Velika svjetska zvijezda među animatorima i ljubiteljima animacije tijekom 1960-ih i 1970-ih bio je redatelj Donyo Donev, čije ime je i dan danas sinonim za bugarsku animaciju. Istražujući zašto su ukinuta predavanja animatora Antona Trayanova na akademiji koja su uvijek bila popunjena, zašto su ”uklonili” profesora koji je studentima bio dobar duh, redateljice otkrivaju pravu kreativnu snagu koja leži iza čari filmova Donya Doneva – sjajna posvećenost i inovativna animacija Strica Tonija koja se uvijek držala u strogo kontroliranim okvirima od strane bugarske tajne policije s kojom su surađivali i Donev i drugi stariji članovi studija… 

Kontroverzni odnosi unutar komunističke Bugarske, državna kontrola i korupcija u svijetu kreativne suradnje i preuzimanje zasluga prikazano je preko dragog i simpatičnog lika i djela Strica Tonija.

Film je imao svjetsku premijeru na Sarajevo Filmestivalu 2014. i potom osvojio brojne svjetske festivale. 

Završavajući studij Mike je ustanovio da tadašnja arhitektura, namjesto kvalitetnog usmjeravanja ljudi, nema nikakve veze s prirodom a još manje s čovjekom. U vremenima ekološke nestabilnosti, globalnog zagrijavanja i prijetećih prirodnih katastrofa, njegova vizija postaje osigurati ljudima način življenja u kojem se mogu brinuti sami za sebe.  

Eksperimentalna gradnja počinje u pustinjama Novog Mexica prije 35 godina. Daleko od električnih vodova, bez odvodnje i vodoopskrbe, skupih tehnologija i ulaganja, nastaje prvi samoodrživ dom, prototip Earthship kuće. Materijal za gradnju ono je što društvo odbacuje, stare gume, limenke, boce, dakle smeće. U narednim godinama, okružen ekipom ljudi koja mu vjeruje i pomaže, Mike gradi prve samodostatne zajednice. Domovi koji nastaju imaju vlastite izvore napajanja, grijanja, vodu, recikliraju otpad, uzgajaju hranu. Ljudi koji u njima žive ne plaćaju račune, nema hipoteka, ni potrebe za supermarketom. Daleko od frustracije i birokracije, ovi su ljudi zaista slobodni.

Što se onda može dogoditi pojedincu čija su vizija domovi koji nastaju u potpunoj eko-harmoniji, prijatelji su čovjeka i prirode, pružaju vam sve što vam treba? Sukob s vlastima, tužbe i oduzimanje radne dozvole.

Upoznajte Michaela Reynoldsa, odmetnutog američkog arhitekta. Upoznajte i njegovu desetljeće dugu pravnu bitku za održivom stambenom gradnjom, za donošenje zakona koji će omogućiti istraživanje. 

Michael Reynolds je junak 21. stoljeća, njegov je san promijeniti svijet. A svijet izgleda želi promjenu tek nakon što se katastrofa dogodi. 

Dokumentarni film Garbage Warrior redatelja Olivera Hodgea na programu je Ekologije u sridu u srijedu, 12. ožujka, u klubu Acme (N. Matafare 2), s početkom u 20 sati. Film je s hrvatskim titlom, ulaz je slobodan. 

Teška oko milijardu dolara godišnje zarade, rudarska industrija u Kanadi treći je najveći proizvođač uranija na svijetu. Jedna od prvotnih potreba bilo je nuklearno naoružavanje. Iskopan i obrađen uranij iz Kanade i Konga prodavan je SAD-u; posljedice su nezapamćeno razaranje gradova Hiroshime i Nagasaki oružjem za masovno uništenje. Danas se uranij koristi za “mirovne operacije”, proizvodnju električne energije. S preko 20% ukupne svjetske proizvodnje, kanadska je industrija u porastu, a odgovornost za ekološku katastrofu i nepravdu učinjenu kanadskim indijancima nitko ne preuzima. Iskapanje uranija za sobom ostavlja strahovite dugoročne posljedice. Zbog visoke toksičnosti i radijacije ugrožen je cijeli hranidbeni lanac, izvore pitke vode čovjek ne smije koristiti. Kao i u Japanu, kanadska nesreća odražava se na novorođenoj djeci. Dio toksičnog otpada zbrinut je u kontejnerima što ga čini sigurnim, brani se industrija, no sigurnost vrijedi samo za našu generaciju, ne i za one nakon nas. Iako se sve zna, vlada ne poduzima ništa. Industrijskog zagađenja ima za sljedećih 200 tisuća godina.

