Blank je filmski inkubator registriran 2003. kao neprofitna udruga, osnovna mu je djelatnost filmska produkcija te filmske i medijske radionice, a otvoren je svim građanima, posebice djeci i mladima. Zajedno s Hrvatskim centrom za istraživačko novinarstvo i slobodu medija organiziraju projekt pod nazivom Kiosk, multimedijski projekt koji spaja audiovizualni sadržaj u formi kratkog dokumentarca i istraživačko novinarstvo. O spomenutom Centru još uvijek ne postoje informacije niti ih organizatori projekta žele podijeliti s javnosti.

Fokus Kioska su podzastupljene teme u hrvatskom medijskom eteru te follow-up priča kojima se mediji više ne bave zbog fokusiranosti na prioritete koje im nameće publika, ne nužno javni interes. Što to točno znači, upitali smo Daria Juričana, voditelja projekta: “Naš osnovni zadatak je pozivati tijela vlasti na odgovornost. Prioritet ćemo dati pričama i problemima koji otkrivaju interese tijela vlasti, moći i kapitala”. Kiosk traži mlade novinare ili videonovinare čija će se suradnja na projektu honorirati. Projekt će provesti filmski autori, Blankovi, a novinarskim timovima pozvanim da se projektu pridruže Blank nudi tehniku, prostor, mentoriranje te budžet za realizaciju ideja za koje procijene da su napete i filmične. “Od timova tražimo da grizu”, kaže Juričan. Novinarsko iskustvo je poželjno, no ne i nužno, a svim primljenim novinarima bit će omogućena filmska edukacija.

U prvoj fazi projekt će se orijentirati na proizvodnju audiovizualnog sadržaja u obliku kreativnih mini dokumentaraca, no ne i reportaža, u trajanju od 3 do 5 minuta. S obzirom da se uz istraživačko novinarstvo vežu analitičnost i objektivnost dok žanr dokumentarca ne garantira jasno razgraničenje fikcije i činjenica, Juričan naglašava da je reportaža tv-forma, a “nas u dokumentarcu zanima i vizualni potencijal neke priče. Ima puno zanimljivih priča, ali ako nemaju vizualni potencijal, nisu za nas”. 

Uz Juričana, voditelji su projekta redatelj Igor Jelinović te novinari Zvonimir Tivon i Saša Paparella. Tehničku bazu Kioska čine tri kompleta za snimanje slike (HD) i zvuka te dvije digitalne montaže bazirane na najnovijem Premiere Pro CC softveru. Do sada su u razvoju projekta gostovali novinari Drago Hedl i Saša Paparella te Ana Kordej, načelnica u Ministarstvu pravosuđa. Sljedeći je gost bivši ravnatelj MUP-a Vladimir Faber, a o njihovoj ulozi u projektu Juričan kaže: “Svaki gost je užasno zanimljiva osoba. Oni su tu da nam bistre pojmove unutar svojih sektora i da nam prenose svoja iskustva kako se boriti sa zmajevima”.

Ako ste zainteresirani za suradnju na projektu Kiosk, sljedeći je sastanak najavljen za 4. ožujka u 19 sati, a prijaviti se možete na adresu elektroničke pošte s naznakom Za Kiosk.

“Kao što je u mnogim analizama već istaknuto, ovim izmenama nastavlja se prebacivanje tereta ekonomske krize na leđa najširih, a često i najugroženijih slojeva društva. Nastavljajući da nameće odgovornost za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na same građane, bez ikakvih konkretnih ideja kako da spreči bankrot države, Vlada Srbije ujedno stvara opasan animozitet među različitim grupama u društvu, proglašavajući ih, u skladu sa dnevnopolitičkim potrebama – neradnicima, parazitima ili kočničarima navodnih reformi i prosperiteta. Iako se javnosti obećava da će izmene Zakona o radu dovesti do povećanja zaposlenosti, nije jasno na koji će način to biti omogućeno. Jasno je da će se sniziti i onako niske plate, ukinuti svaki oblik sigurnosti radnog odnosa i ugroziti sloboda sindikalnog organizovanja i radničkog udruživanja. Ukoliko budu usvojene predložene izmene one će biti na štetu radnika a time i celog društva. 

