Van nastave nismo morali ništa od toga, čak smo se rugali domoljubnom pathosu koji se tražio od nas, ali kad bi došli na igralište, znali smo da trebamo biti prepoznati kao Hrvati, a ne daj Bože da budemo etiketirani kao Srbi, Romi, Bosanci, Albanci, Slovenci ili izbjeglice u najširem smislu jer smo onda “najebali”. Nije nam tada bilo jasno što se događa, kako i bi kad smo bili klinci, ali intuitivno smo točno razumjeli unutar kojih se okvira smijemo kretati ako želimo izbjeći nevolje, bilo u klupama, bilo na ulici. I zato sam osjećao u utrobi snažnu želju – a vjerujem da nisam bio sam – da me nitko više nikad ne tlači s time koje sam nacionalnosti i volim li svoju domovinu. 

Tridesetak godina kasnije eto nas natrag u školskim klupama. Ne moram nizati aktualne događaje koji ukazuju da se prijeteća retorika nacionalizma vraća u modu. Bilo da se radi o konferenciji u Saboru ili huliganskom prepadu na izložbe, njena logika je uvijek ista: sve i svatko vrednuju se prema svom hrvatstvu, pri čemu su pravi Hrvati neupitno moralno čisti, dok je sve što govore i rade oni koji nisu (pravi) Hrvati u startu sumnjivo i nepoćudno. Oni prvi zato mogu raditi što hoće, a drugi moraju paziti što rade. 

U tom duhu zgodna je koincidencija što se upravo ove godine obilježava 1100. obljetnica mitske krunidbe kralja Tomislava, mada nije slučajnost što je država odlučila široko podržati niz slavljeničkih događanja u tom povodu, pri čemu je krunski događaj velika izložba u Klovićevim dvorima, naslovljena U početku bijaše Kraljevstvo, čiji su autori Dino Milinović, Tomislav Galović i Trpimir Vedriš (svi redom dr. sc.). 

U najavi izložbi stoji: “Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? (…) Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojem su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića.” Kad se već vraćamo u prošlost, možda ipak vrijedi iskoristiti nakupljeno iskustvo i ovaj put pokušati obratiti pažnju na lekciju. Drugim riječima, vrijedi se osvrnuti na izložbu upravo da bismo saznali što se građanima Hrvatske kolektivno sugerira tko smo i kamo idemo. U tom smislu ovo neće biti stručna kritika izložbe (taj je posao odradila Josipa Lulić). Ovo će biti osluškivanje što nam izložba priča “o nama” kao Hrvatima. Ovo će također biti i obljetnica male mature u društvu starog Tomislava. 

Povijest kao legenda

Izložba se proteže na tri kata, vrvi drevnim artefaktima, novijim umjetninama, a sadrži čak i 3D rekonstrukciju stare crkve. Rastrošnost svjedoči o epskoj ambiciji. No već pri početku dolazimo do iznenađujućeg antiklimaksa: ne postoji nijedan povijesni dokaz da se krunidba kralja Tomislava uopće održala! Štoviše, nemamo ni pouzdan izvor da je Tomislav uopće bio kralj, kao ni da je u to doba na ovom prostoru postojala ikakva kraljevina Hrvata. Jedini temelj za tu cijelu priču je pismo pape Ivana X. koji je 925. pisao “ljubljenom sinu Tomislavu, kralju (rex) Hrvata” što je historiografiji poslužilo i kao dokaz da je Tomislav bio kralj i kao povod da se ta godina proglasi godinom krunidbe. 

Iznenađenjima nije kraj: u tekstu o krstionici kneza Višeslava, čiji “simbolički i civilizacijski značaj nadilazi njezinu neporecivu monumentalnost i umjetničku vrijednost”, doznajemo da ne postoji nijedan drugi povijesni izvor da je knez Višeslav uopće postojao, a čak ni autentičnost krstionice nije sigurna: “U Hrvatsku je stigla 1942. iz Venecije, ali se vjeruje da potječe iz Nina.” Vjeruje se? Naravno, svaka nacionalna mitologija počiva na mitovima, ali ipak čudi da se službena povijest tako otvoreno hvata za slamke da bi složila priču kakvu očito želi ispričati. 