Dokumentarni film Uranij redatelja Magnusa Isacssona pogledajte u srijedu, 26. veljače, u klubu Acme s početkom u 20 sati. Ulaz je slobodan.

Proces počinje otvaranjem bušotine kroz koju se u tlo injektira do 35 milijuna litara vode zasićene s oko 600 različitih kemikalija potrebnih da se stijene škriljca otope i na taj način oslobode plin. U svega nekoliko sati teška mašinerija i toksični fluid unište ono što je Zemlja stvarala stotinama milijuna godina. Amerika broji oko 450 000 bušotina na području 32 države. Veliki problem ove industrije je toksični otpad koji se najčešće zbrinjava vraćanjem u bušotine što zbog neposredne blizine slivnih voda predstavlja jasnu prijetnju sustavu vodoopskrbe milijunskih gradova poput New Yorka. No, pogurana Bushevom administracijom i energetskim zakonom iz 2005. godine, proizvodnja plina izuzeta je od najosnovnijih ekoloških propisa SAD-a, primjerice zakona o pitkoj vodi i čistom zraku, otkriva Josh Fox. 

Primitak novčane kompenzacije za bušenje na vašem privatnom zemljištu uvjetovan je i potpisivanjem sporazuma o tajnosti, čime ste spriječeni pokrenuti tužbu ili širiti informacije o vašem iskustvu. Ponuđeni su vam rezervoari pitke vode, budući se vaša može zapaliti direktno iz slavine. Neočekivanih 100 000 dolara koje vam na prvu vraćaju boju u obraze zapravo znače nepovratnu promjenu života kojeg ste živjeli. Ukućani oboljevaju, stoka umire preko noći, zrak je zagađen, vegetacija uništena, do jučer pitka voda danas je opasna po život.

Gasland je dobitnik nagrade Sundance Film Festivala, no nominacija za Oscara je ono što je razbjesnilo industriju koja se protekle 3 godine bavi ulaganjem vrtoglavih suma novaca u agresivnu kampanju poricanja. 

PR strategija identična je onoj duhanske industrije: stvaranje sumnje, plasiranje lažnih debata putem medija, diskreditiranje redatelja, znanstvenika i brojnih obitelji čija su svjedočanstva dio filma. Lobi plinske industrije ima političko uporište i podršku najviših tijela vlasti, uključujući blagoslov i javnu promociju predsjednika Obame. Ekološki sporna metoda našla se i pod povećalom Europske komisije. Zbog veće emisije stakleničkih plinova te rizika kontaminacije podzemnih vodotokova kako je zamijećeno u SAD-u, EK preporučuje ažuriranje europskih propisa o proizvodnji plina iz škriljca, a Europski parlament donio je odluku kojom se članicama EU povrđuje pravo da samostalno odlučuju. Francuska, Nizozemska, Luksemburg, Češka i Bugarska uvele su moratorij na frakturiranje, Španjolska i Njemačka traže strože zakone, Velika Britanija ukida zabranu uvedenu 2011. godine, u Austriji je proizvodnja zbog usklađivanja s ekološkim propisima neisplativa, a Poljska i Ukrajina smjelo ulažu u razvoj industrije nadajući se energetskoj neovisnosti od plinskog giganta Rusije.  

Dok Hrvatska prema najavama INE istražuje mogućnosti, pogledajte o kakvim je nekonvencionalnim metodama riječ na večerašnjoj projekciji filma koji je pokrenuo lavinu zbivanja na svjetskoj sceni.  

Ekologija u sridu poziva na projekciju filma Gasland 12. veljače, u klubu ACME, N. Matafare 2, s početkom u 20 sati. Ulaz je slobodan. 

