“Za ovaj recept znaju svi vaši slavenski preci. Njegova rashlađujuća svojstva održavala su optimalnu tjelesnu temperaturu mnogih baka i djedova tijekom godina.” Ovim riječima food influenceri na mom feedu mahom ističu blagotvorna svojstva različitih tipova hladnih juha s kefirom i nekim tipom naribanog ili narezanog povrća, poput cikle, mrkve i krastavaca. Iako sam obožavateljica jednostavnih i (generacijski) provjerenih recepata, sastavljanje “hladne juhe”, nije me spasilo od sparine u gradu koja kao da otpusti novi val svakim mojim pomakom zavjese pri namještanju hlada u sobi. 

Kako (pre)živjeti tijekom toplinskog vala s ograničenim resursima za hlađenje, Parižani_ke su ovog ljeta naučili na vlastitoj koži. No dok su neki bilježili vesele skokove u Seinu, lipanjski toplinski val u Europi opustošio je Pariz i na vidjelo iznio niz problema s kojima su se građani_ke nižeg socijalnog statusa suočavali_e. Primjerice, dio stanovništva nije smio instalirati klimu niti postaviti mini bazene u svojim stanovima ili na terasama jer su živjeli u iznajmljenom smještaju. S druge strane, beskućnici su se tijekom visokih temperatura nalazili u opasnosti zbog manjka javnih zatvorenih prostora i hlada, te su bili posebno ugroženi, kao i osobe starije životne dobi. 

Međutim, kako navodi profesorica Ronita Bardhan u prilogu za 24 france, postoji niz mjera kojim bi se postojeća urbana okolina mogla prilagoditi visokim temperaturama, poput ozelenjavanja javnih površina, gradnja javnih zdenaca/izvora pitke vode ili prirodnog ventiliranja prostora. No na gušće naseljenim lokacijama (ili neplanski građenim naseljima), gdje su zgrade češće prilagođene potrebama tijekom hladnijih razdoblja, trebalo bi izraditi posebne studije kako bi navedena zaštita bila učinkovita, upozorava Bardhan. Da nam je briga o javnim prostorima ključna u zaštiti od klimatskih promjena, istaknula je i Liza Featherstone u članku Capitalism Is Killing Summer.

Urbanističko planiranje prilagođeno visokim temperaturama nije novost. No dok je povijesno bilo vezano za toplije, tropske krajeve (Globalni jug), danas se principi takve izgradnje prenose u nove i često skuplje projektne planove, čija je realizacija dostupna ograničenom broju ljudi. Također, zbog neadekvatne električne infrastrukture i visokih cijena uređaja za hlađenje, zemlje Globalnog juga posebno su pogođene aktualnim toplinskim valovima.

Kao moguće rješenje za toplinske udare na mom feedu sve više se ističe mirovanje tijekom najvrućih razdoblja u danu i neizlaganje suncu. Rituali poput sieste ili odmora tijekom velikih vrućina često su stereotipno povezivani s lijenošću (pejorativno), no imaju svoju praktičnu svrhu ukorijenjenu u očuvanju zdravlja. Iz tog razloga podjela vremena između odmora i rada drugačije je oblikovana u zemljama na područjima izloženima višim temperaturama i, posljedično, jačem utjecaju toplinskih valova.

Generacijski usvojene prakse zajednica iz tih područja zbog klimatskih promjena sve više prodiru u eurocentričnu svakodnevicu i propituju stereotipe o tromosti i neproduktivnosti koji se pripisuju pojedinim narodima. Mirovanje u najtoplijem dijelu dana dostupno je onima koji raspolažu vlastitim vremenom, dok je za građevinske, dostavne ili poljoprivredne radnike to pitanje regulacije radnog vremena koje ne određuju sami.