U tekstu izložbe nailazimo na opravdanja da prvi doseljenici nisu “sa sobom donijeli pisanu povijest”, da je “najranije doba hrvatske povijesti zavijeno šutnjom pisanih vrela”, da je za manjak tragova krivo čak i “namjerno zatiranje” (čije?) tragova koji su uništeni u “rušilačkom bijesu”. Ako postoji manjak izvora o nekom razdoblju, bilo bi pošteno zaključiti da se o tome ne može ništa pouzdano reći, no autori izložbe odlučili su umjesto toga preuzeti potpunu slobodu u odabiru i tumačenju izvora. U tekstu izložbe stoji: “Tako kažu legende, tako kažu glasine, ali i legende su dio povijesti, zar ne?” Zgodan pokušaj, ali ne, legende nisu pouzdani povijesni izvori, one mogu samo biti dio druge legende, odnosno u ovom slučaju pripovijetke o nacionalnoj povijesti. Stoga u samom početku trebamo prihvatiti da se ovdje ne radi o znanstvenoj rekonstrukciji povijesti, nego o autorskoj priči koja će i žrtvovati autentičnost da bi ostvarila željeni efekt. U redu. Idemo onda promatrati izložbu kao priču.

Glasnik Radosne vijesti

Ako izložbu čitamo kao priču, nije nam toliko važno je li priča istinita, nego zašto je ispričana na određeni način, odnosno koje je značenje pripovjedačkih odluka. Prvo pitanje koje mi se iz priče nameće jest zašto je baš kralj Tomislav, takav nedorečen i nedokazan, odabran kao prvi protagonist. Ako inzistiramo na drevnosti, već u 9. stoljeću uz Trpimira se spominje titula rex. Ako nam je stalo do autentičnosti, iz 976. potječe “jedini pouzdano identificirani vladarski epitaf iz hrvatskog srednjeg vijeka”, koji je na doista monumentalnom sarkofagu kraljice Jelene. Zašto je onda baš Tomislav odabran kao prvak? Odgovor se vjerojatno krije upravo u papinom pismu: papa je tako lijepo oslovio Tomislava jer je trebao njegovu uslugu, molio ga je za pomoć u dovođenju lokalnog kršćanstva pod jurisdikciju Rima, što se i potvrdilo na dva sabora u Splitu 925. i 928. 

Drugim riječima, kraljevski status Tomislava vezan je uz prihvaćanje Rimske Crkve, odnosno, kako autori izložbe kažu, uz to što smo “postali dijelom velike kršćanske obitelji, okupljene oko Radosne vijesti”. Tu sad razumijemo mig iz naslova izložbe, koji spaja početak Evanđelja po Ivanu s Hrvatskim Kraljevstvom, a postaje jasno i zašto iz zvučnika tijekom izložbe odjekuju gregorijanski korali. Sve bi to moglo uznemiriti Hrvate koji su zanemarili odlazak na svetu misu (inovjerce, agnostike i ateiste da ne spominjemo), ali brige zapravo nema jer kršćanstvo u ovom kontekstu nema vjerski, nego politički značaj. 

Hrvatsko prihvaćanje vjere tako je “postavilo temelje za uklapanja hrvatske države u okvire ‘novog međunarodnog poretka’ koji su suvremenici nazivali Christianitas, pojam koji će zadobiti uže značenje ‘Latinskog kršćanskog svijeta’, a u višestoljetnoj perspektivi sekularizacijom postati jezgrom ideje Europe.” Nije sasvim logično da je sekularizacija, dakle odvajanje države od religije, vodila tome da vjera postane jezgrom europskog političkog zajedništva, pogotovo jer katoličanstvo nije dominantna religija u brojnim zemljama Europe. Ali kad na karti pogledamo koja je to katolička Europa, vidimo da bi po religijskoj pripadnosti Hrvati tako pripadali istočnom rubu zapadne Europe, dok bi npr. po kriteriju etničke skupine pripadali zapadnom rubu istočne, slavenske Europe. Radosna vijest bi se u tom kontekstu odnosila na pozivnicu Hrvatima da se priključe jednima, a izbjegnu druge.  

