Iz najave: “‘Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.’ Te je oproštajne riječi na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi lani ispisao liječnik Mahmud Abu Nudžaila. Do nas su došle i među nama ostale zahvaljujući novinarima iz Gaze. Od 14. svibnja do 18. srpnja SNH je na društvenim mrežama objavljivao ilustracije koje prikazuju medijske radnike i radnice ubijene u Gazi. Među njima su reporterke, montažeri, snimateljice, tajnice, vozači, svi radnici i radnice koji svojim radom stvaraju i održavaju medije. Tom akcijom i ovom izložbom željeli smo odati počast kolegama ubijenim tijekom genocida u Gazi, koji nam u nasljeđe ostavljaju borbu za slobodno novinarstvo, za mir narodu Palestine i Izraela.”

Autori_ce ilustracija su Ena Jurov, Mirjana Radovanović, Sead Kartal, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Marko Dješka, Nikolina Fuzul, Apolonija Lučić, KLARXY, Hana Tintor, Agata Lučić, Tea Jurišić, Miron Milić, Ivona Crnković i Miloš Miletić.

Tijekom izložbe bit će moguće ostaviti donacije za Inicijativu za slobodnu Palestinu i Palestinski sindikat novinara. Više o događaju pročitajte ovdje, a razgovor s Majom Sever, predsjednicom SNH-a, o borbi za slobodno i sigurno izvještavanje možete pročitati ovdje.

Cilj Kleti je podržati alternativnu kulturnu scenu i stvoriti opušteni prostor za umjetnike_ce svih područja i različitih generacija. Poziv je otvoren samostalnim ili grupnim prijedlozima, a izložbeni program se provodi tijekom 2025. godine.

Od kraja 2023. godine kada je prostor otvoren, do objave poziva za izlaganje, u suradnji s nezavisnom izdavačkom kućom Smak Press održano je 14 izložbi i izvedbi među kojima su izlagali: Stefan Ćirić, Matija Šantić, Marko Hrastovec, Glitchboy2000 i Komscho, kolektiv Crystalclean supply, Klara Rusan – Klarxy, Mislav Lešić, Zvonimir Haramija, Bráulio Amado, Karlo Klen, Josipa Tadić i Dora Fodor.

Natječaj je namijenjen svim umjetnicima_cama iz regije neovisno o tome u kojoj tehnici ili mediju rade. Odabranim programima nezavisna izdavačka kuća Smak Press će producirati plakate izrađene specifično za svaku izložbu.

Prijave se vrše putem online obrasca, gdje ujedno možete doznati više informacija o natječaju.

Rok za prijavu je 18. kolovoza.

Po zadnjim izvještajima iz Gaze, posljednjih 9 mjeseci ubijeno je više od 150 novinara_ki i medijskih radnika_ca, dok preliminarna neovisna istraga Odbora za zaštitu novinara (CPJ) utvrđuje da je najmanje 108 ubijenih (od njih 103 su palestinski novinari, dvoje izraelskih i troje iz Libanona), što ovaj rat čini najsmrtonosnijim od 1992. kada CPJ počinje dokumentirati smrti novinara. Također navode dvoje nestalih, 46 uhićenih, 32 ranjena novinara te brojne povrede, prijetnje, cyber napade i ubojstva članova obitelji. 

Dok nama opetovano pada mrak na oči dok čitamo vijesti iz Gaze, palestinske novinarke i novinari, medijski radnici i radnice svjedoče stravičnim patnjama i potom riskiraju živote da bi o tome izvijestili ostatak svijeta. U počast poginulima i u solidarnosti s njihovom borbom za slobodno novinarstvo, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) pokrenuo je akciju u kojoj svaki dan na svojim društvenim mrežama objavljuju jednu ilustraciju ubijenih, pozivajući “kolege i kolegice u Hrvatskoj da promišljeno i odgovorno izvještavaju o ovom ratu, da ne podliježu apologizmu, senzacionalizmu i površnim analizama, a naročito ne ratnom huškanju”. Predsjednica SNH-a, Maja Sever otkriva nam više o njihovoj akciji.

Možete li nam, za početak, navesti autore_ice ilustracija?

U akciji zasad sudjeluje 12 domaćih ilustratora i ilustratorica, što oni čiji su radovi objavljeni, što oni koji još crtaju. Od 14. svibnja objavili smo oko 40 ilustracija, a autori_ce su Apolonija Lučić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Mirjana Radovanović, Sead, Nikolina Fuzul i Klarxy, ali svakim danom akciji se pridružuje sve više ilustratora. 