Širok raspon tema u raspravi o nošenju s klimatskim promjenama, često je usmjeren na individualnu odgovornost i pojedinačne savjete o očuvanju zdravlja ili obećani napredak tehnologije koja će nas brže i lakše izbaviti iz trenutačne situacije. Kako upozorava Matt Huber, klimatske politike razvijaju se u dva pravca: “Postoji svijet klimatskih tehnokrata – uvelike liberalan i idealističan – u kojem znanost usmjerava politiku, te stvarni, materijalni i kapitalistički svijet moći”. Kao izlaz iz neprekidnog niza sve sumornijih naslova ističe politiku “koja priznaje da znanost i istina neće automatski dovesti do promjene.”

Drugim riječima, posljedice klimatskih promjena upozoravaju nas da nismo sami niti ćemo individualnim djelovanjem uspjeti riješiti globalne probleme, te da odgovore možemo pronaći u znanju i tradicijama koje smo kroz povijest sustavno zanemarivali. Zato pokucajte starijem susjedu, pitajte treba li mu nešto iz dućana kako ne bi morao sam po vrućini i zavirite u njegovu kuhinju. Možda ćete baš pronaći obiteljski recept za lokalnu verziju okroške ili stolac za odmor s pogledom na još neposječeno stablo ispred zgrade. 

Poziv polazi od činjenice da klimatske promjene ne doživljavaju svi jednako, jer za mnoge žene one znače veću izloženost nasilju i rast neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada nakon klimatskih katastrofa, ali i nove oblike vodstva i kolektivnog klimatskog djelovanja, dok ta iskustva iz dominantnih klimatskih narativa i vizualne kulture uglavnom izostaju.

Radovi se mogu odnositi na jednu ili više od tri tematske cjeline: sigurnost i nasilje, skrb i rad te žene koje predvode klimatsku akciju. Kako naglašavaju iz Fine Actsa, riječ je o pozivu za već postojeće radove, pa autori_ce ne moraju stvarati novu ilustraciju, osim ako tako sami_e ne odluče.

Bit će odabrano dvadeset ilustracija, koje se objavljuju pod otvorenom licencom na platformi TheGreats.co za nekomercijalnu upotrebu u kampanjama nevladinih organizacija, aktivista i edukatora, uz licencijsku naknadu od 200 eura po radu. Autori pritom zadržavaju vlasništvo nad radovima i pravo njihove komercijalne upotrebe.

Poziv je primarno namijenjen umjetnicima iz država članica Vijeća Europe i s Kosova, prihvaćaju se isključivo autorski radovi, a ilustracije u cijelosti generirane umjetnom inteligencijom nisu prihvatljive.

Detaljni uvjeti, opis tematskih cjelina i tehničke specifikacije radova dostupni su u tekstu poziva, a rok za prijavu je 31. srpnja.

Ova radionica predstavlja javno predstavljanje autorske Boiler House izvedbene metode i upoznavanje s međunarodnom platformom Climate Friction. Polaznici_e će kroz radionicu istražiti pojam ekološke i društvene “frikcije” (trenja/otpora) – točke u kojoj se sudaraju ljudska svakodnevica i klimatska kriza. Boiler House intenziv utemeljen je na fizičkom teatru, neverbalnom izražavanju i transformaciji prostora.

Više detalja pronađite ovdje.

U okviru svog djelovanja, udruga Faktograf je i nakladnik Klimatskog portala, medijskog projekta posvećenog razotkrivanju dezinformacija vezanih uz klimatske promjene. Upravo na tom području posljednjih je godina vidljiv porast teorija zavjere koje negiraju postojanje klimatskih promjena, umanjuju znanstveni konsenzus ili klimatsku znanost prikazuju kao ideološki pristranu i korumpiranu. Takvi narativi, rasprostranjeni osobito kroz društvene mreže i rubne medije, potiču nepovjerenje prema znanstvenim činjenicama i otežavaju javnu raspravu o nužnim mjerama za suočavanje s klimatskom krizom. Kao odgovor na taj trend, Klimatski portal usmjeren je na pružanje relevantnih i kvalitetno obrađenih informacija o klimatskim promjenama i mogućnostima prilagodbe.