No prihvaćanje vjere nije dovoljan uvjet da bi Hrvati dobili jedinstven identitet, pogotovo jer je postajanje dijelom velike kršćanske obitelji u praksi uglavnom značilo biti pokrajinom veće i moćnije države. Tu dolazimo do drugog pitanja: zašto su figure kralja i kraljevstva odabrane kao provodna nit u priči o kontinuitetu hrvatske nacije? Govoriti o Hrvatskom Kraljevstvu je prilično zbunjujuće budući da, kako vidimo na izložbi, teritorij Hrvatske uglavnom je rascjepkan i pod vlašću različitih većih država, dok titule kralja od 1105. preuzimaju strani vladari. Kraljevi tako brzo blijede iz priče, a kroz stoljeća pratimo jezičnu, kulturnu i političku podijeljenost teritorija, s kulminacijom u novom vijeku kad, kako tekst izložbe navodi po citatu povjesničara umjetnosti V. P. Gossa, “[o] nekom sustavnom hrvatskom prostoru, bilo fizičkom bilo kulturnom, u razdoblju od 1500. do 1700. nema ni govora.” 

Rat i nemir

Budući da nije zgodno u priči o dugom kontinuitetu hrvatske nacije zaključiti da tog kontinuiteta nije bilo, autori izložbe moraju se uhvatiti za nešto što veže hrvatske teritorije kroz cijeli tijek postojanja. To su ratna stradanja. Doista, stalna izloženost ratovima s istočnim narodima i zapadnim silama, kao i bogata povijest velikih ratnika i “gospodara rata” koje izložba ističe, upućuje da je naše predziđe kršćanstva zapravo ponajprije služilo kao prva linija fronta, pogotovo u spomenutom periodu od dvjestotinak godina kad je Osmansko Carstvo ratovalo u Europi. No umjesto da se zapitamo zašto su Hrvati bili izloženi tolikom stradanju i što to govori o našem statusu u europskoj kršćanskoj obitelji, autori izložbe vide temu ratnog stradanja kao svojevrsni usud sudbine koji nas spaja kroz sva vremena, pa npr. upućuju da Marulićevi “apokaliptični opisi” turskih napada “mogu podsjetiti na najgore trenutke Domovinskog rata i ruševine Vukovara.” 

Svođenje tako različitih ratova na istu razinu vodi riziku da se pojedinačna ratna stradanja, jedinstvena i tragična po sebi, reduciraju na tipične momente u ratničkoj povijesti naroda, umjesto da ih vidimo kao eksces, kao bolnu ranu koju preživjeli trebaju zaliječiti, tugu koju trebaju žalovati i potom nastaviti živjeti u miru. No mira ovdje nema. Temeljenje nacionalnog identiteta na ratnoj patnji ne dopušta da se od rata odmaknemo jer zaobilazi pitanje tko smo i što smo jednom kad rata više nema – pitanje aktualno i neodgovoreno danas jednako kao prije trideset godina. 

Odgovor su mnoge nacije pronalazile u široj kulturi, ponajprije u narodnom jeziku koji je i za Hrvate, izložba kaže, bio “najjača poluga u borbi za afirmaciju i očuvanje nacionalnog identiteta.” Međutim o kojem točno jeziku govorimo s obzirom na to da je teritorij stoljećima bio politički i kulturno podijeljen, što je vodilo nizu različitih jezika i narječja? Da bi se o nacionalnom jeziku moglo pričati, bilo je potrebno uvesti jezični standard, što su u 19. stoljeću napravili Ljudevit Gaj i preporoditelji, kako smo učili još u osnovnoj školi. No izložba ima čudan, pasivno agresivan stav spram Gajeve reforme. 

Tako se uz izloženi, netiskani Kašićev prijevod Biblije na narodni jezik iz 16. stoljeća navodi citat teologa Ivana Goluba koji smatra da je tiskanje te Biblije moglo voditi drugačijem hrvatskom standardu, utemeljenom na dubrovačkom narječju, “pa ne bi, da se tako izrazim, bilo ni ‘Vukova’ ni ‘Gajeva’.” Čime je siroti Gaj zaslužio da ga se sarkastično stavi na istu ravan kao autora srpskog standarda, Vuka Karadžića? Jednostavno, time što je Gaj to sam napravio: zalaganjem za ilirsko jedinstvo, za jačanje kulturnih i političkih veza s južnim Slavenima, Gaj je i hrvatski standard vezao uz štokavsko narječje, blisko srpskom standardu, kako bi jezična poveznica između naroda bila jača. 

