Film se sastoji od tri zasebne priče – “Do izvora dva putića”, “Nije sve u ljubavi (ima nešto i u lovi)” i “Ne šalji mi pisma” – svaku od kojih je napisao i režirao drugi scenarist i redatelj. U prvoj pratimo mladića Komu, propalog rokera, koji želi dokazati ocu producentu kako novokomponirana glazba može biti bolje od njegove. Zbog toga se Koma transformira u misterioznog maskiranog folk pjevača poznatog kao Nindža. Nakon priče koju potpisuje Zoran Pezo slijedi ona Vladimira Slavice. U njoj se Drakula ludo zaljubljuje u plavušu koja ga i bez glogovog kolca, srebrnog metka ili sunčevog svijetla uspijeva lišiti vječnog života. U posljednjem dijelu nastalom pod redateljskom palicom Gorana Gajića pratimo jedan par, šivačicu Evu i muzičara Đuru. Oni imaju harmoničnu vezu u koju raskol uvodi ljubavno pismo.

Dijelove povezuje lik Zelenog zuba, koji je alter ego Dušana Kojića. Priče su smještene u kontekst popularne i mladalačke kulture u Jugoslaviji neposredno prije njenog raspada te obiluju satiričnim i apsurdnim humorom, kao i elementima farse.

Filmska glazba je također nastala zajedničkim trudom rock sastava Idoli, Električni orgazam i Disciplina kičme, s time da su predvodnici grupa – Vladimir Divljan, Srđan Gojković i Dušan Kojić – komponirali glazbu za svaki pojedini segment.

Ova priča o čovjeku i društvu kompilacija je misli o životu i vremenu u kojem živimo. Glavni likovi istražuju uzroke i posljedice suvremene interakcije te ujedno pokušavaju dokučiti pravu vrijednost ljudskog postojanja.

Svakodnevno “sivilo” uzelo je svoj danak – zarobljeni smo u besmislu i samonametnutnom zatvoru. Naša svakodnevna opterećenja naizgled su beskrajna, a stvari se samo pogoršavaju. Što više vidimo to smo svjesniji ljudskih nedostataka. Film je svojevrsno samopropitivanje te predstavlja emocionalno i ponekad nadrealno “putovanje” kroz stanja svijesti onoga koji se ne uklapa u svijet, te pokušava shvatiti je li on slomljen ili se to svijet raspada.

Memoari slomljenog uma premijerno su prikazani na 43. FEST-u, odnosno Međunarodnom filmskom festivalu u Beogradu, a potom na 8. Leskovačkom međunarodnom festivalu filmske režije LIFFE.

Puljanin Danilo -Lola Ilić je diplomirao na Odsjeku za film i TV montažu Umjetničke akademije u Beogradu, pod mentorstvom Andrije Zafranovića, te je magistrirao filmsku režiju na Ohio University’s School Of Film. Prethodno je režirao dugometražne dokumentarne filmove Pula je i moj grad (2014.) i Prašina svakodnevnog života (2011.), te dugometražnu dramu Distortion (2007.) nagrađenu na Accolade Competition 2007.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Pulska filmska tvornica (PFT) je udruga koja stvara i podržava filmske autore te svojim znanjem uobličava njihove ideje, organizira teorijsku i praktičnu edukaciju te programe i manifestacije usmjerene razvitku, unapređenju i promociji filmskog i video stvaralaštva. Neizostavno mjesto u radu udruge ima i Klub Pulske filmske tvornice, otvoren 2011. godine, a o njegovu radu, filmskim edukacijama za najmlađe i one malo starije, razgovaramo s Ivanom-Natašom Turković, voditeljicom Kluba.

KP: Udruga Pulska filmska tvornica službeno je utemeljena 2009, no počeci njezina djelovanja sežu u 2004. godinu. S kojim je ciljem osnovana udruga? Primjećujete li pomake u posljednjih deset godina?

