O (su)radničkoj perspektivi u kontekstu sigurnosti na radnom mjestu u klubovima (koji profitiraju na performativnom savezništvu s kvir zajednicom) sporadično je bila riječ i na tribini O politikama plesnog podija koja se lani održala u Info knjižnici Pippilotta u organizaciji Pink Security inicijative za siguran i inkluzivan clubbing. Inicijativa je, uz potporu mreže Clubture, u okviru projekta Queer+ Security provela istraživanje uz niz popratnih diskusija u Zagrebu, Puli i Splitu. Iz rezultata navedenog istraživanja proizišao je informativni zine naslovljen O politikama plesnog podija, a recentno je predstavljen u sklopu otvorenja ovogodišnjeg splitskog qFEST-a. Istraživanje je provedeno putem online upitnika, a rezultati predstavljeni u zineu sažimaju (ključne) tematske segmente polazeći od odgovora sudionika_ca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije uz popratne prijedloge u vidu sugestija za provedbu mehanizama zaštite posjetitelja_ica i (su)radnika_ca u klubovima.

“Mrak plesnog podija nudi mogućnost slobode izražavanja, ali je i mjesto na kojem su posebice žene i rodno nenormativne osobe izložene neželjenim pogledima, komentarima i fizičkim kontaktima na koje prethodno nisu pristali”, uvodno sažimaju autori_ce teksta Gabi Nuñez i Sandra Šević. Sadržajnom konceptu zinea, uz navedene autore_ice pridonio je i Tonči Kranjčević Batalić, a spomenuti tekst podijeljen je na sedam cjelina. Svaka je tema izražena u obliku podnaslovnog pitanja, a odgovori su popraćeni sugestivnim i šaljivim vizualima u y2k stilu za koje je zaslužan dizajner Marin Berović. 

Rezultati istraživanja uvodnim pitanjem Tko se osjeća sigurno u klubovima? ukazuju na očekivane odgovore iz kojih je vidljivo da je riječ o cis muškarcima, starijim osobama i heteroseksualnim osobama te onima koji prethodno nisu doživjeli iskustvo nasilja u klubu. Idući se segment nadovezuje pitanjem Koliko je osoba doživjelo uznemiravanje i nasilje u noćnim klubovima?, a među sudionicima_cama istraživanja pozitivno je odgovorilo dvije trećine cis muškaraca, 94% cis žena i 96% TIRV osoba. S ciljem sprječavanja neželjenih situacija, zine kao odgovor nudi pojašnjenje pristanka kao “dobrovoljno verbalno i fizičko izražavanje suglasnosti ili odobrenja koju osoba daje u vezi s određenim događajem ili situacijom”.

Istraživanje je pokazalo da je odgovor na pitanje tko su počinitelji_ce uznemiravanja u 91% slučajeva samo muškarci ili u pet posto situacija – muškarci zajedno za ženama, a da je poglavito riječ o nepoznatim osobama. “Tri od četiri osobe koje su doživjele uznemiravanje ili nasilje u noćnom klubu odgovorile su da im se to dogodilo na plesnom podiju, dok je jedna od četiri osoba takvo iskustvo imala na putu kući iz izlaska”, stoji u tekstu zinea. 

Nasilje koje se odvija na plesnom podiju u većini je slučajeva udaljeno od pogleda radnika_ca u klubu zbog čega, prema rezultatima istraživanja, često prođe nezamijećeno i nije sankcionirano, a čak 2 od 3 ispitanika_ca koje su doživjele nasilje nisu nikome rekle i nitko nije reagirao. U većini slučajeva, žrtve uznemiravanja i nasilja su napomenule da su na neugodne situacije reagirali prijatelji_ce, poznanici_e ili čak nepoznate osobe, a ne zaštitari_ke klubova. Zine pri kraju ističe segment o prijekoj potrebi za saveznicima_cama u clubbingu u vidu aktivnih promatrača_ica ili pojačanog osiguraja i awareness timova.

Predstavljeni upitnik značajan je iz više razloga, od kojih se kao prvi nameće manjak sličnih istraživanja o noćnom životu i industriji zabave, a posebice u kontekstu rodno varijantnih i/ili nestrejt osoba. Adresirajući šire problemske točke poput osjećaja srama, rezultati istraživanja objelodanjuju osjećaje brige, nelagode i nesigurnosti koji se javljaju u različitim kontekstima i situacijama uznemiravanja i nasilja, ukazujući pritom na prijeko potrebno savezništvo. Na tragu uvezivanja zajedničkih borbi protiv nasilja iz perspektive posjetitelja_ica, ali i radnika_ca u klubu tekst knjižice zaključuje: “Sigurnost klupskih prostora može se ostvariti samo suradnjom svih aktera uključenih u klupsku scenu, uključujući klubove, organizatore_ice događaja, izvođače_ice i posjetitelje_ice. Na svakome je od nas da preuzmemo odgovornost za svoje postupke i pomognemo u stvaranju sigurnog i uključivog klupskog okruženja u kojem svi možemo uživati u glazbi i zabavi.” Drugim riječima, o prostoru ne možemo razmišljati kao “sigurnom”, dok se svi_e ne mogu osjećati sigurno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nova epizoda emisije Kulturpunkt u eteru bavi se kulturom noćnog života i njezinom refleksijom širih društvenih zbivanja. Slušamo o tome kako se techno zvuk s vremenom transformirao i prilagodio tržištu, a rejvovi postepeno postali dio industrije zabave u turističkim gradovima, gubeći prvotni subverzivni značaj. Slične tendencije pratimo i u gradovima poput Pule gdje turizam prerasta u glavnu privrednu granu, a industrija zabave koja je servisira postaje nedostupna lokalnoj publici. Odjednom, umjesto da postanu sudionici “prilike za bijegom i uživanjem”, lokalno stanovništvo postaje dijelom uslužne industrije koja pruža zabavu.