No kako govoriti o Gajevom istočnom grijehu, a pritom ne priznati da je najvažniji nacionalni pokret bio vezan uz ideju da Hrvati jezično i kulturno ne pripadaju zapadu, nego istoku? I kako promatrati 19. i 20. stoljeće kad su kulturno-političke poveznice između Hrvata i drugih slavenskih nacija bile ključan dio nacionalne povijesti? Izložba se svim silama trudi omalovažiti tu poveznicu, pa se panslavizam 19. stoljeća naziva “još jednim djetetom ‘hrvatske’ političke mitologije”, Gajevo ilirstvo naziva se “strateškim”, a kasnije državne zajednice južnih Slavena naprosto se – zaobilaze. 

U zadnjem dijelu izložbe tako je period od 1918. do 1990. sveden tek na zaključak da je Jugoslavija (i Prva i Druga) država “čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža. Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkoj ravnoteži.” Doista?! U tisuću godina kako su Hrvati bili rastavljani, podređeni raznim režimima, ubijani, potlačeni, nepriznati i neravnopravni, kontinuitet nacionalnog identiteta se nekim čudom održavao, da bi se zatim u približno pola stoljeća dviju Jugoslavija, gdje su Hrvati bili jedan od konstitutivnih naroda, taj kontinuitet izgubio do mjere da Hrvati faktički nisu postojali? 

Osim što priča u ovom trenutku postaje groteskno neuvjerljiva, ona ujedno veže ruke u pokušaju da se nacionalni identitet veže uz kulturu jer se automatski odriče svega što su Hrvati radili u većem dijelu 20. stoljeća. I stoga dolazimo u situaciju da je svaki drevni kamen s reckom nalik na spomen Hrvata izložen i promoviran u artefakt nacionalne kulture, dok je ukupna hrvatska književna, likovna, filmska, kazališna i ina kultura iz vremena dviju Jugoslavija zanemarena, kao da ne postoji. 

Priča tako potpuno zaobilazi modernu hrvatsku povijest i naglo završava povratkom u drevne i maglovite dane kraljevstva kroz usporedbu Franje Tuđmana s Dmitrom Zvonimirom kad je 1076. godine prihvatio papinu krunu. Umjesto da govorimo o prvom hrvatskom demokratski izabranom predsjedniku, zaključujemo priču s vizijom Tuđmana kao posljednjeg hrvatskog kralja. 

All I want for Christmas

Lako što povijesna priča o nacionalnoj povijesti nije točna – ruku na srce, nijedna nije – nego ostaje utisak da ova priča naprosto nije dobra. To je jednim dijelom zato što povijest doista ne pruža dovoljno tragova ni događaja da bi ukazala na kontinuirani identitet hrvatskog naroda, a drugim dijelom zbog teško objašnjive jugofobije koja onemogućuje ikakav pogled na hrvatsku kulturu u većem dijelu 20. stoljeća. No vjerujem da se ovdje radi i o niskom plafonu o koji svaka nacionalistička priča kad-tad udari glavom. 

Živa i uzbudljiva kultura nekog naroda je ona koja se ne svodi na jednostavnu štoriju o veličini nacije, nego koja dovodi svaki (pogotovo nacionalni) identitet u krizu – to je čini živom i uzbudljivom! I svaka priča (bilo o nekom narodu ili općenito) mora biti ambivalentna, inače niti je uvjerljiva, niti je slojevita, niti je zanimljiva. Glavni problem ove izložene priče (i priče kakvu slušam od đačkih dana) je što između isprazne sterilnosti i riskantne ambivalentnosti redovito odabire ono prvo. Zato povijest saznajemo kroz priču o kartonskim Višeslavima i Manjeslavima, o kraljevima koji možda nisu ni bili kraljevi, a čak i da jesu, koga uopće briga? 

