Dan kad su se svi smijali žanrovski je hibrid: koktel spravljen od detektivske priče, romantične komedije i screwballa. Zaplet se temelji na dvojici privatnih detektiva koji su unajmljeni od strane sumnjičavih muževa da potajno slijede njihove supruge po njujorškim avenijama i ustanove jesu li nevjerne. Revni detektivi nedugo poslije zaljube se u žene koje prate. Stariji i ciničniji detektiv Ben Gazzara pada na Audrey Hepburn, a mlađi i smušeniji John Ritter poludi za Dorothy Stratten. Dovoljno za screwball.

Zaljubljenik u klasični Hollywood i jedan od prvaka novog Hollywooda, Bogdanovich je autor nostalgično-intertekstualna opusa u kojem posebno mjesto pripada preuzimanju i preradi motiva iz screwball komedija. Jedan od Bogdanovichevih prvih filmova Što te tata pušta samu? (What’s Up, Doc?) reaktualizira Hawksovu komediju Silom dadilja (Bringing Up Baby), dok je njegov posljednji film Ona je tako zabavna ( She’s Funny That Way) inspiriran screwballom Ernsta Lubitscha Cluney Brown. Između njih se smjestio Dan kad su se svi smijali.

Riječ je o potonulom kulturnom blagu, sjajnom filmu kojem je priznanje oduzela tragedija koja se dogodila tijekom njegove produkcije: Dorothy Stratten, tadašnju Bogdanovichevu ljubavnicu, ubio je njezin muž koji je potom počinio samoubojstvo. Pretpostavljajući da nitko ne želi gledati romantičnu komediju u kojoj je glavna glumica upravo skončala na tako svirep način, filmski studiji su redom odbili preuzeti distribuciju na sebe. Na kraju se u taj posao dao sam Bogdanovich, no nije imao potrebnu logistiku ni financije da ga obavi kako spada. Na kraju je bankrotirao, a film zapravo nije ni viđen te je potonuo u zaborav iz kojeg ga je prije desetak godina izvuklo DVD izdanje uz laude Wesa Andersona i Quentina Tarantina.

Peter Bogdanovich najbolji je živući poznavatelj screwballa i to se vidi i u ovom filmu. No, sve reference, citati i posvete sporedni su u odnosu na glavni zadatak redatelja koji je Bogdanovichu, prema vlastitom priznanju, ovdje najbolje pošao za rukom: “Ja volim nasmijavati publiku, to me uveseljava i to je najveći poklon koji redatelj može dati publici”.

Mortimer Bruster (Cary Grant) publicist je i društveni kroničar poznat po oštrim kritikama prema bračnoj zajednici. Hirom sudbine, zaljubi se u Elaine Harper (Priscilla Lane), mladu djevojku iz Brooklyna te se oni uskoro nađu pred oltarom. Sve što treba je dojaviti sretnu vijest Abby i Marthi, njegovim tetama koje žive u Elainenom susjedstvu, i njihovom bratu Teddyju, koji misli da je Roosevelt. Tete skrivaju veliku tajnu: kuću punu leševa mladih muškaraca. Tete truju arsenom, a predsjednik Roosevelt trupla zakopava u podrumu kao žrtve žute groznice poginule pri gradnji Panamskog kanala. Sve je to malo previše za mladog ženika, a pravi problemi nisu ni počeli…

Film je režirao Frank Capra, jedan od najvećih holivudskih redatelja i rodonačelnik romantične screwball-komedije (Dogodilo se jedne noći). Capra je u nastavku karijere iznimno umješno kombinirao narativne obrasce screwballa tematizirajući sudbinu malog čovjeka koji igrom slučaja dolazi u sukob s kapitalističkim gazdama. U seriji takvih filmova obogatio je holivudski sustav zvijezda likom “momka iz susjedstva” – njegovo oličenje u tim je godinama bio James Stewart, a danas je to, prije svih, Tom Hanks.