Ovu temu proučavali su ovogodišnji polaznici radionice Rave of the Ritualesque u organizaciji udruge Metamedij, među kojima je bila i autorica podcasta Sara Gurdulić. Sara se osvrnula na rad udruge Metamedij, istraživanje gostujućeg kolektiva Post Workers Theatre i borbe za prostore, kojoj mladi kolektivi doskaču korištenjem tehnologije i gerilskim preuzimanjem javnih površina.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Mehanizmi zaštite na kojima klubovi i njihovi suradnici_e trebaju raditi bila je tema tribine O politikama plesnog podija, održane 2. lipnja, simbolički podržavajući otvaranje Mjeseca Ponosa. Panel diskusija, koja naslov dijeli s tekstom o političnosti i sigurnosti rave kulture moderatorice Barbare Gregov, odvila se u Info Knjižnici Pippilotta (AKC Medika). 

Neposredni povod tribini je anketa organizatora, inicijative Q+ Security, o osjećaju sigurnosti i iskustvima na klupskoj sceni. Osnovne točke panela organiziranog u okviru aktualnog CT-HR projekta Queer+ Security, djelomice se poklapaju s anketnim pitanjima o sigurnosti (na koja pozivam da odgovorite!), a razgovor su vlastitim queer ili ženskim iskustvom proširili_e članovi_ce kolektiva Heartskomerz (Zagreb), Bijat Collective (Priština), Prednjačenje/Redakcija (Split), Rejv utopija (Ljubljana), Zbeletron (Zagreb), te glazbenica Ivona Ivković (Zagreb) i DJ Gabi Nuñez (Split). Navedene kolektive i pojedinke_ce povezuje nastojanje da izvođačima i publici omoguće sigurno i inkluzivno clubbing iskustvo, a zahvaljujući različitim ulogama koje unutar svojih kolektiva preuzimaju, predstavili su širok raspon problema s kojima se suočavaju. 

Počevši od veze između glazbe i političnosti, s obzirom na različite kontekste u kojima sugovornici_ce djeluju, odnosno odabira suradnji, glazbenih žanrova i izvedbi, Gregov je istaknula pitanje o potencijalu inkluzivnijih partija kroz navedene izbore. Kao primjer dobre prakse u pregovorima s izvođačima, gotovo svi su istaknuli prethodnu provjeru nepoznatih suradnika i njihovo umjetničko djelovanje (tekstove, društvene mreže, itd.) kao mjeru predostrožnosti. Većina je kolektiva svoj rad započela u suradnji s prijateljskim organizacijama i klubovima, koji su omogućili platformu queer izvođačima_cama, posljedično proširili svoj program i došli do nove publike. Sklapanje suradnji može se olakšati i organiziranjem radionica za DJ-ice, kao što čini Zbeletron, čime ujedno osnažuju DJ scenu i profiliraju potencijalne suradnice.

Iako je prethodna provjera važan korak, ne funkcionira jednako učinkovito u pregovorima za prostore, koji podrazumijevaju čitavu mrežu suradnika od konobara do vlasnika, a posebice za one koji među širom javnosti već glase za progresivne, unatoč neučinkovitim sigurnosnim praksama. 

Problemi u provođenju adekvatnih sigurnosnih mehanizama poput zapošljavanja medicinskog osoblja, sigurnosnih timova i formiranja sigurnih soba dolaze iz raspodjele ionako slabašnih sredstava, kojima treba pokriti troškove prostora, izvođača, a ponekad i osoblja. Ula Kranjc Kušlan iz Rejv utopije istaknula je pitanje sredstava kao ključno, s obzirom na to da o njima često ovisi uspješnost i volja za suradnjom sa queer kolektivima.

U većini slučajeva, kod partija iza kojih stoji manje sredstava organizatori_ce preuzimaju na sebe velik dio odgovornosti, od brige za sigurnost publike (što često podrazumijeva stajanje na ulazu i pojašnjavanje sigurnosnih smjernica posjetiocima), izvođača_ica ili komunikacije s vlasnicima prostora. Ako su uz to i sami izvođači na istim partijima, što je vrlo često slučaj s obzirom da je hrvatska alternativna (queer) clubbing scena relativno mala, situacija se dodatno otežava, pojasnili su članovi kolektiva Heartskomerz.

Iz suradnji s mainstream festivalima, Linda Suhodolli iz Bijat collectiva primjećuje da im budžet za sigurnost ne predstavlja toliki problem, ali zbog visoke posjećenosti i nedovoljne edukacije zaštitara, svejedno dolazi do incidenata. Osim što se zaštitarski timovi uglavnom fokusiraju na prevenciju kontakta publike i izvođača, a manje na ono što se zbiva na plesnom podiju, mainstream prostori rijetko omogućuju besplatnu vodu, prijeko potrebnu za sprečavanje neželjenih posljedica konzumacije droge na partijima. Pri suradnji s većim organizacijama, bitno je stoga ranije predstaviti svoje sigurnosne smjernice i politiku izvođača_ica, kako bi se smanjila mogućnost incidenata.

Unatoč pripremljenosti i prethodnim razgovorima, svi su se kolektivi suočili s problemima i nasilničkim incidentima kao publika, izvođači_ce ili organizatori_ce. O njima je teško progovoriti, s obzirom na to da većina manjih ili novih kolektiva ovisi o dobrim odnosima s voditeljima ionako malog broja raspoloživih prostora, ističu sudionici_e tribine. Kolektivima poput Zbeletrona, koji nastoji raditi u mainstream i dominantno strejt prostorima, ulaz u nove suradnje olakšava veći broj članica zbog čega ih se shvaća ozbiljnije, no to ne mijenja činjenicu da iznova kreću u proces senzibilizacije suradnika i postavljanja sigurnosnih granica. 

