U okviru Ženijalnih dana ove godine se prikazuje okumentarac Dnevnici iz crne kutije japanske redateljice i novinarke Shiori Ito, koji kroz autoričinu osobnu borbu kao žrtve seksualnog napada, prikazuje način na koji društvo, pravni sustav i mediji u Japanu pristupaju seksualnom nasilju. Navedeni film nominiran je za Oscara u kategoriji Najboljeg dokumentarnog filma, a na 17. Subversive Film Festivalu u Zagrebu proglašen je najboljim filmom u dokumentarnoj konkurenciji.

Iz organizacije izdvajaju i film Godina udovice, psihološku dramu češke redateljice Veronike Liškove, poznate po dokumentarnim filmovima poput Svijet Daniela (2014) i Posjetitelji (2022). Film je nastao u koprodukciji s hrvatskom produkcijskom kućom Pipser, a premijerno je prikazan na Varšavskom filmskom festivalu.

Program Ženijalnih dana uključuje i dva naslova za mlađu publiku. Veliki život redateljice Kristine Dufkove njen je dugometražni animirani prvijenac, dosad je uspješno prikazan na međunarodnim festivalima, a nježno i složeno pristupa temi dječje pretilosti kroz priču o dječaku Benu koji se suočava s tjelesnim problemima u pubertetu.

Norveški film Kraljica plesa, redateljice Aurore Gossé, premijerno je prikazan na Berlinaleu, a pobijedio je u kategoriji Dječjeg programa 29. Sarajevo Film Festivala te je namijenjen djeci iznad osam godina. Priča prati dvanaestogodišnju Minu koja ne zna plesati i nema puno samopouzdanja, ali to je ne sprječava da se prijavi na audiciju za školsku plesnu skupinu.

Gledatelji će u sklopu Ženijalnih dana imati priliku pogledati nagrađivane filmske naslove o snažnim ženama i izazovima s kojima se susreću u današnjem društvu. Program Ženijalni dani organizira Kino mreža, uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, a odvija se u 28 nezavisnih kina. Detalje i raspored projekcija pratite ovdje ili na drugim web stranicama lokalnih kina koja sudjeluju u programu. 

Nezavisna kina koja sudjeluju u programu su: KMC Bjelovar, Kino Blato, Kino “30. svibnja” (Daruvar), Dom kulture Kristalna kocka vedrine, Kino Ivanec, Centar za kulturu Korčula, Kino Krapina, Kino Velebit (Koprivnica), Kino Križevci, Kino Labin, Kino Nova Gradiška, Kino Marof (Novi Marof), Kino Moslavina, Kino Novalja, Kino Novska, Kino Pazin, Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, Kino Rab,  Art-kino (Rijeka), Kino Samobor Pop up ART kino, Kino Slatina, Kino Zelina (Sveti Ivan Zelina), Kino Gaj (Varaždin), Kino Gorica (Velika Gorica), Kino Zabok, Kino Tuškanac (Zagreb), Kinoteka Zlatna vrata (Split), Kuća umjetnosti Arsen Šibenik. 

Maraton se održava povodom najkraćeg dana u godini, 21. prosinca, čime se obilježava i slavi kratka filmska forma te stvara jedinstvena prilika da se posjetiteljima_cama diljem zemlje omogući gledanje kratkometražnih naslova na kinoplatnima. Ove godine, pored sudjelovanja 25 ekrana Kino mreže i pridruženih lokalnih kina diljem Hrvatske, a u suradnji s platformom Kinoholik, program će biti realiziran na još osam zagrebačkih lokacija u centrima za kulturu ili mjesnim odborima.

Maraton ove godine uključuje 23 kratkometražna filma podijeljena u dvije kategorije, za djecu i za starije uzraste. Programi za djecu su Mali europski maratonci i Mali hrvatski maratonci, dok su filmovi za starije uzraste raspoređeni u blokove objedinjene pod nazivom Domaći maratonci.

Domaći maratonci predstavljaju izbor najnovijih, animiranih, igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova domaće produkcije. Tako organizatori ističu nagrađivani i hvaljeni film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, ali i Nisku travu u režiji Davida Gaše nagrađen “Zlatnim kolicima” iz programa Kockice Zagreb Film Festivala te Pater Familias Dine Uglešić, film koji je proglašen najboljim stranim filmom na Međunarodnom filmskom festivalu studentskog filma “Early Bird” 2023. Od dokumentaraca se posebno izdvajaju 1001 noć Ree Rajčić te Organ grada, dokumentarno-eksperimentalni film autora Juraja Mateja Ćurde. U animiranom programu za odrasle posebno se ističe višestruko nagrađivani film Eeva redateljskog dvojca Mortena Tšinakova i Lucije Mrzljak, koji je uvršten i na listu za nominaciju za Oscara.

Maraton kratkometražnog filma organizira Hrvatski audiovizualni centar u suradnji s Kino mrežom i platformom Kinoholik, uz podršku domaćih autorica i autora.

Više informacija o blokovima te detaljan popis filmova možete potražiti na društvenim mrežama lokalnih kina ili ovdje za zagrebačke lokacije.

Među prikazanim Grlićevim filmovima naći će se tri kultna naslova: Kud puklo da puklo (1974.), U raljama života (1984.) i Za sreću je potrebno troje (1985.). Posebna projekcija filma Za sreću je potrebno troje održat će se u kinu Metropolis (MSU) u Zagrebu, 24. listopada u 19:30 sati, uz gostovanje samog redatelja Rajka Grlića. Osim toga, u programu je i dječji film Tajna starog tavana Vladimira Tadeja.

Kud puklo da puklo Grlićev je igrani prvijenac koji govori o nekonvencionalnom mladiću radničke provenijencije Budilici koji iz protesta što ne može dobiti pristojno plaćen posao odluči odustati od ikakva zaposlenja te predstaviti javnosti, pomoću filmskih kamera, svoj svakodnevni život.

Film U raljama života nastao je prema literarnom predlošku, hvaljenom romanu Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić, koja je uz Grlića potpisala scenarij. Ta suradnja urodila je jednom od uspjelijih filmskih adaptacija u jugoslavenskoj kinematografiji.

Peti dugometražni film Rajka Grlića, Za sreću je potrebno troje, ponovno je rezultat suradnje s Dubravkom Ugrešić, a ponavlja se i tema kompliciranih ljubavnih odnosa. Glavni motiv filma koji se naslućuje u samom naslovu jesu veze u kojima ljubavnik uvijek u rezervi ima nekog trećeg, alternativu u slučaju da osnovna veza propadne.

Više informacija o programu možete pročitati ovdje.

Ovogodišnji je novitet manifestacije Doku-dan koji će se u desetak kina diljem Hrvatske obilježiti 6. ožujka dokumentarnim filmom Voljeti Patriciju Highsmith. U Ženijalnim danima ove godine, najavljuju organizatori, sudjeluje čak 30 nezavisnih kina, u kojima će gledateljice i gledatelji moći vidjeti premijerne i reprizne filmske naslove u kojima glavnu riječ na različite načine, vode žene. Kino Mreža je uključena i u Mjesec Frankofonije koji se tijekom ožujka realizira u suradnji s Francuskim institutom.  