Arsen i stare čipke publika i kritika svojevremeno su srdačno dočekale. No, nekad ste sami sebi najveći kritičar: Capra je htio zaboraviti ovaj film; Cary Grant također jer je, ne bez razloga, smatrao da se “preglumio”, dok je Priscilla Lane, njegova partnerica, napustila Warner Bros, studio koji je film producirao. No, ova komorna crna komedija, snimljena u interijeru prema kazališnom predlošku, ima puno vrlina zbog kojih je tijekom godina postala klasik.

Profesor Bertram Potts (Gary Cooper), lingvist koji s grupom profesora radi na enciklopediji, ulazi u noćni klub s namjerom da svlada moderni žargon. Tamo upoznaje plesačicu burleske “Sugarpuss” O’Shea (Barbara Stanwyck). Potts, opčinjen Sugarpussinim poznavanjem predmeta svog znanstvenog interesa, poziva je da provede neko vrijeme s njim. Ta ideja pati od niza boljki od kojih je najveća njezin zaručnik, mafiozo Joe Lilac.

Bilo jednom… formula kojom započinju bajke sugerira netipičnost ovog screwballa. Žanr je inače legitimni nasljednik šekspirijanskih komedija, no Vatrena kugla svoj prauzor pronalazi u bajci Snjeguljica i sedam patuljaka braće Grimm. Profesorska družina ovdje okupljena oko enciklopedije neodoljivo podsjeća na patuljke koje je nekoliko godina prije animirao Walt Disney.

Iza filma stoji doista nevjerojatna družina: režirao ga je Howard Hawks, jedan od najvećih holivudskih redatelja i kasniji idol autorske kritike, uz šegrtovanje Billyja Wildera koji je napisao i scenarij. Wilderu je ovo bio zadnji film na kojem je bio samo scenarist, a vrlo skoro proslavio se režijom Dvostruke obmane, Izgubljenog vikenda i Bulevara sumraka. Snimatelj je bio Gregg Toland koji je upravo pokazao sav repertoar svoje kreativnosti surađujući na Wellesovom Građaninu Kaneu. Rad svih tih veličina nadgledao je glasoviti producent Samuel Goldwyn.

Charles Pike (Henry Fonda) i Jean Harrington (Barbara Stanwyck) susreću se na brodu. On je mladi bogataš koji se vraća kući nakon dugog izbivanja zbog proučavanja zmija u amazonskoj prašumi. Ona je prekaljena pustolovka. Njih dvoje se zaljubljuju, ali ih nesporazum rastavlja. Kako bi vratila njegovu naklonost, Jean se predstavlja kao aristokratkinja Eve te se, u pratnji oca, zaputi na ladanje Pikeovih u Connecticutu.

Da, Connecticutu. Kao i u Strašnoj istini, Adamovom rebru i Bringing up Baby, najsjajnijim izdancima screwballa, Connecticut je locus amoenus u kojem će se naši junaci ponovno sastati, pronaći i, kako samo ime kaže, emocionalno povezati. To je tek jedno od općih mjesta po kojima se Lady Eve upisuje u podžanr komedije ponovnog vjenčanja, suvremenog nasljednika šekspirovske romanse.

Naslov filma upućuje da se radi o jednoj varijaciji teme izgona iz raja. To je pružilo savršenu priliku da žanr ostvari svoje emancipacijske potencijale. U ovoj priči Eva dominira nad Adamom sve dok osjećaji ne poremete njene moralno sumnjive nakane. U borbi spolova ona suvereno pobjeđuje sve dok shvati da se zapravo ne želi boriti.

Lady Eve se nalazi u Kongresnoj knjižnici Sjedinjenih Američkih Država jer je “kulturno, povijesno i estetski značajan”. A mi ga gledamo jer je za umrijeti od smijeha.

Moja najdraža supruga podsjeća na Strašnu istinu, jedan od vrhova screwballa, film kojim je otvoren drugi ciklus Kina emancipacije: opet set postavlja Leo McCarey, opet su tu čarobna Irene Dunne i Cary Grant, uigran par koji s lakoćom i oduševljenjem improvizira na licu mjesta, opet se njihovo nadmudrivanje postupno ubrzava i u furioznom finalu dovodi do ponovnog vjenčana. Film je režirao Garson Kanin, ipak uspješniji kao scenarist, budući da je McCarey morao odustati od režije nakon teške automobilske nesreće.