Kada se postavljene granice ignoriraju ili krše, preostaje pitanje odgovornosti koju neki suradnici nisu spremni preuzeti, što rezultira razočaranjem u takve suradnje, zaključuju panelisti_ce. Ne reagirajući na nasilje u prostoru za koje snose odgovornost, menadžeri i vlasnici klubova raskrinkavaju se kroz performativno savezništvo zahvaljujući kojem privlače publiku i zarađuju, ali ne rade na njihovoj sigurnosti. Rješavanje predstavljenih problema s kojima se queer i ženski kolektivi na clubbing sceni suočavaju zahtijeva angažiranost i podršku ostatka klupske scene, posebice organizatora partija i voditelja prostora, kojima preostaje pratiti rad inicijative i uključiti se u započeti dijalog.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uzmemo li da su prepoznavanje te spremnost prevencije i reakcije na nasilničko ponašanje preduvjet bilo koje rasprave o sigurnosti clubbinga, smatram da je u lokalnom kontekstu zasad najproduktivnije usmjeriti se na konkretne principe i taktike održavanja sigurnosti u klubu. Taj stav temeljim na opažanju da širina i kompleksnost problematike, čak i za načelno dobronamjerne organizatori_e, djeluje paralizirajuće – ne znaju otkud krenuti jer misle ili se postavljaju kao da je pred njih postavljen zadatak da mizoginiju ili homofobiju dokinu kao takvu, a ne da je suzbiju u okvirima jednog klupskog prostora ili događaja. Predstavljanje postojećih dobrih praksi pasivnim saveznicima_cama stoga mi se čini kao dobar test njihove – dobronamjernosti.

Upravo su dobre prakse sigurnog clubbinga bile tema jedne od tribina koja se prošlog mjeseca održala u klubu Močvara u okviru međunarodne konferencije nezavisnih koncertnih prostora i klubova SUBSTRAT. Na tribini su sudjelovali_e Nina Hudej, slovenska producentica, DJ-ica, promotorica i queer aktivistica, aktivna u okviru dua Warrego Valles, festivala Grounded i queer kolektiva Ustanova te Gabi Nuñez, član splitskog kolektiva QueerANarchive i DJ rezident njihovog klupskog programa Zvjerinjak. U svojim izlaganjima i Nina i Gabi predstavili_e su konkretne taktike kojima nastoje događaje koje organiziraju učiniti sigurnijima – od edukacije zaštitara_ki, osoblja kluba i same publike, do strože kontrole ulaska te angažiranja sigurnosnih timova koji nadziru plesni podij. Koliko god da su se njihovi uvidi i iskustva meni činili korisnima i poticajnima, nisam se mogla oteti dojmu da ciljane publike na tribini ustvari – nema.

Mislim tu na organizatore_ice ili predstavnike_ce klubova: prije svega one koji_e možda žele, a ne znaju kako da u svojim okvirima uvedu pozitivne promjene, ali i na one koji_e pitanje sigurnosti clubbinga hladno otpisuju kao dio politički korektnog zeitgeista. Neki_e od njih zasigurno jesu sjedili_e među malobrojnom publikom, no vjerujem da bi tribina bila korisnija da je među različitim akterima_cama bilo moguće uspostaviti ikakav dijalog. 

S obzirom na sve to i uz optimističnu pretpostavku da klupska scena prati rad Kulturpunkta, odlučila sam s Ninom i Gabi još jednom pretresti probleme i izazove s kojima se suočavaju u izgradnji sigurnih klupskih prostora. 

Započela bih s općenitijim pitanjem o odnosu clubbinga  ili raveanja i politike. Rave se u svojim počecima otpisivao kao eskapistički i/ili apolitičan, posebice u usporedbi s drugim muzičkim scenama koje su u isto vrijeme bile žive i aktualne, kao što je npr. punk. Danas se to dosta promijenilo. Sami_e producenti_ice, DJ_ice, promotori_ce i drugi_e akteri_ce skloniji_e su eksplicitno izražavati svoje političke stavove ili svoj rad u muzičkom kontekstu percipirati politično. I sami su se raveovi popularizirali kao vrsta protesta. Zanima me kako vi gledate na odnos ravea i politike, odnosno koji su aspekti tog odnosa vama važni?

Nina: Smatram da političnost prije svega ovisi o tome tko ravea. Ako raveaš kao queer osoba, raveanje je za tebe uvijek politično. I raveanje i bavljenje muzikom oduvijek sam doživljavala kao politički angažman. Vjerojatno se svi_e ne bi složili_e, no to su najčešće oni_e koji u društvu nemaju previše problema. Baš zato nisam sigurna da je raveanje danas političnije nego što je bilo nekad. Mislim da je politika uvijek bila dio raveanja, ali da se, kao što si rekla, manje o tome govorilo. 

Gabi: Slažem se, i za mene su te dvije stvari povezane. U sklopu Zvjerinjaka nastojimo angažirati queer izvođače_ice koji_e u svojim playlistama artikuliraju queer poruke. Tako se u okviru partyja mogu dovesti u pitanje stereotipna shvaćanja roda i seksualnosti, a plesni podij može se uspostaviti kao mjesto na kojem društvena ograničenja privremeno ne vrijede. Već to je za mene protestno. Ako je plesni podij uspostavljen kao siguran queer prostor, ako se queer osobe tamo osjećaju slobodno i prihvaćeno, odnosno ako osjećaju da u tom prostoru mogu slobodno izbaciti i svoju ljutnju i frustraciju, onda je plesni podij i mjesto na kojemu se barem na neki način razračunavamo s nepravdom. 

Kada smo već krenuli_e u tom smjeru, recite nam kako se politika vidi u konkretnim projektima na kojima radite. Gabi, ti si već spomenuo Zvjerinjak. Nina, ti si dio kolektiva Ustanova te si uključena i u organizaciju festivala Grounded. Na kojim su načelima postavljeni ti projekti i kako ta načela provodite u praksi? 

Nina: Kao organizatoricama_a nam je važna raznolikost i u lineupu i u setlisti, odnosno bitno nam je da žene, trans i queer osobe budu većinski zastupljene. Jako nam je bitna i sama muzika, a baš oko toga u kontekstu queer partyja imam dileme. I na partyjima koje sada organiziram, kao i ranije dok sam vodila klub, uvijek se puštala isključivo elektronička muzika. Dio queer zajednice nije time bio zadovoljan pa mi je prilazio s različitim muzičkim željama, od popa do cajki. Meni je skroz jasno da se ljudi žele zabaviti uz nešto što poznaju i vole, ali opet mi je neshvatljivo da se na nominalno queer partyjima uopće ne pušta queer muzika. Čini mi se da smo po tom pitanju, barem što se Ljubljane tiče, na istom mjestu već dvadeset godina i to vidim kao problem. S druge strane, ako u zajednici postoji potreba za nekim tipom zabave, onda on treba i postojati. Ja mislim da zadatak DJ-a_ice nije samo udovoljiti publici nego joj predstaviti nešto novo i progresivno, nove zvukove koji dolaze upravo iz queer konteksta. Važno je opet i da se svi_e osjećaju uključeno. Osobno bih voljela vidjeti nekakav pomak u muzičkom smislu, ali je možda rješenje da jednostavno postoji više različitih stvari.

