Gradovi danas sve više postaju mjesta sukoba različitih razvojnih koncepcija u kojima se nerijetko gubi javni interes, a građani postaju metom komodifikacije te zagrađivanja javnih prostora i prostora stanovanja, ali i nestankom zajedničkog planiranja i suodlučivanja. U tom procesu ne samo da sve više gube svoje pravo na grad i na “gradsko”, već su ujedno suočeni sa sistemskim politikama depolitizacije gradskog kao javnog, ali i s potpunim urušavanjem urbanih ekosustava koji su donedavno osiguravali bitne životne potrebe.

Ipak, sve je više primjera u kojima kroz razne oblike udruživanja i mobilizacije građani u nekim europskim gradovima razvijaju ili pokreću prakse koje se opiru neoliberalizaciji grada te mijenjaju i preobražavaju grad kako bi on bio što dostupniji svima. Bilo da se radi o mikroinicijativama koje mijenjaju način života i stanovanja u kvartovima i četvrtima, većim razvojnim planovima koje grad vide kao prostor zajedničkog ili pak hrabrim politikama vlasti “pobunjenih gradova” poput Barcelone ili Grenoblea, koje grad vraćaju građanima, svi ti primjeri na različitim stupnjevima ostvarenja ili ambicije kroz neposlušnost, imaginaciju i novu praksu stvaraju drugačiji grad.

Na javnoj raspravi Dobar grad za sve u razgovoru s aktivistima, građanima i stručnjacima iz Ghenta, Rotterdama, Beograda i Budimpešte bit će riječi o idejama i politikama koje proizlaze iz koncepcije grada kao zajedničkog dobra (ili skupa zajedničkih dobara) kao i o trenutnim pokušajima nekih grupa iz tih gradova da, četvrt po četvrt, mijenjaju svoj grad.

U raspravi sudjeluju Michel Bauwens iz Fondacije Peer to Peer, Ana Džokić i Marc Nielsen iz Stealth.unlimited, Ksenija Radovanović iz inicijative Ne davimo Beograd i Annamaria Babos i Petra Horogh iz inicijative Közösségben Élni.

Raspravu moderira Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju.

Piše: Andrea Rožić

Grad i kino nastali su približno u isto vrijeme, krajem prošlog stoljeća i stasali su zajedno. Ta je sprega utkana u urbano tkivo, a njihove se paralelne promjene nastavljaju i prelaskom u ovo stoljeće, i nadalje, vjerojatno pod sličnim utjecajima digitalizacije, gentrifikacije i djelovanja kapitala. U kontekstu transformirane kulturno-urbanističke slike grada – kako centra, tako i njegovih rubnijih dijelova – glavnu je ulogu nedvojbeno odigrala pojava multipleksa. U slučaju Zagreba i njegovih kina, nije se, ipak, radilo samo o prirodnom, evolucijskom procesu, već je za upropaštavanje i komadanje nekadašnje kino mreže, koja je brojila preko trideset kina, postojalo nekoliko dokumentiranih privatizacijskih negativaca, koji su smanjenu kino posjećenost iskoristili kao opravdanje za dokrajčenje i rasprodaju mnogih članica te mreže. 

Multipleksi i promjene koje oni povlače za sobom nisu mogli zaobići ni Zagreb, pa je jedna od najcitiranijih izjava direktora Kinematografa s kraja 90-ih, Davora Kovačevića, da “Zagreb već ima multipleks. Mojih 15 kina”, u najmanju ruku romantičarska i utopijska, jer Zagreb ipak nije Pariz, koji zdušno ulaže u potporu nezavisnim kinima. Takav je način razmišljanja prije svega poražavajuć, jer je danas u funkciji tek pet nekadašnjih članica, od kojih neke, poput ljetne pozornice Tuškanac, Griča i Kinoteke, nakon tegobnih procesa ponovnog otvaranja, sada već žive drugim životom. Ključnim faktorom ipak se čini erozija i mrvljenje sustava vrijednosti, do kojeg je došlo preskakanjem nekih od nužnih stepenica u procesu tranzicije i sazrijevanja društva u prelasku na kapitalističko uređenje. Činjenica da je Kino Zagreb, koje je po svojem gradu nosilo ime i bilo mu ušiveno u samo središte, pregaženo i preorano da bi na njegovom mjestu zablistao šoping centar, metafora je koja nadilazi vlastitu školsku definiciju. 

Kako god bilo, šteta koja je učinjena jednim je dijelom trajna i nepovratna, pri čemu su najgore prošla ona kina s najupečatljivijim imenima, poput Bratstva, Partizana ili Triglava, koja su danas dućani i skladišta, dok su kina Central, Jadran i mnoga druga prepuštena propadanju. Pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora starih kino-dvorana te njihovih arhitektonskih zadatosti bavio se i ovogodišnji, 14. Velesajam kulture, pokrenut 2005. godine s ciljem programske i prostorne revitalizacije prostora Studentskog centra namijenjenih kulturi.