Na to se, prema mišljenju relevantnih kritičara ovakvih poteza Vlade, nadovezuju i izmene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koje neće pogoditi samo penzionere i penzionerke, već i ogroman broj porodica koje zavise upravo od malih penzija najstarijih članova porodice. Te izmene direktno ugrožavaju i veliki broj mladih ljudi, među kojima je i najveća nezaposlenost, jer će morati da nastave da čekaju u redovima za bilo kakav posao i postati još podložniji interesima poslodavaca. Dodatno, predložene izmene Zakona o privatizaciji i Zakona o stečaju prete zatvaranjem i onom malom broju (državnih) preduzeća koje dosadašnje vlasti nisu još uništile podržavajući tajkunsku privredu. 

Naše organizacije, pored zabrinutosti zbog posledica izmena ovih zakona, skreću pažnju i da je kršenje formalnih demokratskih procedura u donošenju izmena Zakona o radu nedopustivo. Time se narušava rad institucija i sprečava učešće u odlučivanju onih o čijoj se sudbini radi. Takođe, kampanju koja se u državnim i privatnim medijima, uz agilno učešće istaknutih zvaničnika vlasti, vodi protiv onih koji se ovim zakonima sa pravom suprotstavljaju smatramo neprihvatljivom i društveno vrlo štetnom. Sećamo se vođenja ovakvih pogubnih kampanja protiv političkih neistomišljenika tokom devedesetih i decenije našeg rada smo uložili, a i dalje ga ulažemo u otklanjanje njihovih pogubnih posledica po demokratsku svest i kulturu.   

S obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo, pozivamo prvenstveno kolege i koleginice – radnike i radnice u kulturi, kako one koji rade u institucijama kulture, tako i one iz civilnog sektora, da se usprotive usvajanju izmena ovih zakona. Pozivamo i sve druge ljude – zaposlene i nezaposlene, penzionere i penzionerke, studente i studentkinje, sindikate, da stanu u odbranu ljudskog i radničkog dostojanstva i opšteg napretka celokupnog društva”, priopćenje je koje potpisuju organizacije nezavisne kulturne scene u Srbiji.

Izvor: Kontekst kolektiv

Kiosk – štand za informiranje. Naziv sve govori. Laswellova iskušana formula “Who says what to whom with what effect?”, osnova je svih njihovih akcija. 

Prvi korak je uvijek komunikacija – razgovor, anketa, intervju. Ne ideološki ili interesno obojana nego “stvarna realna konverzacija kroz koju se nastoji postići suočavanje s problemom, razmišljanje o njemu te intelektualno i emocionalno sazrijevanje svih sudionika – ispitivača, ispitanih i promatrača.”- saznajemo iz popratnog teksta Snežane Stameković. 

Kiosk je nevladina, neprofitna organizacija koja radi na području kulture i umjetnosti. Kroz svoje umjetničke intervencije pokušavaju postići otvorenost i bolje razumijevanje društvenih i političkih teškoća u pozadini suvremenog društva. Osnovale su je Ana Adamović i Milica Pekić 2002. u Beogradu a kasnije su im se pridružili Dorijan Kolundžija i Paul Murray. 

Na izložbi u Galeriji i čitaonici VN predstavljena su dva rada ovog umjetničkog kolektiva nastala prvotno za Oktobarski salon 2010. i 2011. 

