Pišući o imenovanju nove ravnateljice splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata prelako je posegnuti za rugalačkim ili zgroženim diskursom, a da se pritom o čitavoj situaciji ne kaže mnogo. Nesumnjivo je, primjerice, da razgovor kineziologinje i HDZ-ove mlade uzdanice Danijele Ćukušić s tipično zlobnim Indexom u najmanju ruku ne djeluje ohrabrujuće, kao što nesumnjivo Ćukušićin neumitan dolazak na čelo Zlatnih vrata (čeka se još potvrda splitskog Gradskog vijeća) ima više veze s HDZ-ovom većinom u Upravnom vijeću te institucije nego s ičim drugim. No kakav uvid u problem upravljanja jednom ključnom ustanovom u gradu u kojem su kulturni resursi nevjerojatno oskudni dobivamo ostajući na bolnoj razini Ćukušićinih odgovora? Što nam točno pruža znanje da je nova ravnateljica došla po “političkoj liniji”, osim jednu banalnu i neizbježnu pretpostavku svakog ovakvog imenovanja?

U tom je smislu Ćukušić na određen način u pravu kada, osjećajući da tone u živo blato vlastitih odgovora, pred novinarom Indexa poziva da se govori o njezinom programu, a ne o političkim križaljkama koje su je tamo dovele. No uza sve pisanje o ovom slučaju, nitko se nije potrudio da uz Ćukušićine kvalifikacije uistinu i komentira tekst koji – barem formalno – opravdava njezin izbor. Nažalost, jer riječ je o višestruko zanimljivom dokumentu koji nudi daleko konkretnije razloge za brigu od Ćukušićine neartikuliranosti ili nepoznavanja srednjoškolske lektire.

Najuočljiviji je element programa nove ravnateljice izrazito pomicanje ravnoteže u korist obrazovnog dijela rada Centra, kao i vrlo dvojbeno inzistiranje na “konkurentnosti” i komercijalnoj logici njegova funkcioniranja. Tako već u drugom paragrafu Ćukušićinog programa stoji kako “s obzirom na povijest i tradiciju, Ustanova ne raspolaže dovoljnim brojem programa obrazovanja s kojima bi bila konkurentna na tržištu”. I tu je već jasan doseg Ćukušićinog mišljenja, jer logično je zapitati se kakve veze jedna javna kulturna i obrazovna institucija ima s konkurentnošću, čak i u području koje tržište direktno servisira osposobljavanjem i prekvalificiranjem radnica i radnika. Iz perspektive javne odgovornosti tako je uistinu teško opravdati rastezanje resursa Zlatnih vrata da bi se za ime “uspješnijeg poslovanja” u edukacijsku ponudu uvrstila alternativnomedicinska besmislica poput aromaterapije, a na tom tragu nesuvislosti i praznog “tržišnog” fraziranja razvija se i ostatak Ćukušićinog programa.

Kako, primjerice, shvatiti argumentaciju da je tečajeve stranih jezika potrebno uvesti u ponudu Centra “imajući u vidu važnost stranih jezika u suvremenom društvu” te “s obzirom na sve izraženije trendove globalizacije i internacionalizacije u svim segmentima društva”? Što išta od navedenog uopće znači? Takav bi se potez u reorganizaciji Zlatnih vrata sasvim sigurno dao opravdati i nekim suvislim razlozima, ali ovako on prije djeluje kao znak Ćukušićinog neznanja i nedostatka iole produbljenijeg promišljanja programskog razvoja ustanove na čije čelo dolazi.

No zato su tu refreni o “prepoznatljivosti” i “konkurentnosti”, “povezivanju s poduzetnicima” i “kompatibilnosti s potrebama tržišta”, kao da je riječ o priopćenjima Hrvatske udruge poslodavaca, a ne o instituciji koja, između ostalog, predstavlja ključan javni resurs u devastiranoj splitskoj kulturi. Ta Ćukušićina udaljenost od ideje da bi uloga Zlatnih vrata trebala biti upravo onaj prostor koji tržištu izmiče, koji nudi sadržaje i programe koji ne mogu preživjeti neumoljivu logiku turistifikacije prelijeva se, dakako, i u prostor koji Ćukušić posvećuje kulturi u svojem programu.