Pitanje sigurnosti u klubovima bilo je u središtu tribine na kojoj ste nedavno sudjelovali_e u Močvari. Zanima me vaše iskustvo, odnosno što vi kao organizatori_ce konkretno radite da učinite klub/događaj sigurnim? S obzirom na to oboje organizirate queer partyje, koliko su vaše taktike prilagođene tom kontekstu i publici?

Nina: Na početku bilo kojeg razgovora o sigurnim prostorima bitno je razjasniti govorimo li općenito ili govorimo o queer ili nekim drugim specifičnim partyjima. Objektivno, u queer prostorima ima najmanje problema, no obično smo mi glavni_e, ako ne i jedini sugovornici_e. 

Gabi: Ali smo i jedini_e koji se bave problemom sigurnosti na svojim partyijima. 

Dajte nam koji primjer.

Nina: Mi imamo dosta striktnu politiku po pitanju ulaza. Ja već izdaleka snimim tko može, a tko ne može ući. (smijeh)

Kako to procjenjuješ? Koja je procedura? Pitaš li išta osobu ili procijeniš na temelju općeg dojma?

Nina: Na temelju ponašanja i izgleda steknem prvi dojam, a onda pokušam shvatiti je li osoba došla baš na naš party ili se slučajno tu zatekla. Ako nisam sigurna, postavim par pitanja, npr. zna li gdje je došla. Ako kaže da ne zna, a izgleda mi “sumnjivo”, uglavnom kažem da se radi o privatnom partyju. Ne želim našu zajednicu izlagati nepotrebnom riziku. Ako mi osoba izgleda prijateljski raspoloženo, a isto tako ne zna na što dolazi, objasnim o kakvom se partyju radi. To je najčešće slučaj sa strancima_kinjama. Ako osoba odreagira okej, pustim je unutra. 

Gabi: U Splitu smo tek krenuli_e s ovom pričom. Za početak nam je bilo važno razgovarati i s našom publikom, s osobljem kluba i sa zaštitarima te utvrditi postoje li nedostaci u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Sada smo u fazi definiranja pravila ponašanja u klubu i iskušavanja procedura po kojima ćemo reagirati u slučajevima uznemiravanja ili nasilja. Prije partyja pravila ponašanja i upute o postupanju u slučaju bilo kakvog neprimjerenog ponašanja objavljujemo na našim društvenim mrežama. Na upadu svima dijelimo informativne letke, a one za koje nam se učini da bi se mogli_e ponašati problematično, ne puštamo dok ne pročitaju letak i potvrde da shvaćaju što su pročitali_e.

A kako postupate na plesnom podiju? 

Nina: Na više mjesta u klubu imamo plakate na kojima je navedeno što napraviti u slučaju uznemiravanja ili bilo kojeg drugog problema. Na podiju su cijelo vrijeme osobe koje su zadužene za sigurnost. One prate situaciju i njima bilo tko u bilo kojem trenutku može obratiti. Sve to jasno komuniciramo na našim društvenim mrežama prije samog događaja.

Gabi: Mi imamo taj privilegij da partyije uvijek organiziramo u istom prostoru, klubu Kocka, tako da ne moramo uvijek iznova pregovarati s vlasnicima, osobljem itd. Također imamo tzv. awareness tim koji prati što se događa i po potrebi reagira. Nitko od nas u organizaciji ne angažira se oko napadača, to je posao zaštitara. Koliko možemo, vodimo računa i o tome da su svi_e dobro. Ako vidimo da je nekome loše, ponudimo mu/joj da ode u zasebnu prostoriju u kojoj može sjesti, popiti vode, odmoriti. Svjesni_e smo da ne možemo kreirati u potpunosti siguran prostor, ali ga nastojimo učiniti sigurnijim u svim aspektima.

Nina:  Sve male stvari su važne. Također smo izdvojili_e  “sigurnu sobu”. Trudimo se da se ljudi osjećaju ugodno i da je atmosfera prijateljska. Važno nam je i da ljudi znaju da nas je briga, ali i da brinu jedni o drugima. Iz toga proizlazi osjećaj zajedništva. Moj je stav da uz dobru kontrolu ulaska na podiju nema problema. Awareness tim ti tada zapravo uopće ne treba, ali mislim da je važno da postoji, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog svijesti o tome da se o sigurnosti u klubu vodi računa.

Osobno su mi dosta zanimljive taktike kontrole ulaska, pogotovo kada govorimo partyjma koji su namijenjeni nekoj specifičnoj, uglavnom marginaliziranoj grupi, npr. queer ili nebijelim zajednicama. Zanima me imate li iskustva i/ili što mislite o tome da se pristup onemogući onima koji nisu dio ciljane publike, npr. strejt, cis ili bijelim osobama, ovisno o kontekstu. Postoje razne metode, npr. da im se kompletno zabrani ulaz, da neka druga osoba mora za njih jamčiti, da plaćaju puno veću cijenu ulaznice, itd.

Gabi: Osobno podržavam takve mjere. Kroz svoju praksu smo shvatili_e da nam je najproblematičniji period od 3:00 do 5:00 sati. Tada se većina barova zatvori pa uglavnom zalutaju ljudi koji nemaju pojma na što dolaze. Dolaze jer ništa drugo nije otvoreno. U tom smo periodu odlučili_e smo drastično povisiti cijenu upada da bismo ih natjerali_e da promisle žele li stvarno ući. 

Dakle, taktike koje primjenjujete ovise o kontekstu. Koliko uvjeti u kojima radite ograničavaju to što radite?

Gabi: Naravno da ograničavaju. Split je mala sredina i trudimo se biti otvoreni i mijenjati stvari, ali to ide polako i ako želimo vidjeti promjenu, moramo se prilagoditi kontekstu u kojemu djelujemo.