Organizatori izdvajaju premijerno prikazivanje dugometražnog prvijenca redateljice Une Gunjak Ekskurzija, koji je nastao u koprodukciji s hrvatskom kućom Nukleus Film (koproducent Siniša Juričić). Film je svjetsku premijeru imao na Filmskom festivalu u Locarnu, gdje je osvojio posebno priznanje u programu Concorso Cineasti del presente.

Program uključuje i kultni film iz 1989. Čelične magnolije redatelja Herberta Rossa te norveški film Kraljica plesa Aurore Gossé premijerno prikazano na Berlinaleu.

U suradnji s Francuskim institutom publici se predstavlja i francuski kandidat za Oscara 2024. te dobitnika nagrade za najbolju režiju na festivalu u Cannesu, romantična drama Okus ljubavi redatelja Trana Anh Hunga. Gledatelji će imati priliku vidjeti i francuska doku-dramu Mala plava djevojčica redateljice Mone Achache.

Nezavisna kina koja sudjeluju u programu Ženijalni dani: Centar za kulturu Čakovec, KMC Bjelovar, Kino “30. svibnja” (Daruvar), Kinematografi Dubrovnik, Kino Ivanec, Centar za kulturu Korčula, Kino Krapina, Kino Velebit (Koprivnica), Kino Križevci, Kino Labin, Kino Nova Gradiška, Kino Marof (Novi Marof), kino Pobjeda (Metković), Kino Moslavina, Kino Novska, Kino Pazin, Kino Valli (Pula), Kino Rab,  Art-kino (Rijeka), Kino Samobor, Kino Slatina, Kinoteka Zlatna Vrata Split, Kino Zelina (Sveti Ivan Zelina), Kuća umjetnosti Arsen (Šibenik), Kino Gaj (Varaždin), Kino Gorica (Velika Gorica), Kino Vrbovec,Kino Zabok, Kino Kinoteka (Zagreb), Kino Zona Zadar.

Detalje i raspored projekcija pronađite na poveznici, kao i na internetskim ili FB stranicama lokalnih kina koja sudjeluju u programu. 

Program Ženijalni dani održava se u partnerstvu Kino mreže i Francuskog instituta u Hrvatskoj, uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Dokidanje iskustva gledanja filma na platnu bitno je utjecalo na nekomercijalno orijentirane kinoprikazivače, prije svega Art-kino koje djeluje kao platforma za razvoj riječke audiovizualne djelatnosti, pa uz filmske projekcije provodi i obrazovne i medijacijske programe te pruža podršku lokalnoj filmskoj produkciji. Prvih dana lockdowna osmišljavanje alternativnih načina održavanja planiranih događaja bilo je tek u povojima pa se privremeni imperativ Art-Kina odnosio na prikupljanje i dijeljenje podataka o besplatnim filmskim sadržajima dostupnima na platformama distributera s kojima Kino inače surađuje, poput Restarta, Factuma i ZFF-a. Kako bi spriječilo prekid komunikacije s publikom, Art-kino je omogućilo besplatno tromjesečno gledanje filmova putem međunarodne online platforme art i nezavisnih filmova MUBI. Na sličnom tragu, riječka neprofitna organizacija Filmaktiv, u jeku lockdowna proslavila je šesnaesti rođendan tako što je gledateljima poklonila kanal s besplatnim pristupom raznovrsnim filmskim sadržajima.

Znajući da jednosmjerna komunikacija nije dugotrajno rješenje, nezavisna domaća kina ubrzo su iskoračila iz zone održavanja kontakta i osmislila čitavu lepezu novih, virtualnih ili epidemiji prilagođenih programa. Art-kino je pod vodstvom Dejana Durića održalo višednevnu interaktivnu online radionicu Kućna škola filma kojom se nastojalo artikulirati osvještavanje gledateljskog iskustva i staviti naglasak na filmsku pismenost, a u prostorima kina ponovno je otvorena Specijalna filmska knjižnica Art-kina koja potiče na upoznavanje s poviješću i teorijom filma. Pandemiji usprkos, u svibnju je u suradnji s Deskom Kreativne Europe održan program Dan Europe – Velike priče iz malih zemalja, a Art-kino bilo je jedan od partnera koji su gledateljima iz Hrvatske, Estonije, Latvije, Litve osigurali besplatne online projekcije četiriju filmova nastalih uz potporu programa MEDIA. Autokino, jedan od medijski popraćenijih programa ostvarenih u razdoblju odgode javnih okupljanja, nastao je suradnjom Filmaktiva i Art-kina, a odaziv publike bio je visok čemu svjedoči činjenica da su ulaznice za prvu projekciju rezervirane tijekom prve minute od objave programa.

Nakon dvomjesečne obustave fizičkog kontakta s publikom, u rano ljeto Art-kino je ponovno otvorilo svoja vrata, a ravnateljica Slobodanka Mišković osvrnula se na posjećenost programa i funkcioniranje kina nakon otvaranja. “Odmah po otvaranju nastavili smo s redovnim programom, no u ograničenim uvjetima, a taj se režim rada nastavio sve do sad, odnosno do novih protuepidemijskih mjera, s tom razlikom da su kina izbjegla nova zatvaranja pa se privid koliko-toliko ‘normalnog’ funkcioniranja zadržao. Logično, broj gledatelja je smanjen, što ima više veze s novim pooštrenim mjerama, negoli s izmijenjenim gledateljskim navikama”, pojašnjava. Na tom tragu leži o najveći izazov s kojim će se susresti manje-više sve kulturne ustanove, a to je povratak gledatelja kako u Kino, tako i u normalni režim rada. “Teško je dati procjenu o stvarnom stanju odaziva publike jer ograničeni broj posjetitelja nudi i ograničeni zaključak”, kaže.

Što se odaziva tiče, on je svakako bio bolji u ljetnom periodu tijekom kojeg Art-kino nije imalo svoju uobičajenu stanku, jer se ispostavilo da ni velike vrućine nisu spriječile dolazak publike na projekcije, a i broj osoba koje su se mogle smjestiti u dvorištu Kapucinskog samostana u kojem se programi Ljetnog Art-kina održavaju vrtio se oko brojke 70, što je itekako ostavljalo dojam “normalnosti”. Također, u sklopu Riječkog filmskog foruma, a u suradnji s ljudima iz caffe bara Dnevni boravak, Kino je svoj prostor djelovanja proširilo i na bočne stepenice što se na kraju pokazalo iznimno uspješnim potezom jer se prostor vrlo brzo formirao kao novo okupljalište lokalne zajednice.