Paralelnim procesom dolaska multipleksa, kako je spomenuto na jednoj od festivalskih tribina, koji su izvorno osmišljeni u Americi kao pokušaj okrupnjavanja gledanosti i dobiti, i gašenja pojedinačnih kina, grad i kultura opet su doživjeli sličnu sudbinu. Nicanjem šoping mastodonata koji u svojoj utrobi sadrže i multiplekse po rubovima grada, gradska je jezgra osiromašena ne samo za kulturne nego i komercijalne sadržaje, no istovremeno dolazi i do vrijednosnog izmještanja kojim je kultura izgurana na margine. 

Razlike u programskoj ponudi između multipleksa i pojedinačnih kina imale su za posljedicu i podjelu publike, gotovo bez preklapanja, pri čemu individualna kina prikazuju mahom nezavisni, europski i kinotečni film, dok multipleksi nude blockbustere, a s europskim filmom imaju znatno manje uspjeha. Budući da se  te dvije vrste kina razlikuju i po ugođaju i tretiranju filma kao proizvoda ili pak umjetničkog djela, kao da se radi o srazu svjetova ili barem svjetonazora, a iz oba se tabora sa zazorom i gnušanjem gleda u onaj drugi. Tanka je granica između čistog i sterilnog, artificijelnog i pompoznog, zastarjelog i vremešne patine, a kompromis bi se možda mogao naći u Boutique Cinema, kinu u sklopu multipleksa koje ipak donekle uspijeva premostiti te nepomirljive razlike, i dalje nudeći blockbustere, ali u personaliziranijem i ugodnijem ambijentu.  

Uspješnija u tom mirenju ipak se čini ljetna pozornica kina Tuškanac, obnovljena i ponovno otvorena 2012. godine, uz koju unatrag par godina ide i popratni sadržaj u obliku vrlo osvježavajućeg kafića po mjeri čovjeka. Da se u traganju za zapostavljenim kinima ne radi tek o selektivnoj sljepoći i generacijskom grintanju za minulim vremenima, svjedoči upravo primjer tog ljetnog kina, pokazujući da stara kina, osim osjećajnog potencijala, itekako mogu pružiti i suvremeno i funkcionalno gledateljsko iskustvo, kad se u njih ulaže. U korist ulaganja ide i činjenica da je odumiranje života u pojedinačnim kinima posljedično dovelo do nestanka brojnih zanimanja i znanja, pa je tako na tribini spomenuto da mnoga od nezavisnih kina i festivale muči nedostatak stručnog kadra. Zato je posebno pohvalno da su festivali Animafest i 25 fps, u suradnji s Kulturom promjene, dosad organizirali nekoliko radionica za edukaciju kinooperatera, za projekcije s filmske trake i u digitalnom mediju, jer za njima očito postoji stvarna potreba. 

Otkako su 2003. u Zagrebu počeli nicati novi filmski festivali, postajući sve brojniji i pokrivajući razna usko specijalizirana područja, na njima se, barem tijekom tih tjedana, mogu pogledati filmovi inače nedostupni u redovnoj distribuciji, čak i u individualnim kinima, te su oni tako preuzeli dio funkcije nezavisnog kino programiranja. U tom je kontekstu posebno tužan slučaj Kina SC, u početku jednog od glavnih festivalskih kina. Ako je onaj famozni pojam prirodnog multipleksa igdje primjenjiv onda je to na primjeru kompleksa Studentskog centra, razvedenog i polivalentnog prostora koji se sastoji od barem šest objekata namijenjenih kulturi. Samo Kino SC se s 1024 mjesta diči najvećom pravom kinodvoranom u ovom dijelu Europe, koja je tijekom festivalskih godina (primjerice, na ZagrebDoxu i Zagreb Film Festivalu) ugostila tisuće filmova, a u duhu višestruke funkcionalnosti prostora i mnoštvo nezavisnih koncerata, no koja trenutno zjapi prazna. 

Iako gledanje opstaje na različite načine, moglo bi se reći da je filmu ipak donekle potrebna njegova katedrala, jer postepenim odlaskom festivala iz SC-a zbog tehničkih uvjeta, na gubitku nije ostao samo SC, već i sami festivali koji su izašavši iz oaze koja posjeduje svoju dinamiku i fluidnost, ostali bez jednog dijela osobnosti. Dok kino SC čeka neke bolje dane humanijeg odnosa prema kulturi ili pak nove kanjce da razgrabe što se ne dospije spasiti, prikazivački program sačinjen od klasika, eksperimentalnog i kratkog filma, odvija se u MM Centru.   