Nina: Da, neke su situacije neugodne. Važno je kod suprotstavljanja uznemiravanju i nasilju brinuti i o vlastitoj sigurnosti. 

Imam dojam da se o sigurnosti u klubovima sve više govori, ali nemam dojam da se itko osim vas nekolicine time uistinu bavi. Koji je vaš dojam? Jesu li klubovi s kojima radite ili drugi organizatori_ice preuzeli_e neke od vaših taktika? 

Nina: Primijetila sam da su se u zadnje vrijeme drugi klubovi i organizatori_ce zainteresirali za naše prakse, odnosno da se pitaju “što to oni_e imaju na tim svojim partyjima“. Klubove se sve češće javno proziva, odnosno ljudi su počeli sve češće javno progovarati o svojim negativnim iskustvima. Tako da ne mislim da je mnogim klubovima sigurnost posebno važna, već da se boje loše reputacije.

Gabi: Smatram da naše taktike mogu biti korisne lekcije o tome koje je ponašanje neprihvatljivo i inače, izvan kluba. Netko tko u klubu uznemirava druge osobe, prvo će biti posramljen_a, a ako nastavi, i izbačen_a. To može biti dobra škola. Možda će idući put na nekom mainstream partyju ili u javnom prostoru promisliti o tome kako se ponaša. Slično je i s osobama koje dožive neugodno iskustvo u klubu. Ako znaju da mogu dobiti podršku, vjerojatnije je da će se, čak i u drugim životnim situacijama, osjećati samopouzdanije i uznemiravanje prijaviti nadležnima. 

Nina: Slažem se. U klubu kontroliramo ponašanje koje nije prihvatljivo nigdje, ali se događa i često prolazi neprimijećeno.

A što radite sa suradnicima_cama, DJ-ima_icama ili nekim drugim tko sudjeluje u organizaciji, a ispostavi se da npr. zastupa problematične stavove ili recimo ima povijest uznemiravanja? Jeste li uopće imali_e takva iskustva?  

Nina: Mnogi se boje i šute, ali mislim da je bitno reagirati, barem mi koji_e možemo. Problematičnu ekipu treba cancelati. 

Gabi: Slažem se. Mi odlučujemo ne raditi s problematičnim osobama i mislim da je važno s njima jasno komunicirati razloge. Kad vidimo neki pozitivan pomak, onda razgovor o suradnji možemo nastaviti.  

Vratila bih se na kraju još jednom na publiku. Čini mi se da se u razgovorima o sigurnosti clubbinga uglavnom govori o educiranju osoba uključenih u organizaciju događaja. Budući da je rave kolektivno iskustvo, zanima me koliko je za vas sigurnost zajednička odgovornost, odnosno koliko je prema vašem mišljenju odgovornost da ukaže na probleme koje uočava i na publici?

Nina: Mislim da je odgovornost i na publici, ali je na klubu i organizatorima_ica da jasno iskomuniciraju kada, kako i kome se publika može obratiti. 

Gabi: Slažem se. Društvene mreže i najave imaju važnu ulogu u tome. Njima teško dosežemo one koji_e uglavnom rade problem, ali mislim da potiču ostale da paze i na sebe i na druge. Iz moje pozicije, jedini put naprijed je edukacija, međusobno dijeljenje znanja i iskustava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 ¹ Radi se o napadima koji su se odvili u zagrebačkom klubu Masters, o kojemu je za Vox Feminae pisao Viktor Zahtila te klubu Funk, o kojemu je izvijestila udruga Zagreb Pride.

Izložba Rave Voyeur kustosa Lovre Japundžića, koja se nedavno održala u Galeriji Močvara, pozabavila se upravo tim pitanjima. Izložba je postavljena kao dio ciklusa Collapse on Hold. Iako se kolaps kao tematski okvir ciklusa u kontekstu pojedine izložbe ogledao različito, umjetničke su interpretacije katastrofe, na što je upućivao i sam naziv ciklusa, tematizirale kako se ona odražava u sadašnjosti – na sjecištu privatnog i javnog, osobnog i političkog te pojedinačnog i općeg. Reaktualizirajući interes za fenomen ravea, Bogomir Doringer, Lina Kovačević, Anne de Vries i Hannah Rose Stewart, čiji su radovi prikazani u sklopu izložbe Rave Voyeur, mogući su kolaps sagledali u njegovoj povezanosti s poimanjem kolektiva, a posljedično i s pitanjem voajerizma. Kolaps, kolektivitet i voajerizam tako su činili tri ključne tematske i problemske okosnice izložbe.

Sam njezin naslov referenca je na istoimenu traku talijanskog producenta Lorenza Sennija s njegovog debitantskog albuma Persona iz 2016. godine, jednog od kritički cjenjenijih albuma u kontekstu ponovnog oživljavanja žanra trance glazbe koje se moglo zapaziti tijekom proteklih nekoliko godina. Album je zanimljiv zato što, baš kao i izložba, tematizira izvanjski pristup raveu. Na samom se albumu “rave kao voajerizam” očituje u rekontekstualizaciji trancea kao žanra, a posljedično, kao i u kontekstu izložbe, i ravea kao fenomena, i to uslijed očiglednog vremenskog odmaka od ranih 90-ih kada su i jedan i drugi bili na vrhuncu svoje popularnosti. “Rave kao voajerizam” se također odnosi na umjetničku funkciju autora_ice koja podrazumijeva insajderstvo, ali i svojevrsnu distancu u odnosu na širu party zajednicu. Svi umjetnici_e čiji su radovi prikazani u sklopu Rave Voyeura pokušali su artikulirati pitanje (vlastitog) sudioništva u rave kulturi i svi su se pritom bavili isključivo njezinim suvremenim manifestacijama.