Raznovrstan program koji joj je pritom ponuđen rezultat je brojnih suradnji koje Slobodanka Mišković ističe izuzetno važnima za stilski pluralizam Kina, kako u pretpandemijskom tako i u pandemijskom razdoblju: “Art-kino i inače nastoji biti maksimalno otvoreno za različite suradnje s brojnim partnerima, što na godišnjoj bazi iznosi gotovo stotinjak vanjskih partnera, uglavnom udruga civilnog društva ili pak nacionalnih manjina, škola i slično. Suradnje, dakle, jesu i jedan od razloga našeg bogatog programa i programske dinamike koju nastojimo održati unatoč svim izazovima. Isti smo princip u programiranju nastojali zadržati i tijekom pandemije.” Bitan partner pritom im je spomenuti Filmaktiv, ali ne i jedini, pa Mišković izdvaja i udrugu Distune s kojom Art-kino surađuje u provedbi Impulse festivala. “Iako je i u normalnim okolnostima dosta zahtjevno komunicirati i stvarati program s toliko puno sudionika –  za vrijeme pandemije to pokazalo još i težim, naprosto zato što je bilo kakvo planiranje svedeno na najmanju mjeru – ipak smo uspjeli”, zaključuje.

Smanjenje broja gledatelja, koji je trenutno u kinodvorani ograničen na četrdeset, epidemiološka situacija utjecala je na provedbu nekih uspješnih suradnji, primjerice one Art-kina i riječkih škola pod nazivom Škola u kinu. Riječ je o edukativnom programu čiji je cilj povezivanje nastavnih predmeta s filmskim sadržajima, no ove je godine realizacija programa, uglavnom zbog prijelaza škola na virtualan oblike nastave, gotovo prepolovljena. S druge strane, tijekom ove školske godine Art-kino je omogućilo gledanje pojedinih filmova putem Vimeo kanala pa su se u program uključili i učenici i učenice iz drugih dijelova Hrvatske.

Pandemijska kriza razotkrila neke ranije ukorijenjene probleme kao što je inferioran financijski položaj nekomercijalnog kinoprikazivaštva u odnosu prema komercijalno orijentiranim filmskim repertoarima. Za egzistenciju Art-kina ključna je financijska podrška Grada i Primorsko goranske županije, ali i drugih donatora, primjerice Hrvatskog audiovizualnog centra ili pak programa Europa Cinemas Kreativne Europe, a treba spomenuti i Hrvatsku mrežu neovisnih kinoprikazivača koja je imala značajnu ulogu u održavanja programa u manjim sredinama u kojima kina predstavljaju oazu društvenog života.

Iako je kao dio kulturnog sektora nekomercijalno kinoprikazivaštvo prilično pogođeno pandemijom (pad gledanosti se, ovisno o kinu, kreće od 40 do čak 80 posto), planovi za buduća događanja ne jenjavaju. Pripremaju se novi filmski programi, a stari nastavljaju, dogovaraju se suradnje s gostujućim autorima, osmišljavaju se prigodne i aktualne tribine, a na tom tragu je i redovna distribucija bosansko-hercegovačkog kandidata za Oscara Quo vadis, Aida? redateljice Jasmile Žbanić koja je u Art-kinu dogovorena za kraj siječnja.

Egzistencija programa i dalje je na razmeđi fizičkog iskustva gledanja filma u kinodvoranama i virtualne sfere, a zbog paralelnog održavanja pojedinih projekta Europske prijestolnice kulture za lokalne nekomercijalno orijentirane kinoprikazivače situacija je još složenija. Opstanak nezavisnih kina uvelike ovisi o epidemiološkoj situaciji i financijskoj potpori viših instanci, ali visok interes javnosti za nekomercijalne programe i jačanje spona sa zajednicom u kriznom razdoblju otvara prostor za optimizam i vjeru da će upravo kultura imati presudnu ulogu u obnavljanju društvenog života nakon prestanka pandemije.

Stotinu godina od prvog kina u Dubrovniku, Damir Račić, Glas grada, 2009.

Virtualna kina opremljena ponudom audiovizualnog sadržaja koji možemo konzumirati iz vlastitih naslonjača, na vlastitim računalima ili televizorima sve su raširenija, a epidemiološke mjere te ograničenje broja gledatelja u dvorani pridonijeli su inzistiranju na takvim načinima prikazivaštva, na štetu nezavisnih kina koja su se i prije mučila brojeći posjetitelje – pogotovo s nezavisnim produkcijama. Upravo zbog toga pitanje koje se već neko vrijeme s razlogom postavlja postaje još relevantnije: gube li kina razlog postojanja i jesu li postala simbolična mjesta na mapi kulture?

Nezavisna kina su, osim plasiranja svog redovitog programa, često ugošćavala različite festivale, radionice i obrazovne programe koji su dinamizirali njihovu poziciju te pridonosili bogatijoj kulturnoj ponudi. Inicijative za vraćanje kina u mala mjesta, filmski festivali i kino aktivisti / entuzijasti su pred zidom – sve je manje financijskog kapaciteta za ovakve tipove proizvodnje pošto se takvi programi financiraju projektno, a uz to je sve manje mogućih kino sjedalica i sve manje novih naslova koje mogu prikazati. Na kraju krajeva, sve je manje i publike koja prati nezavisni film, pogotovo u kinima i pogotovo u vrijeme pandemije.

Kinematografi Dubrovnik javna su ustanova u kulturi koja raspolaže s dva zatvorena (Kino Sloboda i Visia) i dva otvorena ljetna kina (Jadran i Slavica), od kojih su gotovo sva smještena u staroj gradskoj jezgri ili u njenoj neposrednoj blizini. Kino Slavica, jedino koje se ne nalazi u samoj staroj jezgri grada, profiliralo se kao kino koje prikazuje najveći broj nezavisnih filmova. Program Ljetnog kina Jadran, svojevrsne atrakcije u samoj gradskoj jezgri, prilagođen je turistima, pa tamo ljeti uglavnom prevladavaju filmovi komercijalnog tipa.

Ljeto 2020., prema riječima voditeljice programa Đive Galov, nikad nije bilo bolje. Zbog manjka naslova kod velikih distribucijskih kuća pažnja se usmjerila na male i nezavisne distributere i drugačije naslove od uobičajenih, a započeta je suradnja s Motovun i Subversive Film Festivalom. U ljetnim kinima je prikazano mnoštvo naslova – od igranih preko dokumentarnih do animiranih filmova, a prostor se koristio i kao pozornica za koncerte i predstave. Tražila se karta više – zbog manjka drugih kulturnih sadržaja neki su po prvi put otkrili ljepotu ljetnih kina.

Financirani javnim novcem te fondacijom Europa Cinemas koja uvjetuje određen broj projekcija nezavisnog europskog filma kako bi podržala rad kina, Kinematografi osim redovitih kino projekcija održavaju i dječji mediteranski filmski festival DUFF, koji je prošle godine bio prebačen u online izdanje, iako su se radionice filmske kritike i ilustracije za djecu i mlade uspjele održati uživo.

Kinematografi su za vrijeme pandemijskih mjera krenuli i s drive in kinom koje su smjestili na parkiralište bivše tvornice Radeljević – njegovo otvaranje značilo je zatvaranje jednog zimskog kina zbog prebacivanja DCP projektora na novu lokaciju – no mnogo više od toga nisu poduzeli. Bez obzira što riječ o kinu koje u trenutku dok su epidemiološke mjere na snazi može primiti najveći broj posjetitelja, Kino Sloboda koje je u gradskom vlasništvu često se iznajmljuje u komercijalne svrhe, primjerice kao servis produkcijama koje onda čitavi (nedavno renovirani) prostor kina pretvaraju u garderobu ili skladište.

U čitavoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Dubrovnik je jedan od tri grada gdje film možete pogledati na velikom platnu. Uz njega tu su još Korčula i Metković u kojima se projekcije održavaju u kulturno-društvenim centrima – Kino Pobjedi u Metkoviću i Centru za kulturu u Korčuli. Ljetna kina kroz infrastrukturne improvizacije u ostalim mjestima u županiji aktiviraju se ponekad, ovisno o željama i mogućnostima jedinica lokalne samouprave ili kino entuzijasta kako bi lokalnoj publici priuštile kino čaroliju na otvorenom. Dubrovnik, Korčula i Metković dio su Hrvatske mreže nezavisnih kinoprikazivača koja pokušava raditi na promociji nezavisnog domaćeg filma te na razvoju i podršci neovisnih kinoprikazivača kako bi osigurali raznolikost i širu dostupnost audiovizualnog stvaralaštva.

Do devedesetih opremljena kina postojala su u Cavtatu i u selu Gruda te su – iako je riječ o malim mjestima – imala kontinuiran i raznolik program. Kino Gruda s radom je počelo 1958. godine, a zatvoreno je 2009. godine dokad su se filmovi projicirali s 35 mm projektora, koji i dalje funkcionalan stoji u Domu kulture Gruda. Sedamedesetih i osamdesetih godina u tom prostoru prikazano je oko 120 filmova godišnje, a kino je bilo otvoreno svaki dan osim ponedjeljkom. Gruda je bila povezana s kino poduzećem iz Dubrovnika i program je bio jednak kao tamo, a publika je pristizala iz cijelih Konavala i šire.

“Ovisno o filmu, neki rekordi o broju ljudi u kinu Gruda su za nepovjerovati, mislim da danas nije moguće stići te brojke”, prisjeća se nekadašnji projekcionist Miho Miljak. Ako danas želi pogledati film u kinu, konavoska publika mora potegnuti u tridesetak kilometara udaljen Dubrovnik. Kino Cavtat, aktivno do sredine devedesetih, mjesto predivnih sjećanja mnogih mještana, Općina Konavle dvijetisućitih daje u koncesiju tokom koje kino postaje privatni teniski teren. Tek krajem 2020., nakon pauze od dvadeset godina, Općina vraća ljetno kino u svoje ruke, i za sada ostaje pri ideji da vrijednu nekretninu pod Mauzolejom Račić u Cavtatu ostavi u primarnoj funkciji kina (ljeti) i polivalentnog igrališta (zimi), što znači da će kino trebati digitalizirati na natječaju Ministarstva kulture.

Što se Dubrovnika tiče, nekada iznimno popularno Ljetno kino Lapad zatvoreno je 2012. godine – sada je zaraslo i zapušteno, prepušteno propadanju te se ne planira aktivnije koristiti. Prema riječima ravnatelja dubrovačkih Kinematografa Nikše Konsua, za tim nema (tržišne) potrebe jer dva postojeća ljetna kina – Slavica i Jadran zadovoljavaju potrebe ljudi za kino projekcijama. Sudeći pak po raspravama na društvenim mrežama, s tim se tvrdnjama ne slaže lokalno stanovništvo koje prostor bivšeg ljetnog kina u Lapadu vidi kao idealan prostor i za neke druge kulturne sadržaje, primjerice kazalište ili koncerte koji su sada rezervirani isključivo za staru gradsku jezgru.

Iako je kriza izazvana epidemiološkim mjerama boljke nezavisnih kina koje postoje već neko vrijeme samo učinila vidljivijima, uglavnom izostaju napori lokalnih kinoprikazivača, ali i kulturnih politika koje bi u ovom trenutku morale raditi za javno dobro i održavanje interesa publike. Programska sredstva se režu, a time i dokidaju popratni programi kina koji obrazuju i okupljaju publiku.

Kino projekcija podrazumijeva susret i dogovor, podrazumijeva izlazak iz privatnog u javno i podrazumijeva infrastrukturu koja stanovništvu u konkretnom terminu nudi određen sadržaj – infrastrukturu koja je funkcionalna i održavana te raznovrstan i dostupan sadržaj koji vodi računa o kontekstu u kojem se prikazuje. Sve zajednice zaslužuju kino i zato online streaming platforme i virtualna kina, ma kako dobro opremljena bila, neće moći zamijeniti kolektivno iskustvo gledanja filmova proizvedenih baš za veliko platno i dobro ozvučenje.

Preispitivanjem izmijenjenih uvjeta života, ljudskog ponašanja i općenito vlastitog poimanje slobode i javnog prostora koji nam je donijela pandemijska i potresna 2020. bavi se Sunčica Ana Veldić u filmu Osoba, koji nastaje kao tehnička vježba prilikom isprobavanja tonske opreme. “Svaku sam večer u Tisnom, za vrijeme trajanja karantene u obližnjem mjestu Murteru, radila probne snimke. Obično bih stavila kameru na neku dobru poziciju i s različitih bi udaljenosti od kamere snimala svoj glas. Kako sam zbog te vježbe stalno nešto govorila, tako sam zapravo bila dobro pripremljena za dokumentarnu priliku koja se iznenada pojavila u kadru.” Ovim riječima redateljica u uvodnim minutama filma opisuje okolnosti njegova nastanka. Početni kadrovi prikazuju nam urušavanje betonskih blokova, dimnjaka, a odmah zatim redateljičine roditelje koji preplašeno smišljaju kako napustiti Zagreb nakon razornog potresa. Nakon postapokaliptičnih prizora radnja se premješta u Tisno gdje autorica odlučuje provesti vrijeme snimajući mirnu atmosferu mjesta. Iako je do ovog trenutka film strukturiran kao suviše deskriptivan making off, nizanjem dinamičnih kadrova snimljenih kamerom iz ruke, još za vrijeme podrhtavanja tla ili pak u trenucima suočavanja s policijom na prelasku u drugu županiju, redateljica uspješno prikazuje hektičnost situacije, u vidljivom kontrastu s onom koja slijedi.

Dokumentarna prilika, kako ju sama naziva, pojavljuje se iznenada kada obična prolaznica, vjerojatno stanovnica mjesta Tisno, jednog poslijepodneva ušeta u vidno polje autorice. Smještena s druge strane kamere, redateljica odlučuje pratiti njezino kretanje uvalom i upustiti se u ulogu komentatora koji u voice-overu opisuje njezina kretanja, navodeći gledatelja na mogući razvoj događaja. S maskom na licu i zaštitnim rukavicama na rukama, Osoba nepoznatog identiteta većinu je vremena nesvjesna pogleda koji je prati kroz objektiv kamere. Duhoviti komentari redateljice, o opreznosti zbog koronavirusa, kao i uvećanja kamere kojima ne ispušta iz vidokruga Osobu dok provodi vrijeme uz obalu, savršeno ilustriraju način poimanja stvarnosti koja nas je okruživala tijekom pandemije.