Jedan od rijetkih primjera otvaranja potpuno novog kina u novom prostoru je Art-kino Metropolis, koje, iako se nalazi u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti, funkcionira kao jedino pojedinačno kino u Novom Zagrebu i time predstavlja pokušaj širenja kulture van centra grada. S druge strane, Dokukino, specijalizirano kino koje konceptom prikazivanja isključivo domaćeg i stranog dokumentarnog filma, znači jedinstvenu inovaciju u kulturnoj ponudi grada, trenutno se nalazi bez kina. Pokrenuto 2009., u početku je koristilo prostor Croatia filma u Katančićevoj, potom se preselilo u KIC, no zbog preuređenja dvorane zasad živi nomadskim životom, a njegove programe ugošćuju druga nezavisna kina u gradu. U nekom mrvicu idealnijem svijetu, takva bi kino-duša od samog početka imala svoj fizički prostor, da se u postojećim kinima ulagalo u njihovu tehničku opremljenost i da je postojala volja da se njima ostvari išta osim rasprodaje. 

Pomaka u korist neovisnih prikazivača ipak je nekoliko, a jedan od hvalevrijednih svakako je i osnivanje Kino mreže, s trenutno učlanjenih pet kina u Zagrebu, kojom se stječe veća vidljivost, dinamiziranje kino ponude i kontinuirani razvoj publike. Iako su dobrim dijelom istisnuta iz centra grada, pojedinačna kina koja u njemu opstaju žilavija su nego što se očekivalo, a njihovi su redovni i festivalski programi raznoliki i dinamični. No hoće li te pozitivne promjene uzeti toliki zamah da uspiju vratiti kulturu s margina društva u centar, a gradu puninu koja mu je potrebna, ovisit će ne samo o suvremenim tehnologijama i modernizaciji, već i o široj renovaciji društva.

Trajanje filma je 70 minuta, a ulaz na prepremjeru je slobodan.

“U drugoj zbirci pjesama Neve Lukić Sjene sjemenki prevladava poezija kozmičkog i kozmološkog imaginarija i mitoloških rezonanci, naglašene prostornosti i vizualnosti, a istodobno intelektualističke refleksije. Pjesnikinja, naime, egzistencijalna, duhovna i psihička stanja najčešće transponira u kozmičke prostore ili tipske slike bliske apstraktnoj i emblematičnoj likovnosti”, piše Davor Šalat.

The motel in the well priča je o različitim ljudskim sudbinama što obitavaju u motelu koji se nalazi svugdje i nigdje, poput rijeke koja ljude spaja i razdvaja, stvarajući emocionalne i opipljive granice između država i ljudi…Voda teče kroz žile zemlje, prolazi kroz skrivene prostorije skloništa, dodiruje korijenje drveća…, stiže do šume i do motela, gdje sjećanja nastavljaju živjeti.

Na promociji sudjeluju Ivan Herceg, Neva Lukić, Davor Šalat, Marta Užarević i Darija Žilić.

Na tribini će govoriti Marijana Stojčić iz Saveza antifašista Srbije u okviru projekta “Antifašistički bioskop”, a moderirat će je nagrađivana filmska kritičarka Mima Simić.

Film kao proizvod popularne kulture istovremeno odražava i oblikuje zbilјu. Narodnooslobodilački rat i borba za oslobođenje od nacističke okupacije, kao i socijalistička revolucija predstavlјali su temeljne mitove jugoslavenske države nakon Drugog svjetskog rata. Doprinos žena kroz aktivno sudjelovanje u borbi i rad u pozadini predstavlјa važan dio socijalističke retorike, a proklamirana ravnopravnost muškaraca i žena bitan dio službene ideologije. Epska borba protiv okupatora bila je dio popularne mitologije, promovirana kroz filmove, knjige, strip i muziku.

Kroz analizu pet tropa ženskosti na filmu: lik partizanke, žene u pozadini, radnice, kolaboracionistkinje i domaćice, otvorit će se pitanja na koji način slika žene/a u jugoslavenskom filmu do kraja 1960-ih godina kao dio socijalističkog imaginarija korespondira s emancipatorskim politikama socijalističke Jugoslavije. Kao i na koji način ta slika/slike pregovara/ju s realnošću svakodnevnog života tadašnjeg društva, njegovim proturječnostima i promjenama kroz koje je to društvo prolazilo u različitim fazama svoje povijesti. To je i povod za razgovor u kojoj mjeri film kao zbirka priča koju su Jugoslaveni/ke pričali sami sebi (i drugima) o samim sebi, može ukazati na antagonizme društvenog konteksta u kojima su ti filmovi nastajali, ukazujući na nedostignute ideale slobode i emancipacije u jugoslavenskom društvu.