U svojoj umjetničkoj praksi, posebno u prikazanom radu I Dance Alone, Bogomir Doringer se, postavljajući kameru na stropove različitih klubova, najeksplicitnije postavlja u poziciju voajera. No ptičja perspektiva istovremeno ometa očekivani užitak u gledanju jer plesače_ice lišava prepoznatljivih karakteristika – vidimo ih kao praktički dvodimenzionalne čestice u promjenjivim formacijama. Izrez kadra pak onemogućuje da uopće procijenimo stvarnu veličinu plesne mase – čini nam se da bi se ona zapravo mogla prostirati unedogled. Osim što svjedoči o Doringerovom očitom privilegiranju vizualnog aspekta plesnog podija, anonimnost plesača_ica uslijed izmještenog očišta odraz je univerzalističkog etosa rave kulture. Dislokacijom u relativno zaštićeni prostor kluba i rasterećivanjem od bilo kojih identitetskih odrednica primjećujemo kako se među sudionicima_cama stvara osjećaj trenutačne oslobođenosti i generira specifičan tip zajedništva: individualne kretnje (nehotice) postaju dijelom kolektivne koreografije. Ukupan dojam upotpunilo je i to što je videoinstalacija projicirana u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo na platnu veličine filmskog, kao i to što je gledalište bilo postavljeno u obliku tribine. Taj je spoj simulirao festivalski doživljaj i gledatelja_icu pozicionirao kao perifernog člana_icu promatrane skupine, ukazujući na njegovu bliskost s plesačima_icama, ali ga istovremeno izuzimajući iz aktivnosti koje su ključne za pripadnost kolektivu. Kao nepotpun sudionik_ca, gledatelj_ica je tako bio primoran prikloniti se umjetnikovoj ulozi kroničara.

Lina Kovačević u Ritual Shave in a Club Tent također je povezala pogled izvana s onim iznutra. Sastavljen od četiri dokumentarne snimke zabilježene kamerom mobitela, rad zapravo prikazuje kućni mikro party koji se očigledno odvijao u nečijoj kupaonici. U tri snimke kamera je postavljena  iznad “podija”, praktički na stropu kupaonice, no za razliku od Doringerova rada voajerizam je ublažen time što su plesači i plesačice svjesni njezine prisutnosti: gledaju u njezinom smjeru ili se uslijed nelagode sklanjaju iz kadra. Intimnost okruženja najočitija je u četvrtom videu koji je jedini snimljen “iz ruke”. Autorica opet bilježi interakciju prisutnih s kamerom, no tu se odlučuje na krupne kadrove lica, čime s jedne strane podcrtava vlastitu pripadnost prikazanoj zajednici, dok s druge strane praktički u potpunosti narušava anonimnost snimljenih, ali i ideju o raverima kao homogenoj, ali bezličnoj masi. Autentičnosti svakako doprinosi izvrsna kustoska odluka da rad izloži upravo u prostoru galerijskog toaleta. Prva su tri videa bila prikazana na ekranima vertikalno postavljenih laptopa koji su tako upućivali na ekran mobitela – dakle, na medij kojim je snimka i zabilježena. Sami laptopi su pak bili položeni na prozirnu plohu naslonjenu na samu WC školjku što je gledatelja_icu automatski pozicioniralo u blago izdignutu poziciju u kakvoj se nalazila i sama kamera. Četvrti se video nalazio u dispenzeru za papirnate ručnike čiji je plastični poklopac djelomično zaklanjao sliku, stvarajući opet podudarnost sa samom snimkom, odnosno sa slučajnim zakrivanjima kamere koja su se ponavljala zbog njezina neprestanog pomicanja.

Rad Line Kovačević je od svih izloženih radova najbolje dočarao solidarnost kojom su se raveri_ce uvijek dičili te intenzitet samog iskustva raveanja. Sudionici_e kupaoničke zabave su se zbog ograničenog prostornog kapaciteta te, kako je na zatvaranju izložbe u razgovoru napomenula sama autorica, izrazite zagušljivosti koja je nastajala uslijed nepredviđene gužve planski izmjenjivali. Pravilni vremenski intervali u kojima se sastav publike mijenjao korespondiraju s isticanjem ritualnog u naslovu rada, a onda i s učestalim poistovjećivanjem klupskih kultura s pojmom plemena. Plemensko se tu odnosi prvenstveno na već više puta istaknutu pripadnost relativno zatvorenom kolektivu, odnosno nužnost poznavanja njemu specifičnih praksi ponašanja kao uvjeta pripadnosti ili, slijedeći teoretičarku Sarah Thornton, posjedovanja određenog supkulturnog kapitala.

Važnim mi se tu čini i napomenuti da se rad Line Kovačević izdvaja po tome što je ona jedina u njega direktno uključila glazbu, miks lokalnog producenta Strahinje Arbutine kojemu je međutim u opisu izložbe dodijeljena uloga suradnika za zvuk. Pretpostavka je da ta odluka donesena konsenzualno i da odražava stvarnu količinu i prirodu angažmana pojedinca_ke, no u kontekstu izložbe svejedno odašilje poruku da je glazba načelno sporedan aspekt ravea, kao i da je produkcija klupske glazbe niže u hijerarhiji umjetničkih praksi koje su zastupljene na izložbi. Iako glazba, kako sam već ranije u tekstu naglasila, nije (niti bi nužno trebala biti) u njezinom fokusu, izložba tematizira fenomen koji je upravo na glazbi utemeljen, stoga je naprosto šteta što u postav nije kreativnije uklopljena.

Umjetnički status plesne glazbe s vremenom se mijenjao i ovisno o kontekstu varirao, no kulturna kritika ju je načelno otpisivala kao standardiziranu i banalnu, a posljedično je i kulture vezane za ples doživljavala kao konformističke. Teoretičari_ke poput Simona Reynoldsa, Sarah Thornton, Marije Pini ili Angele McRobbie, osvrćući se na uvriježen stav o apolitičnosti fenomena ravea, isticali su to što je punk u akademskim narativima bio u tolikoj mjeri dominantan da su se sve supkulture mladih koje su nakon njega uslijedile uporno s njim uspoređivale i na temelju toga vrednovale. Raveov logo u obliku smajlića, kako je ustvrila Pini, zatim “zašuti i pleši” etos te generacija koju je obilježila “ekstatična pozitivnost” nisu mogli biti više suprotstavljeni ljevičarskim modelima otpora i pankerskom izvođenju mladenačkog razočarenja, stoga je i rave kultura u startu ocijenjena naprosto kao isprazna i depolitizirajuća. Umjetnik Anne de Vries, čiji je rad Critical Mass: Pure Immanence pokazan u sklopu Rave Voyeura, navodi pak kako se plesna glazba, “ispuštanjem vokala ili melodije inicijalno prezentirala kao svojevrsna anti-glazba”. Mentalno zatupljujući učinak koji se njome nastojao izazvati proizašao je iz bunta protiv tržišnog imperativa da popularna glazba nužno mora zabaviti.