Iako je na prvi pogled riječ o sasvim uobičajenom prizoru, koji u normalnim uvjetima ne zaslužuje posebnu pažnju, svojim voajerističkim pogledom Veldić je naizgled svakodnevnu situaciju pretvorila u zanimljiv događaj ispunjen ironijom i začudnošću. Mlada redateljica, od nedavno magistrica dokumentarne režiji, a već nekoliko godina jedna od zanimljivijih autorskih osobnosti Kinokluba Zagreb, publici je poznata po dokumentarnim i eksperimentalnim radovima poput Hrvatska djevica (2015), Festivalski turizam (2016), White Trash (2017) i Precijenjena dramaturgija (2017).

Slično kao Veldić, i redatelj Igor Bezinović od početka svog bavljenja filmom kratkometražnu formu doživljava gotovo kao produženo iskustvo promatranja stvarnosti pa tako pored poznatih dugometražnih radova, Blokade (2012) i Kratkog izleta (2017), njegovu filmografiju čini iznimno bogat i raznolik spektar kratkih ili vrlo kratkih filmova. Oni variraju od televizijskih dokumentaraca, skečeva do spotova i razglednica, što upućuje da snimanje kratkih filmova nerijetko prelazi u svakodnevnu aktivnost, kojoj pristupa bez prevelikih ambicija i očekivanja. Posljednji film Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio, koji potpisuje zajedno s animatoricom Ivanom Pipal, ubraja se među hibridnije projekte, a u njemu se domišljato isprepliću elementi animiranog, dokumentarnog i igranog filma.

Pokušaj razlikovanja karakteristika triju rodova koje autori primjenjuju sasvim je suvišan jer se oni vješto prožimaju na razini režije i scenarija već od prvih minuta filma, obuzimajući gledatelja lakoćom pripovijedanja i duhovitošću glavnog lika. Mikrokazeta u potpunosti opravdava vlastiti opis hommagea ljudskoj mašti i slučajnosti te se poigrava s različitim elementima koji doprinose procesu stvaranja fiktivne priče. Odbačena mikrokazeta, koju turist Zoki (Đorđe Branković) pronalazi lutajući odlagalištem smeća na otoku Lošinju u potrazi za najljepšim pogledom na Jadranu, osnovni je generator mogućih narativa koje glavni junak počinje zamišljati. Na etiketi mikrokazete Sony na engleskom jeziku piše: “Dom je tamo gdje je srce. S ljubavlju, Petra. Washington, 1995.”, što glavnog lika potiče na pokušaj rekonstruiranja porijekla predmeta, njegova sadržaja, kao na koncu i na zamišljanje vlasnika kojemu je pripadao. Petra bi istovremeno mogla biti i osoba koja živi u Washingtonu, kao i grad u Jordanu, a sama činjenica da je pronašao mikrokazetu i da se baš toga dana zatekao na odlagalištu otpada također je rezultat niza koincidencija.

Kroz čitav film slijedimo Zokijev protok misli, kao i brojne duhovite digresije koje pridonose širenju konteksta priče. Glavni lik na trenutke će nas podsjetiti na glumačku i redateljsku ikonu talijanske kinematografije, Nannija Morettija, koji u brojnim svojim filmovima poput Dragi dnevniče (Caro diario, 1993) ili April (Aprile, 1998) u voice-overu komentira vlastitu svakodnevicu te se osvrće na probleme iz osobnog života. Animacija u filmu Mikrokazeta također ima značajnu ulogu. Na tragu filmskih svjetova Jana Švankmajera predmeti na smetlištu doimaju se na granici nestvarnog i opipljivo zbiljskog, a kombiniranjem tehnika kolaža i stop animacije oni djelomično oživljavaju, kreću se i migolje, potencirajući fiktivnu odrednicu filma.

Odlagalište otpada jedina je “stvarna” (ne imaginativna) lokacija na filmu na kojoj glavni lik zamišlja mogući razvoj priče. Ono je ujedno i mjesto neuobičajenih susreta, gdje se gotovo iz vedra neba pojavljuju “slučajni” prolaznici, poput gospodina kineskog porijekla koji Zokiju poklanja magnetofon zahvaljujući kojem uspijeva poslušati sadržaj mikrokazete i otkriti više informacija o Petri i njezinom porijeklu. Na istom odlagalištu smeća Zoki će nastaviti zamišljati njihov mogući susret i nastavak sretne ljubavne priče. Pričom o mikrokazeti, malom komadiću tehnološke povijesti, autori nam ukazuju na mnogobrojne narativne potencijale filmskog medija, ujedno nas pozivajući da sami preispitamo istinitost priče koja je pred nama.

U sklopu Maratona predstavljen je i splitski redatelj Josip Lukić s filmom Južno voće (2019), kojeg među brojnim nagradama krasi i posebno priznanje programa Kockice, prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. Nakon dokumentarnih filmova u kojima beskompromisno iskrenim pristupom raspliće povijest obiteljskih odnosa (Majči, 2018) ili pak secira njihovu unutrašnju dinamiku (Doplovit će Rex, 2019), Lukić se 2019. godine vraća kratkometražnom igranom filmu. Pritom u Južnom voću redatelj ne odstupa od njemu bliske obiteljske tematike, a istančanom i odmjerenom režijom uvodi nas u svijet glavnog lika, ispunjen frustracijom i razočaranjima.

Film o jednom danu u životu mladog Šimuna (Paško Vukasinović) započinje kadrom u kojem u hladovini uz more izvodi iscrpljujuću jutarnju vježbu sklekova s jednom rukom, dok s drugom preslaže role toaletnog papira. Nakon toga vrijeme provodi s majkom (Snježana Sinovčić) na plaži, u pauzi od njezina bolničkog liječenja, a zatim sa sestrom (Lana Barić), koja kao i protagonistkinja filma Doplovit će Rex osigurava egzistenciju vlastitoj obitelji radeći na kruzeru inozemne kompanije. Njihov naizgled opušten razgovor o sestrinom ljubavnom odnosu s oženjenim muškarcem, uskoro narušava rasprava izazvana prebacivanjem odgovornosti o (ne)brizi prema majci. Nakon toga Šimun odlazi na autobusni kolodvor gdje dočekuje djevojku (Tihana Lazović) koja mu dolazi u posjet. No i ovaj susret od početka prate nesuglasice i tenzije sve do kulminacije u sceni žestokog seksualnog odnosa na stijenama plaže. Napetost koja prati glavnog lika tijekom dana, duhovito podcrtana početnom scenom vježbanja sklekova, rezultat je interakcije s njemu bliskim ženama, a obilježavaju je različiti oblici agresije, koji variraju od pasivne do verbalne, pa čak i one fizičke. Majčinska figura kao pokretač obiteljskih dinamika naslijeđena je iz prethodnih Lukićevih filmova, jednako kao i problematičan odnos prema ženskoj seksualnosti, kojim pod izlikom afirmacije, autor upućuje jasnu kritiku konzervativnom mentalitetu.