Unatoč posljedicama, nepopravljivoj ekološkoj šteti i brojnim sudskim procesima, brazilska vlada užurbano gradi treću po veličini u svijetu HE branu na jednoj od glavnih pritoka Amazone, rijeci Xingu. Belo Monte je kompleks namijenjen prvenstveno poticanju razvoja ljevaonica aluminija i drugih industrijskih postrojenja. Dizajniran za preusmjeravanje 80% toka rijeke Xingu u dva rezervoara, niz kanala i nasipa, Belo Monte će razoriti površinu od preko 1500 kvadratnih kilometara brazilske prašume te uzrokovati isušivanje 100 km duge rijeke Big Bend i njenih pritoka. Izgradnja velike i sustava manjih brana imati će pogubni utjecaj na biološku raznolikost okolnog područja. Endemske vrste kornjača i majmuna izgubiti će svoje prirodno stanište, znanstvenici predviđaju izumiranje tisuća vrsta riba što je ekvivalent od 10% svih vrsta slatkovodne ribe na svijetu. Na području gradnje brane živi preko 25 etničkih skupina. Posebno su ugrožene plemenske zajednice čija tradicionalna kultura življenja ovisi isključivo o rijeci. Neke od regija nestati će pod vodom, a prisilno preseljenje čeka 20.000 do 40.000 ljudi. Belo Monte prijeti biti jednim od najvećih, najrazornijih infrastrukturnih projekata ikad sagrađenih u Amazoniji.

Jednako ovijena pravnom i moralnom kontroverzom je Ilisu brana u Turskoj. Ako se izgradi, Ilisu će uništiti i poplaviti 12 000 godina star drevni grad Hasankeyf koji zadovoljava devet od deset kriterija UNESCOve svjetske kulturne baštine. Brana je prijetnja netaknutim priobalnim staništima i biološkoj raznolikosti područja duž rijeke Tigris koja teče kroz Mezopotamiju sve do močvara Basri u Iraku. Predviđa se izumiranje svjetski ugroženih životinjskih vrsta karakterističnim za područje Mezopotamije (egipatski sup, ris, leopard, eufratska kornjača). Više od 35 000 ljudi biti će prisiljeno potražiti nove domove. Unatoč sudskoj presudi i povlačenju sredstava iz europskih kreditnih agencija 2009. godine kada turska vlada nije ispunila sve kriterije za zaštitu okoliša, kulturne baštine i lokalne zajednice, rad na brani ide dalje.

80-ih i 90-ih mega-brane postaju temom i jednim od glavnih spornih pitanja zagovaratelja očuvanja prirode i zaštite okoliša. Više od 50.000 brana izgrađeno je na preko polovice najvećih svjetskih rijeka tijekom prošlog stoljeća, uzrokujući trajna oštećenja prirode i kulturne baštine te raseljavanje 40 do 80 milijuna ljudi koji su izgubili svoje domove zbog poplava. Uslijed industrijskog razvoja koji prati izgradnju (kanali, planovi navodnjavanja, ceste, željezničke pruge, visokonaponski vodovi), više milijuna ljudi ostaje bez zemlje, a znatno veći broj gubi pristup čistoj vodi, izvoru hrane i drugim prirodnim resursima. Traume nanesene raseljenim narodima izuzetno su teške, a posebno su pogođene autohtone plemenske zajednice.

Zbog katastrofalnih ekoloških i društvenih posljedica te ne poduzimanja mjera kojima bi se gubici smanjili ili ublažili, Svjetska banka 1997. godine osniva Svjetsku komisiju o branama (WCD). U svom završnom izvješću 2000. godine, Komisija je zaključila da su brane najčešće projektirane i izgrađene na način koji uzrokuje preveliku štetu za prirodni okoliš i stanovništvo. Kao rješenje WCD je predložila (neobvezujuće) smjernice za izgradnju brana, a Svjetska banka je zaustavila daljnje financiranje projekata. Globalna izgradnja mega-brana znatno je opala i tijekom 90ih praktično je obustavljena.

Međutim, posljednjih 10 godina izgradnja brana cvate više nego ikada prije.

Hidroelektrana se uobičajeno smatra ‘zelenim’ izvorom energije. Tijekom energetske tranzicije problemi oko brana jednostavno su se ‘isprali’, a Svjetska banka iznova je otvorila mogućnost financiranja projekata ignorirajući smjernice komisije koju je sama osnovala. Čak i velike međunarodne ekološke udruge koje su se koncem prošlog stoljeća žestoko protivile takvim projektima, danas šute.

S 28 300 velikih brana u zemlji te jakim međunarodnim lobijem Kina se smatra globalnim igračem na hidroenergetskom tržištu. Kineske tvrtke s kineskim novcem grade bez ikakvih prepreka naročito u Africi i drugim azijskim zemljama. Valja spomenuti i angažman europskih kompanija koje zbog strožih ekoloških i ljudskih prava nisu u mogućnosti graditi u regiji stoga promiču projekte ‘čiste energije’ zemljama u razvoju.