I-N.T.: Tada je cilj bio nanovo pokrenuti u Puli neprofesijsko filmsko stvaralaštvo. Naime, u organiziranom obliku ono je nestalo s gašenjem legendarnog Foto-kino kluba Jelen (1962-1990). Zbog toga je u suradnji s Festivalom igranog filma u Puli pokrenuta jednomjesečna radionica izrade dokumentarnog filma kasnije nazvana Ljetna radionica izrade filma Pulska filmska tvornica. Udruga je nastala na njezinom temelju nakon što je projekt privukao kreativce koji su izrazili željnu za cjelogodišnjim programima filmske edukacije i produkcije. Prvih godina radionica je bila posvećena isključivo dokumentarnom žanru, ali se s porastom interesa polaznika i za igrani te eksperimentalni film prilagodila njihovim potrebama. Pokretanjem niza drugih projekata i programa filmske edukacije i produkcije za sve uzraste probudili smo filmski duh grada i na taj smo način dosta brzo došli do sadašnje točke na kojoj se okušavamo na sasvim novom nivou – onom profesionalnom. U tijeku je izrada našeg prvog dugometražnog dokumentarca Boškarica o korisnicima Doma za psihički bolesne odrasle osobe “Vila Maria” Pula te scenarija za dugometražni igrano-dokumentarni film Mo Cuishle Ivane Hrelja. Pomaka je, dakle, u posljednjih deset godina bilo čitav niz. Ono što je u početku bilo jednomjesečna radionica postala je udruga s 15-ak projekata i programa za sve uzraste, a sada i s profesionalnom produkcijom. 

KP: PFT je posebno usmjerena edukciji najmlađih. Škola animiranog filma obuhvaća radionice za učenike viših razreda osnovnih škola te radionice za učenike srednjih škola. Kakav je odaziv? Surađujete li sa školama ili vam se učenici individualno javljaju? 

I-N.T.: Škola animiranog filma se do sada održavala jedanput godišnje u Klubu PFT-a. Ona već pet godina nudi mogućnost osnovnoškolcima viših razreda usvajanje osnovnih animacijskih znanja i tehnika kroz izradu grupnih ili autorskih animiranih filmova s kolažom, kockicama za slaganje, plastelinom i naposljetku crtežom. Interes za radionicu koja traje dva do tri mjeseca uvijek je bio velik (i zahvaljujući nastavnicima koji pomažu u oglašavanju), a prošle godine čak i izniman – javilo se preko 70 djece! Međutim, radionica je zahtjevna i ne pronađu se svi polaznici u tom “zanatu” zbog čega dolazi do većeg ili manjeg drop outa. Ali među tom djecom uvijek ima malih majstora za koje nakon osnovne škole organiziramo i naprednu edukaciju. Tako će Škola animiranog filma od jeseni postati cjelogodišnji program. 

KP: Što je radionica filmske medijske kulture u osnovnoškolskoj nastavi? Po čemu se razlikuje od vaše Škole animiranog filma, a na koji je način usklađena s kurikulumom hrvatskog jezika koji obuhvaća medijsku kulturu?

I-N.T.: Dok je Škola animiranog filma posvećena, kao što samo ime kaže, animiranom filmu, Radionica filmske i medijske kulture u osnovnoškolskoj nastavi ima za cilj približiti učenicima V i VI razreda HNOS-om (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) propisane pojmove u nastavi medijske kulture. Za V razrede su to “Filmski rodovi” i “Animirani film”, dok VI razredi usvajaju “Filmska izražajna sredstva”. Drugi je cilj radionice, nama ništa manje bitan, potaknuti redovitu produkciju dječjeg filmskog stvaralaštva na području Pule i okolice. Radionica se održava u sklopu nastave hrvatskog jezika ili likovne, odnosno tehničke kulture, a sastoji se od predavanja te praktikuma u sklopu kojega učenici grupno izrađuju svoj prvi film. 

KP: Kome je namijenjen projekt Nove medijske kulture i što sve obuhvaća?