Kao ilustracija načina na koji se takvi narativi oblikuju i šire, u svibnju je u izdanju Faktografa objavljena studija slučaja autorice Tajane Broz pod naslovom Akcija “hahači”: Napadi na klimatski portal skriveni iza nasmiješenog lica. Tema ove studije su taktike, odnosno pokušaji diskreditacije klimatske krize i njene vidljivosti kroz rad Klimatskog portala, s naglaskom na događaje iz ožujka i travnja 2024. godine. Portal je pokrenut iste godine s ciljem borbe protiv dezinformacija o klimatskim promjenama i klimatskoj znanosti, nudeći pritom relevantne i jasno obrađene informacije o klimatskoj krizi te tehnološkim mogućnostima prilagodbe i ublažavanja njezinih posljedica.  

Kako pojašnjava Broz u studiji, napad na Klimatski portal razvija se kroz dvije linije, a slijedi logiku istovjetnih, ranijih napada na Faktograf vezanih uz pandemiju Covida-19. Slične obrasce – od organiziranih pritisaka i kampanja diskreditacije do prelijevanja dezinformacijskih narativa s jedne teme na drugu – ranije su zabilježile i druge analize. Primjerice, Dezinformacijske kampanje – pogonsko gorivo za napade i mržnju te Proizvodnja sumnje i hajka na znanost pokazuju kako su akteri iz pandemijskog razdoblja postupno preusmjerili fokus s javnozdravstvenih pitanja na klimatsku krizu.

Prva linija odvija se pisanjem uvredljivih i prijetećih komentara na Facebooku te slanjem mailova nadležnim institucijama kojima se upozorava na djelovanje portala. Navedene akcije provode anonimni profili na društvenim mrežama koji na objave Klimatskog portala na Facebooku reagiraju s “Haha emojijima”. 

Prema novinaru Georgu Driveru “Haha emoji” (engl. Grinning Squinting Face), kolokvijalno preimenovan u “hahač”, postao je “emoji ismijavanja i oružje trolova u doba kulturnih ratova”. Njegovo korištenje, ističe Driver, naročito se veže uz ismijavanje tema poput pandemije Covida-19 i klimatskih promjena. Reakcije “Haha emojijima” na društvenim mrežama Klimatskog portala, navodi Broz, često su popraćene dodatnim vrijeđanjima i prijetnjama u komentarima te putem privatnih poruka. 

Osim reakcije na objave na društvenim mrežama, “hahači” su pokrenuli akciju slanja mailova Ministarstvu kulture i medija i Agenciji za elektroničke medije. Među najzastuljenijim korisnicima, odnosno Facebook profilima koji provode ovaj napad nalaze se stranica “Capakova zamjenica” i Rubni portal, javna Facebook grupa Osviješteni građani i pojedinci poput poduzetnika Nenada Bakića, urednika portala Liberal.hr Marija Nakića i Hane Matić, dopredsjednice Udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače.

Suočena s huškačkim komentarima i reakcijama, redakcija Klimatskog portal odlučila je promijeniti politiku moderacije na društvenim mrežama u odnosu na Faktografovu, s ciljem “otvaranja prostora onima koji su zainteresirani za konstruktivnu raspravu o klimi i klimatskim promjenama”. Povod promjeni politike moderacije utemeljen je na Faktografovu iskustvu sa skrivanjem komentara, umjesto blokiranju korisnika. Navedena politika rezultirala je nizom komentara korisnika koji trolaju, prijete i/ili vrijeđaju udaljavajući pojedince zainteresirane za neku temu, pojašnjava Broz. Redakcija Klimatskog portala zbog toga je odlučila blokirati korisnike u slučaju “otvorenog vrijeđanja, govora mržnje i prekidanja konstruktivne razmjene mišljenja i rasprave.” 