Trenutno se godišnje ulaže preko 100 milijardi $ u izgradnju hidroelektrana. Do 2020, protivno međunarodnim standardima, očekuje se izgradnja nekoliko tisuća novih pogona. 570 brana se projicira na Balkanu, u Turskoj 1500. Unatoč visokoj gustoći brana, Austrija planira novih 60 hidroelektrana. Samo na Amazoni projicirano je 60 mega-brana i 600 srednjih. Uz Amazoniju i Mezopotamiju obuhvaćena je Indonezija te rijeke Zambezi, Kongo i Nil u Africi. Gotovo sve rijeke postati će brane, a projekti su sve veći i veći. Planirana brana Gran Inga na rijeci Kongo biti će dvostruko veća od najveće hidroelektrane na svijetu Tri klanca u Kini. Realizacijom projekta Tri klanca poplavljeno je 29 milijuna četvornih metara zemlje, dva velika i 116 manjih gradova su se potopila, raseljeno je više od milijun i indirektno pogođeno oko dva milijuna stanovnika. Troškovi Gran Inga su 80 milijardi američkih dolara, Svjetska banka je priopćila da će financirati projekt.

Ulaz na projekciju u klubu ACME u srijedu, 22. svibnja u 20 sati, slobodan je.

Dušan Makavejev jedan je od najistaknutijih redatelja suvremene jugoslavenske kinematografije, međunarodno priznat po strastvenim i smionim filmskim ostvarenjima koja spajaju fikciju sa stvarnošću i dramu s humorom. W.R. Misterije organizma njegov je najpoznatiji film objavljen 1971. godine. Zbog seksualno političkog sadržaja i oštre kritike komunističkog režima film je bio zabranjen za prikazivanje u Jugoslaviji narednih 15 godina, a Makavejev koji tad napušta domovinu ostaje persona non grata sve do konca osamdesetih. WR osvojio je nagrade na značajnim filmskim festivalima (Cannes, Interfilm Berlin) i redatelju donosi svjetsku reputaciju.

Film je na programu kluba ACME 1. svibnja u 21 sat. Ulaz je slobodan.

Većina ljudi danas ne želi niti čuti za kloniranje životinja. Nakon simpatične SF ideje javnost je doznala detalje i rezultate tajnih eksperimenata koji su sada zakonom zabranjeni. Nakon toga svijet je saznao za genetski modificiranu stočnu hranu i smrtonosne posljedice koje je proizvela za ljude, dok posljedice za životinjske vrste ne želimo ni znati. Pošast GMO usjeva koja je poharala Ameriku a zapravo sva područja gdje poljoprivredna proizvodnja služi zaradi, danas ipak suzbija osviještenost javnosti. I dok su GMO proizvodi protjerani s polica svijet je saznao za novu globalnu opasnost – eksperimentalne šume GMO stabala.

Genetski inženjering prehrambenih usjeva je tehnologija koja se provodi u tajnosti. Izvan oka i suda javnosti ostvaruje rast s 0 na 60, da bi danas, unatoč oštrom negodovanju i kritici globalnih razmjera, bila na stabilnih 100 milijuna hektara. U međuvremenu jednako nečujan rođak GMO poljoprivrede spreman je za sličan eksplozivan start: genetski inženjering stabala koji se danas odvija na stotinama testnih lokacija. Samo prošle godine USDA je dao suglasnost kompaniji ArborGen za početak terenskih pokusa za 250 000 stabala u sedam južnih država.

GMO stabla rastu brže, otporna su na pesticide, izdržljiva na niskim temperaturama, neka su dizajnirana da čak i mijenjaju boju u slučaju izloženosti biološkom ili kemijskom napadu. Plantaže stabala nisu šume, ne podržavaju suživot životinjskog svijeta. Mogućnost da novi geni, slobodni kao pelud na vjetru, interferiraju s prirodnim okolišem i prouzroče razorne posljedice za život kakav poznajemo nije tek hipotetski rizik već izvjesnost. Drugim riječima, proces koji se ne može više opozvati.

U srijedu, 10. travnja u klubu ACME u 19 sati pogledajte nagrađivani dokumentarac Tiha šuma. Ulaz je slobodan.

U nedjelju, 7. travnja u 18 sati, zadarski Alternativni IT klub ACME predstavit će igru Slouching Towards Bedlam autora Daniela Ravipintoa i Star Foster. Igra čiji je naslov inspiriran stihom Yeatsove pjesme The Second Coming, pobjednica je natjecanja Interactive Fiction Competition 2003 i dobitnica je 4 nagrade XYZZY Awards 2003, među kojima one za najbolju igru i scenarij.

