Festival je zamišljen kao platforma za promicanje suvremene glazbe i osnaživanje mladih autora i autorica kroz izvedbe novih skladbi, koncerte, radionice i međusobnu razmjenu ideja. Kroz tri dana programa, publici će biti predstavljeni radovi odabranih mladih skladatelja_ica, uz izvedbe koje izlaze izvan konvencionalnih okvira suvremene klasične glazbe.

U četvrtom izdanju festivala skladbe izabrane na natječaju izvodit će članovi saksofonskog kvarteta Jovial i pijanistica Petra Akrap. Kompozicije mogu biti pisane za bilo koju kombinaciju instrumenata iz sastava (glasovir solo, kvartet saksofona, saksofon i glasovir, trio saksofona i glasovir itd.). Tema i oblik djela su slobodni, a dopuštena je i nestandardna notacija te elektronička pratnja. Maksimalno trajanje skladbe je 12 minuta.

Posebna prednost pri odabiru dat će se skladbama koje još nisu javno izvedene. Izvedbe će biti dokumentirane i arhivirane, a svi prijavljeni radovi ostat će u festivalskoj arhivi.

Za sudjelovanje nije potrebna kotizacija, a festival pokriva troškove puta i smještaja za skladatelje_ice. U slučaju da skladatelj_ica želi dovesti drugog izvođača, taj izvođač nastupa o vlastitom trošku.

Prijave su otvorene do 1. studenog 2025., a šalju se na e-mail festivalnovogzvuka@gmail.com.

Više informacija o postupku prijave dostupno je na mrežnim stranicama organizatora.

Ukrajinski pijanist Lubomyr Melnyk jedinstvena je pojava na sceni suvremene klasične glazbe, što zbog svog nevjerojatnog skladateljskog i sviračkog dara, što zbog svoje markantne pojave. Iako mu se vjerojatno najslavniji album zove The Song of Galadriel (1985.), on sam sa svojom dugom sijedom kosom i bradom više nalikuje na kolegu čarobnjaka Gandalfa. Ili možda na Ivana Krstitelja, budući da su ga s pravom nazvali i “prorokom glasovira”.

Taj je nadimak stekao stvorivši ono što naziva “kontinuiranom glazbom”. U pitanju je unikatan i neponovljiv stil koji nastaje kombinacijom klasičnih klavirističkih tehnika te istočnih filozofija i borilačkih vještina kao što su Kung Fu i Tai Chi, a rezultira rafalima koje njegovi prsti ispaljuju po klavirskim tipkama brzinom kakva je u povijesti glazbe praktički neviđena. Naime, izmjereno je da Melnyk svakom rukom odsvira čak 19,5 nota u sekundi! Tako nastaje gusto tkanje slojeva glazbe za koju mnogi tvrde da zvuči kao muziciranje cijeloga orkestra, a ne samo jednog čovjeka za klavirom.

Na Melnyka su utjecali skladatelji poput Stevea Reicha i Terryja Rileyja, a neke od njegovih djela često uspoređuju sa slavnim kelnskim koncertom Keitha Jarretta. Premda njegov izričaj mnogi opisuju kao minimalistički, Melnyk odlučno odbija taj termin i svoju glazbu radije naziva maksimalizmom, budući da svirač mora generirati gomilu nota za stvaranje četvrte dimenzije zvuk

Iako živi i djeluje u Kanadi, Melnyk je izrazito vezan za svoje ukrajinske korijene. Prije nego je krajem prošle godine napunio 75 godina, objavio je svoj aktualni album The Scared Thousand posvećen ukrajinskim vojnicima koji su se borili protiv ruske vojske u tvornici čelika Azov u Mariupolju.

Više informacija o koncertu možete pronaći ovdje.

Upravo unutar tih okvira vezanosti i datosti politike u kulturi i kulture u politici, od rujna do prosinca 2012. dogodio se tzv. Festival Hrvatske u Francuskoj, naslovljen Croatie, la voice. Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova RH te zbir francuskih institucija s druge strane time su pokrenuli veliki dugogodišnji zajednički plan kojem je za cilj postavljeno što cjelovitije, ali i raznovrsnije, interdisciplinarnije i unutar dviju zemalja geografski što raspršenije predstavljanje međusobnih kultura, a koje će se zaokružiti Rendez-vousom, pandanskim festivalom Francuske u našoj nam domovini. Tako smo na jesen 2012. mnogo slušali o izloženom i za tu priliku restauriranom hrvatskom Apoksiomenu, paralelizmima Ivana Meštrovića i Augustea Rodina ili o velikom otkriču francuskih stručnjaka, ali i šire javnosti, izvrnosti radova Borisa Bučana, glumačke trupe Zagrebačkog kazališta mladih, Damira Očka, Ivane Sajko ili hrvatskih strip umjetnika. Trenutno, od svibnja pa sve do rujna ove godine kao u nekoj simetričnoj, a opet tako antipodnoj situaciji, hrvatska publika imat će prilike upoznati francusku visoku i popularnu kulturu sve do gastronomije, automobilske ili modne industrije, odnosno fotografskih doživljaja francuskih turističkih lokacija ili glumačkih ikona, ali i uključiti se u trenutno aktualna filozofska, ekonomska i geo-politička pitanja Francuske i Francuza. 

