnosno galerijskog predstavljanja umjetničkih djela. Autori su osmislili vrlo zabavan koncept ‘slučajne galerije’ Plićak, koja prikazuje sve što valovi donesu na nemirnu obalu oceana, upravo na onu tanku crtu, onaj prijelazni prostor koji razdvaja kopno od mora, javu od sna, konkretno i materijalno od transcendentalnog i eteričnog. Uistinu se radi o svojevrsnoj “land-art” akciji, temporalnoj instalaciji uvjetovanoj silama prirode, čiji su život autori, naravno, dokumentirali fotografijom i uvrstili u knjigu. To je samo jedan od primjera njihovog poigravanja s konceptom umjetničkog djela kao takvog, što je očito i iz ostalih intervencija u knjiški blok, od trganja listova i promjena vrste pojedinih papira, do dodavanja raznoraznih skulpturalnih dijelova od stranice do stranice, čime je Odgovornost poprimila posve hibridnu formu koju nije lako jednoznačno definirati. Možda je naprosto riječ o prijenosnoj galeriji “ready-made” predmeta u obliku uvezanih araka papira, što bi zaista predstavljalo neočekivan i zanimljiv način izlaganja.

Među umjetnicima čije su publikacije predstavljale ponajprije opširne blokove najrazličitijih skica našli su se vrlo talentirani crtači poput Mirona Milića, Tee Stražičić, Stipana Tadića i drugih, a njihove su knjižice izostankom bilo kakvog čvršćeg koncepta i šarmantnom razbarušenošću motiva, tehnika i preokupacija, izložbi donijele zamjetnu dozu ležernosti, opuštenosti i humora. Time je zaokružen i taj posljednji dio izložbe, pregled aktualnih tendencija u široko postavljenom mediju knjiga umjetnika, a u kontekstu lokalne likovne scene, čime je izdvojen tek jedan dio njezine recentne svježine i pluraliteta, poglavito u sferi figurativne grafike koja se svojim meta-žanrovskim sadržajima nerijetko dotiče konceptualne umjetnosti. Doduše, može se reći kako je to trenutno i jedan od najvitalnijih vidova domaćih vizualnih umjetnosti općenito, stoga se ova izložba, iako prvenstveno rezimira i analizira prošlost, na neki način također može shvatiti i kao anticipacija budućnosti, barem u okviru jedne usko povezane zajednice umjetnika koja će se uskoro tek početi ozbiljnije i slojevitije promatrati.

Područje istraživanje polaznika programa Kustoske platforme zanimljivo je i aktualno. Mladi kustosi tijekom projekta su bili podijeljeni u šest različitih grupa te su se bavili definicijom pojma knjige umjetnika, povijesnim razvojem, vizualnom poezijom, knjigom umjetnika danas te suradnjom umjetnika i kustosa. 

“Ono što knjigu umjetnika čini drugačijim medijem od ostalih umjetničkih ostvarenja jest činjenica da ju se može uzeti u ruku, čitati, listati, gledati, opipati te na taj način ostvaruje blisku vezu s publikom. Umjetnici je shvaćaju kao prostor kojeg mogu ispuniti i tako prenijeti svoje ideje, stavove, intimna razmišljanja ili aktivistički progovoriti o temama koje ih zanimaju”, istaknuli su iz Kustoske platforme. 

 aBook [artist’s book]

Knjiga umjetnika pojavljuje se s avangardnm pokretima početkom 20. stoljeća, a u Hrvatskoj pojavom konceptualne umjetnosti 1960-ih. Iako pod ovim pojmom knpodrazumijevamo i knjige poezije J.P. Kamova iz 1907. te Đerdanove i Stočićeve zbirke konkretne poezije, procvat medija knjige umjetnika dogodio se s početkom rada grupe Gorgona i konceptualnih umjetnika (Stilinović, Trbuljak, Iveković i ostali). Dio izložbe u galeriji Galženica bavi se vizualnom poezijom koja se javlja s neoavangardnim pokretima u zemljama bivše Jugoslavije 1960-ih i 1970-ih. Vizualna poezija je granični medij između poezije i likovne umjetnosti, a ono što ih spaja jest svijest o jeziku kao materiji. Uz knjige vizualne poezije biti će izložena i popratna dokumentacija, poput časopisa, kataloga izložbi, eseja.

Važan dio postava predstavljaju i knjige mlađih, suvremenih umjetnika koji “kroz ovaj medij reagiraju na društvene i političke fenomene ili reflektiraju svoj intimni svijet. Njihove knjige umjetnika nastaju često u sklopu istraživanja ili razrade nekog kasnijeg djela, ali nekima je i sama knjiga krajnji cilj”. 

Organizatori su istaknuli i istraživanje grupe polaznika koja se bavila odnosom umjetnika, kustosa i dizajnera, koje je isprobala i na vlastitom primjeru izradivši svoju knjigu umjetnika. Izložba aBook [artist’s book] predstavlja knjige Zvonimira Baloga, Vlaste Delimar, Brace Dimitrijevića, Fokus Grupe, Gorgone, Grupe Bosch&Bosch, Grupe šestorice autora, Tine Gverović, Sanje Iveković, Luke Kedže, Neve Kiš, Darka Kolibaša, Antuna B. Kolumbića, Katalin Ladik, Branka Maleša, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Sanje Marčetić, Vlade Marteka, Dalibora Martinisa, Slavka Matkovića, Dražena Mazura, Ivana Jelinčića Merlina, Mirona Milića, Bojana Mucka, Martina Peranovića, Jelene Perišić, Ivane Pipal, Barbare Radelja, Svena Razuma, Mladena Stilinovića, Josipa Stošića, Tee Stražičić, Jaroslava Supeka, Balinta Szombathyja, Marka Tadića, Stipana Tadića, Gorana Trbuljaka, Marija Udženija, Milka Valenta, Borbena Vladovića i Francija Zagoričnika. 