Kako dolazite do informacija o ubijenim novinarima?

Inicijatorica i koordinatorica ove akcije je naša članica Ivana Perić koja je aktivna i u inicijativi Free Palestine, a crnu evidenciju o ubijenim kolegicama i kolegama vode i Sindikat palestinskih novinara i Odbor za zaštitu novinara (CPJ).

Jeste li možda u kontaktu sa sindikatom novinara u Gazi ili na Zapadnoj obali?

Jesmo, u stalnom smo kontaktu s kolegicama i kolegama. Za internetsku stranicu SNH razgovarali smo s kolegicom Ranijom Keyyat iz palestinskog sindikata, pokušavamo kroz objave i podršku inicijativama poput Free Palestine u Hrvatskoj ovu temu nametnuti u našem medijskom prostoru. Stalno ističemo i kroz tijela organizacija čiji smo članovi (Međunarodna i Europska federacija novinara) da se moramo boriti za pravo novinarki i novinara da izvještavaju i da se poštuje međunarodno pravo. Svaki dan objavljujemo ilustracije ubijenih kolegica i kolega te vidimo koliko u ovom slučaju nema ni najmanje namjere poštovanja međunarodnih konvencija koje bi trebale zaštititi civile, a time i novinarke i novinare dok izvještavaju s ratom zahvaćenih područja. I ove odgovore vam pišem sa sastanka Međunarodne federacije novinara na kojoj je i kolega predsjednik palestinskog sindikata Naser Abu Bakr i pokazala sam mu našu akciju, poslala crteže i osobno iskazala podršku.

Postoji li neki plan ili ideja da se akcija proširi van društvenih mreža, da se uključe građani i građanke?

Reakcije na društvenim mrežama oko ove akcije su pozitivne, iako je kada vidite imena, sudbine, kako su ti ljudi bili nečiji roditelji, djeca, supruge, kako su izbrisane cijele obitelji, dođe vam jako teško, posebno jer evo već mjesec dana objavljujemo ilustracije i nismo još objavili ni polovicu od broja ubijenih. Građani i građanke su sami znali preuzeti ilustracije, isprintati ih i zalijepiti po gradu, primijetili smo ilustracije po Zagrebu. To nam je bilo drago vidjeti jer je važno senzibilizirati javnost koja je malo i oguglala na katastrofe, što prirodne, što ljudske, jer su “bombardirani” sa svih strana. Često te vijesti koje se rade u brzini ne daju potreban kontekst, svaka tragedija i katastrofa nakon tri dana sklizne s naslovnica pa je zamjeni neka druga, a cijelo to vrijeme ljudi ginu i pate. A željela bih dodati da su akciju preuzeli i Društvo novinarjev Slovenije i Udruženje BH novinari i objavljuju ih na svojim stranicama. 

Osim ove akcije, radite li na još nekim edukacijama, radionicama, javnim ili zatvorenim raspravama, odnosno bilo kojem drugom obliku poticanja kritičkog promišljanja i problematiziranja jednostranog medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi koje se jasno očituje u svim mainstream medijima u Hrvatskoj? O žrtvama se ne piše da su ubijene nego da su umrle, o samom sukobu se ne govori u kontekstu genocida nego kao o izraelsko-palestinskom sukobu (izostavljajući informaciju da je Izrael okupatorska sila), jezik kojim se opisuju Palestinci je nerijetko dehumanizirajući.