Audio rad Disobedient by Proxy sastoji se od niza intervjua s pacijentima bolnice za mentalno zdravlje “Dr. Laza Lazarević” iz Beograda. Projekt se bavi onima koji su po samoj svojoj prirodi, društveno neprilagođeni i kao takvi osuđeni na izolaciju, a šira zajednica na njihovo stanje gleda kroz prizmu straha i predrasuda. Intevjuirani su dali svoju definiciju buntovništva i nepokoravanja socijalnim normama te otkrili kako i zašto su potražili psihijatrijsku pomoć. 

Prema jednoj pacijentici neposlušnost kao kategoriju nametnuli su ljudi koji imaju potrebu za dominacijom. Ona je došla odglumiti, ne pokoriti se, nego neprimjetno uraditi po svom (kao u Letu iznad kukavičjeg gnjezda). U Staljinovu SSSR-u političke zatvorenike slalo se u ludnicu a ne u zatvor. Maksima je bila da samo lud čovjek može odbiti blagodati socijalističkog režima a isto bi se moglo reći i za suvremeno postideološko društvo. Tko definira tko je lud a tko normalan? Ispovijesti pet žena i pet muškaraca s odjela F i L upozoravaju da oni koji se ne uklapaju u mainstream kolotečinu i spektakularnu sliku svijeta bivaju isključeni i moraju “odglumiti” društveno nametnutu normalnost poput gore navedene pacijentice.

Kiosk svoju očiglednu društvenu angažiranost dijeli s drugim umjetničkim kolektivima iz Srbije, poput Škarta ili Remonta. Međutim oni žele djelovati kao komunikacijski medijatori između građana, ne zauzimaju a priori stav prema izjavama intervjuiranih već im daju prostor i slobodu da sami odluče kako će biti prezentirani na taj način često razbijajući prevladavajuće stereotipe i očekivanja.

Primjerice u video radu Dijalozi četrdesetoro beogradskih srednjoškolaca (riječ je o današnjim 18-ogodišnjacima, generaciji odrasloj i formiranoj za vrijeme ratnih 1990-ih, čije su najranije uspomene bombardiranje NATO-a i krah Miloševićeva režima), postavljeno je pitanje “Koje je tvoje najupečatljivije sjećanje iz djetinjstva?” Intervjui su kasnije prikazani i na beogradskoj televiziji Studio B. 

Katarina više pamti osobnu obiteljsku traumu majke koja je oboljela od raka. Sjeća se kako su joj tata i ona brijali glavu i kako su ju fotografirali jer je htjela vidjeti kako joj stoji perika. Dušanu je sveopće političko rasulo izvor i sretnih uspomena, on i prijatelj pamflete su transformirali u papirnate avione. Kaže da mu je to bio najbezbrižniji dio djetinjstva. Lani je pak bombardiranje najgora uspomena iz djetinjstva, sjeća se djedovih partizanskih priča i kako su lijepili selotejp na prozore. Najupečatljivija uspomena iz Nikolina djetinjstva je Đurđevdan ’99 – obiteljska večera s mamom i bratom, dok mu je tata služio vojsku na Kosovu i tanjur pun suza pred njim. 

Mali fragmenti njihove prošlosti izdvajaju se iz njihova osobnog sjećanja i postaju dio kolektivnog mozaika 1990-ih koje svatko interpretira na svoj način. Kiosk stvara prostor za oslobođenje kolektivne traume, društvenog nasljeđa 1990-ih s čijim su posljedicama Srbija, ali i cijela regija i danas suočene. Kontekstualizirana životna iskustva intervjuiranih dobivaju umjetničku dimenziju manifestirajući isprepletenost privatnog i kolektivnog sjećanja.

Bitno je istaknuti da su sudionici u dijalogu koautori rada, a ne samo pasivni promatrači. Sami odlučuju kako će biti predstavljeni, što i kako će reći, s punom sviješću da upravo njihovi stavovi i djela postaju integralni dio rada namijenjen javnom predstavljanju.

Uz spomenuta dva rada putem kataloga i web stranica predstavljeni su i projekti Culturelobby, Porodični album te Muzej objekata.