Odluka o blokiranju potaknula je negativne reakcije ranije spomenutih korisnika koji se okupljaju oko diskreditacije informacija iznesenih na Klimatskom portalu. Kako navodi Broz, Ministarstvu kulture i medija pristigla je jedna pritužba na Klimatski portal koja je proslijeđena Agenciji za elektorničke medije (AEM). U međuvremenu, tijekom travnja i svibnja 2024. AEM-u dospijeva devet pritužbi na Klimatski portal. Kako navodi Broz u studiji, zamjenik predsjednika Vijeća Robert Tomljenović ih je odbacio uz obrazloženje:

“Sadržaj prigovora većinom se odnosio na društvene mreže, odnosno nezadovoljstvo dotičnih građana činjenicom da im je Klimatski portal na svojim društvenim mrežama onemogućio komentiranje, s tvrdnjom da je riječ o cenzuri i onemogućavanju slobode govora. AEM je u odgovorima odbio sve  te pritužbe, navodeći da se Klimatski portal u potpunosti pridržava pravila predmetnog NPOO natječaja, da ni na koji način ne ugrožava slobodu izražavanja te da ne provodi cenzuru.”

Uz to, Agencija za elektroničke medije navodi da niz priupljenih pritužbi “u prigovorima koriste šprancu” i da je riječ o “forvardušama, jer su prigovori bili gotovo identični, većinom pisani u ženskom rodu, te su nam tako i neki zabrinuti muški građani pisali u ženskom rodu”. Iako nema dokaza o formalnoj koordinaciji, “značajan dio spomenutih aktera međusobno [se] prati te jedan drugome komentiraju objave vezane za Klimatski portal”, poručuje Broz.

Druga linija napada razvila se kroz dugotrajno predstavljanje fact-checkinga kao ideološki pristranog alata cenzure, kao narativa vezanog uz financiranje nezavisnih medija te kroz narativ o nepouzdanosti klimatske znanosti. Narativ o fact-checkingu kao ideološki pristranoj cenzuri razvijen je tijekom pandemije koronavirusa, a utemeljen je na dezinformacijama vezanima uz Metin Third Party Fact-Checking program i proširen na sve fact-checking medije, neovisno o njihovu sudjelovanju u programu. 

Financijski narativ oko Klimatskog portala izgrađen je na proturječjima pripisivanim i Faktografu. S obzirom na to da je Klimatski portal financiran sredstvima iz Europskih fondova koje dodijeljuju hrvatske institucije, povezuje se s direktnim pokroviteljstvom predsjednika vlade, Andrejem Plenkovićem. Kako ističe Broz, radi se o dezinformaciji čije je proturječje utememeljeno na činjenici da Plenković već treći mandat vodi vladu koja se pozicionira kao vlada desnog centra, dok se Faktograf opetovano opzužuje za “pripadnost ideološkoj ljevici pa i za marksizam”. 

Treći narativ, o nepouzdanosti klimatske znanosti “uključuje tvrdnje da znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama ne postoji te tvrdnje da je klimatska znanost korumpirana i pristrana” uz teorije zavjere. Ova druga linija napada primarno se očituje kroz reakcije i objave na rubnim medijima te profilima utjecajnih osoba. Glavni akteri kroz čije se objave kreirao zajednički javni narativ i davao poticaj drugim korisnicima, su saborski zastupnik stranke Most Marin Miletić i ranije spomenuti Nenad Bakić. Profilima utjecajnih osoba pridružuju se mediji poput portala Narod.hr, Liberal.hr i anonimna stranica Crodex.net. 

Zaključno, Broz ističe da su predstavljeni napadi na Klimatski portal nastavak širenja štetnih narativa i dezinformacija usmjerenih na portal Faktograf i novinarsku praksu fact-checkinga. Među ključnim akterima ukazuje na zabrinjavajuć doseg njihovog javnog djelovanja te ulogu drugih medija u napadima na Klimatski portal. Upozoravajući na dugoročnu štetnost i nesigurnu klimu u kojoj su novinari prisiljeni raditi, Broz ističe: “Anti-medijski narativi koje pojedini akteri šire i podržavaju te kontinuirana dehumanizacija novinara za koje smatraju da su ideološki pristrani, stvaraju društvenu atmosferu koja može prerasti u otvoreno neprijateljstvo pa i nasilje”. 