U svom radu Critical Mass: Pure Immanence de Vries ide korak dalje i problematizira održivost ideje kolektivnog transa kao emancipatornog s obzirom na suvremenu komercijalizaciju plesne glazbe i rave kulture. De Vries u radu parodira teatralne govorne segmente u kojima se na velikim komercijalnim festivalima obično okupljene potiče da, kako navodi u opisu rada, “momentalno otvore svoje umove kako bi ostvarili svoj pun potencijal, transcendtirali ili ušli u izmijenjena stanja svijesti”. Zamjenjujući apolitične inspirativne poruke političnim teorijskim citatima autora poput Borisa Groysa ili Laborije Cuboniks i kombinirajući ih s generičkim snimkama ravea u maniri promotivnih videa, de Vries kritizira, ali ne osuđuje depolitizaciju uslijed komercijalizacije ravea. Budući da je dramaturški koncipiran kao neprestana odgoda opetovano najavljivane transcendencije, video s jedne strane aludira na razočaranje koje nastupa uočavanjem diskrepancije između stvarnog i zamišljenog ili obećanog užitka, ali istovremeno ostavlja otvorenom mogućnost da komercijalan događaj ipak na individualnoj razini može imati katarzični učinak. Voajerizam se u de Vriesovom radu očituje u istaknutom kritičkom odmaku od ravea kao prakse, ali i u kustoskoj odluci da se rad izloži u maloj dvorani Pogona Jedinstvo, jedinoj galerijskoj “bijeloj kocki”. Tu odluku ne treba tumačiti kao distancu radi održavanja povlaštenog statusa umjetnika, već ju je baš zbog umjetnikove reputacije uputnije čitati kao pokušaj afirmacije ravea kao umjetničke teme, a posljedično i kao potencijalnu afirmaciju barem nekih njegovih aspekata kao umjetnosti u imaginaciji posjetitelja_ica.

Važnost promišljene kustoske koncepcije posebno je do izražaja došla u radu It Stumbles Softly umjetnice Hannah Rose Stewart. Odabir skulpture kao umjetničke forme koju karakterizira statičnost kako bi se reprezentirao fenomen koji, upravo suprotno, karakterizira dinamičnost, poprilično je izazovno. Skulptura sama po sebi vizualno jest dojmljiva, ali ne generira nužno značenja koja bi se jasno mogla dovesti u vezu s raveom – informira ju ponajprije kontekst. Njezinu izobličenu formu tako tek s obzirom na koncept izložbe i smještaj unutar postava tumačimo kao prikaz pehara i povezujemo s ritualnim i plemenskim te čitamo kao aluziju na iskrivljenost percepcije uslijed konzumacije droga, uz ples najtipičnije party aktivnosti. Kako je bila postavljena na stubištu koje vodi u backstage i osvijetljena stroboskopom koji je bljeskanjem podsjećao na fleš fotoaparata te kako je posjetiteljima pristup pritom bio onemogućen signalizacijskom trakom nalik na policijsku, prizor se lako mogao protumačiti kao svojevrsna “scena zločina”. Podrazumijevajući promatrača_icu insajdera i naglašavajući svoju znalačku poziciju doslovnim uskraćivanjem bilo kakvih informacija o tome što je zatečenim materijalnim ostatcima zabave prethodilo, Stewart je u konačnici iskustvo partyja u kontekstu izložbe najviše mistificirala.

Na samom kraju bih se još jednom vratila na problem političnosti suvremenih rave i klupskih kultura, odnosno pitanje njihovog potencijala za mijenjanje budućnosti koje je istaknuto u opisu izložbe. Za razliku od dominantnih teorijskih tumačenja koja su usmjerena na detektiranje političnosti unutar rave i klupskih kultura, izložba Rave Voyeur je, postavljajući se voajeristički prema pitanjima kolektiviteta i zajedništva, pokušala na drugačiji i zanimljiviji način odgovoriti na pitanje njihove (a)političnosti. Izloženi radovi vrednuju osjećaj slobode koji kohezija u kontekstu partyja izaziva, no pritom ga ne pokušavaju izjednačiti sa “stvarnim političkim pravima i slobodama” kako je to opisala Sarah Thornton, dakle, s najopćenitijim političkim pitanjima koja se tiču svih, i mimo relativno uskog rave konteksta. To izaziva da iskustvo zajedništva u kontekstu ravea ne shvatimo samo kao otpor, već da doista razmislimo o tome kako to iskustvo može poslužiti za neki budući otpor.

Lotic pripada liniji dj_ica i umjetnika_ca koji_e su ranih dvijeidesetih nepovratno prodrmali_e i izmijenili_e način slušanja, izvođenja i promišljanja klupske glazbe i kulture. Započevši karijeru 2012. kao član_ica i resident dj_ica berlinskog kolektiva Janus, Lotic je zajedno s akter_icama poput M.E.S.H. i Kablam kreirao_la alternativnu viziju klupskih tendencija, baziranu na osviještavanju i konfrontaciji ustaljenog poimanja kluba kao sigurnog prostora zasnovanog na oponašanju praksi i vrijednosti normativne kulture, evidentih i u ujednačenom zvučnom i stilskom kodu dominantih glazbenih strujanja. Janus kolektiv je na tragu američkih GHE20G0TH1K partyja težio stvaranju inkluzivnih prostora u kojima zvukovi popularne kulture susreću često agresivnu inovativnost, s ciljem njegovanja glasova marginaliziranih skupina i njihovih diverzificiranih kulturnih nasljeđa.