I-N.T.: Nove medijske kulture su namijenjene srednjoškolcima, a radi se o relativno novom projektu kojega provodimo u suradnji s pulskom Gimnazijom. Prve godine su u njegovu sklopu održana predavanja koja su imala za cilj upoznati učenike s ulogom medija u zajednici i društvu te im ujedno približiti različita filozofska i kulturalna stajališta zahvaljujući kojima će ih lakše razumjeti. Druge godine smo se na zahtjev profesorice Teodore Beletić pridružili obilježavanju 20 godina grupe Lumeni i 13 godina Eko-škole. S učenicima smo radili na digitalizaciji arhivskog materijala s različitih akcija grupe i njegovom plasiranju na web stranici škole kao i novotvorenoj facebook stranici grupe. Ove će godine projekt biti ponovo drugačiji, ali ništa manje izazovan. Ideja je da gimnazijalci paralelno s ciklusom predavanja pokrenu blog i tako primjene znanja iz novih medijskih kultura prilagođena svom uzrastu.

KP: Nedavno ste pokrenuli edukaciju medijske pismenosti za srednjoškolce pod nazivom Medionauti koja uključuje i produkciju televizijske emisije. S kim surađujete? Na koji ste način tim projektom obuhvatili teme građanskog odgoja i obrazovanja? Na koji su način koncipirane edukacije, a kako emisija? 

I-N.T.: Pulsku Gimnaziju i Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna uključili smo u najsvježiji projekt udruge a to su upravo Medionauti. Radi se o nizu edukacijskih radionica o građanskom odgoju i medijskoj pismenosti koje se prate kamerama te u konačnici dobivamo polusatnu televizijsku emisiju koja je s emitiranjem na lokalnim postajama TV Istri i TV Novoj počela prije otprilike mjesec dana. Do sada su emitirane emisije o diskriminaciji homoseksualnih osoba i utjecaju medija na mlade u pubertetu. Nakon što se učenici upoznaju s odabranom temom putem predavanja gimnazijske profesorice Tanje Carić, kreće istraživanje, debata među učenicima, kratka inscenacija problema, anketa na terenu s građanima, osmišljavanje slogana i, na kraju, izrada socijalne reklame. Projekt je koncipiran tako da srednjoškolci sami osmišljavaju sadržaj te pod stručnim vodstvom sudjeluju i u izradi emisije kao spikeri, asistenti, glumci, montažeri… Osim u Puli, emisija će tijekom jeseni biti snimana i u srednjim školama u Pazinu, Poreču i Labinu. Uređivačko-redateljski tim sačinjavaju profesorica Tanja Carić te Ivan Dobran, Marko Zdravković-Kunac i Tanja Tomić iz PFT-a. Partneri projekta su Medvid Produkcija d.o.o., Društvo Naša Djeca Pazin, Centar za građanske inicijative Poreč i Alfa Albona Labin, te Gimnazija Pula, Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin te Srednja škola Mate Balota Poreč.

KP: Osim edukacije, produkcije te distribucije na domaćim i inozemnim festivalima, neizostavno mjesto u radu udruge ima Klub Pulske filmske tvornice. Je li Klub referentno mjesto zainteresiranoj pulskoj filmskoj publici?

I-N.T.: Klub nije samo referentno mjesto za publiku koja može pratiti projekcije i predstavljanja filmskih autora, udruga i manifestacija popraćene diskusijama ili prisustvovati stručnim javnim predavanjima o filmu. Ono je prvenstveno referentno mjesto za filmske stvaratelje – iz Pule, Istre i šire – koji ovdje mogu dobiti potrebno znanje kao i tehničku ili savjetodavnu pomoć za realizaciju filmskih i video radova. Tako se u njegovu sklopu održavaju ljetna i zimska radionica izrade filma, stručne vikend radionice i predavanja, te trodnevni produkcijski maraton Production In. On ujedno uključuje cjelogodišnju produkciju kao i filmski servis u kojemu autori i građani koji nisu učlanjeni u udrugu mogu dobiti tehničku podršku. Do sada je u njegovu sklopu realizirano više od 100 kratkometražnih igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. Ukratko, Klub Pulske filmske tvornice je središte edukacije novih generacija zaljubljenika u film, obnove i produbljenja znanja starijih filmofila te stalne produkcije. Također, mjesto je to istraživanja i širenja granica sedme umjetnosti, filmske refleksije i refleksije o filmu, druženja, povezivanja i suradnje. 