Specifičnost i određeni višak ovog filma u odnosu na ostale iz žanrovskog korpusa je narativna potka. U pitanju je varijacija na temu Enoch Arden, opće mjesto koje ime duguje Tennysonovoj pjesmi u prozi: zaplet je uvijek vezan za povratak muža koji je smatran mrtvim i probleme koje on stvara preudanoj ženi. Hollywood je često znao posezati za ovom temom te ju je obrađivao u melodramatskom ključu: Čovjek od jučer (1930), Sutra je zauvijek (1946) i Poželi mene (1947), redom se bave emocionalnim napetostima koje takva situacija nosi sa sobom. Moja najdraža supruga pionir je drugačijeg i opuštenijeg pristupa: osim što izvrće rodne uloge pa je muškarac onaj koji se mora nositi s neočekivanim povratkom žene, ova komedija omogućuje poigravanje s bigamističkim aspektom te situacije bez da se pritom protagonistima pripiše sklonost bigamiji i otvoreno izazove društveni poredak.

Tracy Lord, imućna nasljednica, izbaci supruga Dextera Havena iz kuće vrlo brzo nakon vjenčanja. Par godina kasnije Dexter dolazi u obiteljsku vilu Lordovih dan prije Tracyjina vjenčanja s Georgeom Kittredgeom u pratnji novinara i fotografkinje koji trebaju izvijestiti o vjenčanju za časopis Spy. Dexter namjerava spriječiti vjenčanje, dok obitelj Lord potresaju vijesti o ljubavnoj aferi Tracyina oca.

Između 1932. i 1979., George Cukor i Katharine Hepburn snimili su zajedno deset filmova, sklapajući tako jedno od najdužih filmskih partnerstava i prijateljstava u Hollywoodu. Cukor je znao postaviti Hepburn u prirodne situacije stvarajući pritom utemeljenu, nijansiranu i kompleksnu sliku: Evo što je rekao o suradnji s njom u Philadelphijskoj priči: “Jednom ili dvaput sam se porječkao s Katharine Hepburn. Željela je zaplakati u posljednjoj sceni. Ranije je već plakala u dramama i, s izuzetkom Alice Adams (George Stevens, 1935), uvijek je plakala u filmovima. Rekao sam joj: ‘Mislim da ovaj put nećemo dopustiti da plačeš.’ Rezultat je bila puno snažnija scena. Bila je savršena kao Tracy Lord. Arogantna, ali jednostavna. Teška, ali ranjiva. Nije se brinula o tome što ljudi misle o njoj, morali su je prihvatiti onakvu kakva je ili zaboraviti na nju. Filmska građa određuje tempo glume. On nije mogao biti prebrz. Za te je ljude [glumce u screwball komedijama] razgovor – umjetnost.”

Verbalno nadmudrivanje samo je jedno od standardnih narativnih i stilskih obilježja screwballa, odnosno podžanra komedije ponovnog vjenčana, koje Philadelphijska priča uprizoruje i razvija: u ovom filmu ponovno ćemo zateći nastanak ljubavnog para (opet Hepburn i Grant), njihov odnos zasnovan na dijalektici međusobne privlačnosti i antagonizma, kušnju i, konačno, pomirenje u pastoralnom ambijentu.

Michael Brandon (Gary Cooper) je razmaženi milijunaš sa sedam brakova iza sebe. On zavodi portfeljom. Kad u trgovini ugleda Nicole de Loiselle (Claudette Colbert) pomisli da je na putu da još jednom uplovi u bračnu luku. No, ispada da srčana djevojka nije baš zainteresirana za njega. To samo pojačava njegovu želju. Nakon njegovog upornog zavođenja, i savjeta osiromašenog oca, Nicole konačno prihvaća bračnu ponudu, ali otvoreno priznaje Michaelu da je zanima samo njegov novac. Nakon što je potjera gotova, a želja zadovoljena, Michaelova strast se gasi i on, baš kao i sedam puta ranije, traži razvod. No, ispada da se Nicole u međuvremenu zaljubila u svog supruga i da mu neće tako lako udovoljiti. Vrijeme je da ona njega zavede. I eto nas u vrtlogu screwballa.