Sličan je diskurs prisutan i u producentskom radu Lotic, iako obilježen znatno mračnijim i disruptivnijim atmosferama. Još od prvog izdanja Damsel in Distress te preko odličnog EP-a Heterocetera i mixtapea Agitations, Lotic razvija izrazito intertekstualan odnos prema pop kulturi. Uvođenjem i kaotičnom modulacijom popularnih žanrova poput r’n’b-a, grimea ili diva popa i njihovim kombiniranjem s ekstremnim atonalnim elementima poput buke, nedosljednim ritmičkim progresijama i uznemirujućim zvukovima razbijanja stakla kao signala sveprisutne i prešućene nelagode i straha koji obilježava svakodnevno životno i klupsko iskustvo, Lotic terapijski adresira iz njih proizašle frustracije suočavajući recipijenta s izuzetno privlačnom, ambivalentnom i očuđenom vizijom drugotnosti.

Dok je u 2018. godini, uslijed nebrojenih citata i aproprijacija takvih postupaka njihova konfrontacijska oštrica ponešto otupjela, Lotic se nakon poduže stanke vratio_la s Power, debitantskim albumom koji teži konsolidaciji pobune i (samo)prihvaćanja. Iako se stilskim rješenjima Power uvelike nadovezuje na jezovitost ranijih ostvarenja, njihov zvuk nadograđuje i oplemenjuje toplijom zvučnom paletom, izraženim melodijskim strukturama, uvođenjem vlastitih vokala i inkorporacije vokalnih nesavršenosti kao signala emocionalnog ogoljavanja, što se u live nastupu reafirmira kroz ponešto izmijenjenu personu Lotic kao izvođača_ice. Naizgled kompleksnija forma prepuna žanrovskih stranputica, vokalnih i konceptualnih raznolikosti u rasponu od inkantacija do repanja, u live okruženju prevodi se u iskustvo efektno upravo zbog svoje neočekivane jednostavnosti.

Za Lotic karakteristična zabavno-frenetična performativnost live nastupa rastače se u višeslojno šarenilo neposrednosti, a konfrontacijska priroda takvog izlaganja leži upravo u hrabrosti otvorenog revidiranja vlastitih iskustava i dijeljenja njihove snage s drugima. Imajući u vidu utjecaj Audre Lorde na njegov_njezin rad, evidentan već u nazivu ranijeg EP-a Heterocetera, te iskrena svjedočanstva iz recentnijih intervjua, u kojima Lotic ističe krucijalnu ulogu empatije i posvećivanja sebi u prevladavanju društvenih, političkih i osobnih prepreka, ovaj se novi smjer čini neodvojiv od Lordeine ideje brige o sebi kao političkom činu. Pritom nastup u Močvari funkcionira kao refleksija načina na koji, unatoč konzumerističkoj i kapitalističkoj inačici ideje, takva briga svejedno može biti duboko osobno i društveno relevantna.

Nakon već standardno kvalitetnog nastupa Late Dinner baziranog na promišljenoj izgradnji klupskih dekonstrukcija u smjeru eksperimentalnijih verzija još uvijek uzbudljivog mračnog techna, live nastup Lotic više je funkcionirao kao klasičan koncert s tek povremenim naklonima klupskom nasljeđu izvođačke anonimnosti, neminovno povezane s ulogom producenta_ice i dja_ice. Većinu nastupa Lotic se nalazio_la ispred mikrofona umjesto iza pulta s opremom, stavljajući vlastitu prisutnost i izvođačku ekspresivnost u prvi plan kroz toplu i kontinuiranu komunikaciju s publikom i gotovo poluprivatne trenutke interakcije s vlastitim pjesmama.

Tako je koncert otvorio_la kristalno čistim i sanjivim zvucima Love and Light, uvodne trake s debitantskog albuma popraćene vilinskim plesom koji je zbog svoje izmještenosti iz repozitorija očekivanih scenskih ponašanja automatski evocirao iskustva privatnih slušanja i proživljavanja glazbe. Na taj način stvorena intimna i prijateljska atmosfera dominirala je i ostatkom nastupa, razvijajući se u novu subverzivnost traka s ranijih ostvarenja poput Heterocetere ili Bravado i njihovo bezbolno preklapanje s najjačim materijalima s Powera. Konceptualnu nit poveznicu pritom je činila transparentnost procesa integracije oprečnih elemenata i razvojnih faza umjetničkog rada Lotic.

Unatoč snažnoj upečatljivosti izvedbi ekstremnijih skladbi, intenziviranih interesantnim izmjenama kretnji i facijalnih ekspresija – od onih koketno zaigranih do naglih tjelesnih konvulzija – najdojmljiviji trenutci nastupa ipak su bili oni najemotivniji. Ranjivost izvedbe nježnijih pjesama poput Heart ili Solace krije se u mekoj vokalnoj izvedbi jednako obilježenoj krhkim melodijama i abrazivnim presijecima. Osobita je doza izvođačke izloženosti za sobom povlačila prisno i duhovito obraćanje publici ne bi li se ogoljenost barem donekle rasplinula. Takvi su neodoljivi izrazi ljudskosti činili najljepšu okosnicu nastupa, čak i u usporedbi sa senzualno-prkosnom izvedbom Hunted, koja je u nastupu dobila posebno fizičku dimenziju.

Nastupom u Močvari Lotic je pružio_la svojevrsnu zaokruženost na albumu predstavljenih narativa o delikatnim suodnosima osobnog djelovanja i ljubavi kao katalizatora njezina ostvarenja, i pokazao_la da je njegova_njezina inačica brige itekako interaktivna, hrabra i senzualna, ovaj put fokusirajući se na izgradnju mostova umjesto njihova rušenja. Dok je nastup Lotic obilježila nesvakidašnja atmosfera kolektivne fantazije pomiješane s familijarnošću, kasnije je nastupe mapalme i slovenskog DJ-a Futona dočekao gotovo prazan prostor kluba. Iako su se njihovi setovi kvalitetno nadovezali na Lotic kroz inteligentne i zabavne redefinicije klupskog zvuka, njihov izraženije plesni karakter i funkcija after partya nisu uspjeli zadržati interes publike namjerene isključivo na polukoncertno iskustvo glavnog izvođača. S obzirom da isti producenti bez problema napune prostoriju u jasnijem kontekstu ravea, moguć je zaključak da ovakvi eksperimenti još nisu dovoljno zaživjeli kao samostalna forma.