U Muzeju objekata Kiosk se također bave kolektivnim i osobnim sjećanjem te brisanjem granice između privatne i javne sfere. Građani su pozvani da doniraju muzeju razne objekte koji za njih utjelovljuju devedesete, a dotični se mogu vidjeti na web stranici projekta. Tu ima uistinu svega. Neizostavni Politikin zabavnik, ratne memorabilije, devalvirane novčanice, antiratni letci ali i kiki bomboni, acid jazz CD, razne kazete, mrtvačka lubanja… Produkt je svojevrstan arhiv kolektivne memorije u kojem se izmjenjuju sablasni i komični elementi, nešto poput virtualnog Hrelića. Devedesete i dalje izmiču, njihovo značenje je fluidno, izmiče svakoj sistemskoj kategorizaciji.

Na ovaj način građanima je dan prostor da podijele s drugima svoje viđenje prošlosti, osvještavajući kolektivno nesvjesno minulog desetljeća. Osobno i kolektivno sjećanje zajedno tvore identitet, bilo kao pojedinca i građana određenog društva, bilo kao pripadnika određene etničke ili nacionalne skupine. Kiosk upravo pokušava baciti svjetlo na taj proces kojim stvaramo sliku samih sebe.

U projektu Culturelobby građanima Zapadnog Balkana postavljeno je pitanje “Što će se po njihovom mišljenju promijeniti ili nestati u njihovom svakodnevnom životu ulaskom njihove zemlje u EU?” Pritom je lobby ironično jer niti itko mari za njihovo mišljenje, niti imaju na raspolaganju resurse za lobiranje a stavovi su im tako razjedinjeni da to ne bi ni imalo smisla. 

U Porodičnom albumu kroz fotografije i narative ispričane su obiteljske povijesti 23 romske porodice iz različitih djelova Srbije i Crne Gore. Brisanje granica privatnog i javnog taktika je koju Kiosk često rabi – slijedeći logiku feministkinje Iris Marion Young da strogo razgraničenje tih dviju sfera vodi isključenju marginaliziranih skupina koje se i dalje tretiraju kao drukčije, samo što je diskriminacija potisnuta iz javne u privatnu sferu. Ipak kako bi se izbjegla bigbrotherizacija njihovih priča sudionicima je prepušteno da sami odluče kako žele biti prezentirani, a često negativna medijska slika pretvara se u pozitivnu.   

Radovi Kioska prikazuju prikrivene tenzije u društvu, dezorijentaciju pojedinca čiji se glas ne čuje. Oni nastoje potaknuti razgovor o bolnim društvenim, političkim, kulturnim i umjetničkim temama, afirmaciju novih ili zaboravljenih vrijednosti, integraciju manjina i marginaliziranih skupina u društvo i prije svega utjecati na svijest društva, javno mnijenje. U tu svrhu razvili su poseban model umjetničko-kustoskog djelovanja koji povezuje komunikaciju, emociju i umjetnički čin. 

Umjetnost u projektima Kioska inicijator je međusobnog upoznavanja, dijaloga s poviješću, suvremenošću i stereotipnim gledanjima na prošlost i sadašnjost. Konceptualizam koriste kao instrument političkog djelovanja, aktivističke motivacije i zahtjeva za društvenim promjenama. 

Pošto su masovni mediji postali predmet konzumiranja izgubljena je mogućnost njihova korištenja kao instrumenta za kritički javni diskurs. Iako sve političke stranke kao i interesne skupine zastupaju ideju participativne demokracije društvom se upravlja daleko od udjela građana. U Teoriji komunikativne akcije Jϋrgen Habermas kritizira jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Ovi trendovi koji postaju sve jači utječu sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopćoj logici efikasnosti i kontrole. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su od javne važnosti. Upravo to pokušava postići Kiosk, pružajući u svojim izložbama, publikacijama, istraživačkim projektima svojevrsnu umjetničku varijantu Habermasove javne sfere. 