Izvor: Kustoska platforma / Fotografija: Nambi Kezić

Pozabavit ćemo se s par najzanimljivijih primjera knjiga umjetnika s nedavne izložbe. Na primjer, veliki je kuriozitet bilo vidjeti knjigu nadrealističke poezije Radovana Ivšića Tanke iz 1954. godine, te je prava šteta što se većina izložaka, uključujući i ovaj, nalazila pod staklom, pa ih nije bilo moguće dodirnuti i izravno promotriti. Pomalo paradoksalna situacija kad su u pitanju knjige, zar ne? Izvjesno je kako je taktilni doživljaj knjige podjednako važan kao i vizualni. No, zahvaljujući angažmanu kustosice Vukmir, dobili smo uvid u fotografije knjiškog bloka svih izložaka, bez čega ne bi bilo moguće napisati relevantniji prikaz izložbe. Izdvojit ćemo sentimentalan, gotovo elegičan rad Sanje Iveković-Martinis, knjigu Tragedija jedne Venere (1976) u kojoj umjetnica niže fotografije iz vlastitog života, od ranog djetinjstva do zrelosti, paralelno sa sličnim fotografijama Marilyn Monroe; uspoređujući život umjetnice tada slabo poznate van domaćih okvira i planetarno popularne, pokojne filmske zvijezde. Međutim, Ivekovićeva se ne sprda s patetičnom, premda tragičnom životnom pričom Monroe. Naprotiv, uporaba crno-bijelih fotografija, zajedno s distanciranim, suhoparnim autoričinim komentarima, doprinosi sjetnom, rafiniranom ugođaju djela, a prožimanje identiteta umjetnice i slavne osobe u prozaičnim svakodnevnim situacijama naglašava empatiju Ivekovićeve prema sudbini Monroe, odnosno prema jedinoj rodnoj i socijalnoj ulozi koju je potonja mogla igrati ne bi li se emancipirala  u patrijarhalnom, mačističkom holivudskom svijetu pedesetih – ulogu zavodnice i zabavljačice koja je ipak progutala više no što je mogla probaviti. Također, ovo podvajanje ili širenje (produljenje?) identiteta dvije ženske osobe kao da anticipira današnje vrijeme kada je ljudski identitet vrlo relativan pojam, te se grana i razvija svakodnevno u najrazličitijim medijima, pa je teško odgovoriti koji identitet – fizički (materijalni), virtualni (elektronski) ili pak politički, ekonomski – ima prioritet u određenju neke osobe u vremenu i prostoru.

Mlađi umjetnik Niko Mihaljević (rođen 1985), po struci grafički dizajner, svojim se radom katkad također dotiče pitanja identiteta, dislociranog u globaliziranom, informatički integriranom svijetu brzih i protočnih vizualnih komunikacija. Njegova knjiga Outlined Landscapes (2012), jedna od rijetkih na izložbi koje se mogu prolistati, nastoji fiksirati sjećanja na mjesta gdje je autor boravio, i to postupkom koji naglašava upravo njegovu fizičku prisutnost u prostoru, transformirajući empirijsku stvarnost u arhetipski autorov unutarnji svijet posredstvom ruke i flomastera. Princip je jednostavan – Mihaljević je male prozirne folije formata A6 prislanjao na prozore interijera u kojima je boravio, te je na folijama linijama skicirao obrise pejzaža, bilo urbanog, bilo prirodnog. Kada je prikupljen određen broj folija, one su pohranjene u tipični, maleni foto album, te je precizno označeno gdje i kada su crteži nastali. Sjećanje na konkretna mjesta miješa se s autorovom imaginacijom, a mi različite lokacije, od Splita do Rotterdama, promatramo kao postaje u mentalnoj mapi njegovih putovanja, gotovo kao eterične, starinske dagerotipije koje su od nas udaljene podjednako vremenski i prostorno. A zapravo, nije riječ ni o čemu drugome nego o ostavljanju traga na površinama suvremenih armiranih, betonskih pećina, o pokušaju očuvanja jasnog kontinuiteta života u svijetu gdje su uzročno-posljedične veze funkcioniranja društvenih odnosa teško uočljive i van moći rasuđivanja prosječnog čovjeka.

U ovim primjerima knjiga umjetnika, što je karakteristično za cijelu izložbu, intimno s lakoćom prelazi u univerzalno, a čak i najzakučastija auto-refleksija često sadrži suptilnu društvenu kritiku, ma kako se hermetičnom činila. Dapače, izgleda kako je ovaj medij, pored niskih troškova produkcije, umjetnicima vrlo privlačan zbog svog neposrednog odnosa s publikom, odnosno čitateljima. Karakteristična statičnost knjige i njeno podražavanje ne samo osjetila vida, već i dodira, mirisa, pa i sluha, mogu u digitaliziranom post-industrijskom dobu predstavljati osvježenje. A hoće li se knjiga koristiti kao oružje otpora različitim negativnim društvenim pojavama, ili će biti dnevnik umjetnikovih meta-opservacija i dokument potrage za lijepim i istinitim, samo je na njemu da odluči.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.