Drugim riječima, podsmjehivanje na društvenim mrežama rješivo je uspostavom strožeg tipa moderacije, no huškanje na neovisne medije i dehumanizacija novinara koja ih nerijetko prati ostavit će dugotrajnije i ozbiljnije posljedice na medijski pejzaž u Hrvatskoj. Kada se tome doda i činjenica da klimatske dezinformacije potkopavaju znanstveni konsenzus i odgađaju djelovanje na klimatsku krizu, posljedice se ne zaustavljaju na medijskom polju, nego prijete i okolišu i društvu u cjelini.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Da je sličan scenarij na djelu i u Europskoj uniji već se pokazalo napadima desnih europskih parlamentarnih stranaka na Europski zeleni plan (European Green Deal) pokušajima difamacije “zelenih” organizacija civilnog društva, kojih smo se ovdje već i dotaknuli. No sada je izvjesno i da zelenoj tranziciji u Europi i postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine prijeti opasnost iz same izvršne grane EU-a.

Naime, početkom lipnja u javnost je prvi put istupio Europski znanstveni savjetodavni odbor (ESABCC), nezavisno tijelo zaduženo za stručne preporuke o klimatskim politikama, koji je u svome izvješću izrazio zabrinutost oko smjera europskih zelenih politika. Istup je prije svega motiviran skorim utvrđivanjem međucilja na putu do postizanja nulte stope emisija stakleničkih plinova, čije se formalno uvrštenje u Europski klimatski zakon očekuje početkom srpnja.

Podsjećamo, prema trenutačnom planu zemlje EU-a do 2030. godine moraju postići smanjenje emisija od 55 posto u odnosu na razine iz 1990. godine, a nultu stopu emisija do 2050. Dosadašnja preporuka za međucilj, odnosno stopu emisija do 2040. godine, bila je smanjenje od 90 do 95 posto, a podržali su je i članovi Europske komisije prilikom izbora u novi mandat nakon prošlogodišnjih izbora.

No znanstvenike su uzbunili nedavni istupi Wopkea Hoekstra, Povjerenika za klimu Europske komisije, koji je već bio odgodio izglasavanje legislative za utvrđivanje međucilja nakon otpora određenog broja europskih zemalja i zahtjeva da se radi lakšeg postizanja klimatskih ciljeva EU osloni na međunarodno tržište ugljičnih kredita (eng. carbon credits), za koje je Hoekstra i sam dokazano lobirao.

Ugljični krediti su jedinice za kompenzaciju emisija stakleničkih plinova, pri čemu jedan kredit predstavlja jednu tonu ugljikovog dioksida, kojima kompanije, pojedinci i države trguju na specijaliziranim tržištima. U praksi to znači da, prema (manjkavim) pravilima određenim na prošlogodišnjoj Svjetskoj klimatskoj konferenciji, države kupuju ugljične kredite na međunarodnom tržištu i tako ulažu novac u ekološke projekte mahom manje razvijenih zemalja, a ta se transakcija ubraja u smanjenje ugljičnog otiska država kupaca. Sama učinkovitost te metode neizravnog ispunjenja klimatskih obveza tijekom godina se pokazala u najmanju ruku upitnom, a često i podložnom prevarama.

ESABCC u svom izvješću navodi da je samo 16 posto izdanih kredita u raznim programima iznjedrilo značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova i upozorava da ugljični krediti nisu održiva metoda postizanja europske klimatske neutralnosti. Usto naglašavaju da oslanjanje na tržišni pristup otvara prostor drugim zemljama da pojačaju proizvodnju ugljikova dioksida kako bi u budućnosti mogle prodavati ugljične kredite Europskoj uniji. U široj slici je riječ o tome da bi fokus na ugljične kredite mogao dovesti do usporavanja investicija i transformacija europske ekonomije ovisne o fosilnim gorivima, dok bi se emisije jednostavno izmještalo drugdje u svijetu.