No gdje se tu pogubila glazba?

Prije tri godine hrvatska glazba jedva da se probila do francuskih pozornica i koncertnih dvorana gdje je bila stješnjena u jedan vikend kroz naslojavanje svega nužnoga što bi se trebalo čuti od ojkalica i sopila do Dore Pejačević i avangardnog više francuskog, nego hrvatskog skladatelja, Ive Maleca. Nedaća koja je pogodila hrvatske glazbene umjetnike, produktivce i reproduktivce, nije imala nikakve veze s nastojanjima i planovima hrvatske selektorice, inače muzikologinje, Seadete Midžić, već s nevoljkošću i neinteresom francuske strane da uopće pripusti hrvatsku glazbu francuskom uhu. To se naravno neće i ne može dogoditi francuskoj strani čije se glazbeno predstavljanje razgranava kroz nekoliko gostovanja francuskih renomiranih ansambala po hrvatskim festivalima, koncertnim ciklusima, dvoranama i kazališnim kućama, a uključuje i izložbu o jednom od rodonačelnika svega novog i modernog u klasičnoj glazbi našega doba, Pierru Boulezu. No jedan od vrhunaca kako francuskog tako i glazbenog na ovom festivalu, jedina je opera skladatelja-impresioniste Claudea Debussyja, opera Pelléas i Mélisande. Povodom ovoga festivala nije tek gostovalo kazalište Opére Comique, već je – pretpostavljamo zbog snižavanja troškova boravka čitavoga orkestra u Zagrebu, ali i načelno temeljnih postavki bilateralne suradnje – ostvarena suradnja ovog kazališta i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Time se je ovoj operi osiguralo i više od samo jedne izvedbe, ali se je također neminovno primoralo domaće orkestralno tijelo u kazališnoj rupi da pristupi inače ne baš tako repertoarnom djelu, kao i tipu glazbe koji nije izvedbeno i tehničko-stilski čest slučaj na domaćim pozornicama.

Suditi o kvaliteti same opere bilo bi pretenciozno. Radi se o jednoj od par excellence antologijskih točaka suvremenog glazbenog kazališta koja je poput Lulu Albana Berga ili Einstein on the Beach Philipa Glassa izdvojena iz povijesno-stilskog opernog konteksta. Godinama čekajući na pravi tekst Debussy je naišavši na dramu Mauricea Maeterlincka sam preuzeo ulogu libretiste u želji da što više iskoristi voluminoznost i vokalnost francuskog jezika, ali da pri tom ne izgubi i sve mogućnosti glazbene sintakse, akcentuacije, fraziranja, dinamike i glazbenog vremena, u što boljem spoju sa samim jezikom. Drama se ne temelji na naratološki razrađenim točkama zapleta i raspleta, već na simboličkoj deskripciji psihičkih stanja, unutarnjih previranja, opsesivnosti, strasti i naposlijetku slomu likova, ali i kompletne sredine u kojoj su se našli ili kojoj pripadaju. Upravo je na temelju tih emotivnih i atmosferskih stanja te njihovih stremljenja ili jednostavno bivanja Debussy stvorio finu, lijepu, prozračnu paučinu zvukova.

Domaći orkestar je uredno, ali ne i dovoljno odvažno posredovao ovu impresionističku partituru. U nekim momentima samo s mlakim bojama, bez toplih odnosa i kaleidoskopske mogućnosti, ali ipak s dovoljno točnosti u prepoznavanju ugođaja. Dirigent Pascal Rophé, čest zagrebački gost, prije svega veliki poznavatelj, promotor i sam učesnik francuske suvremene glazbe, previše je nenametljivo stajao i ispred orkestra opere HNK. Svoj nastup i posredovanje poznavanja partiture trebao je začiniti te razigrati izvođačko tijelo kako bi postigao detaljističku glazbenu igru koju ova partitura posjeduje te fino nijansiranje orkestra pod recitativnim izlaganjima solista na pozornici.