U interaktivnoj fikciji igrač sukreira priču utipkavanjem naredbi koje upravljaju protagonistom unutar simuliranog svijeta. Program mu odgovara opisom posljedica. Unos komandi daje veliki broj radnji koje igrač može u svakom kojem trenutku pokušati. Uz to, sposobnost teksta da sugerira misli, mirise, raspoloženja, radije nego samo zvuk i sliku, omogućuje autorima stvaranje kompleksnih računalnih likova s bogatim konverzacijskim opcijama i naizgled nezavisnim ciljevima i ponašanjem.

Interaktivna fikcija može propitivati odnose igrača, igračevog lika i naratora, oblikovati mape i prepreke posve uklopljene u priču, radije nego očite zagonetke rješive isprobavanjem svih opcija, te otvarati teme neobradive u grafičkim igrama, evocirajući osjećaj za nešto, prije no fizičku re-akciju.

Program će u narednih mjesec dana predstaviti igre Dreamhold Andrewa Plotkina (14.4.), Violet Jeremyja Freesea (21.4.), Lost Pig Admirala Jota (28.4) i Photopiu Adam Cadre (5.5.).

Izvor: Zadar Snova

Jedna od posljednjih netaknutih domorodačkih kultura 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća postaje predmetom antropološkog istraživanja. Trideset godina kasnije, događaji vezani uz ovu infiltraciju poprimaju skandalozne razmjere, pokreću se debate o akademskoj etici, znanstvenim i humanističkim aspektima antropološkog proučavanja do optužbi za medicinske i seksualne povrede plemena prvi put obznanjene 2000. godine u knjizi Darkness in El Dorado autora Patricka Tierneya.

Ako je ikad postojalo shvaćanje antropologa kao skupine bezazlenih i nepristranih pojedinaca zainteresiranih za samostojeću analizu nezapadnih kultura, redatelj José Padilha ga ruši. Padilha briljantno uvodi dvije provokativne strategije za postavljanje neugodnih pitanja o granicama kulturnih susreta, donoseći u filmu intervjue s Yanomami, kao i sa znanstvenicima optuženim za bizarne i neprimjerene interakcije s plemenom.

Jedan od antropologa uključenih u snimanje filma o filmu kaže da je prikazao društvenu odgovornost koja proizlazi iz rada s ljudskim subjektima – naročito onih jedinstvenih ranjivosti poput autohtonog stanovništva – te lakoću kojom takve obveze mogu biti i jesu ignorirane, odbačene, zloupotrebljene. Iako Američko antropološko društvo 2005. godine odbacuje većinu izvornih tvrdnji, akademska zajednica ostaje ovijena velom kontroverzi, razotkrivenih unutarnjih sukoba kojima caruje profesionalni ego, ljubomora i politika. Sudbina plemena Yanomamo zgrozila je javnost.

Ulaz na projekciju 3. travnja u klub ACME u 19 sati slobodan je.

Britanac Brendon Grimshaw, urednik jedne od najvažnijih afričkih novina, 1962. godine za 8000 funti kupuje otok Moyenne smješten sjevernoistočno od Madagaskara. Godine 1972. Grimshaw ostavlja svijet koji poznaje i odlučuje živjeti sam usred Indijskog oceana na 1600 kilometara udaljenosti od obale Afrike.

Danas je vrijednost otoka Moyenne procijenjena na 34 milijuna funti, a na ponude investitora koji vrebaju sa svih strana Brendon odgovara: “Jedini razlog zbog kojeg bi netko htio kupiti ovaj otok je izgradnja velikog hotela”. Opirući se privatizaciji i luksuznim turističkim odmaralištima Brendonova je jedina želja zaštititi Moyenne kako bi svi zaljubljenici u prirodu mogli uživati u njegovim ljepotama.

Njegov jedinstveni dom, rukom napravljen mikro eko sustav površine svega 0.088 km², sadrži više od dvije trećine svih endemičnih biljnih vrsta otočke države Sejšeli. A ovaj je film otvorio put ka proglašenju otoka Moyenne nacionalnim parkom, i to najmanjim na svijetu.

A Grain of Sand pogledajte u klubu ACME u srijedu, 20. ožujka s početkom u 18 sati. Ulaz je slobodan.