SNH je, što je i prirodna obveza jednog sindikata i sindikalizma koji počiva na principu solidarnosti, od prvog dana isticao važnost istinoljubivog i poštenog novinarstva i držanja istih principa profesionalnog izvještavanja, neovisno tko su akteri. Primijetili smo, naravno, da je cjelokupni svjetski medijski sustav po pitanju izvještavanja iz Gaze imao od listopada prošle godine problema nazvati stvari pravim imenom. Primjećujemo da se, sada, nakon tisuća ubijenih, nakon uništenih života i patnje na obje strane taj sentiment mijenja, ali smo i tužni da uopće moramo razgovarati u ovim kategorijama. Polarizacija koja se pojavila u ovom slučaju je strašna, traži se od ljudi, ali i medija da odrede strane, bolje reći rovove i da iz njih ne izlaze. Upravo je ovdje ključna uloga novinara koji ne bi trebali imati problema izvijestiti da je Hamasov napad strahota i zločin kakav izraelski narod nije zahvatio od Holokausta, ali i s još manje problema reći da ovo što Izrael radi u ime osvete jednostavno nije normalno, da se krše međunarodne konvencije, da je i Sud pravde u svojim odlukama utvrdio realnu opasnost da se u Palestini događa genocid i da Izrael sve odluke tog suda uredno ignorira. Od konkretnih akcija, odazvali smo se pozivu Međunarodne federacije novinara s doprinosom radu palestinskog sindikata, te organizirali akciju počasti ubijenim novinarima_kama ispred Novinarskog doma paljenjem svijeća. Pozvali smo i kolege i kolegice da zapale svijeću u svojim redakcijama, velik broj ih se odazvao.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U knjizi Raspršeni umovi, umirovljeni kanadski liječnik Gabor Maté opisuje stanje uma osobe s poremećajem deficita pažnje (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder; ADHD) na sljedeći način: to je kao da stojite usred prostorije prepune ljudi koji razgovaraju i odjednom vas netko pita “što je ta osoba upravo rekla?”. Nikada do sada nisam naišla na jednostavniji, a točniji opis vlastitog uma. On je kao internetski preglednik koji istovremeno ima otvoreno pedesetak kartica; u nekoliko njih otvoreni su YouTube tutorijali, obavezno neka lo-fi playlista “za koncentraciju” koja mi, naravno, uopće ne pomaže,  brojni stručni i nestručni članci, vijesti, showbizz i celebrity tračevi (priznajem), svi naravno s upaljenom opcijom POSLUŠAJ OVAJ ČLANAK. Tu je i Gmail s dvjesto nepročitanih mailova, Google prevoditelj za svaki  slučaj, Facebook, Instagram, katkad TikTok, iako se na njega začudo nisam baš navukla.

Sve su te kartice istovremeno aktivne.
Apsolutno uvijek,
bez prestanka,
bez predaha,
bez stišavanja,
osim dok spavam.

Moja psihijatrica takav um stručno opisuje kao “um koji funkcionira na nekoliko kolosijeka”, no ta me definicija nikako u potpunosti ne zadovoljava jer zvuči kao da se odnosi na zagrebački Glavni kolodvor i njegovih osam kolosijeka, dok ja više osciliram između 32 kolosijeka pariškog Gare du Norda i njujorškog Grand Central Terminala koji ih ima 67.

Klara Rusan Klarxy neusporedivo je maštovitija u opisivanju i vizualizaciji svog ADHD uma koji je 18. svibnja u galeriji živopisnog dvorišta Klet predstavila na prvom dijelu svog cjeloživotnog projekta, kako ga je sama nazvala – izložbi pod nazivom ADHD – Pool of Thoughts (prethodno izloženoj u briselskoj galeriji Portraits International). I ne samo da ga je vizualizirala već ga je uspješno i vrlo sistematično razložila na šest segmenata, odnosno crteža, koji se uz pripadajuće opise mogu promatrati zasebno, ali i doživjeti kao povezani u kratku priču. To nije novost u njenom radu; ne samo grafički romani, već i njene ilustracije, murali, pa i pojedini crteži uvijek sadrže narativni element.

Kao početnu točku ove priče o ADHD-u može se izabrati rađanje njenih pojedinačnih misli, vrlo detaljno prikazano u devet koraka na crtežu The Birth of Thoughts. “Razigrani horror vacui“, kako ga u predgovoru izložbe objavljenom pod naslovom Some Other World naziva Andrija Škare, još je jedan od uvijek prisutnih elemenata u njenim radovima. Crteži su toliko “gusti” da njihovi pojedini dijelovi sadrže nove crteže koji u sebi sadrže još manje crteže s mikrocrtežima. Upravo takav je gigantski rad (najveći u seriji) Big Head Ahead u kojemu Klara prikazuje detaljnu “anatomiju” svog ogromnog mozga, pred kojim sam stajala dobrih petnaestak minuta rastvorenih usta, onako dječje iskreno impresionirana, škiljeći kako bih u moždanim vijugama prepoznala plivačke staze prenijete iz rada The Pool i razaznala, čini se, stotine plivačica, neobičnih vodenih crva, dijelova ljudskog tijela, tableta, ronioca i duhova, a izvan njih još plivačica-misli s kolutovima za spašavanje koje tek čekaju svoj red.