Peta po redu Škola dokumentarnog filma održala se od 2. listopada 2015. do 26. ožujka 2016. u Zagrebu. Ovogodišnje izdanje Škole pohađalo je jedanaestero polaznika i polaznica koji su savladali sva potrebna znanja za kompletnu produkciju dokumentarnog filma, pod mentorstvom Ane Hušman, Hrvoslave Brkušić, Igora Bezinovića, Nebojše Slijepčevića i Olivera Sertića.

Polaznici su svoja znanja usavršavali i s brojnim domaćim i stranima profesionalcima i dokumentaristima: Dinkom Radonić, Ivanom Zelićem, Borisom Mitićem, Blažom Habušem i Vanjom Jambrović.  

Ovogodišnji polaznici su Dražen Puklavec, Ivan Šušnjar, Jelena Primorac, Lidija Jasnić, Lorna Kunčić, Luana Lojić, Martina Jurić, Petar Vukičević, Sanja Bistričić, Sara Bernarda Moritz i Sonja Lazić.

Ulaz je besplatan, a nakon projekcija predviđeno je druženje s polaznicima i voditeljima programa. 

“Predstava Gusle moje električne strukturirana je kao jedno snoviđenje kroz koje putujemo letenjem, letenjem koje počinje u utrobi maternice, a nastavlja se susretom s indijanskim poglavicom. Ona je utemeljena na vibraciji, počiva na zvuku i počinje s činom rođenja, a izvire iz spoznaje da kada se nađeš daleko na drugom kontinentu jedini način da objasniš odakle dolaziš jest da pjevaš pjesme koje se pjevaju u tvom kraju. Ovo istraživanje melosa našeg naroda, kroz koje prolazimo kroz određene toponime, jest putovanje na koje nas vodi proslavljeni komičar Željko Vukmirica. 

U današnje se vrijeme brzog života i posvemašnje izloženosti svim medijima nalazimo izgubljeni, otuđeni jedni od drugih. Izražavajući čežnju za ponovnim jedinstvom svog plemena i potrebu za povratkom zaboravljene tradicije Željko Vukmirica istražuje zvukove usađene u tkivo svog naroda. Neki od toponima su glazbeno – govorne vrednote naroda u njegovim karakterističnim točkama: od naratorske forme koju nalazimo u ljerici, preko bećarca kojeg nalazimo u Lićkom Lešću, zatim dinarska ojkalica, na električnim guslama pjevana duhovita pjesma kako je u vrijeme rata nastala nama znana Republika Hrvatska, preko komiških faćenda do suvremenog splitskog tehna.

Namjera je baviti se tradicionalnom kulturom u njenim najsmješnijim oblicima te spojiti ono duhovito tradicionalno sa duhovitim modernim: obzirom da “volimo ježa budalu”, i da je riječ o iskusnom izvođaču monokomedija koji je izrazio organsku potrebu da se bavi tradicionalnim glazbenim oblicima  naroda iz kojeg potječe. Ovo je sve dakako, u krajnjoj konačnici sve, ali ne tradicionalno”, stoji u najavi predstave.

Miješajući klasično tkivo portugalske književnosti na temu anarhizma i kapitalizma sa suvremenom dramaturgijom koja nas se itekako tiče nastojimo pridonijeti demokratizaciji društva, otvoriti jedan problem kao i zabaviti građane. U predstavi glumi Sreten Mokrović, dramaturgiju potpisuje Ivana Gudelj, a režiju Borna Armanini.

Predstava će premijerno biti izvedena u srijedu, 21. siječnja, u 20 sati, dok će reprizne izvedbe doživjeti u četvrtak i petak 22. i 23. siječnja u Kinu Grič.

Cilj programa, u kojem je sudjelovalo petnaest polaznika i polaznica, bio je potaknuti ih na kritičko promišljanje problema identiteta, predrasuda i nasilja kroz audiovizualni medij i motivirati ih za korištenje audiovizualne produkcije kao alata društvene promjene. 

Nakon projekcije održat će se i kratka diskusija koju će moderirati Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije koja je, uz mentore i predavače iz Fade In-a, također bila jedna od predavačica ove višemjesečne radionice.

Projekcije će biti održane u utorak 13. svibnja, u 20 sati u Kinu Grič. Ulaz je slobodan.

Film, kao i radionice koje su mu prethodile, dio su projekta Interkulturalno obrazovanje kroz osobne povijesti kojeg provode Nansen dijalog centar Osijek i nezavisna produkcija Fade In iz Zagreba. O projektu i filmu govorit će mentori i voditelji radionica, redatelj Velimir Rodić, novinarka Željka Kovačević te snimatelj i montažer Lovro Čepelak.

Premijera filma i predstavljanje projekta održat će se u subotu, 26. travnja, u 19 sati u Kinu Grič. Nakon projekcije najavljena je diskusija u sklopu koje će publika imati priliku o filmu razgovarati i sa sudionicima projekta.