Prava zvijezda večeri svakako je bio bas-bariton Lionel Peintre u ulozi starijeg Pelléasovog brata Golauda. Ova uloga, barem u pjevački, ali i glumački izvrsnoj izvedbi Lionela Peintrea, nije samo tek prepreka ostvarivanju Pelléasove i Mélisandine ljubavi, već na neki način od nje sve i započinje. Ona donosi dramu i životnu prokrvljenost. Gotovo da jedino njegovom akcijom i reakcijom ostali junaci poprimaju svoje karaktere i sklapaju odnose kako međusobno tako i prema samoj drami opere. On ostaje pouzdan čimbenik života u svim njegovim ciklusima, najžilaviji pripadnik sudbine koji se protiv nje bori koliko joj se ostali prepuštaju. On prepoznaje i razumije mladost i ljubav, smrt kao i ljubomoru, odustajanje, opraštanje. I sve to je zaista odlično dočarao francuski pjevač što je nakraju prepoznala i najglasnijim pljeskom nagradila i zagrebačka publika. Mladi pjevački par, pouzdan i korektan bariton Elliot Madore u ulozi Pelléasa te mlaka sopranistica Karen Vourc’h u ulozi Mélisande prije svega su dokazali da je za operu zaista važan ne samo glas, nego i stas. Nažalost, glumački su ostali pomalo izvještačeni i nesigurni, karakterno, a ni pjevački do kraja ne ovladavši svojim ulogama. Inače dosta suptilna režija Stéphanea Braunschweiga, učinila je lik Mélisande pretjerano erotičnom i pohotnom do neugode za publiku. Ne zbog neke lažne ili poželjne konzervativnosti same operne publike, već zbog nesklada onoga što bi ovaj lik trebao predstavljati s onim kako je predstavljen. Osim što je glasom često znala narušiti sklad boje i melodioznosti Elliota Madorea, Karen Vourc’h se je prenametnula svojom putenošću i zavodljivošću te je Pelléasa učinila izmanipuliranim blesanom, što on naravno ne bi trebao biti. Sopranistica Dima Bawab u ulozi Golaudovog sina Yniolda uspješno se zamaskirala u zaigranog dječarca te time nije narušila dramaturgiju likova ove opere, kao što su domaće pjevačke snage, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Geneviève, bas Luciano Batinić te bas-bariton Ozren Bilušić u ulozi Pastira (iza scene) i doktora (u zadnjemu činu), odigrali odlične uloge zavladavši scenom i pokazavši potrebne pjevačke, ali i šire umjetničke snage i vještine.

No za kontekst u kojem se odigrala ova predstava, nakon tri sata koncentracije, slušanja, gledanja, probavljanja, promišljanja, dojam koji ostaje najduže i najsnažnije je upravo dojam francuskoga duha i stila. Dojam sklada i profinjenosti pomiješan s dozom pomaknutog šarma i rezerviranosti vidljiv je u rafiniranoj i decentnoj, ali jednostavnoj i funkcionalnoj scenografiji koja se oslanja na atmosferu zagušljivosti, mraka, odvojenosti, na osjećaj zarobljenosti, ali i na mogućnost bijega, do melankoličnog svjetla i odlične nenametljive kostimografije. Sve u postavu ove opere je par excellence francusko po duhu. Upravo je zbog toga ova opera uspješno plasiran proizvod francuske glazbene umjetnosti, ali i njezine kreativne industrije te infrastrukture i politike koja stoji iza nje te bi upravo iz te mreže odnosa i Hrvatska – kako kulturna, tako i politička scena – možda mogla i najviše naučiti.  

“Ako je fascinantna otvorenost članica kvarteta Klang prema suvremenim hrvatskim skladateljima, kao i bezrezervna reakcija skladatelja prema glazbenicama, još je fascinantnija otvorenost njihove zajedničke publike. Rijetko se u Hrvatskom glazbenom zavodu (ili bile gdje drugdje u Zagrebu, osim možda na koncertima u sklopu Muzičkog Biennala Zagreb) mogu doživjeti takve ovacije suvremenoj glazbi. No, tajna uspjeha kvarteta Klang zapravo je vrlo jednostavna – vrsne glazbenice neposredno i s uvjerenjem izvode kvalitetnu glazbu. A to je nešto što publika ne može ne prepoznati”, napisao je Trpimir Matasović u Zarezu.

Iz organizacije su zamolili sve zainteresirane da svoj dolazak potvrde na ovaj email.

Bend Mashrooms je osnovan 1999, u čijih se desetak godina glazbenog izričaja osjeća  jak upliv kaosa, bijesa mladih, promjena uvjetovanih društvenim pokretima u, prema nekima, kolijevci europske civilizacije (i mafije) – Siciliji. Njihov zvuk ne prati očekivanu rock formu i strukturu već slušatelja vodi u jedan novi svijet još neistraženim stazama. Violina, čelo i klavir sada su rame uz rame sa zvučnim zidom satkanim od električne gitare, bubnjeva i bas gitare koji jure na ustaljene rock forme. 

Bend čine: Stefano – vokal, električna gitara, violončelo; Danilo – 
električna gitara; Paolo – bas gitara; Andrea – bubnjevi i Giovanni – violina i klavijature. Kako zvuče poslušajte ovdje.