Moram priznati da sam malo i ljubomorna na Klarinu sposobnost da svoj kaotični um lijepo posloži u plivačke staze The Poola. Bez obzira na mnoštvo plivačica koje predstavljaju Klarine različite misli u njihovim različitim fazama, a koje u tom bazenu sve istovremeno plivaju (ili se utapaju), u njemu vlada zavidna razina osviještenosti i definicije pojedinih događanja. Kako sama navodi, u bazenu imamo “obične misli, bebe misli, misli s perajama, chill misli, grandiozne sinkronizirane plivačice misli, pa čak i mrtve misli”. Tu je i pokoje čudovište ili životinja kao simbol zastrašujućih misli i Klarina preslatka kujica Lile koja veselo pluta kao antidepresiv ili stimulans s maskom za ronjenje. U kaotičnost prevelikog broja istovremenih moždanih strujnih tokova, plivačke staze ipak unose jednu dozu formacije i reda.

Moj pak um devedeset posto vremena izgleda kao uznemirena košnica u kojoj pčele BRRRRUJE u potpunoj panici ili liči Matéovom opisu uma odrasle osobe s ADHD-om kao poremećene ptice koja manijakalno leti uokolo. Rekla bih da je moj um zlonamjerna vrana koja pomahnitalo i neumorno iritantno grakće. Maté vlastiti ADHD doživljava kao zastrašujuću divlju zvijer koja će ga proždrijeti ako konstantno ne žvače nešto drugo. I zaista je taj “poremećaj” (pod navodnicima jer nije korisno ADHD doživljavati kao bolest) u konstantnoj ovisničkoj potrazi za stimulacijom, podražajima i sljedećim šutom dopamina. U obliku društvenih mreža, interneta, serija, knjiga, droga, seksa, kompulzivnog vježbanja ili jedenja – svaki ADHD ima svoju individualnu ovisnost. Često se grozim ostati sama sa svojim umom pa za krizne situacije “praznog” vremena uvijek imam mobitel, knjigu, časopis, predmet s nekom deklaracijom kojom ću se “zabaviti”, reklamni letak koji mi je netko agresivno tutnuo u ruke, naslove trgovina, informacije o radnom vremenu…

Pitanje koje najviše mrzim, osim onog “jesi li konačno diplomirala”, je “o čemu razmišljaš?”. Pokušala sam u više navrata poslušati savjet psihologa o zapisivanju misli na papir, posebno u slučajevima neke veće brige o specifičnom problemu, kako bih je nakratko “pospremila u ladicu” i pažnju usmjerila na druge svakodnevne situacije i obaveze, a potom je kasnije ponovno izvadila i konačno se s njome suočila ili samo besmisleno o njoj overthinkala dok mi se glava ne napuše kao Klarina na crtežu Big Head Ahead i na kraju rasprsne poput gigantskog vodenog balona, a moje bezbrojne misli raznesu po svim zidovima, podu i stropu sobe. Sjedila bih tako nervozno pred bjelinom prazne stranice, beskrajno uzdisala dugo i teško, vrpoljila se na stolici i nezadovoljno mrštila, igrala lovice s pčelama u glavi dok od frustracije ne bih poželjela zavitlati sve kroz prozor zajedno sa svojom glavom. Isto vrijedi za proces pisanja tekstova, pa tako i za ovaj. U međuvremenu mi obavezno barem jednom nestane samomotivacije pa najradije odustanem od svega, samo sam laptop u manjem iskušenju bacit kroz prozor jer bi to bila preskupa impulzivnost.

Osim takve smanjene sposobnosti kontroliranja nagona te oslabljene pažnje, treća glavna karakteristika ADHD-a je hiperaktivnost za koju većina ljudi netočno misli da je “presudna” za dijagnozu ovog poremećaja. No bilo koje dvije od tri navedene glavne karakteristike ADHD-a dovoljne su za njegovu dijagnozu. U našoj državi u odrasloj će vam se dobi ADHD dijagnosticirati ako imate sreće jer, kao i u brojnim drugim poljima, i u ovome značajno zaostajemo. Osim na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (čiji su termini vječno popunjeni), testiranje na ADHD u odrasloj dobi u Hrvatskoj možete obaviti samo u nekolicini privatnih klinika u Zagrebu, Rijeci ili Splitu, ali opet uz višemjesečno čekanje i u slučaju da od njih također ne dobijete e-mail da “nažalost trenutno ne primamo nove pacijente molimo Vas da pokušate ponovno početkom sljedeće godine lp”. Dijagnosticiranje i terapije puno ćete i platiti jer u kapitalizmu koji je zdravlje pretvorio u robu i privilegiju imućnih, mentalno zdravlje postaje “zlatna koka”.