Autorski rukopis talentiranog splitskog redatelja vidljiv je prije svega u kompoziciji kadrova, ali i u ponavljanju motiva iz prethodnih filmova. Primjerice scene u kojima Šimun razgovara s majkom u kafiću na plaži ili sa sestrom na balkonu njezina stana, vrlo očito podsjećaju na razgovore između redatelja i njegove majke u hvaljenom dokumentarcu Majči. Pritom, kako bi postigao prirodnost i uvjerljivost svojstvenu njegovim opservacijskim radovima, Lukić se koristi diskretnim srednjim planom, dok u pozadini vidimo panoramu grada, ili u prvom slučaju brod Jadrolinije dok polako uplovljava u luku. Urbani pejzaž Splita još jedno je prepoznatljivo obilježje njegovog redateljskog potpisa. Kupalište na Bačvicama – gdje se odvija posljednja scena noćnog “picigina”, park šuma Marijan, autobusni kolodvor prepun turista, kao i modernistički dijelovi grada koji se naziru u daljini, zajedno tvore kulisu Šimunovih stanja pridonoseći ritmičnom, napetom i intenzivnom iskustvu gledanja. Split u ljetnim mjesecima, sa svojim ugašenim bojama i bučnim prometom, majstorski uokviren kamerom Marinka Marinkića, postaje razglednica egzistencijalnog kaosa u kojem se mladi pojedinac mora snalaziti ne bi li zadovoljio tuđe potrebe i održao uravnotežen odnos s bliskim osobama.

Premda kratkometražni film uvijek podrazumijeva sažimanje niza filmskih postupaka, s ciljem izražavanja osnovne ideje autora u kraćoj formi, svojom zadivljujućom umjetničkom vještinom Josip Lukić još jednom je dokazao da njegovi studentski filmovi u potpunosti nadilaze kategoriju obične vježbe, a kod publike stvaraju osjećaj i užitak jednak gledanju dugometražnog filma. Osmi Maraton kratkometražnih filmova uz to nas je podsjetio na bogatstvo kratkometražne produkcije koja u Hrvatskoj nastavlja rasti iz godine u godinu, ali i na važnost jačanja pojedinačnih festivalskih scena, zahvaljujući kojima studentski i profesionalni filmovi dobivaju sve ravnopravniji tretman i promociju.

U četiri godine postojanja, angažman i rad Kino mreže rezultirao je brojnim projektima na području kinoprikazivaštva, razvoja filmske pismenosti i filmske publike. Projekcijom dvaju filmova na datum osnutka Kino mreža nastoji se zahvaliti publici na povjerenju koje ukazuje nezavisnim kinoprikazivačima.

Sve projekcije su besplatne, a detaljnije informacije o programu i lokacijama moguće je pronaći na sljedećoj poveznici.

Jules i Jim priča je o dvojici najboljih prijatelja – Nijemac Jules (Oskar Werner) i Francuz Jim (Henri Serre) dane provode uživajući u književnosti, umjetnosti i lijepim ženama koje s lakoćom mijenjaju – sve dok ne upoznaju zanosnu Catherine (Jeanne Moreau), čija ih pojava potpuno impresionira. Catherine unosi lepršavost, ali i nemir u njihove živote jer se obojica zaljubljuju u nju. Ona se odlučuje udati za Julesa, no to je tek početak njihove neobične priče.

Uz Truffautov Jules i Jim, na programu je i crno-bijeli horor film Oči bez lica čiju režiju potpisuje Georges Franju, a glavnu žensku ulogu tumači Alida Valli, talijanska glumica rođena u Puli, po kojoj je nazvano pulsko kino. Uz romantičnu ljubavnu dramu i horor, program Rendez-vous au cinéma donosi i suvremenu francusku crnohumornu komediju Pacijenti, o Benu i njegovom kaotičnom putovanju kroz pobjede i poraze, suze i smijeh koje uz nadu i prijateljstvo podnosi nakon teške sportske nesreće u bazenu.

Na repertoaru je i film za mlađu populaciju Iz sve snage, teen drama redatelja Chada Chenougae o šesnaestogodišnjaku Nassimu smještenom u udomiteljsku obitelj gospođe Cousin. Nassim se odbija asimilirati s drugim štićenicima te izmišlja za sebe sasvim novi život kojim se lažno predstavlja, a za sve što se treba pobrinuti je da se ta dva života, stvarni i izmišljeni nikada na sretnu.

Za sve ljubitelje dokumentarnog filma na programu je film Pregled: priča o stvaranju, redatelja Thierryja Demaizièrea i Albana Teurlaija. Film donosi priču o mladom umjetničkom direktoru pariške Opere, Benjaminu Millepiedu, koji se proslavio koreografijom za Oscarom nagrađen film Crni labud, te prikazuje njegovu strast, ljepotu kreacije i donosi tisuće proba za njegovu prvu produkciju baleta u prestižnoj opernoj kući. 

Za najmlađu publiku program Rendez-vous au cinéma donosi animiranu uspješnicu s ovogodišnjeg izdanja Animafesta, film Veliki zli lisac i druge priče koji će razbiti mit o idili i mirnoći francuskoga sela. Ova rukom nacrtana i oslikana francuska animirana komedija šarmantan je film u kojem će uživati sve generacije. 

Rasporede projekcija potražite na službenim stranicama pojedinačnih kina, čiji popis možete vidjeti ovdje. 

U trenutku globalnog prijelaza na digitalnu tehnologiju preduvjet ostvarenja kvalitetne kino mreže postaje digitalizacija kinoprikazivača, koji su zbog karakterističnog repertoara bili u nepovoljnijem položaju. Oblikovanje nacionalnih kulturnih politika moralo se suočiti s tim izazovima, dok su europski programi pružili operativnu ili financijsku pomoć (npr. program Media, danas dio programa Kreativna Europa). Naravno da Hrvatska nije bila iznimka, a digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača definirana je kao jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2010.-2014., čija je realizacija postala preduvjet ostalih planova, poput uspostave devastirane kino mreže, povezivanja i suradnje nezavisnih kinoprikazivača s ciljem uspješnog promoviranja europskog i hrvatskog filma, odnosno alternative komercijalno isplativom i stoga prevladavajućem sadržaju.

Gledano iz današnje perspektive, nemoguće je ne osjetiti standard koji, iako nam se čini samorazumljiv, postoji odnedavna. Uzevši u obzir broj festivala, opremljene kino dvorane diljem zemlje, promociju i relativne uspjehe hrvatskog filma na svjetskim festivalima, ne možemo ne ustvrditi da film sve češće postaje predmet zanimanja širih društvenih krugova. Sama činjenica da ostvarenja postaju dostupna izvan frekventnih sredina, kao i inzistiranje na dodatnim edukacijskim sadržajima, smjer je, koji ukoliko opstane, može polučiti uspjehe i oblikovati čitave generacije u aktivnom pristupu filmskoj umjetnosti.

Digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača u suradnji Hrvatskog audiovizualnog centra i Ministarstva kulture uz podršku lokalnih samouprava, započela je 2011. i do kraja 2013. godine digitalizirano je 28 kinodvorana. Ministarstvo kulture se pritom obvezalo financirati 60 do 70 posto troškova, dok su ostatak pokrivali ili sami kinoprikazivači ili lokalna/područna samouprava. HAVC je osmislio projekt, kao i obveze uključenih kinoprikazivača, ne bi li se ostvarila kvalitetna kino mreža po uzoru na europsku organizaciju Europa Cinemas. Digitalizacija kontinuirano traje i danas, na temelju prijava pojedinih gradova na godišnji Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi. U 2015. godini Ministarstvo kulture sufinanciralo je digitalizaciju još 15 kinodvorana, dok su se za digitalizaciju u 2016. godini prijavile još dvije kinodvorane, poručuju iz Ministarstva kulture. Ukupan broj digitaliziranih kino dvorana danas je 48, što svi akteri redom smatraju impresivnom brojkom.

Financirani kinoprikazivači potpisali su ugovor kojim se narednih 5 godina obvezuju poštivati programske obveze, poput prikazivanja europskog i hrvatskog filma te razvijanja dodatnih edukacijskih i kulturnih sadržaja. Time su stvoreni preduvjeti za sljedeću fazu, razvoj i proširenje kino djelatnosti da bi u kulturno depriviranim sredinama kino postalo središte zajednice, nudeći široku paletu različito intoniranog sadržaja. U srži jest ideja obogaćivanja kulturne ponude uz zastupljenost kako komercijalnih, tako i manje atraktivnih programa. Mali kinoprikazivači pritom su primorani osmisliti načine prezentacije europskog i hrvatskog filma u sredinama u kojima ne postoji razvijen interes za filmove van uhodane holivudske produkcije.

No, dok smo s jedne strane suočeni s pozitivnim trendovima, često u skladu s praksama razvijenijih društava, oni se negativni segmenti gotovo ne problematiziraju, postajući tek kulise uspješnih projekata. Iako su brojne dosad izolirane sredine napokon ostvarile mogućnost kulturnog razvoja, za koji je možda prerano prognozirati dugoročnu uspješnost, problematičnom ostaje činjenica da kulturni razvoj pojedine sredine, a tako i onaj kinoprikazivački, zavisi od niza partikularnih faktora. Kulturne ustanove u neravnopravnom su položaju i svoj daljnji prosperitet mogu graditi isključivo na programima podrške različitih institucija. Pritom su baš kina nerijetko vezana uz pučka učilišta ili kulturne centre, stoga se njegovo funkcioniranje mora uravnotežiti sa svim drugim djelatnostima. Problem je u zavisnosti od lokalnih samouprava koje u različitim omjerima participiraju u kulturnom razvoju zajednica. Dok će u nekim sredinama financijska potpora biti izdašnija, u drugim se kultura ne smatra prioritetnom ili barem ne svi oblici kulturne djelatnosti. I u Nacionalnom projektu digitalizacije preduvjet za dobivanje potpore bila je živa kino djelatnost, razvijena infrastruktura, posjećenost i vrsta kino repertoara, ali i spremnost lokalne samouprave da u određenom postotku sufinancira digitalizaciju. Oni kinoprikazivači koji su u starim uvjetima uspješno funkcionirali zahvaljujući ili potpori lokalne zajednice ili angažmanu pojedinaca, bili su u značajnoj prednosti. Iako je logično podržati već uspješne projekte, očito nedostaje sustav osmišljene potpore iz različitih razloga manje uspješnim sredinama. HAVC je svjestan situacije i nastoji inicijativama pružiti podršku, no bez angažmana zainteresiranih pojedinaca napredak se ne može očekivati: “Budućnost svake pojedinačne kino dvorane u lokalnoj zajednici osim o pristupanju projektu digitalizacije i potpori lokalne samouprave, ovisi i o entuzijazmu stručnih pojedinaca koji su željni da se “projekt kino” realizira. Nažalost, to je segment na koji ne možemo utjecati. Naravno da je idealna i željena situacija da svaki grad i mjesto imaju svoje kino, međutim kino program se na razne načine može osigurati u lokalnoj zajednici, postoje gradovi i mjesta u kojima nema ni idealnog infrastrukturnog preduvjeta, a projekcije kvalitetnog filmskog programa se događaju i publika raste. Veliki dio je na državnoj kino strategiji, lokalnoj potpori, ali gdje nema istaknute motivacije pojedinaca da dovedu film u grad, tamo neće biti ni kina”.

Međutim, oni najproblematičniji, oslabljeni lošim financijskim stanjem, nezainteresiranošću lokalne zajednice i posljedično gubitkom publike, u početku su diskvalificirani jer nisu zadovoljavali postavljene preduvjete. Budući da kina nezahvaćena projektom u digitalizacijskom valu više nisu mogla konkurirati, njihova je djelatnost potpuno ugašena (npr. Zaprešić i Duga Resa) ili su projekcije tek povremene. Iako je svaki slučaj specifičan i nemoguće je objediniti krajnje uzroke zatvaranja, visoki troškovi kino djelatnosti i nedostatak financijske potpore, glavni su razlozi. Uglavnom je riječ o kino dvoranama koje djeluju unutar pučkih učilišta, kojima kino djelatnost nije primarna, stoga o angažmanu zaposlenih pojedinaca ovisi mogućnost održivosti. Kako ističu, problem su visoki troškovi održavanja dvorana, kao i potražnja distributera, koju teško mogu namiriti od prodaje kino ulaznica. Danas sa zastarjelom opremom nije moguće pratiti recentnu produkciju. Iako postoje pokušaji infrastrukturne obnove posredstvom Ministarstva kulture i samouprava, ustanove su nerijetko primorane odrediti prioritete. Zbog nedostatka osoblja ne postoje naznake angažmana oko alternativnih izvora financiranja. Na široj se razini kinoprikazivački sektor očito ne doživljava ravnopravnim ostalim kulturnim formama, stoga je često ili komercijaliziran ili marginaliziran u korist drugih koncepata. Tome zasigurno pridonosi i medijski potpomognuto poistovjećivanje kina s blockbusterima, dok su se stvarni potencijali istisnuli iz iskonstruirane slike. Iz kolektivne memorije pak nestaje ideja kina kao mjesta okupljanja, stoga za brojne gradove čija su kina odavno ugašena ne postoji perspektiva. Odabrane zajednice aktivno konzumiraju kulturni sadržaj, dok one druge u tišini propadaju.