Koga je briga, doista? U prolazu Klovićevim dvorima obraćam pažnju i na razred učenika koji je po obavezi došao na izložbu. Nemam straha da će im ova izložba prenijeti krivu poruku jer im neće prenijeti nikakvu poruku. Po izrazima lica, rekao bih da su se našli u istom duhovnom stanju kao kad uđem u šoping centar i čujem što Mariah Carey želi za Božić. Učenici nisu indoktrinirani, nego su ubijeni u pojam. Nije pitanje hoće li postati dobri Hrvati, čak ni hoće li biti dobri građani, nego mogu li dobiti bolju priču. Mogu li čuti nešto što će ih probuditi, začuditi, uzbuditi, motivirati, potaknuti na razmišljanje? Mogu li te dojmove podijeliti bez straha da će dobiti jedinicu, uvredu ili šamar? Mogu li istražiti tko su i kamo idu van začaranog kruga sputavajuće nacionalističke povijesti? Pobogu, bilo bi vrijeme. 

Kustosica izložbe je Sandra Križić Roban u suradnji s Barbarom Čeferin i Karlom Pudar.

“Izložbe koje tendiraju objediniti niz umjetnika pod ‘nacionalnim’ ključem teško uspijevaju ponuditi relevantne teze o zajedničkoj kulturalnoj pripadnosti, o istoznačnosti društvenih praksi i područja djelovanja koja bi se, kad bismo na tome inzistirali, mogla pročitati iz odabranih radova. Stoga će mnogi od nas, prije nego se upuste u svoje potencijalne odabire, nužno povući u nesigurna osobna sjećanja o onome, što svakome pojedinačno znači Slovenija. Jer to do neke mjere utječe na ovo što izložbom posredujemo publici. 

Dulje od godinu dana izložba je nosila radni naslov Arbitraža, no na kraju je promijenjen. Vijesti koje su definirale odnose između Slovenije i Hrvatske dugo su govorile gotovo isključivo o okupaciji neke čestice zemlje. Zatim je došlo do prijepora o Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali – teme od velike političke važnosti, ako je suditi prema napisima koji su postajali sve brojniji. U nekom trenutku zapitala sam se je li to jedina moguća optika – ona posredovana politikom u čijoj je srži nemogućnost dogovora. Jer to odgovara političarima koji na taj način skreću pozornost s drugih, važnijih tema. Je li ta „magična” arbitraža doista jedina riječ kojom je moguće definirati odnos, znanje i interes koji pokazujemo jedni prema drugima? 

Ova izložba pokušaj je odmaka od dnevne politike, od odnosa prema drugima na kakav nas prisiljavaju političari i mediji – drugima od kojih iz tko zna kojeg razloga zaziremo i koje ćemo kritizirati (jer su drugi), dok ćemo sami sebe doživljavati drugačijima – ‘boljima’, dakako. Iako je trebala (ironično) definirati i poziciju kustosa koji gotovo uvijek donosi neki sud, na temelju čijeg se poimanja određuju granice onoga što je predmet interesa, izložba Najljepše mjesto na svijetu tek se bavi autorima čiji su radovi fotografske naravi i posreduju istražena znanja, težeći dijalogu. Jer fotografija je upravo razgovor, a ne tek dispozitiv slikovnog. Sazdana je od pravila (i kršenja istih), od rituala, odnosa između privatnog i javnog, sadašnjeg i povijesnog, subjektivnog i objektifikacije. Fotografija ne pomiruje niti ne sudjeluje u potencijalnom konfliktu, ona je sredstvo istraživanja u složenom mehanizmu stvaranja zaključaka. S kojima se ne moramo nužno složiti”, stoji u najavi izložbe.  

Izložba se otvara u četvrtak, 8. rujna u 19 sati i ostaje otvorena do 2. listopada 2016. 

Ideja za organiziranje Kongresa potekla je od dr. sc. Lidije Pecotić, koja je i predsjednica Organizacijskog odbora Kongresa. Potaknuta je tridesetogodišnjim iskustvom na području primjene psihoterapije počevši od radnih organizacija, edukacije pri trening institutima iz psihoterapije i visokoobrazovnim ustanovama u regiji, Europi i šire te rada s pojedincima i grupama u različitim kontekstima.