Kao što se povećava broj osoba s dijagnosticiranim ADHD-om, povećava se i broj skeptika koji na njega posprdno odmahuju rukom “ah, danas je moderno imati ADHD”. Zeznuta činjenica kod ADHD-a jest što ga karakteriziraju osobine koje više-manje posjeduju svi ljudi. No problem, a u pozitivnom slučaju dijagnoza, nastaje kada ljudima te karakteristike izrazito utječu na kvalitetu života i ekstremno ga otežavaju. Npr., samo 15 % studenata s ADHD-om završi preddiplomski ili diplomski studij, u usporedbi s 50 % ostalih studenata. No Klara i ovakve poteškoće uspijeva “okrenuti” na šalu, npr. na crtežu An Ode to Cheat Sheets. Posebno me razveselilo kad sam sa suzicom u oku na školskoj klupi nacrtane Klare, među šalabahterima strateški polijepljenima po učionici, drugim đacima i samoj sebi (metode koje sam i osobno isprobala), ugledala bilježnicu s raspisanom definicijom ADHD-a jer me podsjetila na jednu takvu, posvećenu samo ADHD-u i njegovoj terapiji, koju i osobno posjedujem. Kao što iz iskustva kaže i Gabor Maté, ljudi se zbog poteškoća s učenjem i sličnih ADHD-om uzrokovanih problema i “neuspjeha”, kako ih osobno percipiraju, često kroz život kronično osjećaju neispunjeno, neuspješno, nedovoljno i nesretno. Kao posljedicu neliječenja često razviju nuspojave poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili depresije i anksioznosti, mojih najboljih “frenemiesa”, koje smo istovremeno prisiljeni prigrliti kao dio sebe jer se uvijek mogu vratiti, ali i boriti protiv njih kako ne bi potpuno preuzele kontrolu nad našim životom.

Kao što pokazuje Klarin rad Intrusive Thought, u česte nam posjete dolaze i intruzivne misli, nerijetko poprilično mračne. Klara se, npr. pita što bi se točno dogodilo kad bi pala s balkona, bi li se polomila i preživjela ili polomila i poginula, a meni se u vožnji ponekad iznenada javi misao o tome što bi se dogodilo da sad na ovoj autocesti pri brzini od stotrideset kilometara na sat odjednom izgubim kontrolu nad volanom i zabijem se u bočnu zaštitnu odbojnu ogradu. Jedne od Klarinih “najpopularnijih” intruzivnih misli s tog rada vrlo su malo vjerojatni scenariji kobnih nezgoda u kupaonici kao i druge statistički nemoguće nesreće u svakodnevnom životu. I dok Klara i ovoj temi uspješno pristupa s vedrije strane, moji su strahovi većinom realistično negativni i usmjereni prema samoj sebi, poput stalno prisutnog straha da nikad u životu neću ispuniti svoje potencijale i talente, da ih neću ni otkriti, da nikad neću postići potpunu samodefiniranost jer i sada u tridesetoj godini još uvijek nisam sigurna tko sam zaista, osjećam se kao petogodišnje dijete koje još nema razvijen osjećaj za vrijeme i vještine smirivanja vlastitog živčanog sustava, a kroz život prolazim nikada posve mentalno prisutna, stalno hodam u izmaglici kao pod vodom, fizički odvojena od vlastitog tijela ili s nogama u dvije različite dimenzije.

ADHD kao da nas sprječava da postignemo psihološki integritet: cjelovitost, pomirenje i spajanje neskladnih djelića našeg uma, kaže Maté u Raspršenim umovima i naglašava: “Neosporno je da osobe s onim što nazivamo poremećajem deficita pažnje imaju neispravnu neurofiziologiju” (nedovoljno razvijen i neispravno funkcionalan desni prefrontalni korteks), ali ona nije njegov jedini uzrok; prema njegovom mišljenju, na temelju biopsihosocijalnog pristupa psihologiji, ADHD je posljedica kombinacije određenog genetskog nasljeđa osobe, emocionalne osjetljivosti, i stresne okoline u kojoj se razvijala. Osim što je bio dugogodišnji obiteljski liječnik, Maté je tvorac psihoterapijskog pristupa suosjećajnog ispitivanja (engl. Compassionate Inquiry) s dugogodišnjim iskustvom palijativne skrbi i rada s ljudima koji se bore s ovisnošću, poremećajem deficita pažnje, različitim vrstama traume, i dr. Prema njegovoj “definiciji”, ADHD je ekstremno izražena neravnoteža između često visoke intelektualne svijesti i nerazvijene emocionalne i ponašajne samokontrole.