Iskustva su ipak različita i pojedina se kina nisu oslanjala isključivo na javne pozive HAVC-a i Ministarstva kulture, već su se financijski nastojala osigurati iz drugih izvora. Možda je najbolji primjer samostalne realizacije ciljeva Pučko otvoreno učilište Slatina, čije se kino digitaliziralo uz pomoć europskih sredstava kroz projekt ART CBC Slatina-Csurgó-Voćin-Virovitica, koji se financirao sredstvima IPA prekograničnog programa Mađarska-Hrvatska. Ovim projektom ne samo da je od propadanja spašeno kino, već je omogućena regionalna kulturna razmjena i suradnja. Riječima ravnateljice POU Slatina, Danijele Fabric Fabijanac: “Svi ciljevi projekta su u potpunosti ostvareni: obnovljena je slatinska kino dvorana, sustav grijanja, nova sjedala te je dvorana opremljena suvremenom opremom za kino-projekcije i filmskim platnom. … S obzirom da smo jedino kino u Virovitičko-podravskoj županiji i sama Županija prepoznala je naš rad te nam i financijski pomaže u našem radu”. Dio je kinoprikazivača osigurao potporu europskog programa Media, uz pomoć Media deska Hrvatska, koji pruža operativnu pomoć, prenoseći europska iskustva i pomažući akterima u uspješnom dohvaćanju sredstava. Zahvaljujući sličnim programima više je načina ostvarivanja financijske podrške, no čitava se problematika prelama na nepovoljnim okolnostima manje razvijenih sredina, koje zbog neravnomjernog ulaganja u kulturne djelatnosti, teško mogu doseći preduvjete za uspješno konkuriranje na natječajima. Nesustavna institucionalna potpora i oslanjanje na individualnu inicijativu problem je koji nadilazi okvire digitalizacije. Međutim, svaki projekt sličnoga tipa iznova podcrtava nejednake mogućnosti zajednica. Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj svakog, pa tako i  audiovizualnog područja, moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava, od obrazovanja do kulture.

Izuzmemo li veće gradove s profiliranom publikom u kojima heterogeni interesi jamče opstanak svih područja, iskustva digitaliziranih kinoprikazivača u manjim sredinama osciliraju između ambicioznosti u kreiranju sadržaja i poteškoća s financijskom održivošću primjenjivanih modela. Budući da je sufinanciranje značilo obvezivanje na HAVC-ove programske smjernice zbog razvoja senzibiliteta za audiovizualno područje u cjelini, pojedini kinoprikazivači susreću se s nezainteresiranošću publike za nefilmska događanja ili pak neigrane filmske forme. Iako je zadiranje u autonomiju uvijek dubiozno, činjenica jest da korištenje javnih sredstava zahtijeva odgovornost, ali i učinkovita sredstva kontrole. Ako je dugoročni plan stvoriti kino mrežu kao generator različitih gledateljskih potreba, onda financijska dobit ne može biti kriterij sastavljanja programa. Različiti kinoprikazivači imaju različita iskustva s nezavisnim filmom. Dok je dio kinoprikazivača (uglavnom u većim gradovima) nastavio redovitu djelatnost baziranu na neprofitnim ostvarenjima, uz olakšane uvjete rada, kinoprikazivači u manjim sredinama i dalje balansiraju između vlastitog i interesa publike, uz nastojanje pronalaska zadovoljavajućeg rješenja. Iskustvo kina Galerija u Varaždinu najbolje pokazuje taj nesrazmjer: “Kriteriji koje smo morali ispuniti zapravo su isti oni koje smo već raditi – program baziran na europskom, hrvatskom, nezavisnom, baštinskom filmu, programi za škole, posebni programi. Nije nam bilo teško prebaciti se na nove smjernice jer smo ih otpočetka slijedili. Sreća je da pokraj Varaždina postoji komercijalno kino jer nam to omogućava veću slobodu u odabiru programa”.

Situacija je pak dijametralno suprotna u sredinama u kojima je interes za nezavisni film potrebno tek pobuditi. Tu na kinoprikazivačima ostaje da na mikrorazini uspostavljaju ono što u efikasnom obliku nedostaje na makrorazini, a to je suradnja institucija i organizacija edukativnih sadržaja ne bi li se postupno izgradilo razumijevanje drugih tipova filmske umjetnosti. Pitanje kako zagarantirati redovite prihode ostaje otvoreno, no ujedno ovisi o općem konsenzusu kakvo društvo želimo biti i koje ekonomsko političke modele pritom želimo implementirati.

Sličan je stav HAVC-a: “Nezavisan, europski i hrvatski film nikada neće i ne treba komercijalno parirati hollywoodskim blockbusterima, međutim, neosporna je činjenica da je to iznimno važan audiovizualan segment za koji niti jedna sredina ne bi trebala biti zakinuta, pogotovo u nezavisnim kino dvoranama koja su na ovaj ili onaj način subvencionirana proračunskim sredstvima. Interes publike za takvim sadržajima je potrebno postupno graditi i odgajati publiku, iz generacije u generaciju za drugačiji film, film koji promišlja, preispituje izaziva i širi perceptivne, estetske i intelektualne horizonte svoje publike”.

No da se napor nakon isteka obveza ne bi urušio u komercijalno isplativom programu, a svi pokušaji izgradnje navika gledatelja propali, nezavisni kinoprikazivači organizirali su se u udrugu Kino mreža, Hrvatsku mrežu neovisnih kinoprikazivača. Razmjena iskustava, obrazovanje članova i sukreiranje filmskih programa poput Ženijalnog vikenda olakšava orijentaciju i konkretno pomaže kinoprikazivačima u dosezanju željenog standarda. Prevladavajući stav jest da je pomake u navikama gledatelja moguće osjetiti. Očito je jedino daljnjim inzistiranjem na različitim aspektima filmske umjetnosti, osmišljenom prezentacijom i interdisciplinarnim događanjima moguće kino pretvoriti u živo mjesto razmjene iskustava i stvoriti temelje za aktivno promišljanje filma.

Projekt digitalizacije u kratkom je roku doživio zamah i ostvario početne projekcije. Dosezanje iduće faze koja bi značila pozicioniranje kina kao centara kulturne raznolikosti, ono je što se kontinuiranim radom treba postići. Često ponavljana mantra da će digitalizacijom profitirati prije svega manja mjesta, neminovno se pokazuje točnom. Čak ako i postoje problemi s ignorancijom publike prema tipu sadržaja koji kinoprikazivačima propisuje HAVC, već je stvaranje navike odlaženja u kino preduvjet  interesa za drugačiji tip filmskog stvaralaštva. Iako bismo u inzistiranju na programskim smjernicama mogli prepoznati trag paternalističkog pristupa, današnja prevlast kvantitete nad kvalitetom, u ostvarivanju relevantnog repertoara iziskuje podršku kako kinoprikazivačima, tako i publici.

Nejednake inkluzivne mogućnosti problem su na svim razinama. Prevelik oslonac na individualne inicijative čini se nusproduktom neosviještenih društvenih potreba u kreaciji politika. Koncept javnog dobra i prava javnosti na ravnopravan tretman, prema tome i pristup kulturnim i obrazovnim sadržajima, gubi se iz javnog diskursa. Poplava informacija stvara kakofonijsku atmosferu koja prikriva nepostojanje esencijalnog sadržaja. Uvjereni da je sve dostupno i zavisno od našeg htijenja, iz vida se gubi činjenica da se relevantan sadržaj nerijetko getoizira izvan dohvata većine građana. Projekti poput ovog daju naslutiti da se paradigma postupno može mijenjati, no bez sustavnog i ravnopravnog razvoja marginaliziranih sredina i dalje će se perpetuirati nejednakost. Uostalom, jedan zainteresirani gledatelj dovoljan je za opravdanje uloženih proračunskih sredstava u težnji da se poticanjem intelektualnih i kreativnih dosega približimo samosvjesnom i svrhovitom društvu.