Osma žena Modrobradog film je nastao na predlošku istoimene francuske drame Alfreda Savoira, dok su scenarij potpisali Charles Brackett i Billy Wilder. Radi se o odličnom djelu s dovitljivim dijalozima i često briljantnim režijskim rješenjima Ernsta Lubitscha.

“Na početku vidimo čovjeka u pozi Rodinovog Mislioca: to je paleontolog David (Cary Grant), potpuno posvećen svome poslu kojega čini sastavljanje kostura brontosaura. Prekida ga isključivo zato što mora otići na sastanak s odvjetnikom potencijalne donatorice njegovog muzeja, bogatašice Elizabeth Vance. Međutim, poslovni sastanak propadne jer Davida omete mlada Susan (Katharine Hepburn) za koju se ispostavlja da je Elizabethina nećakinja. Želeći mu se iskupiti, ona ga vodi u tetinu ladanjsku kuću u Connecticutu. U automobilu im društvo prati Baby, leopard koji je Susan dobila na dar od brata. Impulzivna, nepredvidiva Susan izluđuje ukočenog Davida. Ipak, uspijevaju doći na odredište, ali tamo Elizabethin terijer ukrade Davidu posljednju kost njegova brontosaura te izgube leoparda. Nakon toga se otisnu u ivanjsku noć, lutaju po šumi u frenetičnom tempu te, poslije puno peripetija, padaju jedno drugom u zagrljaj. Na kraju vidimo par u pozi Rodinovog Poljupca.

Kraj u žanrovski tipičnom pastoralnom ambijentu takozvanog zelenog svijeta omogućen je Davidovom promjenom ponašanja, životnih očekivanja i pristajanjem uz Susan te film, kako primjećuje Bruno Kragić, razvija gotovo alegorijsku shemu povezivanja protagonista, preobraćenja i pomirenja. Nešto je teže shvatiti zašto ga Stanley Cavell uvrštava u žanr “komedije ponovnog vjenčanja”: naša se junakinja i junak tek upoznaje te se par konstituira pred našim očima. Cavellovo gramatički rogobatno objašnjenje je neuvjerljivo, ali ipak zanimljivo: Susan i David kao da su proveli ivanjsku noć ne zaljubljujući se na prvi ili na drugi pogled, nego postajući jedno drugom dječja simpatija, izmišljajući za sebe zajedničku prošlost kojoj mogu poželjeti ostati vjerni. Konačna odluka o skorom vjenčanju je potvrda vjernosti toj zamaštanoj zajedničkoj prošlosti: razrješenje je tu da vrati par u određeni trenutak njihovog zajedničkog života. Nije potreban nikakav novi zavjet, dovoljno je samo nastaviti tamo gdje su bili prekinuti. Ne radi se o tome da se počne nanovo, nego da se nastavi, da se pronađe i slijedi izgubljena nit. Vjenčanje Susan i Davida će biti pravo vjenčanje. A zapravo se mogu vjenčati samo oni koji su već vjenčani. Zakon žanra, ta strašna istina, kao i u istoimenom McCareyjevom filmu, kaže sljedeće: spoznaja da si vjenčan nastupa tek uviđanjem da se ne možeš tek tako razvesti, odnosno da se ne možeš osloboditi od svog partnera. Ako je ljubav sretna, onda je ova spoznaja praćena smijehom.

Zvuči nevjerojatno da je ovaj film komercijalno podbacio na otvaranju 1938. godine: Katharine Hepburn je bila označena kao “box office toksin” od strane kinoprikazivača diljem zemlje te se privremeno vratila na brodvejske daske. Danas se Silom dadilja (Bringing up Baby) smatra remek-djelom screwball komedije: doista je teško ostati hladan na kemiju između Caryja Granta i Katharine Hepburn koji briljiraju pod majstorskom režijom Howarda Hawksa. Oni svoje scene dijele s veličanstvenom zvjerkom, leopardicom Nissom. U jednoj od tih scena, Grant konačno shvaća koliko uživa u onom što mu se činilo skretanjem s utabanog puta, i govori Hepburn: “Nikad se nisam bolje zabavljao!”.