Čak i da se određeni postotak smanjenja emisija postigne trgovanjem ugljičnim kreditima, ESABCC ističe kako bi to bilo prihvatljivo samo kao dodatan napor u postizanju klimatske neutralnosti, a nipošto kao metoda zamjene za konkretno djelovanje i stvarno smanjenje stakleničkih plinova na teritoriju EU-a. Osim toga, podcrtava se da je smanjenje emisija do 2040. godine izvediv cilj, a da recentni trendovi poput ulaganja u obnovljive izvore energije, modernizacije električnih mreža i smanjenje upotrebe energije i određenih materijala već dovelo do manje ovisnosti EU-a o fosilnim gorivima.

Oslanjanje na monetizaciju ugljičnog otiska EU-a stoga bi predstavljao velik korak unatrag u postizanju stvarne klimatske neutralnosti, posebice ako imamo na umu da su globalno gledano temperature već 1,3 – 1,4 stupnjeva Celzijevih iznad razina iz predindustrijskog razdoblja. Ako tome pridodamo i ostale inicijative za deregulaciju i jačanje industrijske proizvodnje na području EU-a, poput mogućeg oslabljivanja pravila za održivo poslovanje korporacija, neugodna pomisao da Europu čeka crna klimatska budućnost ne čini se nimalo pretjeranom.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.

U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.

Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.

Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.

Tragovima vlasništva

Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.

Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.

Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.

Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.

Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.

U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.

Planiranje kao korupcijska kategorija

Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.

Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.

Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.

Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.

U obranu javnog prostora

Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.

Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”

Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.

Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.

Piknik na zgarištu

Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.

Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.

Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.

Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.

Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.

Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”

Planirano uništavanje

Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.

Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.

Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.

Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“

Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“

Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.

Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.

Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.

Sukob oko zaštite

Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.

Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.

Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.

U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.

Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.

Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.

Zdravlje i blagostanje

Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.

Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.

Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.

Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.

Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.

U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.

Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.

Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.

Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Pilot akcija C4C je poziv za suradnju i uključivanje projekata proizaših iz lokalne zajednice kao odgovor na klimatske promjene. Poziv je otvoren svim građanima zainteresiranim za smanjenje emisija, izgradnju otpornosti u lokalnom području i borbu protiv posljedica klimatskih promjena u zajednici.

Cilj akcije je podržati 50 projekata u jedanaest zemalja EU-a, uključujući Hrvatsku, prateći ih u realizaciji novih i inovativnih ideja za angažman građana u rješavanju pitanja klime i pitanja održivosti. Akcija pokriva četiri područja: obnovljivu energiju, održivo upravljanje vodama, kružno i resursno učinkovito gospodarstvo te bioraznolikost.

Za 50 odabranih projekata osigurana je podrška na terenu, koja uključuje:

• tematske savjete, facilitaciju i pripremu koju će voditi tim stručnjaka na nacionalnom jeziku
• paušalni iznos od 1000 € za prilagođeni studijski posjet sličnom projektu, razmjene učenja i dobre prakse
• umrežavanje i povezivanje s drugim inicijativama
• vidljivost projekta na razini EU-a, nacionalnoj i lokalnoj razini

Link za registraciju na webinar se nalazi ovdje.

Dodatna pitanja o projektu možete uputiti mailom, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Webinar će se održati 29. veljače, a prethodna registracija je obavezna.

Ovim pozivom EUNIC traži stručnjaka_kinju ili grupu stručnjaka s međunarodnim iskustvom u području kulturnih odnosa i klimatskih akcija. Stručnjak_inja bi trebao_la dobro poznavati rad šireg klimatskog pokreta, UN-ove ciljeve održivog razvoja i globalno operativno okruženje kulturnih instituta, kao i iskustvo (ili znanje i svijest) o EUNIC-u i njegovim članovima. Dostupan proračun za ovaj prijedlog je do 12.000 eura (PDV uključen).