Kongres će biti održan od 18. do 20. rujna, a centralno mjesto događanja je kino Europa. Kino je predviđeno za plenarna predavanja dok će se ostale aktivnosti održavati u dvorani Müller kina Europa te galerijskim prostorima Muzeja prekinutih veza, galerije Klovićevi dvori, Galerije Nova, Kule Lotrščak te Zagrebačkog plesnog centra.

Detaljan program možete pronaći ovdje.

Device_art 5.015 vraća se u paklenom stilu – dijabolički robotički spektakli, hologrami i zavodljive meduze očekuju vas na Gornjem gradu od 24. rujna do 4. listopada. Nakon 11 godina i 4 trijenala, SAD-a, Japana, Češke, Slovenije i Austrije, nepreglednog broja analognih i digitalnih gadgeta, bizarnih mašina, simpatičnih robota, high i low-tech napravica, peti Device_art u znaku je emotivnih robota i (milo)zvučnih distorzija. Novo izdanje ovog komparativnog projekta inspirirano je kanadskom novomedijskom scenom prepoznatljivom upravo po zvučnim skulpturama, performansima i interaktivnim instalacijama te atraktivnom dizajnu.

Žice, LED-ice, kablovi i zvrkovi frcat će iz kupola na Platou Gradec i podruma Galerije Klovićevi dvori gdje će se smjestiti međunarodna izložba, performansi i radionice, a otvorenje izložbe najavljeno je za 20 sati. Predavanja će se odvijati na Akademiji likovnih umjetnosti i Fakultetu elektronike i računarstva. U partnerstvu s kanadskom galerijom Eastern Bloc (Montreal) i Video Pool Media Centrom (Winnipeg) kao i slovenskom Galerijom Kapelica (Ljubljana), na izložbi će biti predstavljeni značajni internacionalni i regionalni umjetnici poput Catherine Bechard (CA) i Sabin Hudona (CA), Louis-Philippea Demersa (CA) i Billa Vorna (CA), Myriam Bleau (CA), Andrew Milnea (CA), Davida Rokebyja (CA), Erin Gee (CA), Alice Jarry (CA), Saše Spačal (SI), Robertine Šebjanič (SI), Vitra Drinkovića (HR) i mnogih drugih. Program potražite ovdje.

Ove godine, od 24. rujna do 4. listopada, prvi će put istovremeno i zajedničkim snagama Galerija Klovićevi dvori, Device_Art, Gričevanje i Space festival oživjeti zagrebački Gornji grad kao dio novog projekta Na Gornjem gradu kojeg u partnerstvu provode Galerija Klovićevi dvori, tvrtka Kupole – bolje od šatora i udruge Kontejner | biro suvremene umjetničke prakse i Gričevanje. 

Projekt Device_art 5.015 osmislio je KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, odnosno kustoski tim Ena Hodžić, Olga Majcen Linn, Tereza Teklić | KONTEJNER, Eliane Ellbogen | Eastern Bloc, Sandra Sajovic | Galerija Kapelica/PRAKSA, Melentie Pandilovski | Video Pool Media Arts Centre.

Zločini koji su u srpnju 1995. godine počinjeni u Srebrenici bili su predmetom brojnih suđenja pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Izvješćujući iz dana u dan o tome što je rečeno i viđeno u sudnicama, novinska agencija SENSE je prikupila obimnu dokumentaciju; tisuće sati snimaka, svjedočenja preživjelih, očevidaca i počinitelja zločina, dokumentirane snimke iz srpnja 1995., fotografije mjesta zločina i zračne snimke, vojne dokumente zaplijenjene u stožerima jedinica koje su u srpnju 1995. sudjelovale u napadu na zaštićenu zonu. U želji da tu živu povijesnu građu vrati tamo kako pripada, SENSE je u suradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica u Potočarima osnovala Dokumentacijski centar Srebrenica.

Echo 10^-9 zadivljuje jedinstvenom analognom estetikom ambijentalnih audio-vizualnih pejzaža nastalih preoblikovanjem formalnih karakteristika materijala na licu mjesta. U odnosu na mikro i makrofluide, nanomaterijale i polja magnetske reakcije, nanoboti stvaraju vlastitu koreografiju nastalu kao rezultat stimuliranih autopoetičkih kemijskih reakcija koje utječu na zvučnu kompoziciju. Prožimanjem fizike, kemije i računala otkrivaju se nevidljiva polja i širi se osjetilni spektar, čime ovaj performans dovodi u pitanje samu percepciju i otkriva sitne svjetove s različitim zakonima koji koegzistiraju na mnogobrojnim razinama – poput pogleda u neku novu dimenziju kojim se pruža mogućnost drugačijeg promišljanja svijeta.