To asocira na vitu activu kako ju definira Hannah Arendt – ljudi su zajedno putem akcije i govora. Istinsko građanstvo može postojati samo putem kolektivne deliberacije i direktne političke participacije. U sveopćoj kakafoniji, medijatizaciji našeg tranzicijskog društva glas pojedinca se gubi. On nema težinu i prostor da se izrazi. Čini se da svi pričaju u isti glas ali nitko nikoga uistinu ne sluša. U društvu vječne sadašnjosti skloni smo zaboravu, međutim naši problemi ne nestaju već se i dalje gomilaju. Bitno je sjećati se i pamtiti, upozorava nas Kiosk.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine pitanje starosti prepoznaje kao ono koje čini vidljivim pretpostavke na kojima se temelji suvremeno društvo i kao mjesto s kojeg se otvara mogućnost za njegovu kritiku. U društvu opsjednutom natjecanjem i profitom starost suprotstavlja sporost, minimalnu proizvodnju i konzumaciju, mogućnost analize i refleksije. Mladom, energičnom i konstantno uljepšavanom i pomlađivanom tijelu, starost suprotstavlja tijelo koje se sve više udaljava idealima zdravlja i ljepote, a koje, međutim, i dalje može biti izvorom užitka i zadovoljstva.

Festival će predstaviti umjetničke radove, filmove, performanse, predavanja i tekstove koji se kritički bave starošću, uzimajući u obzir razgranatost podtema i implikacija koje tema podrazumijeva, od ekonomije, zdravlja, demencije, dokolice, ljepote, samoće, dosade, ljubavi, seksualnosti, smrti, znanstvenih inovacija u produženju života, proteza do regenerativne medicine i pitanja besmrtnosti.

Koncept i realizaciju projekta potpisuje KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, uz programsku suradnju beogradskog Kioska i Live Art Development Agency iz Londona te riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Izvor: KONTEJNER

Nekontrolirana gradnja bez urbanizma kojoj smo svjedočili 00-ih, recentno usporena recesijom, osivljenje zelenih, pa i sa statusom prirodne baštine, zona grada, protivno viziji Zagreba kao grada parkova koju je Lenuci ostvario organiziravši klizališta na rubu donjogradskog partera, čime je markirao taj prostor kao javan, paralelna je rasprava potaknuta ovom izložbom. Ako je odijelo (u ovom slučaju haljina) druga čovjekova koža, a arhitektura ima funkciju “treće” kože, pružajući sklonište tijelu i istodobno bivajući načinom izražavanja, komuniciranja identiteta – osobnog, političkog, religijskog ili kulturalnog, grad je tada zasigurno njegova “četvrta” koža (sloj, odnosno layer). Zemljopisna karta je vizualizacija informacije koja se temelji na dogovorenom kodu, jeziku simbola, koji sažimaju u sebi veliku energiju koju im dajemo radi onoga što u nama pobuđuju. Metropolis je, prema De Stijlovom postulatu modernizma, umjetniku bliži od prirode – kao davanje oblika apstraktnom življenju. Danas, on (izrastao u megalopolis) grad je za mnoge izvor tjeskobe u “stanju” čovjeka stiješnjenog “između“ već okončane prošlosti i sadašnjosti bez budućnosti. Matija Čop u svojim kreacijama re-teritorijalizira stvarna mjesta u promjeni proporcionalnih odnosa veličina  te problematizira razdjelnicu mjesta i ne-mjesta i same granice ne-prostora. 

Otvorenje izložbe Štilštand: Postojana kontrola zakazano je za 29. lipnja u 20 sati u Galeriji Studentskog centra, dok će iste večeri u 21 sat na izložbi City Lace u prostoru Kiosk iza Galerije SC svoj rad predstaviti Matija Čop. Izložbe možete pogledati do 7. srpnja.