KP: Kakva je situacija u Puli po pitanju filmskog stvaralaštva i edukacije za nj, izvan rada PFT ili Pulskog filmskog festivala?

I-N.T.: U Puli i Istri postoji niz mladih i/ili iskusnih filmskih i video autora, počevši od afirmiranih profesionalaca poput Andreja Korovljeva, Ines Pletikos ili Davora Sanvincentija, pa sve do neprofesionalnih stvaratelja i vizualnih umjetnika koji se okušavaju u raznim formama. Osim toga, Pula je dobila i redatelja koji je prvi u Hrvatskoj dobio nagradu u Cannesu – Dalibora Matanića. Za istaknuti je i značajan potencijal koji ovdje postoji za pisanje scenarija bilo da su to pisci ili budući profesionalni scenaristi. Također, s povratkom iz Danske Puljanina Draška Ivezića i otvaranjem Adriatic Animationa u kojemu djeluje i njegova djevojka, Estonka Chintis Lungren, grad je dobio i profesionalni animacijski studio. Situacija govori da je interes za produkciju kod građana svih dobi, profesionalaca ili amatera, izuzetno velik. Međutim, izvan PFT-a organizirana filmska edukacija ne postoji (na Festivalu igranog filma u Puli postoje tek radionice za djecu i mlade), a niti mjesto koje okuplja autore, pomaže im u procesu produkcije i predstavlja njihov rad. Stoga našim aktivnostima idemo u smjeru pretvorbe grada iz festivalskog središta, odnosno mjesta konzumacije filmske umjetnosti, u produkcijsku meku kako bi u punom smislu zaživio izraz “Pula filmski grad”.

U četvrtak, 22. siječnja, s početkom u 19 sati, Ida Skoko i Vjekoslav Gašparović uključit će se u predstavljanje putem telefona, dok će Mario Stefanini svoj film predstaviti osobno, odnosno glavom i bradom.

Ulaz na program je besplatan.

Na programu će biti tri filma iz 2014. nastala u sklopu rezidencijalnog programa Spajalica riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koja tematiziraju beskućništvo – kratkometražni Bez-dom-mi/Stereotips i PSS sssss t te dugometražni Bez-dom-ni. PSS ssssss t je bio uvršten u natjecateljski program 8. Festivala nijemog filma PSSST!, dok je Bez-dom-ni mjesto pronašao među 25 veličanstvenih koji su konkurirali za nagrade 46. revije hrvatskog filmskog stvaralaštva.

Josip Pino Ivančić poznat je alternativnoj kulturnoj sceni već od početka sedamdesetih kada se počinje baviti konceptualnom umjetnošću i performansom. S prijateljima stvara “mental spirit” glazbu, a pod utjecajem Beuysa takozvane socijalne skulpture kojima na angažirani način propituje socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika. Pinova pozicija “izvan centra” i njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osigurali su mu pravo na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom osamdesetih spajarazličite medije – glazbu, performans i likovnu umjetnost (alterrock grupa Gustaph y njegovi dobri duhovi), a od devedesetih javnosti je poznat kao jedan od najprovokativnijih hrvatskih performera (Theater like a Life/Life like a Theater ili Život je feferon…) kao i alternativni novomedijski eksperimentator.

Program potražite ovdje.

Po završetku projekcije gledatelji će moći sudjelovati u ocjenjivanju radova te im dodijeliti klupske nagrade za prvo, drugo i treće mjesto, te specijalne diplome. Bit će to prilika da se posjetitelji okušaju u ulozi žirija, glasaju za svoje favorite i usporede vlastite stavove sa stavovima ocjenjivačkog suda Revije (Igor Bezinović, Ana Hušman, Ivan Kelava, Zdravko Mustać i Dinka Radonić), ali i da pogledaju najbolje od onog što su samostalni autori, studenti akademija i članovi filmskih organizacija radili ove i protekle godine.