Poslije performansa opustite se uz Solfeggio for colour harmonies Davora Sanvincentija, isprobajte Vrijeme disanja Vitra Drinkovića, pogledajte eksperimentalne filmove Ivana Ladislava Galete i oslobodite se straha od smrti u interaktivnoj instalaciji Trenutak smrti Gjine Šutića.

Performans će biti održan u subotu, 6. prosinca, u Galeriji Klovićevi dvori, s početkom u 12 sati.

“Nemali broj austrijskih umjetnika služi se fotografijom u svrhe koje nadilaze puko fotografiranje, upuštajući se pritom u izrazito konceptualno, eksperimentalno i procesualno bavljenje tim medijem. U središtu takvih strategija ne nalazi se prvenstveno proizvodnja slika, nego povezivanje uglavnom zatečenih snimaka ili pak dokumentiranje složenih procesa ili konteksta djelovanja. Tu određena uloga pripada arhivima, povijesti, prostorima, politikama i diskursima – fotografija se javlja kao kulturalna tehnika i kulturni artefakt koji konstruira neku reprezentaciju”, stoji u najavi izložbe.

U sklopu izložbe, u srijedu, 10. rujna održat će se i razgovor s umjetnicima i kustosima, a izložba ostaje otvorena do 2. studenog i potom gostuje u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek u sklopu manifestacije 5. dani austrijske kulture u organizaciji Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. 

Arhitektonsko oblikovanje i likovni postav izložbe postpisuje Ana Dana Beroš, za oblikovanje svjetla i grafički dizajn odgovorni su Bojan Gagić i Rafaela Dražić, a izložbu su producirali Predrag Bosnar iz Hrvatskog fotosaveza, Angelika Maierhofer iz organizacije Camera Austria i Vanja Žanko. 

Nemali broj austrijskih umjetnika služi se fotografijom u svrhe koje nadilaze puko fotografiranje, upuštajući se pritom u izrazito konceptualno, eksperimentalno i procesualno bavljenje tim medijem. U središtu takvih strategija ne nalazi se prvenstveno proizvodnja slika, nego povezivanje uglavnom zatečenih snimaka ili pak dokumentiranje složenih procesa ili konteksta djelovanja. Tu određena uloga pripada arhivima, povijesti, prostorima, politikama i diskursima – fotografija se javlja kao kulturalna tehnika i kulturni artefakt koji konstruira neku reprezentaciju.

Bavljenje mnogih austrijskih umjetnika fotografijom obilježeno je takvom analitičkom metodom rada, i to na fascinantan i u međunarodnom kontekstu izvanredan način. Za generaciju umjetnika koja je rođena od šezdesetih godina prošlog stoljeća nadalje takvo je bavljenje fotografskim medijem samorazumljivo, jer on se već odavno ne može smatrati prvenstveno sredstvom preslikavanja stvarnosti i dokumentacije. Jedno od težišta, koje se isprva javilo u kontekstu projektnog istraživanja, jest korištenje arhiva (između ostaloga i osobnih), odnosno zatečene fotografske građe, nalazila se ona u knjigama, časopisima ili novinskim arhivima čiji se fundus prodaje putem internetskih aukcija (Lecomte, Witek, Mayer). Ta se građa zatim – i to je drugo težište – iznova uređuje, upotpunjuje, obrađuje i proširuje, pri čemu se razotkrivaju njezina značenja ili je se pak prevodi u neki drugi narativ ili medij (Lecomte, Krüger & Pardeller, Witek). Naposljetku su se pojavile strategije premjeravanja društvenih, kulturnih i urbanih prostora, u kojima se fotografija koristi s jedne strane kao oblik dokumentiranja procesa (Höpfner, Holzfeind, Six & Petritsch, Strasser), a s druge kao sama intervencija (Bitter & Weber, Nimmerfall).