No dobra je vijest da je moguće postići značajne preokrete ako postavimo potrebne pozitivne uvjete, kako u samima sebi, tako i u svojoj okolini, najbolje uz stručnu pomoć (ukoliko si je možete priuštiti). Trenutak saznanja da imate ADHD neobično je kontradiktoran; istovremeno donosi olakšanje i ushit, ali i povrijeđenost zbog činjenice da dobar dio života niste bili u mogućnosti iskusiti cijelom svojom sviješću ili ostvariti neke ciljeve. Ali nije nemoguće u svom tom metežu pronaći svoje “sigurne zone” kakve Klara prikazuje u radu Happy Thoughts. Za nju su to partnerov dodir ili majčin zagrljaj, središnji motiv ovog rada, ispijanje kave s prijateljem_icom, topli burek, hladni jogurt.

Za mene su to afirmacija bliske osobe,
šetnja s psom u šumi,
plivanje u moru,
sposobnost tražiti pomoć

i činjenica da sam određene mehanizme, razvijene kako bih se nosila s vlastitim nedostacima, uspjela pretvoriti u vrline. Klara svoj ADHD um prikazuje kao ogroman, prenapučen olimpijski bazen. Jedan od Matéovih pacijenata iz već spomenute knjige svoj ADHD život tragikomično opisuje kao gustu juhu i kantu za smeće. Ali kaotičan bazen se može malo organizirati pomoću plivačkih staza, gusta juha se može fino začiniti, a kanta i smeće mogu se reciklirati. Jedna od meni najdražih karakteristika u Klarinom radu njezina je sposobnost “recikliranja” teških aspekata života poput ADHD-a i mračnih poput smrti u zaigrani, ali i dalje realistični svijet, prožet humorom. Ukoliko ste ovu Klarinu izložbu propustili, radove i iskustva koje stoje iza njih možete upoznati u najavnim videima na njenom Instagram profilu, simpatičnima na onaj specifično “Klarxy” način.

Za kraj jedna napomena: ovaj tekst nije zamjena za dijagnozu i liječenje poremećaja deficita pažnje, za to se svakako obratite svom liječniku_ici (ali ne i ljekarniku_ici, on_a vam ne može pomoći).

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijekom festivala svoje radove u formi bloka izrađenog u japanskom stilu predstavlja dvadeset i dvoje autora odabranih na javnom natječaju za sudjelovanje na izložbi te šest pozvanih umjetnika. U sastavu ovogodišnjeg žirija bili su organizatorica festivala Jelena Bando, ilustratorica Klara Rusan KLARXY i likovni kritičar Marko Golub. Umjetnici dolaze iz Hrvatske, Francuske, Italije, Danske, Nizozemske, Srbije, Crne Gore i Slovenije, a pored odabranih, na glavnoj izložbi sudjeluje i šest pozvanih, etabliranih umjetnika – grafiter Sarme, umjetnica Natalija Škalić, dizajner i ilustrator Ivo Matić, strip-autorica Ivana Armanini, ilustratorica Lisa Laubreaux te akademski slikar Damir Sobota.

Petak, 7. rujna, rezerviran je za pet predavanja, a u ulozi predavača naći će se grafiter Lonac, sarajevska umjetnica Imelda Ramović, grafički dizajner i ilustrator Srđa Dragović te kreativni direktor iz agencije 404 Fran Mubrin. Također, svi zainteresirani moći će posjetiti i kreativne radionice koje se održavaju u subotu, 8. rujna.

Glazbeni program te vrijeme održavanja panela i radionica s umjetnicima možete potražiti na službenoj internetskoj stranici, a ulaz tijekom sva četiri dana trajanja je besplatan.

Riječ je o predstavljanju istoimenog grafičkog romana koji u obliku mape zagrobnog života pokušava odgovoriti na vječno pitanje iz naslova izložbe.