Program je realiziran u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom. Više potražite ovdje.

Na programu će biti devet animiranih filmova višestruko nagrađivanih autora: The External World (2011) Davida O’Reillyja, Sticky Ends chpt 1 “No need to teach a bear to fly” / chroniques de la poise (2011) Osmana Cerfona, Asshole (2013) Connora Finegana, Põgenemine / Escape (2009) Kristjana Holma, Eine murul / Breakfast on the Grass (2011) Erika Alunurma, Mihkela Reha, Mari Liis Rebane i Mari Pakkas, Una Furtiva Lagrima (2013) Carla Vogela, Big Bang Big Boom (2010) Blu-a, Benigni (2009) Pinja Partanena, Elli Vourinen i Jasmiini Ottelin te Bobby YEAH! (2011) Roberta Morgana.

Projekcije će biti održane u četvrtak 23. listopada, s početkom u 20 sati u Klubu Pulske filmske tvornice.

Vedran Marjanović Wekster, rođen je 1981. u Osijeku. Fotografijom se počeo baviti 2006. godine, a 2007.godine izdao je svoju prvu knjigu fotografija pod nazivom Book of weirdness. Godine 2008. sudjelovao je u humanitarnom projektu 100lica stolica gdje je za potrebe opremanja knjige i snimanja kratkog filma iskorišteno oko 7000 fotografija. Krajem 2008. godine postaje glavni fotograf MIT dizajn studija u Osijeku gdje je i dalje zaposlen, a uz posao fotografa postaje i animator te povremeni redatelj. Početkom 2011. godine postaje predavač tečaja digitalne fotografije i videa u Algebra učilištu. Vlasnik je Youtube kanala Weksflick na kojem objavljuje svoje radove. Projekti na kojima trenutno radi su web serija True Fang i svoj prvi dugometražni film U sjeni mača.

Predstavljanje autora održat će se u subotu, 19. siječnja sa početkom u 21 sat u Klubu pulske filmske tvornice, uvodnu riječ održat će sam Vedran putem skypea, a publika će biti u prilici razgovarati s njim i postavljati mu pitanja.

Vanja Zaimović rođena je 1989. godine u Puli gdje završava osnovnu i srednju školu. Nekoliko godina provodi u Zagrebu naganjajući “papir”, ali vraća se u Pulu bez njega, shvativši da je naganjala krive stvari. Po povratku, ponovno se uključuje u rad neverbalnog Kazališta Dr.Inat, u kojem je sudjelovala od svoje sedamnaeste godine. Godine 2012. u sklopu istog kazališta s kolegicom i prijateljicom Sabinom Aličić režira i prvu predstavu pod nazivom Glad. Iste godine, priključuje se radu udruge Pulska filmska tvornica te sudjeluje kao predavač. U sklopu udruge uspijeva objaviti i svoju prvu filmsku kritiku u Hrvatskom filmskom ljetopisu nazvanu 2009. kao nova 1971.: “Blokada” Igora Bezinovića i “Zemlja znanja” Saše Bana u odnosu na “Poeziju i revoluciju” Branka Ivande. Iste godine postaje vanjski suradnik za književno-umjetnički časopis Vijenac. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem i snimanjem dokumentarnih filmova kojima nastoji zabilježiti vrijeme u kojem postoji i ljude koji je okružuju.

Od kritika hvaljen i stavljan u rang sa klasicima poput Sweeney Todd, Delikatessen i Eating Raoul, film Zelena Klaonica priča nam priču o dva mesara koji pokušavaju pokrenuti vlastiti posao. Nakon početnih problema sa otvaranjem i manjkom mušterija, jedan nesretni slučaj dovodi do velike potražnje za njihovim mesom. Nepromišljene odluke se redaju jedna za drugom, a okolina postaje sumnjičava.

Uvodnu riječ filmu i ovoga će puta dati Davor Vuković.