Nakon što je hrvatska konceptualna fotografija od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas prikazana na izložbi koju je Camera Austria postavila od ožujka do lipnja 2013. godine – Nulta točka značenja – ovaj izložbeni projekt nastoji otvoriti prostor rezonancije za pitanje konceptualnoga koje se na toj izložbi tematiziralo. U tom smislu cilj ovog izložbenog projekta nije dati pregled nad aktualnim pozicijama, nego sagledati fotografiju kao polje mogućnosti kulturalnog djelovanja. To polje valja opisati intervencijama i (vizualnim) prostorima djelovanja te ispitivanjem onoga što se slikama konstruira i uspostavlja – srazova različitih vidljivosti, značenja i vizualnih konteksta. U tom smislu radi se o tranzicijama između teksta i (fotografske) slike, između dokumentarnoga i konceptualnoga, vizualnoga i njegova značenja, između fikcije i materijalnosti reprezentacije.

U sklopu izložbe, u srijedu, 10. rujna održat će se i razgovor s umjetnicima i kustosima, a izložba ostaje otvorena do 2. studenog i potom gostuje u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek u sklopu manifestacije 5. dani austrijske kulture u organizaciji Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. 

Arhitektonsko oblikovanje i likovni postav izložbe postpisuje Ana Dana Beroš, za oblikovanje svjetla i grafički dizajn odgovorni su Bojan Gagić i Rafaela Dražić, a izložbu su producirali Predrag Bosnar iz Hrvatskog fotosaveza, Angelika Maierhofer iz organizacije Camera Austria i Vanja Žanko. 

Iako je uobičajeno da se za osobe s oštećenjem vida rade tradicionalne kiparske izložbe skulptura, na ovoj su izložbi osim kipara zastupljeni grafičari, slikari, umjetnici koji se bave videoumjetnošću, device artom, a to su: Ana Kovačić, Vitar Drinković, Nikolina Zanoški, Petar Popijač, Dalia Finek, Petra Kovačić, M_1300 (Maja Blažek i Marita Stanić), Vana Gaćina, Luka Hrgović i Duje Medić, Monika Meglić, Iva Čurić, Iva Haramina, Jenny Brosinsky iz Berlina te gluhoslijepa kiparica Sanja Fališevac. 

Ova izložba uvjetuje sasvim novi način ponašanja, ona traži interakciju dodirom, opipavanje bez ograničenja, potencira istraživanje, nudi videćim osobama da stave povez preko očiju i time iskažu empatiju prema osobama oštećena vida uz vodstvo videće osobe bez poveza, jednostavno, navodi posjetitelja na iskustvenu pustolovinu. Mladi umjetnici kreirajući djela vizualno-taktilnih senzacija u novonastalom podrumskom ambijentu zasigurno će promijeniti frekvencije naših misli i podići atmosferu na neku višu dimenziju.

Izložba će biti otvorena u galeriji Klovićevi dvori od 29. travnja do 25. svibnja. 

Koncepciju autorice Ivone Biočić Mandić u kojoj ističe redefiniciju publike opisuje kustosica i suradnica na izložbi Liljana Velkovski: “Autorica potiče videće osobe da odaberu hoće li izložbu iskusiti osjetilom  vida ili će koristiti samo osjetila dodira, mirisa i sluha. S povezom preko očiju mogu iskazati svoju višedimenzionalnu empatiju prema slijepim osobama uz vodstvo videće osobe bez poveza na očima. Iskustvo   se može usporediti ako se na povratku koriste sva osjetila kako bi osjetili sinesteziju. Slijepe osobe imaju mogućnost ravnopravnog sudjelovanja, odnosno aktivne percepcije temeljene na osjetima dodira, sluha i mirisa. Postaju istraživači nepoznatih galerijskih ambijentalnih prostora u grupi ili u paru s videćom osobom”.

Izložba je besplatna, a traje do 18. svibnja. Tijekom trajanja izložbe snima se drugi eksperimentalno dokumentarni film za integrirano gledanje slijepih i vodećih osoba o percepciji i recepciji izložbe. Direktor fotografije je Robert Krivec, majstor tona Tomica Mladić, glazbu je skladao Alan Bjelinski, a producentice su Ivona Biočić Mandić i Vera Robić Škarica.