Više informacija možete pronaći ovdje, a rok za prijavu je 13. studeni.

Program će se sastojati od predavanja, rasprava, izložbe i radionice za studente diplomskih i poslijediplomskih studija, istraživače i mlade praktikante koji se bave kreativnim praksama u različitim područjima kao što su arhitektura, dizajn, umjetnost, digitalne tehnologije, psihologija, društvena i prirodna znanosti i sve ostale sudionike_ce koji_e smatraju da bi mogli_e pridonijeti ovoj temi. Više o temi pročitajte ovdje.

Radionica se bavi mogućim implikacijama globalnih klimatskih promjena (i drugih povezanih kriza), kao i tehnološkim, ekonomskim i političkim budućnostima u lokalnom kontekstu Jadrana i Mediterana. Radionica kritički promišlja romantizirane visokomodernističke vizije budućnosti i života pod morem usredotočene na čovjeka koje su postale dio naše popularne kulture. Sudionici_e će se usredotočiti na potencijalne utopijske zajednice bliske budućnosti, osmišljavajući moguće nove društvene, energetske i druge koncepte, putem spekulativnog dizajna i srodnih pristupa, ne bi li kreirali nova mjesta otpornosti zajednice, ali ne kao mjesta utopijskih novih početaka, već kao mjesta tranzicije u sadašnjosti prema novim i drugačijim društvima, zajednicama nade i zajednicama budućnosti.

Događaj organiziraju Ivica Mitrović (kustos diskurzivnog programa Hrvatskog paviljona u Veneciji, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu) i Oleg Šuran (Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu), uz Miu Roth i Tončija Čerinu (kustosi hrvatske izložbe na Bijenalu).

Voditelji radionice su Valentin Grailla i Oliver Troff, istraživači dizajna s ENS Paris-Saclay (Sveučilište Paris-Saclay, Francuska). Gosti diskurzivnog programa (predavanja i rasprava) su sociolog i pisac Gennaro Asscione (Sveučilište u Napulju “L’Orientale,” Italija) i mikrobiolog i ekolog Mladen Šolić (Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split, Hrvatska). Više gostiju bit će najavljeno u rujnu.

Prijaviti se možete na ovom linku najkasnije do 8. rujna

Od tada je pokrenuto pet ciklusa prijava s različitim partnerima, a novo izdanje Fonda Kultura solidarnosti naziva Pravedna tranzicija podržat će europske transnacionalne inicijative za suradnju koje se bave temom pravedne tranzicije i održivosti okoliša uzimajući kulturu kao kut sagledavanja ovih tema.

Poziv je otvoren za organizacije sa sjedištem u Europi koje su aktivno uključene u kulturno, kreativno ili srodno područje. Osobit je fokus na djelovanja koja su u skladu s temom ovog poziva i koja stvaraju europske transnacionalne i/ili translokalne suradnje, a time i izgradnju prekograničnih saveza solidarnosti.

“Pravedna tranzicija traži nove ideje i eksperimentalne inicijative koje se bave podizanjem svijesti javnosti o složenosti i hitnosti prilagodbe klimatskim promjenama i drugim izvanrednim situacijama u okolišu na sustavan način; jačanjem demokratskih procesa kako bi se smanjila politička polarizacija i stvorilo sigurno okruženje za otvorenu komunikaciju o ovim pitanjima; dizajniranjem kreativnih rješenja za mijenjanje ekosustava i poticanjem holističkih pristupa radu i suradnji vođenih kulturom”, navodi se u pozivu ECF-a. 

Dostupna su bespovratna sredstva u iznosima do 10.000 €, 10.000 – 20.000 € i 20.000 – 30.000 €. Bespovratna sredstva mogu se koristiti za financiranje širokog spektra aktivnosti, od pokretanja potpuno novih inicijativa do širenja postojećih ideja na europsku razinu. 

Za više pojedinosti o pozivu pogledajte smjernice i kriterije odabira. Rok za podnošenje prijave je 11. rujna u 13 sati.