Ništa sveto je screwball komedija te kao takva slijedi pravila žanra po kojima se ljubav, nakon što bude iskušana na peripetijama, obnovi i potvrdi na novim osnovama. No, film Williama Wellmana upadljivo pokazuje koliko toga možete promijeniti i podvaliti unutar preuzete narativne strukture. Veza danog para započinje se zahvaljujući sebičnim parcijalnim interesom, živi na prijevari i savršeno se uklapa se u širu mrežu društvene korupcije. Pogledajmo samo naše protagoniste i sporedne likove: tu je naš  junak – novinar, korumpirana mutikaša, spremna iskoristiti umiruću ženu za vlastiti probitak; tu je naša heriona – umiruća žena koja zapravo ne umire, beskrupulozna lažljivica spremna ići do kraja u prevari dok god to znači da će napustiti provincijski svoj gradić i ostvariti svoje snove; tu su ljudi iz tog gradića zbog kojih nije teško shvatiti od čega je pobjegla – negostoljubivi, sumnjičavi i ćudljivi. Tu su, na kraju, njihova djeca – ne baš nevini anđelčići, prije mali ljudožderi. Wellmanov cinizam hrani naš užitak puno više od romantičnog zapleta likova koje igraju Frederic March i Carole Lombard.

Projekcija i razgovor održava se u MaMi u 20 sati.

Komedije iz razdoblja velike depresije preuzeli su zadatak “stvaranja nove žene”. Ona je, na simboličkoj razini, bila kći predvodnica prve faze američkog feminističkog pokreta koja je kulminirala dobivanjem prava glasa u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Filmovi koje ćemo gledati u ovom ciklusu Kina emancipacije, i koje veličanstveno predstavlja Strašna istina, mogu biti shvaćeni kao parabole o fazi u razvoju svijesti u kojoj se javlja borba za reciprocitet ili jednakost svijesti između muškarca i žene, kao studija o uvjetima pod kojima ova borba za priznanje ili zahtjev za prepoznavanjem jest borba za međusobnu slobodu, posebno za gledišta koja imaju jedno o drugom. Ovo daje žanru screwball komedije, a posebno komediji ponovnog vjenčanja kao njezinom podžanru, utopijski karakter. Filmovi komedije ponovnog vjenčanja njeguju viziju za koju znaju da se ne može u potpunosti pripitomiti i naseliti u svijetu koji znamo. Ta nepripitomljivost i nemogućnost vizije da se naseli unutar postojećeg svijeta ima vrlo uočljivu narativnu posljedicu: u Strašnoj istini, kao i u ostalim primjercima žanra, izostaje proslava ili obred kakav bismo očekivali u klasičnoj komediji. Taj narativni otklon i subverzija tradicije rezultat je unutarnje logike radnje. Iako film poštuje sretni kraj kao odliku roda komedije te se par koji se na početku filma razvodio na koncu pomirio u pastoralnom ambijentu, proslava koja bi bila koodificirana od strane zajednice izostaje. Lucy i Jerry svoju sreću moraju pronaći sami, isključivo uz pomoć vlastitih sposobnosti da, improvizirajući, zajedno stvore svijet u kojem će živjeti, s onu stranu bilo kakve društveno sponzorirane ceremonije.

Film je odlično prošao kod publike i kritike te je redatelju Leu McCareyju, koji je zanat ispekao tijekom dvadesetih godina u studiju Hala Roacha, donio prvog Oscara. Uz redateljsko umijeće McCareyja kao velikog komediografa i režisera, film svoju magiju duguje sretnom odabiru glumačkog para koji se odlično snašao u izmjeni ubojitih replika: Irene Dunne zasjala je kao nikad prije, dok je u holivudsku orbitu lansiran Archibald Alexander Leach, poznatiji kao Cary Grant. Njegov lik, definiran ovim filmom, postat će zaštitni znak žanra: nekoliko godina kasnije u Grant će Hawksovoj arhetipskoj “komediji ponovnog vjenčanja – Njegova djevojka Petko (1940) – ponoviti ulogu zgodnog i dovitljivog protagonista koji se našao u složenom odnosu koji se ne može prekinuti, ali ni nastaviti na isti način.