A kulturni je dio djelatnosti Zlatnih vrata kod Ćukušić u načelu sveden na filmske projekcije i prateću edukaciju, bez ikakvih iskoraka u smjeru drugih tipova aktivnosti, ne računamo li obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, Mjeseca frankofonije ili Dana kršćanske kulture – koji, uostalom, u programu nisu ni navedeni kao dio kulturnih sadržaja. Iako Ćukušić posvećuje nešto detaljniju pažnju događanjima za djecu i mlade, izostaje konkretnija sadržajna razrada filmskog i kulturnog programa pa dobivamo tek vrlo uopćeni dokument koji prije svega ostavlja dojam da njegova autorica ne raspolaže osnovnim znanjem za planiranje kulturnog aspekta rada Centra – kako u smislu sadržaja, tako u smislu različitih oblika aktivnosti. To postaje osobito uočljivo usporedi li se Ćukušićin program s onim Helene Petrinović Sirišćević, dugogodišnje radnice Zlatnih vrata, koja je natječaju za izbor ravnateljice pristupila s ozbiljno razrađenim dokumentom, podjednako u području obrazovanja i području kulture, predviđajući niz različitih tipova aktivnosti, od diskurzivnih i edukacijskih do umjetničkih. Ne ulazeći u detaljniju ocjenu Sirišćevićinog programa, koji su na Upravnom vijeću podržale predstavnice zaposlenika Centra Tamara Visković i Marta Radoš, nedvojbeno je da Ćukušićin pored njega djeluje amaterski i bez ozbiljne predodžbe kako iskoristiti središnju infrastrukturnu važnost Zlatnih vrata za cjelokupan kulturni život Splita, osobito uzme li se u obzir da od prošle godine Centar upravlja i iznimno važnim (i komercijalno izuzetno atraktivnim) prostorom Ljetnog kina Bačvice.

Bitna razlika u odnosu na Sirišćevićin program je i Ćukušićino konstantno isticanje potrebe za komercijalizacijom. Tako kod nje nailazimo i na kinotečnom programu potpuno neprimjerenu ideju da se uvede “pružanje usluge oglašavanja trgovačkim društvima neposredno prije filmskih projekcija” putem “više oglasnih paketa u Kinu Bačvice i Kinoteci”, dok se o Bačvicama razmišlja u okviru “diverzificiranja ponude” i komercijalizacije za koncertna događanja, nasuprot Sirišćević koja se kreće u smjeru sudioničkog upravljanja i razvoja modela javno-civilnog partnerstva tim prostorom.

U konačnici, čini se da je upravo pitanje sudbine neprocjenjivih prostora kojima Centar upravlja ključno za shvaćanje izbora nove ravnateljice, kao što sugerira i Jurica Pavičić kada u Jutarnjem listu piše kako “činjenica da Zlatna vrata u posjedu imaju palaču u Dioklecijanovim zidinama i neizgrađenu šumu na Bačvicama ovu ustanovu čini odličnom prigodom za nekretninsku manipulaciju”. Ćukušićina programska orijentacija na komercijalizaciju, naravno, ne zaobilazi ni te resurse pa tako za prostore u Rodriginoj ulici i na Carrarinoj poljani, sve na prestižnim lokacijama u Dioklecijanovoj palači, predviđa davanje u najam u svrhu povećanja prihoda Zlatnih vrata – s kojim ciljem, nitko ne zna.

Drugačiji rasplet od ovakvog je, uostalom, bilo naivno od trenutka kada je Grad Split prepustio Centru upravljanje Bačvicama. Okupljanje praktički najvrjednijih prostora u gradu koji živi od turističkog nekretninskog ludila pod kapu iste institucije bilo je jasna najava da će gradske vlasti krenuti u preuzimanje kontrole nad Centrom. Kakva će biti točna sudbina te neprocjenjive infrastrukture u Ćukušićinom mandatu još uvijek nije jasno, ali nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako priča o Zlatnim vratima bude još jedna priča o oduzimanju grada građanima u režiji lokalne desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao najobičniji serviser interesa nekretninskog kapitala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Film donosi priču o Amiri i Tareku, tuniškim migrantima koji su se našli na talijanskoj obali netom nakon Arapskog proljeća. U potrazi za prijevozom do Francuske susreću lokalni bend koji svoju sreću traži na festivalima i vjenčanjima. Članovi benda ih dožive kao bračni par koji očekuje bebu i odluče im pomoći. 