Posjetitelji izložbe imat će priliku vidjeti grafički roman u punoj veličini, ali i detaljnije proučiti fragmente prije nego što su postali dio cjeline. Upravo u detaljnijem sagledavanju ove mape krije se, primjerice, tipografija koju je ručno oslikala Matea Jurčević (Killa slova) te bakropisi koje je izradila Klarxy.

Umjetnica i ilustratorica Klarxy prikazuje Dolje, mjestu gdje ljudi završavaju ako odluče i dalje postojati čak i nakon svoje smrti.

Te diosinkratične Elizejske poljane obiluju mnoštvom osebujnih likova u različitim stadijima njihove “aktivne smrti”, turističkog vodiča s licencom za Dolje, starijeg bračnog para u posjeti svojoj preminuloj unuci i mlade žene koja se ugušila na svoju bračnu noć.

Klarxy je 23-godišnja ilustratorica iz Zagreba. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je preddiplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije, a na Sveučilištu u Falmouthu (Engleska) studij ilustracije.

Iza sebe ima nekoliko dizajniranih naslovnica knjiga, jedan mural, nekolicinu plakata, dvije animacije, tri samostalne izložbe i tri veće grupne izložbe.

Izložba je otvorena do 28. travnja. Ulaz je slobodan.

Nakon prošlogodišnjeg “slučaja umaškog murala”, ovogodišnji umjetnički dio Indirekt festivala još je zanimljiviji. U sklopu festivala koji se vodi krilaticom “svjetionik nezavisne umjetnosti”, svake godine uz glazbeni program, poseban dio posvećen je i renomiranim umjetnicima domaće street art scene. U sklopu prošlogodišnjeg Indirekta, Miron Milić na pročelju Osnovne škole Marije i Line oslikao je mural s porukom o recikliranju, koji je kasnije uklonjen. Spornim su se pokazala tri prsta koja nabrajaju “Reuse, recycle, reduce”.

Indirekt se ove godine održava od 17. do 18. lipnja, a na njemu će se predstaviti umjetnici Eugen Varzić, Sebastijan Dračić, Klarxy, Jan Sedmak i Merlo de Graia.

Eugen Varzić, akademski slikar iz Istre, izlagao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Želja da doprinese sredini u kojoj živi potiče ga na donacije slika, organiziranje humanitarnih aukcija i projekata kojima razvija kulturno – umjetničku scenu Poreča, a ove godine i Umaga. Njegova djela uvrštena su u svjetske umjetničke leksikone i muzeje, a uz slikarstvo se bavi ilustracijom, dizajnom, fotografijom, kiparstvom i dokumentarnim filmom.

Na Indirekt po prvi puta stiže Sebastijan Dračić, akademski slikar i dobitnik brojnih nagrada. “Osebujni metafizički prostori, nokturalni pejzaži bez prisustva čovjeka, ako je čovjek kojim slučajem prisutan, u proporciji je insekta. Sve nabrojeno već na prvi pogled poziva na oprez i razgovor o promišljenoj slikarskoj strategiji”, rekao je o Dračiću umjetnik Željko Kipke. 

Ljubav prema ilustraciji Klare Rusan Klarxy razvila se na studentskoj razmjeni u Vilniusu u Litvi, a nastavila se do danas. Nakon završenog preddiplomskog studija, Klarxy je uzela godinu dana “radne pauze” u kojoj je napravila dvije manje izložbe po zagrebačkim kafićima, nekoliko naslovnica za izdavačku kuću Fraktura te više manjih projekata za “svoj gušt”. U budućnosti će pokušati nastaviti studij izvan Hrvatske, a do tada raditi i stasati koliko je god moguće bolje i brže.

Osim domaćih, Indirektu se pridružuje i jedan gostujući umjetnik, iz partnerske zemlje Italije. Jan Sedmak dolazi iz Trsta, a umjetnost je zavolio listajući djedove kolekcije stripova o Linusu i družini. Sa sedamnaest godina karabinijeri su ga prvi put uhvatili u oslikavanju jedne gradske rešetke. S lakoćom je diplomirao na Državnom institutu za umjetnost 2007. godine, a danas živi i radi u Trstu kao freelance ilustrator.

Umažanin Merlo de Graia službeni je fotograf festivala od njegovih početaka. Dosad je odradio dvije samostalne i desetak grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegove fotografije nose poruku kroz čisti minimalizam, ali i kršenje kompozicijskih pravila, a u svom fotografsko stvaralačkom svijetu “puni baterije kao nigdje drugdje”.