Projekcija je realizirana u sklopu tematskog programa Secret Arts Cinema koji prikazuje filmove o umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i zanatima. Više informacija o ostatku programa moguće je doznati na njegovoj Facebook stranici.

Rene, umjetničkog naziva Timoteo, osnivač je i voditelj El Gran Circo Pobre cirkusa koji već 40 godina putuje Čileom i zabavlja obitelji i radničku klasu subverzivnim točkama, cross dressing showovima i nastupima transvestita. Cirkus je ujedno i utočište za malu zajednicu homoseksualnih zabavljača koji s lakoćom propituju pitanje roda i prihvaćaju razlike među članovima s velikom dozom autoironije. Danas, Timoteove poodmakle godine i urušeno zdravlje predstavljaju ozbiljnu prepreku za budućnost cirkusa i zajednice koju je stvorio za sebe i sve kojima je njegov cirkus dom.

Dokumentarni film Lorene Giachino prati svakodnevnicu Timoteovog života u cirkusu – dnevne rutine, sitne sukobe među umjetnicima, ali i njegovu unutrašnju borbu od negiranja mogućnosti da se cirkus ugasi do jake odlučnosti da cirkus nastavi s radom i nakon njegove smrti.

Ulaz na Kino Cirkus je besplatan, a najsretnijeg gledatelja organizator nagrađuje knjigom po izboru.

Film se prikazuje na španjolskom jeziku, s engleskim podnaslovima.

“Uhodane kanale komunikacije političke hegemonije poput obilježavanja ideološki vrjednovanih povijesnih događaja i osoba postavljanjem mramornih spomen-ploča, odnosno, monopoliziranja medijskog prostora za konstruiranje javnog mijenja ideološki programiranim sadržajima, Dimitrijević prisvaja za diseminaciju svojih stavova o umjetnosti kao egzistencijalno važnoj spoznajnoj i suštinski demokratičnoj disciplini. 

U skladu sa svojim radikalnim stavovima, Dimitrijević od sedamdesetih godina koristi muzeje i njihove zbirke kao okruženje podesno za konfrontaciju s ustaljenim poretkom stvarnosti i poligon za humanističku preobrazbu društva. Svojim stvaralaštvom Dimitrijević je doprinio radikalnoj promjeni umjetničkog stvaralaštva i muzeološke prakse u paradigmu kakvu danas poznajemo i živimo”, stoji u najavi događaja.

Izložba Od kamena do videa predstavlja dvije mramorne stele i sedam mramornih ploča s ugraviranim i pozlaćenim iskazima umjetnika na temu smisla i uloge umjetničkog stvaralaštva, kulturnog sustava i civilizacije, u dijalogu sa šest video radova na istu temu. Može se razgledati do 29. travnja 2018.

Nagrađivani dugometražni dokumentarni film o koloniji Kathputli u Indiji, posljednjem utočištu akrobata, žonglera, lutkara, pjesnika i “jadugardi”, uličnih umjetnika koji čuvaju drevnu indijsku tradiciju magije. Više od pola stoljeća više od 2800 umjetnika živi u ovom indijskom slamu.

No 2010. godine korumpirana vlada New Delhija prodala je slam korporacijama koje žele njihov dom urbanizirati. Umjetnici odbijaju preseljenje štiteći tako posljednje ostatke kulture nastale iz narodne umjetnosti i oblikovane siromaštvom.

Kao i svake Cirkuske srijede, ulaz je besplatan.

Cirkuska srijeda edukativni je filmski program uz koji publika može proširiti svoja znanja o slojevitosti suvremene cirkuske umjetnosti, njenom značaju, povijesti i razvoju, ali i hraniti svoju inspiraciju ako se bave nekim oblikom umjetničkog izražavanja.

S obzirom na kontinuiran nedostatak sredstava za financiranje projekata u području kulture i umjetnosti, ali i šireg područja nezavisnih organizacija, organizacije civilnog društva i menadžeri u kulturi pokušavaju razviti nove strategije prikupljanja sredstava izvan javnog sektora koji se ne pokazuje dovoljno stabilnim izvorom financiranja.  S druge strane, područje filantropije u kulturi i umjetnosti još uvijek nije dovoljno poznato područje, a praksa gotovo da i ne postoji.

Dva modela podrške umjetničkim projektima koji će ovom prigodom biti predstavljeni, Fond za druge i projekt CircusNext PlaTFoRM, mogli bi ponuditi alternativna rješenja za financijske probleme nezavisnokulturnog sektora, smatraju organizatori.

Film je smješten u svijet neizdržive buke, nehigijenske hrane i alkohola koji teče u potocima. To je svijet u kojem se dječica igraju na vrtuljcima dok pored njih amaterske striptizete zabavljaju glasne muškarce uz zvuke treštave turbo-folk muzike. Naš glavni lik je Brankica – bivša zvijezda legendarne obitelji cirkusanata i akrobata. Zvali su je „Princeza Zida (smrti)“. Sad je Brankica baka šestoro unučadi, a tek su joj 42 godine. Zaglavljena je u tom perverznom svijetu balkanskih sajmišta, ponavaljajući iste, po život opasne, trikove na motociklu, vozeći po svodu ogromne bačve. 

Film je osvojio nagradu za najbolji film i najbolju kameru na Beldocs 2016 festivalu, a prikazan je na festivalima Visions du Réel 2016, Sarajevo Film Festivalu 2016, Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma DOKUDOC 2016, Međunarodnom festivalu kreativnog dokumentarnog filma MakeDox 2016, Cinema City 2016…

Kao i svake Cirkuske srijede, ulaz je besplatan.

Specifičnost programa je da su termin i lokacija prikazivanja filma unaprijed poznati, no koji je film odabran za tu večer saznaje se tek samim početkom filmske projekcije.

Za program Secret Arts Cinema pripremljen je niz zanimljivih filmova o sjajnim arhitektima, dizajnerima, umjetnicima i zanatlijama kroz njihova svjedočanstva o poznatim ili potpuno nepoznatim kreacijama u filmskoj formi. Umjetnost se s umjetnošću susreće, isprepliće i komunicira u vremenu i prostoru, na svim razinama i u svim kulturama. 

Ulaz je slobodan.

Za sudjelovanje potrebno je ispuniti prijavnicu ovdje.

Sudionici ove radionice će se upoznati sa filmskim zvukom u praksi i teoriji, s posebnim naglaskom na “zvuk izvan kadra”. Istraživat će se kako “zvukovi izvan kadra” mogu utjecati na kreativne odluke filmaša, kao i oblikovati filmsku radnju. Radi ilustracije teoretskih osnova radionice, bit će prikazani primjeri iz suvremenih igranih filmova Corneliuja Porumboiuja, Nurija Bilgea Ceylana, Thanosa Anastopoulosa, itd.

Elektra Venaki je direktorica Grčkog Filmskog Centra, osnivačica altcine i altcineAction! Online Short Film Festival-a, s bogatim iskustvom predavača filmskog zvuka i montaže na više akademskih ustanova u Grčkoj. Ujedno, ima više od 25 godina radnog iskustva na filmskoj i video montaži, za koju je osvojila nekoliko nagrada na Thessaloniki International Film Festival-u i Drama Short Film Festival-u. Njezini članci o novim tehnologijama u proizvodnji filma su objavljivani u Hitech magazinu, te je pisala o filmskom zvuku, tehničkim i estetskim pitanjima kinematografije za druge renomirane filmske časopise i zbornike.

Tribina se održava u četvrtak, 24. ožujka 2016. godine u 18 sati, u prostorijama kinoteke Zlatna vrata (Dioklecijanova 7), u Splitu.

Uvodna izlaganja održat će Olja Savičević Ivančević, Urša Raukar, Vesna Teršelič i Jurica Pavičić. Tribinu će moderirati Marina Škrabalo (GONG) i Eugen Jakovčić (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću).

Tribina će biti prilika za otvoreni razgovor o aktualnoj krizi demokracije u Hrvatskoj i Europi te konkretnim građanskim akcijama za obranu ustavnih vrijednosti mirotvorstva, socijalne pravde, pluralizma, poštivanja ljudskih prava i sloboda te ukupne vladavine prava.

Slične tribine organiziraju se širom Hrvatske, kao jedan od prvih koraka u okupljanja svih zabrinutih građana raznolikih svjetonazora i stilova života koje povezuje poštovanje za ustavne vrednote i spremnost na otpor negativnom političkom i civilizacijskom pravcu u kojem je zemlja krenula.